Vadim se nadao da mu je tata živ, dok ga nije prepoznao na snimci. Sad kao i stotine drugih Ukrajinaca očajnički traži njegovo tijelo
Samo u mrtvačnici Buče nalazi se više od 200 neidentificiranih tijela, provode se DNK analize jer su neprepoznatljiva
Iz ukrajinske Buče i dalje neprestano pristižu tragične priče. U gradu je dosad pronađeno nekoliko masovnih grobnica, a Rusi koji su ga nakon brutalne okupacije napustili ostavili su razorene ulice, na njima tijela civila i gomile uništene vojne opreme poput tenkova i oklopnih vozila. Stravične scene, snimke i iskazi svjedoka iz grada sjeverozapadno od Kijeva još uvijek obilaze svijet, a jedna takva je ona mladog Ukrajinca Vadima Jevdokimenka.
On je na snimci koja se pojavila, a na kojoj su prikazani Ukrajinci koji su mučeni i ubijeni, prepoznao svog tatu za kojeg se do tog trenutka još uvijek nadao da je živ, piše Guardian. Njegov otac Aleksej posljednjih se nekoliko tjedana vodio kao nestala osoba, nakon što je otišao u obilazak po Buči kako bi skupio nešto drva za ogrjev i za kuhanje.
Vadim i njegova mama Lilija cijelo vrijeme imali su tračak nade da je Aleksej možda zatočen i odveden preko granice. Nadali su se da će im se vratiti, makar u sklopu razmjene zarobljenika.
U mrtvačnici u Buči leži 200 neidentificiranih tijela
No, ovoga tjedna dvadesetogodišnji Vadim spazio je lice svog tate u snimci u kojoj su prikazani mučeni i ubijeni Ukrajinci. Sada, jedina utjeha kojoj se obitelj Jevdokimenko može nadati je da Alekseja dostojanstveno pokopaju. No, ne mogu pronaći njegovo tijelo.
Prisiljeni su čekati ispred bijelog šatora kod bolnice u Buči, gdje francuski forenzičari provode ispitivanja, kako bi svim tim očajnim ljudima koji čekaju ispred šatora mogli reći da su pronašli njihovu djecu, roditelje ili rođake.
Nakon nekoliko tjedana ekshumacija, u mrtvačnici se sada nalazi 200 tijela koja još uvijek nisu identificirana. Neki od njih su pokopani bez dokumenata, pa još uvijek čekaju da ih se preuzme. Neki su pak toliko izobličeni, dio njih zbog mučenja, da ih se ne može prepoznati samo po izgledu. Stoga, francuski forenzičari provode DNK istraživanja.
Čak i ako su vidjeli tijelo na nekoj snimci, često ne mogu do njega
“Ovo je prvi puta da to radimo. Nismo uopće mogli pretpostaviti koliko će ljudi doći”, rekao je Andrej Turbar, zamjenik glavnog tužitelja regije Buča za Guardian, dok je na desetje ljudi u blizini ispunjavalo formulare i čekalo na rezultate testiranja.
Ljudi koji su uspjeli pronaći svoje nestale preuzeli su i pokopali njihova tijela. No, postoje na tisuće Ukrajinaca koji prolaze svakodnevnu agoniju zbog toga što nisu sigurni jesu li njihovi nestali uopće živi, a ako nisu, gdje su im tijela. Neki traže svoju djecu ili roditelje, drugi svoje supružnike ili braću i sestre koji su nestali kada su Rusi počeli sa smaknućima civila.
Neki su tragične vijesti dobili od drugih ljudi, koji su spazili njihove bližnje u nekoj snimci ili fotografiji. No, često ne znaju gdje se nalazi tijelo jer ne znaju otkuda je snimka, pa tijelo ne mogu preuzeti i pokopati ga. Stoga, stanovnici Buče i nemaju drugog izbora nego čekati u tihim kolonama ispred bijelog šatora, ispred gradske bolnice.
