Prošlo je pet tjedana od početka ruske invazije na Ukrajinu. Vladimir Putin dosad nije ostvario ni jedan od javno proklamiranih ciljeva te “specijalne vojne operacije“, kako se ona pod prijetnjom zatvorske kazne mora nazivati u Ruskoj Federaciji. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nije svrgnut s vlasti i nije pobjegao iz ukrajinskoga glavnog grada, što je bio glavni cilj ruskoga zračnog desanta na aerodrom Hostomel sjeverozapadno od Kijeva još prvoga dana invazije.
Taj za sve neočekivani desant na koncu je završio fatalno po sudjelujuće elitne ruske jedinice. Ukrajina će tako do daljnjega imati “nacističku vlast“ jer je “denacifikacija Ukrajine“ zahvaljujući nesposobnosti ruske vojske i otporu Ukrajinaca neslavno propala, a sudeći po tome kako sada stvari stoje, silnik iz Kremlja morat će na kraju i osobno pregovarati upravo s tom vlašću.
Pokušaj i propast demilitarizacije
Drugi postavljeni cilj bila je “demilitarizacija Ukrajine“, eufemizam za moguće uništenje ili zarobljavanje 120 000 ukrajinskih vojnika koji su se u vrijeme početka ruske invazije nalazili na jugoistoku Ukrajine, vezani sedmogodišnjim ratnim sukobom sa separatističkim i ruskim jedinicama u pokrajinama Donjeck i Luhansk. Vojni analitičari očekivali su da će ruske invazijske jedinice napredovati iz smjera sjeveroistoka i juga prema gradovima na rijeci Dnjepar u središnjoj Ukrajini, Zaporožje i Dnjepar (grad) i tako opkoliti polovinu svih ukrajinskih jedinica pa ih na koncu natjerati na predaju.
Ruska vojska nije uspjela dosad osvojiti ni milijunski grad Harkiv, čiji se centar nalazi svega 40 km od ruske granice, a lučki polumilijunski grad Mariupolj u pokrajini Donjeck na obali Azovskoga mora zbog žestokoga otpora Ukrajinaca na kraju je potpuno razorila. Bez osvajanja i okupacije Mariupolja nije moguće provesti kopneno spajanje Krima i Rusije tako da cijelo Azovsko primorje postaje ruska svojina. Na jugozapadu, nakon pada Hersona početkom ožujka, ruske trupe zapele su kod Mikolajiva tako da je najveća ukrajinska crnomorska luka Odesa ostala izvan njihovog domašaja.
Desetak dana po okupaciji Hersona ruske okupacijske vlasti najavile su lokalni referendum o stvaranju Narodne republike Herson. U poplavi vijesti iz Ukrajine taj pokušaj stvaranja još jedne kvislinške državice na teritoriju Ukrajine prošao je nedovoljno zapaženo iako pokazuje stvarne Putinove planove za “konačno rješenje ukrajinskoga pitanja“. Jučer je ruska vojska obznanila da prekida s ofenzivnim akcijama sjeverno od Kijeva i Černihiva tako da je time i formalno priznala ne samo da odustaje od pokušaja osvajanja Kijeva nego da od ukrajinske sveukupne demilitarizacije neće biti ništa.
Rat u pat fazi razlog za pregovore
Ukrajinski rat ušao je u fazu u kojoj nakon ogromnih gubitaka u ljudstvu i opremi do sada angažirana ruska ekspedicijska vojska više ne može osvojiti čak ni dio Ukrajine istočno od Dnjepra, a onaj zapadno nije nikada ni mogla korištenjem samo konvencionalnoga oružja i ovoga broja vojnika. Ukrajinska vojska dosad je pokazala da može uspješno braniti većinu velikih gradova, da može biti vrlo efikasna u uništavanju razvučenih ruskih vojnih konvoja i prekidanju linija opskrbe i da čak može izvoditi ofenzivne operacije ograničenoga opsega kojima uspješno oslobađa prethodno izgubljena naseljena mjesta i teritorij.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jednostavno rečeno rat je u pat fazi, Putin ne može svojim invazijskim snagama bez enormnih gubitaka u ljudstvu i tehnici osvojiti nijedan veći grad ni uspješno pacificirati dosad okupirane dijelove zemlje, Ukrajinci pak ne mogu te invazijske jedinice protjerati na njihove polazne pozicije od 24. veljače ove godine. Zbog toga se trenutačno i vode pregovori u Istanbulu u kojima je prema izjavama obje strane “zabilježen značajni napredak“, ali samo o mogućoj budućoj poziciji Ukrajine kao “neutralne zemlje“ kojoj nekoliko zapadnih država i Rusija trebaju jamčiti sigurnost na način koji je predviđen odredbama članka 5. NATO-a, a što zasigurno nije bio cilj Vladimira Putina.
