Kad krenu priopćenja o velikim hapšenjima lopova, malverzanata i kriminalnog ološa bilo koje fele, žilama nacije trebali bi prostrujati žmarci satisfakcije. Proizvodnja takve reakcije u najširoj javnosti jedan je jedan od ključnih zadataka pravosuđa i policije kao njegovog servisa: da poštenim ljudima pokažu kako se sustav brine za njihovu dobrobit, za njihov novac i za očuvanje svih aspekata pravne države koju im jamči društveni dogovor naslovljen kao Ustav.
Polovicom srpnja ove godine, netom nakon što je Ured Europskog javnog tužiteljstva započeo s radom, glavna tužiteljica, slavna Laura Codruţa Kövesi, na čijem stolu upravo leži spis o bivšoj hrvatskoj ministrici Gabrijeli Žalac, rekla je u intervjuu nedjeljnom izdanju njemačkog Die Welta da ”pravda mora biti javna”. To je to. Zato sam i upamtila.
Građani moraju vidjeti da se vrši pravda. Imati taj dobar osjećaj da je pravda čista i pravedna. I vjerovati da ona štiti sve nas pojedinačno i cijelo društvo. Kad je tako, dobro je, hapšenja se primaju kao pozitivna vijest. No kod nas je drugačije. Nema impulsa zadovoljštine. Osjećaš samo neko gađenje.
Kod nas je kriminal sistemska stvar
Ima svoje razloge ta psihosomatska gorčina, to ”fuj” koje te preplavi kao blatna voda na dane kao što je bio ovaj jučerašnji, dane zvučnih privođenja. Razlog je taj što kod nas u rešetkama i na ispitivanjima kod istražitelja ne završavaju samo anonimni krimosi koje su provalili policijski doušnici, noćni dileri opijatima i mutni biznismeni i trgovci koji su ispleli mreže da zavale državu, rođenog brata i jedni druge.
U Hrvatskoj u glavnim vijestima gledamo kako u policijskim autima odvode ministre i državne tajnike, šefove državnih firmi i državnih agencija, same državne tužitelje, suce, saborske zastupnike i odličnike iz Vlade i vladajuće stranke pa čak i jednog premijera. To kao da nikad ne prestaje i neće prestati i to je to što je strašno. Kod nas, naime, kriminal nije pretežno ”običan”, nije usputna devijacija, nije margina ljudske pohlepe koju se nigdje ne da izbjeći, nego je skroz sistemska stvar.
Živimo u prividu reda, a ispod površine…
Ovdje serijski padaju sami stupovi poretka, visoke dužnosničke biografije, posjednici zlatnih satova i nositelji Zlatnih kuna u Bossovim odijelima. A to mrcvarenje i gađenje izaziva spoznaja da živimo u prividu reda, sa svim mogućim demokratskim kancelarijama, institucijama i kontrolnim mehanizmima ispod kojih, međutim, vriju i kuljaju prljavštine i opačine svakojake vrste.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jučer su, u jednom jedinom danu, pali bivša državna tužiteljica Mirela Alerić Puklin i njen muž Goran Puklin, oboje. U pritvor je otpremljena i Piruška Canjuga iz Agrokora, žena jednog od najmoćnijih HDZ-ovaca iz devedesetih Zlatka Canjuge. A DORH je banuo na vrata i bivšem direktoru iz državne Hrvatske lutrije Željku Fadljeviću.
Kod Puhlina u autu nađeni su milijuni koji se pripisuju Draganu Kovačeviću, kompromitiranom direktoru državne tvrtke Janaf koji je smijenjen nakon afere s mitom. Supruga tužiteljica provaljena je da je Piruški Canjugi odavala tajne iz USKOK-ove istrage. Danas čujemo kako se sumnjalo da je ona bila krtica i u nekim prethodnim slučajevima, ali, eto, nije se poduzelo ništa.