Dvije majke traže sinove koji su volontirali i nestali još u ožujku
Vera Kunajeva i Olga Zaec su prijateljice čiji su sinovi bili susjedi. Sinovi su im nestali još početkom ožujka. Sada se njih dvije nadaju i mole da njihov DNK neće odgovarati niti jednom tijelu koje se nalazi u mrtvačnici, kako bi i dalje mogle živjeti u uvjerenju da su im sinovi živi, makar bili zatočenici koji su odvedeni negdje duboko unutar granica Rusije. Tome su se nadali i Vadim Jevdokimenko i njegova mama Lilija.
Dvojica susjeda, Vadim Kunajev i Maksim Zaec, otišli su jednog dana oko pet popodne od svojih kuća, a od tada ih više nitko nije vidio. “Volontirali su prvi dan kada su došli Rusi. Pomagali su starijim i ranjivim osobama. Nisam bila zabrinuta jer su oni to uvijek radili. Navikli su pomagati ljudima”, rekla je Olga.
Područje oko Buče Rusi su opkolili, polurazrušili granatama, pa potom okupirali. Stanovnici Buče bili su izgladnjeli i prisiljeni improvizirano kuhati na ulicama, odnosno na onome što je ostalo od njih. Jednostavno su bili osuđeni pomagati jedni drugima i tražiti pomoć jedni od drugih.
U početku su ekshumirali između 40 do 50 ljudi dnevno
Turbar kaže kako broj neidentificiranih tijela raste svaki dan. U početku, ekshumirali su između 40 do 50 ljudi dnevno, no taj broj, srećom, pada. Sada dnevno iskopaju manje od deset ubijenih. Iz plitkih grobova ih uglavnom iskapaju volonteri, jer se službe za spašavanje i lokalna policija jednostavno ne mogu nositi s tolikim brojem tijela. Mnogi od njih pronađeni su tek kada su se ljudi koji su pobjegli od rata počeli vraćati u Buču. “Ljudi se vraćaju svojim domovima, pa ih dočeka grobnica u njihovom vrtu ili dvorištu”, kaže Turbar.
“Možda je neka osoba putovala automobilom, pa ih je zaustavila ruska ophodnja. Ubili su je. Kasnije su lokalno stanovništvo prisilili da zakopa tijelo u nečijem dvorištu. I to nije izolirani slučaj. To je pristup ruske vojske”, priča Turbar za Guardian. Neka tijela se ne mogu prepoznati jer su spaljena, a druga su uništena u eksplozijama. Ruski vojnici su nekim ljudima i uništili lica. Druga tijela su ostavljena u automobilima, pa su se raspala do neprepoznatljivosti. Turbar kaže da je lokalnom stanovništvu u jednom trenu zabranjeno zakapanje tijela, ili su se pak sklonili od uličnih borbi pa nisu niti mogli zakopati tijela.
Okrutno lice birokracije
S druge strane, piše Guardian, pojavljuje se i “okrutno lice birokracije”. Obitelji Jevdokimenko u jednom su trenu pokazali ostatke noge jedne osobe, s tvrdnjom da je to sve što je ostalo od Alekseja, budući da su u blizini pronašli njegove kartice. “Pokušali su nam podvaliti nečije tijelo. Tatine kartice bile su u džepu, no mislim da ih je netko uzeo. On nije imao takve hlače i cipele”, rekao je Vadim.
Nakon što se pobunio, lokalna policija mu je priznala kako ih nekada obuzme kaos. Priznali su da su u jednoj vreći za tijelo pronašli tri noge. Ipak, treba uzeti u obzir da lokalni policajci do sada nisu bili suočeni s ovakvim užasima, već ponekom krađom i pokojim smrtnim slučajem.
Vadim je ispričao kako su Rusi kada su napuštali Buču ubijali sve pred sobom. Jednog kolegu iz njegove škole, koji je također imao dvadeset godina, upucali su jer im se nisu svidjele njegove hlače. “Nemam više muških prijatelja. Sve su ih pobili. Imam još samo pokoju prijateljicu”, kaže Vadim.