Jučer je bio dan kolektivnog pranja ruku. Dan prodavanja magle. Dan uvredljive drskosti pod zastavom hrvatske države i s državnim plaćama u džepu. Jedan mučan dan.
Dakle svi, ali baš svi, koji su indirektno i direktno uključeni u izvanredni nadzor nad Centrom za socijalnu skrb u Novoj Gradiški, svi koji profesionalno i pozicijski nešto imaju sa slučajem djevojčice koja leži u mrtvačnici čekajući da je sutra spuste u blatni grob, svi kontrolori i revizori koje je poslao sustav – sveli su ovu tragediju na Sudbe Klete nepronični hir. Jer oni zasad stvarno ne bi mogli reći da su odgovorni počinili ikakve bitne greške. Sve što su dosad vidjeli radilo se po protokolima, u papirima sve štima, svi su radili stručno i požrtvovno. Kakvo jadno frontalno obranaštvo.
Ispada da je pretučeno dijete podleglo iz čiste pakosti. Samo da njima stvori još problema i samo da se krvoločna javnost otrovno naslađuje nad iznuđenim preispitivanjem njihovog rada. Čak je i premijer Andrej Plenković upotrijebio izraz ”eventualne profesionalne pogreške”. A ministar socijale Aladrović održao je mekušno slovo da bi samoprijegorno konstatirao kako ”odgovornost leži na svima nama”, pa, ah, utoliko i na njemu.
Bilo je u zdrav mozak, ravno u kamere
Ne znam tko je imao želuca gledati sve te izjave, ali ja, eto, jesam. Uglavnom, bilo je to u zdrav mozak, ravno u kamere, dum-dum. I često s namjerno prijezirnim izrazima lica jer mi ostali ništa ne razumijemo i ne želimo razumjeti. Patetični smo i nestručni. Ložimo na emocionalni kič.
Dobro, dijete je zbilja mrtvo, to priznaju, ali takve su se stvari uvijek događale i uvijek će se događati. Ne može se predvidjeti tuđe ponašanje. Tko će ga znati kad će netko flipnuti i umlatiti svoje dijete do smrti. I tako sve u krug.
”Niti u jednom momentu nisu se zanemarili oni rizici koji u obitelji postoje. Socijalni radnik ne može uvijek odgovarati za ishod. On odgovara za proces”, izjavila je predsjednica Udruge socijalnih radnika Štefica Karačić, prozivajući ministra što prima tu neku tamo Veljačinu afektiranu udrugu Spasime. Zna li on koga prima? Te žene čiji je jezik ”vrlo prost i neprimjeren”. I, zamisli, čak traže oduzimanje licenci. Premda je preliminarni nadzor pokazao gospođi Karačić ”da nisu vidljivi grubi propusti u radu s obitelji”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Smetaju im građanske grupe i inicijative
Kao da prepisuju jedni od drugih, pridružila se i predsjednica Hrvatske psihološke komore Andreja Bogdan s ocjenom ”da nije bilo velikih propusta u radu psihologa u Centru za socijalnu skrb”.
Onda, povišenog tonusa, i Tatjana Katkić Stanić, ravnateljica baš te Uprave za socijalnu skrb u Aladrovićevom Ministarstvu, s visine svoga birokratskog značaja: ”Prema inputima koje smo dosada vidjeli, nije bilo podataka da postoji vid zlostavljanja djece u toj obitelji. Nije bilo naznaka fizičkog nasilja prema curici”. Jer neka javnost zna da u centrima za socijalnu skrb ”nedostaje gotovo 700 radnika”, ukazuje ravnateljica. Kao da je to problem planinarskog društva, ministarstva kulture, ili nogometnog saveza, a ne njezin.
A zatim u kanonu i predsjednik Hrvatske komore socijalnih radnika Antun Ilijaš: ”Ono što mi moramo raditi i radimo, mi to radimo u najboljem interesu djeteta”. A u njihov ozbiljni posao amaterski se petljaju građanske grupe i incijative koje ”vrše linč” nad socijalnim radnicima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Možemo pretpostaviti kakvi će biti rezultati
Nadzor, ovakav kakav je krenuo, još nije gotov, ali iz ovih se naznaka može dosta opravdano pretpostaviti kakvi će biti njegovi rezultati. Dijete je mrtvo, takvih stvari uvijek bude. ”Nemio događaj”. Nitko nije kriv. Pa nije li to isto odmah rekao i dojučerašnji ravnatelj Centra Branko Madunić? I zašto je, dakle, uopće smijenjen?
No, tko je onda – iz tog tako idealnog sustava – trebao primijetiti modrice i svrab na tijelu djevojčice? Tko je trebao opaziti kako se ona skriva i bježi od roditelja kad dođu u posjetu k udomiteljskoj obitelji? Tko je trebao nazvati, kao što je nazvala novinarka Ana Rajić Knežević, pa časkom saznati da je otac djeteta prijavljen 23 puta od čega sedam puta za obiteljsko nasilje, ta zaključiti da dijete ne može natrag u takvu kuću?
Tko je trebao posumnjati na psihopatske crte kod majke? Tko je trebao vidjeti da se mala ne ponaša kao sretno dijete? I čemu uopće služe obilasci problematičnih obitelji na koje izlaze obučeni socijalni radnici ako ne tome da se kod djece preveniraju traume i spriječe ovakvi strašni ishodi? Kod nas očito ničemu. Slučajem male N. sada se svi bavimo jer je toliko jeziv i drastičan. No dali su nam razloga da se pitamo kako socijala radi posao u onim obiteljima gdje, srećom, još nema mrtvih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Uvredljivo je slušati kako svi iz sustava peru ruke od užasa koji se desio maloj N.
Ispada da je pretučeno dijete podleglo iz čiste pakosti. Samo da njima stvori još problema
Tko je trebao posumnjati na psihopatske crte kod majke? Tko je trebao vidjeti da se mala ne ponaša kao sretno dijete? I čemu uopće služe obilasci problematičnih obitelji na koje izlaze obučeni socijalni radnici ako ne tome da se kod djece preveniraju traume i spriječe ovakvi strašni ishodi? Kod nas očito ničemu.
Jučer je bio dan kolektivnog pranja ruku. Dan prodavanja magle. Dan uvredljive drskosti pod zastavom hrvatske države i s državnim plaćama u džepu. Jedan mučan dan.
Dakle svi, ali baš svi, koji su indirektno i direktno uključeni u izvanredni nadzor nad Centrom za socijalnu skrb u Novoj Gradiški, svi koji profesionalno i pozicijski nešto imaju sa slučajem djevojčice koja leži u mrtvačnici čekajući da je sutra spuste u blatni grob, svi kontrolori i revizori koje je poslao sustav – sveli su ovu tragediju na Sudbe Klete nepronični hir. Jer oni zasad stvarno ne bi mogli reći da su odgovorni počinili ikakve bitne greške. Sve što su dosad vidjeli radilo se po protokolima, u papirima sve štima, svi su radili stručno i požrtvovno. Kakvo jadno frontalno obranaštvo.
Ispada da je pretučeno dijete podleglo iz čiste pakosti. Samo da njima stvori još problema i samo da se krvoločna javnost otrovno naslađuje nad iznuđenim preispitivanjem njihovog rada. Čak je i premijer Andrej Plenković upotrijebio izraz ”eventualne profesionalne pogreške”. A ministar socijale Aladrović održao je mekušno slovo da bi samoprijegorno konstatirao kako ”odgovornost leži na svima nama”, pa, ah, utoliko i na njemu.
Bilo je u zdrav mozak, ravno u kamere
Ne znam tko je imao želuca gledati sve te izjave, ali ja, eto, jesam. Uglavnom, bilo je to u zdrav mozak, ravno u kamere, dum-dum. I često s namjerno prijezirnim izrazima lica jer mi ostali ništa ne razumijemo i ne želimo razumjeti. Patetični smo i nestručni. Ložimo na emocionalni kič.
Dobro, dijete je zbilja mrtvo, to priznaju, ali takve su se stvari uvijek događale i uvijek će se događati. Ne može se predvidjeti tuđe ponašanje. Tko će ga znati kad će netko flipnuti i umlatiti svoje dijete do smrti. I tako sve u krug.
”Niti u jednom momentu nisu se zanemarili oni rizici koji u obitelji postoje. Socijalni radnik ne može uvijek odgovarati za ishod. On odgovara za proces”, izjavila je predsjednica Udruge socijalnih radnika Štefica Karačić, prozivajući ministra što prima tu neku tamo Veljačinu afektiranu udrugu Spasime. Zna li on koga prima? Te žene čiji je jezik ”vrlo prost i neprimjeren”. I, zamisli, čak traže oduzimanje licenci. Premda je preliminarni nadzor pokazao gospođi Karačić ”da nisu vidljivi grubi propusti u radu s obitelji”.
Smetaju im građanske grupe i inicijative
Kao da prepisuju jedni od drugih, pridružila se i predsjednica Hrvatske psihološke komore Andreja Bogdan s ocjenom ”da nije bilo velikih propusta u radu psihologa u Centru za socijalnu skrb”.
Onda, povišenog tonusa, i Tatjana Katkić Stanić, ravnateljica baš te Uprave za socijalnu skrb u Aladrovićevom Ministarstvu, s visine svoga birokratskog značaja: ”Prema inputima koje smo dosada vidjeli, nije bilo podataka da postoji vid zlostavljanja djece u toj obitelji. Nije bilo naznaka fizičkog nasilja prema curici”. Jer neka javnost zna da u centrima za socijalnu skrb ”nedostaje gotovo 700 radnika”, ukazuje ravnateljica. Kao da je to problem planinarskog društva, ministarstva kulture, ili nogometnog saveza, a ne njezin.
A zatim u kanonu i predsjednik Hrvatske komore socijalnih radnika Antun Ilijaš: ”Ono što mi moramo raditi i radimo, mi to radimo u najboljem interesu djeteta”. A u njihov ozbiljni posao amaterski se petljaju građanske grupe i incijative koje ”vrše linč” nad socijalnim radnicima.
Možemo pretpostaviti kakvi će biti rezultati
Nadzor, ovakav kakav je krenuo, još nije gotov, ali iz ovih se naznaka može dosta opravdano pretpostaviti kakvi će biti njegovi rezultati. Dijete je mrtvo, takvih stvari uvijek bude. ”Nemio događaj”. Nitko nije kriv. Pa nije li to isto odmah rekao i dojučerašnji ravnatelj Centra Branko Madunić? I zašto je, dakle, uopće smijenjen?
No, tko je onda – iz tog tako idealnog sustava – trebao primijetiti modrice i svrab na tijelu djevojčice? Tko je trebao opaziti kako se ona skriva i bježi od roditelja kad dođu u posjetu k udomiteljskoj obitelji? Tko je trebao nazvati, kao što je nazvala novinarka Ana Rajić Knežević, pa časkom saznati da je otac djeteta prijavljen 23 puta od čega sedam puta za obiteljsko nasilje, ta zaključiti da dijete ne može natrag u takvu kuću?
Tko je trebao posumnjati na psihopatske crte kod majke? Tko je trebao vidjeti da se mala ne ponaša kao sretno dijete? I čemu uopće služe obilasci problematičnih obitelji na koje izlaze obučeni socijalni radnici ako ne tome da se kod djece preveniraju traume i spriječe ovakvi strašni ishodi? Kod nas očito ničemu. Slučajem male N. sada se svi bavimo jer je toliko jeziv i drastičan. No dali su nam razloga da se pitamo kako socijala radi posao u onim obiteljima gdje, srećom, još nema mrtvih.