Put do konačnog mira je dalek
Takva buduća međunarodna pozicija Ukrajine zahtijeva promjenu njenog Ustava, provođenjem referenduma ili odgovarajuće procedure u parlamentu, što nije izgledno dokle god je dio teritorija Ukrajine pod ruskom okupacijom. S druge strane, ruska propagandna mašinerija ne može prikazati povlačenje svoje vojske kao još jednu veliku Putinovu pobjedu, a u uvjetima samo zamrznutoga rata nije za očekivati uspješnu promjenu ukrajinskoga Ustava, pogotovo ne bez ikakve kazne za nalogodavce i egzekutore ruske agresije zbog svih žrtava i razaranja koja je ona prouzročila.
Put do konačnoga mira jako je dalek, jer ovo je rat za teritorij u kojemu Vladimir Putin, kako kaže turski predsjednik Recep Erdogan, mora dobiti “časnu odstupnicu“ da bi i dalje mogao opstati u Kremlju. Nažalost ta “časna odstupnica“ mjeri se u desetinama tisuća kvadratnih kilometara ukrajinske zemlje koja bi trebala pripasti Rusiji i koja mora uključiti i nova okupirana područja, a ne samo ona koja je Putinov režim izravno ili neizravno već prisvojio do 24. veljače ove godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukrajina može biti formalno neutralna poput Austrije ili Finske, može postati i članicom Europske unije, ali ne znam kako će bilo koja ukrajinska vlast u bilo kojim okolnostima dio svoga državnoga teritorija prepustiti Rusiji samo zbog toga da bi Putin dobio “časnu odstupnicu“ i politički preživio odgovornost za ratni poraz i sve žrtve i sramotu koju je nanio Rusiji u ovome ratu.
Mogući rasplet situacije
Premještanje dijela ruskih trupa bjeloruskim i ruskim željeznicama iz okolice Kijeva i Černihiva na područje Donjecka i Luhanska trajat će tjednima. Te jedinice trebale bi ići u prilog ruskome cilju na istoku i jugu Ukrajine da zadrži dosad osvojena područja i gradove te eventualno osvoji nove, a sve da bi u jednom trenutku Vladimir Putin mogao proglasiti pobjedu i uspješno okončanje “specijalne vojne operacije“.
Nakon toga ruski diktator mogao bi predložiti i prekid vatre i ozbiljne pregovore s ukrajinskom stranom, ali bez ikakve želje i namjere da Ukrajini ikada vrati sve one teritorije na jugu i istoku zemlje koje je silom osvojio i okupirao. Ako bude potrebno bit će organizirani i lokalni referendumi o stvaranju “narodnih republika“, poput ovog najavljenog u Hersonu, koji će za rusku javnost poslužiti kao alibi ove bezumne agresije i opravdanje za sve žrtve na ruskoj strani.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pred Ukrajinom bit će izbor između produžetka ratnoga sukoba ili zamrznutoga rata i formalnoga nepriznavanja okupacije. Treća opcija prema kojoj bi se dio državnoga teritorija prepustio Rusiji za Ukrajince uopće nije na stolu, a kako federalizacija Ukrajine u njenim državnim granicama i specijalni status Krima nisu pak dovoljni Vladimiru Putinu, okončanje ukrajinskog rata nije zasad predvidljivo.
Ukrajinci neće prihvatiti gubitak teritorija, a Putin ne može priznati poraz i preživjeti. Mir još nije na vidiku
Fižulić analizira: zašto je put do konačnoga mira jako dalek
Jednostavno rečeno rat je u pat fazi, Putin ne može svojim invazijskim snagama bez enormnih gubitaka u ljudstvu i tehnici osvojiti nijedan veći grad ni uspješno pacificirati dosad okupirane dijelove zemlje, Ukrajinci pak ne mogu te invazijske jedinice protjerati na njihove polazne pozicije od 24. veljače ove godine.
