Moj čovjek, novi gradonačelnik Pule. Ne poznam ga, naravno. Nemam pojma tko su svi ti ljudi na njegovoj nezavisnoj listi s kojima je osvojio izbore. Nisam ni bila u Puli zadnjih pet godina. Ali u intervjuu kaže da nema službeni automobil, ni vozača, niti mu općina plaća mobitel, iako na sve to ima pravo prema važećim aktima.
Vozi se u svom privatnom autu, sam svoj šofer, telefonira o svom trošku. ”Nema više konoba i ručkova”, kaže Filip Zoričić, koji je na lokalnim izborima pobijedio vječni IDS. ”Iza mene ne stoji nitko, nikakvi interesi ni lobiji. Kakav veličanstven osjećaj.”
Možda Zoričić u međuvremenu pokaže neko drugo lice, u politici nikad ne znaš, nije pametno davati ruku u vatru. No, tip reda koji je uveo otkako je došao na vlast u glavnom istarskom gradu, to je ono što bi svuda morao postati općeniti princip. Takvi koji guraju njegovu priču rijetki su, međutim, kao žive periske.
Kad se pojavi netko ovakav smiju mu se da je budala
Dok se ta vrsta političara eventualno ne namnoži, hrvatski standard su grabljenja kojekakvih dodatnih dužnosničkih naknada, skupi auti, malverzacije zemljištima, pogodovanja i pinka koja uz to ide. Žderanje na službenu karticu. Privatna putovanja, vozikanja žene frizeru o javnom trošku. I razne druge vrste razbludnog trošenja. Već sasvim perfektno plaćeni općinski načelnici, gradonačelnici i županijski funkcioneri gule Hrvatsku do gole kože. Ni državni nisu etalon za skromnost i poštenje, ali oni su bolje vidljivi, pa se nešto bolje i paze.
A kad se pojavi netko ovakav poput Zoričića, drugari mu se smiju da je budala, a grabežljiva konkurencija optuži ga da je populist. I iz domoljubnih i bogobojaznih njedara Domovinskog pokreta razlijevaju se ovih dana vapaji o tome kako ih je Škoro ogulio i uvalio im za velike pare hektolitre svoga vina, pa čak i gomilu CD-a s kojih se prolama njegov umilni glas. O drugim pikantnim financijskim detaljima da se i ne govori.
Dakle, i određene stranke, kako vidimo, preuzimaju isprobani model lokalnih šerifa: mazni što god možeš, gdje možeš i ne odustaj dok god možeš. A novac s kojim posluju je iz proračuna, galantno ga je puno, apanaže su redovite, a sve su to morali zaraditi neki tamo porezni obveznici da bi tu lovu predali državi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pomor u blagajni zatekli i u Zagrebu i Podgori
Pomor u blagajni nakon Milana Bandića i jataka, i novi gradonačelnik Tomašević pokušava zaustaviti nekim uštedama kao i Zoričić u Puli. Smanjili su naknade, prevrću ugovore. Nedavno se kod njih razvila i priča koliko i kakvih automobila je potrebno Gradu. Broj je prepolovljen, a i kod brendova su smanjeni apetiti.
I nova gradonačelnica Podgore, 28-godišnja Petra Radić s nezavisne liste mladih, također je skresala primanja vijećnicima i niz drugih troškova. Ni ona nema vozača ni službeni mobitel. Zatekla je dug od 31,2 milijuna kuna, što će reći dva i pol godišnja općinska proračuna, plus 9,4 milijuna mogućih troškova po aktivnim sudskim tužbama.
Prethodnik je, međutim, potpuno miran i spokojan, on je smatrao da općinu treba voditi upravo kako ju je on vodio i nitko mu ne može ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potrebne drastične promjene u zakonskoj regulativi
Skroman je i Damir Vanđelić, ravnatelj Fonda za obnovu Grada Zagreba i ostalih potresom pogođenih županija, služi se svojim autom i mobitelom bez naknade, od reprezentacije kupi kavu za poslovne sastanke i press konferencije i to je to. Lijepi su to i pohvalni primjeri. Ali, nešto očigledno treba drastično mijenjati u zakonskoj regulativi.
Uvođenje pristojnog i odgovornog poslovanja u svaku općinu, grad, stranku i državu ne može ovisiti o tome hoće li se na čelnim mjestima slučajno pojaviti kakav zanesenjak i entuzijast koji vjeruje da je politika pošten posao namijenjen povećanju općeg dobra građana, a ne sirova i bahata grabež. Potrebni su nam propisi koji striktno ograničavaju razbacivanje javnog novca pa čak i tamo gdje ga se od lokalnih prihoda ili od priljeva iz državnog proračuna skupi jako puno pa se vlasti napušu i misle da s njim imaju pravo raditi što hoće.
Vlada i Sabor dužni su o tome razmisliti. Budući da ni lipa od tog novca nije njihova, pripada stanovništvu i zajednici, iz zajednice je i dotekla. Mora im se, dakle, svima čvrsto i pedantno propisati na što imaju pravo i gdje je gornja granica. Nema što općinski načelnik sebi kupovati najskuplje automobile sa sjedištima od bijele kože, ni plaćati večere tko zna kome i zašto u elitnim restoranima. Pa onda redom. Mjera je to što nam treba. Nemamo mjeru pa se zato na politiku i lijepe toliki Kuščevići, lufteri i protuhe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uvođenje reda u gradove ne bi smjelo ovisiti o tome hoće li vlast preuzeti kakav poštenjak. Treba mijenjati zakon
Kad se pojavi netko takav grabežljiva konkurencija ga optužuje da je populist
Nešto očigledno treba drastično mijenjati u zakonskoj regulativi. Mora im se, dakle, svima čvrsto i pedantno propisati na što imaju pravo i gdje je gornja granica. Nema što općinski načelnik sebi kupovati najskuplje automobile sa sjedištima od bijele kože, ni plaćati večere tko zna kome i zašto u elitnim restoranima. Pa onda redom. Mjera je to što nam treba. Nemamo mjeru pa se zato na politiku i lijepe toliki Kuščevići, lufteri i protuhe.
