Ugledni profesor s PMF-a, koji je zbog Borasa izašao iz Senata, napisao pismo o stanju na Sveučilištu. Vrijedi ga pročitati
Profesor Nils Paar bivši je član Senata zagrebačkog sveučilišta; dao je ostavku u srpnju prošle godine zbog sjednica koje se održavaju e-poštom, bez ikakve rasprave
Situacija na Sveučilištu u Zagrebu neće se značajnije promijeniti eventualnom smjenom Damira Borasa s rektorske dužnosti, umjesto popravljanja “nepovratno potonulog” Sveučilišta bolje je rješenje krenuti prema osnivanju novog sveučilišta, a pasivizirani Senat trebao bi omogućiti Borasu da doživotno bude rektor. Ovo je, ukratko, rezime razmišljanja iz pisma koje je na Telegramovu adresu uputio Nils Paar, cijenjeni profesor fizike sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.
Profesor Paar široj je javnosti postao poznat nakon što je prošle godine u srpnju podnio neopozivu ostavku na članstvo u Senatu Sveučilišta u Zagrebu. Problematizirao je tada da Senat prihvaća sve rektorove odluke nekritički i bez rasprave kao i da “u Senatu vlada veliko ozračje straha zbog kojeg najveći dio njegovih članova šuti”. Na ostavku ga je ponukalo glasovanje o suspenziji tadašnje dekanice Filozofskog fakulteta Vesne Vlahović-Štetić koje se, elektroničkim putem, odvilo bez ikakve rasprave.
Sjednice Senata od travnja prošle godine rektor Boras saziva u elektroničkom obliku; održavaju se e-poštom, bez mogućnosti uvriježene akademske rasprave. Upravo se danas održava još jedna takva sjednica Senata. “Senat Sveučilišta u Zagrebu u proteklih je godinu dana doista jedinstven u svijetu – sam je sebi ukinuo demokratsku raspravu na sjednicama, prihvaćanjem rektorove organizacije održavanja sjednica koje se svode tek na glasovanje e-mailom”, upozorava profesor Paar u pismu.
Pismo profesora Paara u nastavku prenosimo u cijelosti
Zadnjih je dana u javnosti ponovno aktualno pitanje može li se i kako smijeniti rektor Damir Boras zbog brojnih skandala koji tresu Sveučilište u Zagrebu. No, treba pojasniti da se smjenom rektora ustvari neće ništa značajno promijeniti jer je problem Sveučilišta znatno složeniji i dublji.
Sveučilište ima rektora po svojoj mjeri – ovdje nije riječ samo o snažnoj podršci koju godinama rektor ima kroz veliku većinu članova Senata, nego se radi o široj potpori akademske zajednice na Sveučilištu, koja unatoč svim skandalima i dalje kroz svoja fakultetska i akademijska vijeća podržava svoje dekane i predstavnike u Senatu, koji onda velikom većinom i uglavnom bez riječi glasuju za sve prijedloge na dnevnom redu koje donosi rektor.
Senat Sveučilišta u Zagrebu u proteklih je godinu dana doista jedinstven u svijetu – sam je sebi ukinuo demokratsku raspravu na sjednicama, prihvaćanjem rektorove organizacije održavanja sjednica koje se svode tek na glasovanje e-mailom. Današnja sjednica će se održati na isti način, što će kao i do sada Senat velikom većinom prihvatiti, prihvaćanjem dnevnog reda sjednice i glasovanjem putem e-maila.
Ukoliko nekim malo vjerojatnim čudom rektor izgubi povjerenje u Senatu, nakon njega će zasigurno doći neki novi Boras, možda čak i nešto drugačiji, no u suštini, sve drugo će ostati isto. Naime, teško je vjerovati da će velika većina u Senatu, koja je pronašla svoje interese za višegodišnju snažnu podršku rektoru Borasu i pritom donosila odluke kojima je nanijela golemu štetu Sveučilištu, preko noći promijeniti svoje razmišljanje i očekivanja od neke buduće uprave.
Recentniji primjer štete je sramotan odnos većine u Senatu prema Filozofskom fakultetu – i to treba pojasniti – najvažnije odluke koje su prouzročile krizu donio je upravo Senat, a ne rektor, iako su odluke donesene na prijedlog rektora.