Prošlo je pet tjedana od početka ruske invazije na Ukrajinu. Vladimir Putin dosad nije ostvario ni jedan od javno proklamiranih ciljeva te “specijalne vojne operacije“, kako se ona pod prijetnjom zatvorske kazne mora nazivati u Ruskoj Federaciji. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nije svrgnut s vlasti i nije pobjegao iz ukrajinskoga glavnog grada, što je bio glavni cilj ruskoga zračnog desanta na aerodrom Hostomel sjeverozapadno od Kijeva još prvoga dana invazije.
Taj za sve neočekivani desant na koncu je završio fatalno po sudjelujuće elitne ruske jedinice. Ukrajina će tako do daljnjega imati “nacističku vlast“ jer je “denacifikacija Ukrajine“ zahvaljujući nesposobnosti ruske vojske i otporu Ukrajinaca neslavno propala, a sudeći po tome kako sada stvari stoje, silnik iz Kremlja morat će na kraju i osobno pregovarati upravo s tom vlašću.
Pokušaj i propast demilitarizacije
Drugi postavljeni cilj bila je “demilitarizacija Ukrajine“, eufemizam za moguće uništenje ili zarobljavanje 120 000 ukrajinskih vojnika koji su se u vrijeme početka ruske invazije nalazili na jugoistoku Ukrajine, vezani sedmogodišnjim ratnim sukobom sa separatističkim i ruskim jedinicama u pokrajinama Donjeck i Luhansk. Vojni analitičari očekivali su da će ruske invazijske jedinice napredovati iz smjera sjeveroistoka i juga prema gradovima na rijeci Dnjepar u središnjoj Ukrajini, Zaporožje i Dnjepar (grad) i tako opkoliti polovinu svih ukrajinskih jedinica pa ih na koncu natjerati na predaju.
Ruska vojska nije uspjela dosad osvojiti ni milijunski grad Harkiv, čiji se centar nalazi svega 40 km od ruske granice, a lučki polumilijunski grad Mariupolj u pokrajini Donjeck na obali Azovskoga mora zbog žestokoga otpora Ukrajinaca na kraju je potpuno razorila. Bez osvajanja i okupacije Mariupolja nije moguće provesti kopneno spajanje Krima i Rusije tako da cijelo Azovsko primorje postaje ruska svojina. Na jugozapadu, nakon pada Hersona početkom ožujka, ruske trupe zapele su kod Mikolajiva tako da je najveća ukrajinska crnomorska luka Odesa ostala izvan njihovog domašaja.
Desetak dana po okupaciji Hersona ruske okupacijske vlasti najavile su lokalni referendum o stvaranju Narodne republike Herson. U poplavi vijesti iz Ukrajine taj pokušaj stvaranja još jedne kvislinške državice na teritoriju Ukrajine prošao je nedovoljno zapaženo iako pokazuje stvarne Putinove planove za “konačno rješenje ukrajinskoga pitanja“. Jučer je ruska vojska obznanila da prekida s ofenzivnim akcijama sjeverno od Kijeva i Černihiva tako da je time i formalno priznala ne samo da odustaje od pokušaja osvajanja Kijeva nego da od ukrajinske sveukupne demilitarizacije neće biti ništa.
Rat u pat fazi razlog za pregovore
Ukrajinski rat ušao je u fazu u kojoj nakon ogromnih gubitaka u ljudstvu i opremi do sada angažirana ruska ekspedicijska vojska više ne može osvojiti čak ni dio Ukrajine istočno od Dnjepra, a onaj zapadno nije nikada ni mogla korištenjem samo konvencionalnoga oružja i ovoga broja vojnika. Ukrajinska vojska dosad je pokazala da može uspješno braniti većinu velikih gradova, da može biti vrlo efikasna u uništavanju razvučenih ruskih vojnih konvoja i prekidanju linija opskrbe i da čak može izvoditi ofenzivne operacije ograničenoga opsega kojima uspješno oslobađa prethodno izgubljena naseljena mjesta i teritorij.
Jednostavno rečeno rat je u pat fazi, Putin ne može svojim invazijskim snagama bez enormnih gubitaka u ljudstvu i tehnici osvojiti nijedan veći grad ni uspješno pacificirati dosad okupirane dijelove zemlje, Ukrajinci pak ne mogu te invazijske jedinice protjerati na njihove polazne pozicije od 24. veljače ove godine. Zbog toga se trenutačno i vode pregovori u Istanbulu u kojima je prema izjavama obje strane “zabilježen značajni napredak“, ali samo o mogućoj budućoj poziciji Ukrajine kao “neutralne zemlje“ kojoj nekoliko zapadnih država i Rusija trebaju jamčiti sigurnost na način koji je predviđen odredbama članka 5. NATO-a, a što zasigurno nije bio cilj Vladimira Putina.
Put do konačnog mira je dalek
Takva buduća međunarodna pozicija Ukrajine zahtijeva promjenu njenog Ustava, provođenjem referenduma ili odgovarajuće procedure u parlamentu, što nije izgledno dokle god je dio teritorija Ukrajine pod ruskom okupacijom. S druge strane, ruska propagandna mašinerija ne može prikazati povlačenje svoje vojske kao još jednu veliku Putinovu pobjedu, a u uvjetima samo zamrznutoga rata nije za očekivati uspješnu promjenu ukrajinskoga Ustava, pogotovo ne bez ikakve kazne za nalogodavce i egzekutore ruske agresije zbog svih žrtava i razaranja koja je ona prouzročila.
Put do konačnoga mira jako je dalek, jer ovo je rat za teritorij u kojemu Vladimir Putin, kako kaže turski predsjednik Recep Erdogan, mora dobiti “časnu odstupnicu“ da bi i dalje mogao opstati u Kremlju. Nažalost ta “časna odstupnica“ mjeri se u desetinama tisuća kvadratnih kilometara ukrajinske zemlje koja bi trebala pripasti Rusiji i koja mora uključiti i nova okupirana područja, a ne samo ona koja je Putinov režim izravno ili neizravno već prisvojio do 24. veljače ove godine.
Ukrajina može biti formalno neutralna poput Austrije ili Finske, može postati i članicom Europske unije, ali ne znam kako će bilo koja ukrajinska vlast u bilo kojim okolnostima dio svoga državnoga teritorija prepustiti Rusiji samo zbog toga da bi Putin dobio “časnu odstupnicu“ i politički preživio odgovornost za ratni poraz i sve žrtve i sramotu koju je nanio Rusiji u ovome ratu.
Mogući rasplet situacije
Premještanje dijela ruskih trupa bjeloruskim i ruskim željeznicama iz okolice Kijeva i Černihiva na područje Donjecka i Luhanska trajat će tjednima. Te jedinice trebale bi ići u prilog ruskome cilju na istoku i jugu Ukrajine da zadrži dosad osvojena područja i gradove te eventualno osvoji nove, a sve da bi u jednom trenutku Vladimir Putin mogao proglasiti pobjedu i uspješno okončanje “specijalne vojne operacije“.
Nakon toga ruski diktator mogao bi predložiti i prekid vatre i ozbiljne pregovore s ukrajinskom stranom, ali bez ikakve želje i namjere da Ukrajini ikada vrati sve one teritorije na jugu i istoku zemlje koje je silom osvojio i okupirao. Ako bude potrebno bit će organizirani i lokalni referendumi o stvaranju “narodnih republika“, poput ovog najavljenog u Hersonu, koji će za rusku javnost poslužiti kao alibi ove bezumne agresije i opravdanje za sve žrtve na ruskoj strani.
Pred Ukrajinom bit će izbor između produžetka ratnoga sukoba ili zamrznutoga rata i formalnoga nepriznavanja okupacije. Treća opcija prema kojoj bi se dio državnoga teritorija prepustio Rusiji za Ukrajince uopće nije na stolu, a kako federalizacija Ukrajine u njenim državnim granicama i specijalni status Krima nisu pak dovoljni Vladimiru Putinu, okončanje ukrajinskog rata nije zasad predvidljivo.