Nema satisfakcije u ovim uhićenjima
I nema tu čega nema u ovoj skupnoj epizodi režiranoj kao privođenje k pravdi. Kazneni zakon prešpartan je uzduž i poprijeko počevši od mita i lažiranih javnih natječaja, do namještenih ugovora, crnih torbi napunjenih novčanicama, mračnih garaža, pranja love, potkupljenih vještaka, falsifikata i tajnih sastanaka s osumnjičenim osobama koji se ugovaraju direktno iz tužiteljske fotelje. Sve naprosto smrdi do neba i više ničemu ne vjeruješ. Ne možeš vjerovati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer vražja se zavjesa povremeno rastvara ovako kao jučer da zorno pokaže građanima gdje su i kako stvarno stoje s ovim prijetvornim sustavom na koji je prilijepljena pozlata hrvatskog pletera, a gdje god cikne kakav rasjed, otvori se pogled na smradna crijeva korupcije koju orkestriraju visoke funkcije, gosti na svečanim državnim primanjima, tipovi iz službenih automobila Vlade RH, ugledne figure iz tijela vlasti.
Skoro da se čovjek zaželi vijesti o običnom kriminalu, onome koji nije povezan sa sustavom, položajima i političkim kadroviranjem. Vijesti, dakle, o anonimnom lopovskom polusvijetu, nepopravljivim recidivistima iz probacijskog sustava, računovodstvenim prijevarama u maloprodaji živežnih namirnica, švercerima zlatnine i kradljivcima umjetnina. To bi nam leglo kao urednost i normala za razliku od ovog jada i čemera. Zato ova hapšenja ne donose nikakvu satisfakciju. Nego samo i jedino gađenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Velika hapšenja poput ovog jučerašnjeg trebala bi izazvati olakšanje. Ali hrvatski građani mogu osjetiti samo gađenje
Kod nas kriminal nije devijacija, nego sistemska stvar
U Hrvatskoj u glavnim vijestima gledamo kako u policijskim autima odvode ministre i državne tajnike, šefove državnih firmi i državnih agencija, same državne tužitelje, suce, saborske zastupnike i odličnike iz Vlade i vladajuće stranke pa čak i jednog premijera. To kao da nikada ne prestaje i neće prestati i to je to što je strašno
Kad krenu priopćenja o velikim hapšenjima lopova, malverzanata i kriminalnog ološa bilo koje fele, žilama nacije trebali bi prostrujati žmarci satisfakcije. Proizvodnja takve reakcije u najširoj javnosti jedan je jedan od ključnih zadataka pravosuđa i policije kao njegovog servisa: da poštenim ljudima pokažu kako se sustav brine za njihovu dobrobit, za njihov novac i za očuvanje svih aspekata pravne države koju im jamči društveni dogovor naslovljen kao Ustav.
Polovicom srpnja ove godine, netom nakon što je Ured Europskog javnog tužiteljstva započeo s radom, glavna tužiteljica, slavna Laura Codruţa Kövesi, na čijem stolu upravo leži spis o bivšoj hrvatskoj ministrici Gabrijeli Žalac, rekla je u intervjuu nedjeljnom izdanju njemačkog Die Welta da ”pravda mora biti javna”. To je to. Zato sam i upamtila.
Građani moraju vidjeti da se vrši pravda. Imati taj dobar osjećaj da je pravda čista i pravedna. I vjerovati da ona štiti sve nas pojedinačno i cijelo društvo. Kad je tako, dobro je, hapšenja se primaju kao pozitivna vijest. No kod nas je drugačije. Nema impulsa zadovoljštine. Osjećaš samo neko gađenje.
Kod nas je kriminal sistemska stvar
Ima svoje razloge ta psihosomatska gorčina, to ”fuj” koje te preplavi kao blatna voda na dane kao što je bio ovaj jučerašnji, dane zvučnih privođenja. Razlog je taj što kod nas u rešetkama i na ispitivanjima kod istražitelja ne završavaju samo anonimni krimosi koje su provalili policijski doušnici, noćni dileri opijatima i mutni biznismeni i trgovci koji su ispleli mreže da zavale državu, rođenog brata i jedni druge.
U Hrvatskoj u glavnim vijestima gledamo kako u policijskim autima odvode ministre i državne tajnike, šefove državnih firmi i državnih agencija, same državne tužitelje, suce, saborske zastupnike i odličnike iz Vlade i vladajuće stranke pa čak i jednog premijera. To kao da nikad ne prestaje i neće prestati i to je to što je strašno. Kod nas, naime, kriminal nije pretežno ”običan”, nije usputna devijacija, nije margina ljudske pohlepe koju se nigdje ne da izbjeći, nego je skroz sistemska stvar.
Živimo u prividu reda, a ispod površine…
Ovdje serijski padaju sami stupovi poretka, visoke dužnosničke biografije, posjednici zlatnih satova i nositelji Zlatnih kuna u Bossovim odijelima. A to mrcvarenje i gađenje izaziva spoznaja da živimo u prividu reda, sa svim mogućim demokratskim kancelarijama, institucijama i kontrolnim mehanizmima ispod kojih, međutim, vriju i kuljaju prljavštine i opačine svakojake vrste.
Jučer su, u jednom jedinom danu, pali bivša državna tužiteljica Mirela Alerić Puklin i njen muž Goran Puklin, oboje. U pritvor je otpremljena i Piruška Canjuga iz Agrokora, žena jednog od najmoćnijih HDZ-ovaca iz devedesetih Zlatka Canjuge. A DORH je banuo na vrata i bivšem direktoru iz državne Hrvatske lutrije Željku Fadljeviću.
Kod Puhlina u autu nađeni su milijuni koji se pripisuju Draganu Kovačeviću, kompromitiranom direktoru državne tvrtke Janaf koji je smijenjen nakon afere s mitom. Supruga tužiteljica provaljena je da je Piruški Canjugi odavala tajne iz USKOK-ove istrage. Danas čujemo kako se sumnjalo da je ona bila krtica i u nekim prethodnim slučajevima, ali, eto, nije se poduzelo ništa.
Nema satisfakcije u ovim uhićenjima
I nema tu čega nema u ovoj skupnoj epizodi režiranoj kao privođenje k pravdi. Kazneni zakon prešpartan je uzduž i poprijeko počevši od mita i lažiranih javnih natječaja, do namještenih ugovora, crnih torbi napunjenih novčanicama, mračnih garaža, pranja love, potkupljenih vještaka, falsifikata i tajnih sastanaka s osumnjičenim osobama koji se ugovaraju direktno iz tužiteljske fotelje. Sve naprosto smrdi do neba i više ničemu ne vjeruješ. Ne možeš vjerovati.
Jer vražja se zavjesa povremeno rastvara ovako kao jučer da zorno pokaže građanima gdje su i kako stvarno stoje s ovim prijetvornim sustavom na koji je prilijepljena pozlata hrvatskog pletera, a gdje god cikne kakav rasjed, otvori se pogled na smradna crijeva korupcije koju orkestriraju visoke funkcije, gosti na svečanim državnim primanjima, tipovi iz službenih automobila Vlade RH, ugledne figure iz tijela vlasti.
Skoro da se čovjek zaželi vijesti o običnom kriminalu, onome koji nije povezan sa sustavom, položajima i političkim kadroviranjem. Vijesti, dakle, o anonimnom lopovskom polusvijetu, nepopravljivim recidivistima iz probacijskog sustava, računovodstvenim prijevarama u maloprodaji živežnih namirnica, švercerima zlatnine i kradljivcima umjetnina. To bi nam leglo kao urednost i normala za razliku od ovog jada i čemera. Zato ova hapšenja ne donose nikakvu satisfakciju. Nego samo i jedino gađenje.