Glasačka mašinerija u Senatu koja gotovo dvotrećinskom većinom podržava rektora Borasa, zasigurno ne želi ozbiljnije provjetravanje i raščišćavanje Sveučilišta. U tom slučaju bi brojni kosturi počeli ispadati iz ormara u rektoratu, što nikome od onih koji bespogovorno godinama podržavaju rektora – ne odgovara. Primjeru takvih kostura iz ormara svjedočimo ovih dana – javnost je zgrožena postupanjem rektora vezano uz prijavu o seksualnom uznemiravanju bivše studentice.
Kada bi iz ormara u rektoratu ispali van svi kosturi, tada odgovornost za ono što se godinama događalo na Sveučilištu više nije samo na rektoru, već na svima koji su dizanjem ruku takvo stanje godinama održavali, što može biti doista neugodno za mnoge ugledne članove akademske zajednice. Zanimljiva bi mogla biti jedna iscrpna analiza kako su se na Sveučilištu godinama odobravale ili nisu odobravale suglasnosti za radna mjesta na različitim sastavnicama, što je obavijeno velom tajnosti.
Posebno zanimljivo bi bilo i detaljno istraživanje traga novca na rektoratu. Naime, čak niti Senat koji odlučuje o raspodjeli novca na Sveučilištu nema uvid na što se i koliko troši novac na rektoratu. Trenutno se vjerojatno radi o dokumentaciji koja je klasificirana najvišim stupnjem tajnosti ne samo na sveučilištu nego i u čitavoj Hrvatskoj, budući da niti članovi Senata na izravan upit ne mogu do njih doći. Za to dakako, postoji jako dobar razlog.
Milijunski iznosi kuna poreznih obveznika, i još pri tome namjenskih sredstava za pokrivanje materijalnih troškova nastave, odlaze na troškove rektorata o kojima nitko osim najužeg kruga uprave Sveučilišta ništa ne zna. Unatoč tome, veliku većinu u Senatu to ne zanima – jer dakako, ona je uz svojeg rektora. Nevjerojatno je da dekani u Senatu velikom većinom i bez ijednog komentara dižu ruku za udvostručenje sredstava za rektorat – pritom nitko ne zna za koje troškove – i time istodobno oštećuju svoje fakultete, a još je nevjerojatnije da takve dekane unatoč tome i dalje podržavaju njihova fakultetska vijeća.
Iako mnogi misle da Sveučilište ne može pasti na niže grane nego što je to danas, vjerujem da uz postojeću upravu i podršku Senata ipak može – mišljenja sam da treba pustiti Sveučilište dalje u svojem slobodnom padu da dotakne dno-dna. Tek tada će se stvoriti neka nova većina koja će dobro razumjeti da se treba izboriti za drugačije sveučilište.
Dijelu akademske zajednice se već neko vrijeme čini da umjesto popravljanja Sveučilišta u Zagrebu, koje je nepovratno potonulo i u suštini izgleda nepopravljivo, puno bolje rješenje je krenuti prema osnivanju novog sveučilišta na potpuno drugačijim temeljima. Tu prije svega postoji perspektiva za osnivanje jednog snažnog STEM (tehničkog) sveučilišta u kojem bi bili PMF, FER, FOI, FSB, i još neki fakulteti, u uskoj suradnji s najboljim STEM institutima u RH, primjerice Institutom Ruđer Bošković.
Takvo sveučilište bi za prioritete imalo razvoj, projekte, izvrsnost, vrhunsku znanost i njezine primjene, međunarodnu prepoznatljivost i djelovanje za napredak Hrvatske, a ne bi se izgubljeno bavilo samim sobom, svojim skandalima, i sukobima sa svima, kao što je to godinama slučaj sa Sveučilištem u Zagrebu. Ne treba gubiti vrijeme. Dok Sveučilište u Zagrebu nepovratno tone, bolje bi bilo odmah početi sa pripremom dokumentacije, tako da se postupak osnivanja novog sveučilišta provede čim prije.
Stoga, rektoru Damiru Borasu iskreno želim uspješan nastavak rada do kraja mandata. Također pozivam Senat da svojom gotovo standardnom dvotrećinskom većinom i bez rasprave promijeni statut Sveučilišta u Zagrebu kako bi Damir Boras bio imenovan doživotnim rektorom. Jer nekima na Sveučilištu možda ipak treba malo više vremena da razumiju. Rektore, izdrži!
Nils Paar
Redoviti profesor na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu