Ljudi koji nisu imali potrebe zaći ni u jedan privatni starački dom vjerojatno misle kako su to idilične oaze za građane treće dobi u kojima svaki stanar, za te stvarno ozbiljne novce, dobiva srdačnu pažnju i pedantnu skrb. Sretnici koji nemaju doticaja s narkomanskim podzemljem ne znaju kako doista izgleda ta gadna scena ucjene, pohlepe, nasilja i ljudskih tragedija.
Većina o jednome i drugome možda nešto čuje od znanaca, iz novina ili iz filmskih fabula. Ovih dana, međutim, svi imamo nesretnu priliku gledati stravične kadrove iz ta dva svijeta na velikom platnu dvaju realnih događaja u kojima je ubijeno devet ljudi. Šest staraca živi su izgorjeli do ugljena u domu za stare i nemoćne kraj Oroslavja, trojicu je taj neki momak namrtvo izrešetao nasred ceste u Splitu i tek sad nam zapravo puca pred očima da se te tragedije nisu dogodile slučajno, zbog nekog paklenog tranzita nebeskih tijela, da se nisu trebale dogoditi i da se nisu smjele dogoditi.
Jer, kao i u mnogim drugim s ovim nevezanim dramatičnim slučajevima, i ovdje se opet pokazuje koliko su država i njene službe aljkave, lijene, samodopadne i nedjelotvorne i kako sustav skupo plaćamo da bi se njemu, takorekuć, fućkalo za sve. A s druge strane, ova dva jeziva slučaja kod Oroslavja i u Splitu nukaju nas da osvijestimo kako ni mi kao građani, lično i pojedinačno, često nemamo ni interesa, ni vremena, ni strpljenja prijaviti barem ono što na što sami nabasamo kako bi se nadležni organi možda ipak trgnuli, reagirali i spriječili barem nešto od ovoga što poslije čitamo u crnim kronikama.
Mračna tavanska prostorija
Evo, recimo, mog slučaja kad ja nisam reagirala, a trebala sam. Svi će se sigurno sjetiti i nekih svojih. Prije više godina obišla sam nekoliko takozvanih obiteljskih staračkih domova u Zagrebu. Moga oca više nisu mogli držati na Rebru gdje je ležao bez svijesti tri mjeseca nakon što je pao na stepenicama i ozlijedio glavu. Kako su tatu morali hraniti na sondu, rekli su mi da ne dolazi u obzir da bude ni kod mene ni kod brata jer taj postupak ne smije obavljati amater kod kuće. Mora, dakle, u dom gdje će se o njemu brinuti stručno osoblje u stacionaru. Onda sam krenula tražiti. U državnim domovima ne možeš ni pitati jer ljudi čekaju po deset godina, nema preko reda, pa ni ako ti je turska sila. Znači, privatno.
Našla sam adrese i krenula, a taj užas na koji sam naišla u bar tri obiteljska doma u širem centru Zagreba teško je opisati. Susretneš se dvanaestak tjelesno i mentalno bolesnih starih ljudi naguranih u jednu mračnu tavansku prostoriju pet na pet za koju ti kažu da je ”dnevni boravak”. Dva mala prozora na kosom krovu, rasklimane fotelje, nikakve razbibrige, jad i čemer. Pitam idu li van jer sam se na kat navodno prilagođene obiteljske kuće uspela strmim stepenicama. Lifta nema. Kažu kako da ne, kad je ljepše vrijeme, navodno ih odvedu na balkon. Balkon nigdje ne vidim, ali valjda negdje postoji.
Sve je samo prljavi biznis
Na drugom je mjestu po pet-šest nepokretnih pacijenata u istoj sobi. Na trećem očigledni nered i kaos, zapušteni i flekavi starci, neuredni vlasnik i njegova žena vlasnica koji ti odmah tresnu u lice cijenu, bilo je oko devet tisuća kuna, da ih dalje ne gnjaviš ako ti je preskupo. Dok smo mi špartali od adrese do adrese, na koje ne bi doveo ni psa, siroti tata je umro.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Danas se pitam zašto tada nisam otišla nekamo da kažem kako izgledaju domovi koje sam vidjela. Zašto nisam nešto poduzela, pobunila se u tuđe ime. Prijavila u nekom uredu za socijalni rad. Ali nisam i sada me zbog toga malo grize savjest.
Kasnije smo za nepokretnog svekra od 90 godina našli u Zagrebu izvrstan privatni dom gdje su se za ljude brinuli kao da su njihovi rođeni. Ima ih, dakle, i jako dobrih, ne treba na sve bacati stigmu. No gdje je domski smještaj za starce očigledno samo prljavi biznis, tu bismo se svi morali početi ponašati kao odgovorni građani.
Traljava zakonska regulativa
Pa sada vidimo da su ovi jadni zapaljeni ljudi u domu kod Oroslavja spavali u štaglju, grijali se u drvenoj straćari na električne pećice i da je vlasnica u svoje kapacitete nagurala duplo više korisnika nego što joj je bilo dopušteno. Vidimo traljavu zakonsku regulativu koja je obiteljske domove potpuno izuzela od svake inspekcijske kontrole. I vidimo da dom bez dozvola, crnjak, može u Hrvatskoj najnormalnije raditi umjesto da bude smjesta zatvoren. Ako već gluha država ne trza, pa barem je netko iz tih korisničkih obitelji koje su tamo zalazile mogao dići glas. Možda bi tragedija tada bila spriječena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Na isti način ponašamo se i kad su u pitanju oružje i droga zbog koje je, navodno, ovaj dečko u Splitu sišao s uma i ispucao 36 metaka iz kalašnjikova. Okrenemo glavu. Nisu naša posla. Ima tko je za to zadužen. Ali ja sam zadužena da prijavim susjeda pijanca ako znam da doma drži sedam pušaka. Ili nekoga iz kvarta za koga eventualno čujem da dila heroin. Kao i muža koji prebija ženu i djecu. Ja i svi mi.
Građani moraju reagirati
Pogotovo kad država tako drastično ne radi svoj posao, a tko će ako ne mi građani? Naše udruge. Školske vlasti. Stranke s kojima smo eventualno u vezi. I mi sami. Nema nam druge. Prijavljujmo. Pišimo. Tražimo od njih da poduzimaju što treba. Zovimo ministre. Vičimo. Dajmo, kako se ono kaže, u novine. Ili će oko nas padati mrtvi.
Sada kažu da je u hvatanju splitskog ubojice sudjelovalo 150 policajaca. Pa da je 150 policajaca hvatalo te dilere za koje – kako to jezivo zvuči – ”godinama zna cijeli Split”, i da je pravosuđe asistiralo policiji, oni bi odavna bili iza rešetaka. Bio bi možda s njima i njihov likvidator koji je također više puta prijavljivan za razne opačine, ali evo ga do jučer, na slobodi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali niti policija gura gdje treba, niti sudovi sude, indolencija i korupcija zatiru i pokušaje onih časnih ljudi u sustavu koji se već gade sami sebi jer ništa ne mogu promijeniti. Mnogi su mi točno to rekli. Zato mi, građani, moramo činiti sve što možemo. Na šalterima vlasti. U inspekcijskim uredima. Na vratima policijske postaje. U školskom odboru. Na javnim tribinama. Kroz medije. I na izborima.
Užas u kojem je izgorjelo šestero ljudi i trostruko ubojstvo u Splitu strašan su podsjetnik koliko je država nedjelotvorna
Kad država tako drastično ne radi svoj posao, tko će reagirati ako ne mi građani?
Vidimo traljavu zakonsku regulativu koja je obiteljske domove potpuno izuzela od svake inspekcijske kontrole. I vidimo da dom bez dozvola, crnjak, može u Hrvatskoj najnormalnije raditi umjesto da bude smjesta zatvoren. Ako već gluha država ne trza, pa barem je netko iz tih korisničkih obitelji koje su tamo zalazile mogao dići glas. Možda bi tragedija tada bila spriječena. Na isti način ponašamo se i kad su u pitanju oružje i droga zbog koje je, navodno, ovaj dečko u Splitu sišao s uma i ispucao 36 metaka iz kalašnjikova.
Ljudi koji nisu imali potrebe zaći ni u jedan privatni starački dom vjerojatno misle kako su to idilične oaze za građane treće dobi u kojima svaki stanar, za te stvarno ozbiljne novce, dobiva srdačnu pažnju i pedantnu skrb. Sretnici koji nemaju doticaja s narkomanskim podzemljem ne znaju kako doista izgleda ta gadna scena ucjene, pohlepe, nasilja i ljudskih tragedija.
Većina o jednome i drugome možda nešto čuje od znanaca, iz novina ili iz filmskih fabula. Ovih dana, međutim, svi imamo nesretnu priliku gledati stravične kadrove iz ta dva svijeta na velikom platnu dvaju realnih događaja u kojima je ubijeno devet ljudi. Šest staraca živi su izgorjeli do ugljena u domu za stare i nemoćne kraj Oroslavja, trojicu je taj neki momak namrtvo izrešetao nasred ceste u Splitu i tek sad nam zapravo puca pred očima da se te tragedije nisu dogodile slučajno, zbog nekog paklenog tranzita nebeskih tijela, da se nisu trebale dogoditi i da se nisu smjele dogoditi.
Jer, kao i u mnogim drugim s ovim nevezanim dramatičnim slučajevima, i ovdje se opet pokazuje koliko su država i njene službe aljkave, lijene, samodopadne i nedjelotvorne i kako sustav skupo plaćamo da bi se njemu, takorekuć, fućkalo za sve. A s druge strane, ova dva jeziva slučaja kod Oroslavja i u Splitu nukaju nas da osvijestimo kako ni mi kao građani, lično i pojedinačno, često nemamo ni interesa, ni vremena, ni strpljenja prijaviti barem ono što na što sami nabasamo kako bi se nadležni organi možda ipak trgnuli, reagirali i spriječili barem nešto od ovoga što poslije čitamo u crnim kronikama.
Mračna tavanska prostorija
Evo, recimo, mog slučaja kad ja nisam reagirala, a trebala sam. Svi će se sigurno sjetiti i nekih svojih. Prije više godina obišla sam nekoliko takozvanih obiteljskih staračkih domova u Zagrebu. Moga oca više nisu mogli držati na Rebru gdje je ležao bez svijesti tri mjeseca nakon što je pao na stepenicama i ozlijedio glavu. Kako su tatu morali hraniti na sondu, rekli su mi da ne dolazi u obzir da bude ni kod mene ni kod brata jer taj postupak ne smije obavljati amater kod kuće. Mora, dakle, u dom gdje će se o njemu brinuti stručno osoblje u stacionaru. Onda sam krenula tražiti. U državnim domovima ne možeš ni pitati jer ljudi čekaju po deset godina, nema preko reda, pa ni ako ti je turska sila. Znači, privatno.
Našla sam adrese i krenula, a taj užas na koji sam naišla u bar tri obiteljska doma u širem centru Zagreba teško je opisati. Susretneš se dvanaestak tjelesno i mentalno bolesnih starih ljudi naguranih u jednu mračnu tavansku prostoriju pet na pet za koju ti kažu da je ”dnevni boravak”. Dva mala prozora na kosom krovu, rasklimane fotelje, nikakve razbibrige, jad i čemer. Pitam idu li van jer sam se na kat navodno prilagođene obiteljske kuće uspela strmim stepenicama. Lifta nema. Kažu kako da ne, kad je ljepše vrijeme, navodno ih odvedu na balkon. Balkon nigdje ne vidim, ali valjda negdje postoji.
Sve je samo prljavi biznis
Na drugom je mjestu po pet-šest nepokretnih pacijenata u istoj sobi. Na trećem očigledni nered i kaos, zapušteni i flekavi starci, neuredni vlasnik i njegova žena vlasnica koji ti odmah tresnu u lice cijenu, bilo je oko devet tisuća kuna, da ih dalje ne gnjaviš ako ti je preskupo. Dok smo mi špartali od adrese do adrese, na koje ne bi doveo ni psa, siroti tata je umro.
Danas se pitam zašto tada nisam otišla nekamo da kažem kako izgledaju domovi koje sam vidjela. Zašto nisam nešto poduzela, pobunila se u tuđe ime. Prijavila u nekom uredu za socijalni rad. Ali nisam i sada me zbog toga malo grize savjest.
Kasnije smo za nepokretnog svekra od 90 godina našli u Zagrebu izvrstan privatni dom gdje su se za ljude brinuli kao da su njihovi rođeni. Ima ih, dakle, i jako dobrih, ne treba na sve bacati stigmu. No gdje je domski smještaj za starce očigledno samo prljavi biznis, tu bismo se svi morali početi ponašati kao odgovorni građani.
Traljava zakonska regulativa
Pa sada vidimo da su ovi jadni zapaljeni ljudi u domu kod Oroslavja spavali u štaglju, grijali se u drvenoj straćari na električne pećice i da je vlasnica u svoje kapacitete nagurala duplo više korisnika nego što joj je bilo dopušteno. Vidimo traljavu zakonsku regulativu koja je obiteljske domove potpuno izuzela od svake inspekcijske kontrole. I vidimo da dom bez dozvola, crnjak, može u Hrvatskoj najnormalnije raditi umjesto da bude smjesta zatvoren. Ako već gluha država ne trza, pa barem je netko iz tih korisničkih obitelji koje su tamo zalazile mogao dići glas. Možda bi tragedija tada bila spriječena.
Na isti način ponašamo se i kad su u pitanju oružje i droga zbog koje je, navodno, ovaj dečko u Splitu sišao s uma i ispucao 36 metaka iz kalašnjikova. Okrenemo glavu. Nisu naša posla. Ima tko je za to zadužen. Ali ja sam zadužena da prijavim susjeda pijanca ako znam da doma drži sedam pušaka. Ili nekoga iz kvarta za koga eventualno čujem da dila heroin. Kao i muža koji prebija ženu i djecu. Ja i svi mi.
Građani moraju reagirati
Pogotovo kad država tako drastično ne radi svoj posao, a tko će ako ne mi građani? Naše udruge. Školske vlasti. Stranke s kojima smo eventualno u vezi. I mi sami. Nema nam druge. Prijavljujmo. Pišimo. Tražimo od njih da poduzimaju što treba. Zovimo ministre. Vičimo. Dajmo, kako se ono kaže, u novine. Ili će oko nas padati mrtvi.
Sada kažu da je u hvatanju splitskog ubojice sudjelovalo 150 policajaca. Pa da je 150 policajaca hvatalo te dilere za koje – kako to jezivo zvuči – ”godinama zna cijeli Split”, i da je pravosuđe asistiralo policiji, oni bi odavna bili iza rešetaka. Bio bi možda s njima i njihov likvidator koji je također više puta prijavljivan za razne opačine, ali evo ga do jučer, na slobodi.
Ali niti policija gura gdje treba, niti sudovi sude, indolencija i korupcija zatiru i pokušaje onih časnih ljudi u sustavu koji se već gade sami sebi jer ništa ne mogu promijeniti. Mnogi su mi točno to rekli. Zato mi, građani, moramo činiti sve što možemo. Na šalterima vlasti. U inspekcijskim uredima. Na vratima policijske postaje. U školskom odboru. Na javnim tribinama. Kroz medije. I na izborima.