Moj čovjek, novi gradonačelnik Pule. Ne poznam ga, naravno. Nemam pojma tko su svi ti ljudi na njegovoj nezavisnoj listi s kojima je osvojio izbore. Nisam ni bila u Puli zadnjih pet godina. Ali u intervjuu kaže da nema službeni automobil, ni vozača, niti mu općina plaća mobitel, iako na sve to ima pravo prema važećim aktima.
Vozi se u svom privatnom autu, sam svoj šofer, telefonira o svom trošku. ”Nema više konoba i ručkova”, kaže Filip Zoričić, koji je na lokalnim izborima pobijedio vječni IDS. ”Iza mene ne stoji nitko, nikakvi interesi ni lobiji. Kakav veličanstven osjećaj.”
Možda Zoričić u međuvremenu pokaže neko drugo lice, u politici nikad ne znaš, nije pametno davati ruku u vatru. No, tip reda koji je uveo otkako je došao na vlast u glavnom istarskom gradu, to je ono što bi svuda morao postati općeniti princip. Takvi koji guraju njegovu priču rijetki su, međutim, kao žive periske.
Kad se pojavi netko ovakav smiju mu se da je budala
Dok se ta vrsta političara eventualno ne namnoži, hrvatski standard su grabljenja kojekakvih dodatnih dužnosničkih naknada, skupi auti, malverzacije zemljištima, pogodovanja i pinka koja uz to ide. Žderanje na službenu karticu. Privatna putovanja, vozikanja žene frizeru o javnom trošku. I razne druge vrste razbludnog trošenja. Već sasvim perfektno plaćeni općinski načelnici, gradonačelnici i županijski funkcioneri gule Hrvatsku do gole kože. Ni državni nisu etalon za skromnost i poštenje, ali oni su bolje vidljivi, pa se nešto bolje i paze.
A kad se pojavi netko ovakav poput Zoričića, drugari mu se smiju da je budala, a grabežljiva konkurencija optuži ga da je populist. I iz domoljubnih i bogobojaznih njedara Domovinskog pokreta razlijevaju se ovih dana vapaji o tome kako ih je Škoro ogulio i uvalio im za velike pare hektolitre svoga vina, pa čak i gomilu CD-a s kojih se prolama njegov umilni glas. O drugim pikantnim financijskim detaljima da se i ne govori.
Dakle, i određene stranke, kako vidimo, preuzimaju isprobani model lokalnih šerifa: mazni što god možeš, gdje možeš i ne odustaj dok god možeš. A novac s kojim posluju je iz proračuna, galantno ga je puno, apanaže su redovite, a sve su to morali zaraditi neki tamo porezni obveznici da bi tu lovu predali državi.
Pomor u blagajni zatekli i u Zagrebu i Podgori
Pomor u blagajni nakon Milana Bandića i jataka, i novi gradonačelnik Tomašević pokušava zaustaviti nekim uštedama kao i Zoričić u Puli. Smanjili su naknade, prevrću ugovore. Nedavno se kod njih razvila i priča koliko i kakvih automobila je potrebno Gradu. Broj je prepolovljen, a i kod brendova su smanjeni apetiti.
I nova gradonačelnica Podgore, 28-godišnja Petra Radić s nezavisne liste mladih, također je skresala primanja vijećnicima i niz drugih troškova. Ni ona nema vozača ni službeni mobitel. Zatekla je dug od 31,2 milijuna kuna, što će reći dva i pol godišnja općinska proračuna, plus 9,4 milijuna mogućih troškova po aktivnim sudskim tužbama.
Prethodnik je, međutim, potpuno miran i spokojan, on je smatrao da općinu treba voditi upravo kako ju je on vodio i nitko mu ne može ništa.
Potrebne drastične promjene u zakonskoj regulativi
Skroman je i Damir Vanđelić, ravnatelj Fonda za obnovu Grada Zagreba i ostalih potresom pogođenih županija, služi se svojim autom i mobitelom bez naknade, od reprezentacije kupi kavu za poslovne sastanke i press konferencije i to je to. Lijepi su to i pohvalni primjeri. Ali, nešto očigledno treba drastično mijenjati u zakonskoj regulativi.
Uvođenje pristojnog i odgovornog poslovanja u svaku općinu, grad, stranku i državu ne može ovisiti o tome hoće li se na čelnim mjestima slučajno pojaviti kakav zanesenjak i entuzijast koji vjeruje da je politika pošten posao namijenjen povećanju općeg dobra građana, a ne sirova i bahata grabež. Potrebni su nam propisi koji striktno ograničavaju razbacivanje javnog novca pa čak i tamo gdje ga se od lokalnih prihoda ili od priljeva iz državnog proračuna skupi jako puno pa se vlasti napušu i misle da s njim imaju pravo raditi što hoće.
Vlada i Sabor dužni su o tome razmisliti. Budući da ni lipa od tog novca nije njihova, pripada stanovništvu i zajednici, iz zajednice je i dotekla. Mora im se, dakle, svima čvrsto i pedantno propisati na što imaju pravo i gdje je gornja granica. Nema što općinski načelnik sebi kupovati najskuplje automobile sa sjedištima od bijele kože, ni plaćati večere tko zna kome i zašto u elitnim restoranima. Pa onda redom. Mjera je to što nam treba. Nemamo mjeru pa se zato na politiku i lijepe toliki Kuščevići, lufteri i protuhe.