Demokracija, kao sustav samoregulacije jedne moderne političke zajednice, temelji se na suverenosti naroda, pa je aktivna participacija građana u političkom i društvenom životu njezin nužan preduvjet. To, naravno, podrazumijeva slobodnu i otvorenu javnu raspravu o svim pitanjima od javnog interesa, posebice o vladi i vladinim politikama i državnim dužnosnicima i njihovim postupcima i stajalištima.
U demokraciji teško da se može postići konsenzus o bilo čemu (konsenzus je zapravo unaprijed suspektan). Demokratski proces je umijeće pronalaženja racionalnih kompromisa između različitih involviranih legitimnih ciljeva i interesa, sukladno ustavom i zakonima propisanim procedurama. A da bi ti kompromisi bili i održivi, građanima se mora jamčiti pravo na slobodu izražavanja, koje obuhvaća ne samo pravo da slobodno izražavaju vlastite informacije, ideje, mišljenja i komentare (pa i onih koji vrijeđaju, uznemiravaju ili šokiraju vlast ili populaciju u cjelini), nego i pravo da primaju informacije, ideje, mišljenja i komentare koje im žele priopćiti drugi. Samo tako, građani, kao suvereni, mogu kontrolirati, pa i korigirati i usmjeravati vlast koju su izabrali.
Uloga javnog psa čuvara
U tom demokratskom kontekstu presudna je uloga medija, kao organa civilnog društva, da u funkciji tzv. “javnog psa čuvara” demokracije i demokratskih vrijednosti i praksi, kontroliraju vlast i ukazuju na svako nezakonito ili neetičko postupanje pojedinaca na javnim funkcijama i kršenje ljudskih prava i sloboda. Njihova je informativna i kontrolna uloga u tom smislu zapravo neprocjenjiva i ovdje nema potrebe to opširnije obrazlagati.
Sve to spada u abecedu demokracije. Nažalost, na to treba stalno iznova podsjećati, jer hrvatski političari prečesto to zaboravljaju, posebice kad su u pitanju mediji i njihova temeljna društvena zadaća, a svojim javnim izjavama dovode u pitanje ta temeljna demokratska načela, a da možda toga nisu u potpunosti ni svjesni.
Smiju li političari kritizirati medije?
Smiju li političari općenito, a najviši državni dužnosnici posebice, kritizirati medije, novinare ili političke analitičare? Odgovor na to pitanje je, naravno, potvrdan. I oni imaju pravo na slobodu izražavanja o bilo čemu, na način koji smatraju primjerenim. Ne postoji zakon koji bi im to zabranjivao, premda i oni, kao i svi drugi građani, mogu pravno odgovarati za svoje riječi.
Međutim, tu postoji nekoliko načelnih problema na koje valja dobronamjerno ukazati. Prije svega, to nije baš mudro. Napadati medije, novinare ili političke analitičare zbog izraženog kritičkog mišljenja je kontraproduktivno, što zna svatko tko je imalo upućen u način na koji funkcioniraju mediji. Ali, dobro, to je još i najmanji problem – nitko ne može, niti treba, sprječavati političare da (u stalnoj borbi za 110% glasova) rade na vlastitu štetu ako to baš žele.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dociranje i ad hominem kvalifikacije
Veći je, međutim, problem što je takav napadački način komunikacije državnih dužnosnika s medijima, novinarima ili političkim analitičarima protivan nepisanim “dobrim demokratskim običajima i praksama” koji u zemljama s dužom demokratskom tradicijom nisu ništa manje važni od zakona. To naprosto nije primjereno demokratskom društvenom kontekstu. Mediji, novinari, analitičari i građani imaju pravo kritizirati državne dužnosnike do mile volje, pa pritom čak biti i neobjektivni u svojim komentarima i mišljenjima, pa ma što to značilo. U demokratskoj zemlji se od državnih dužnosnika, posebice najviših, očekuje da to otrpe.
A ako to baš nikako ne mogu, onda bi na te kritike trebali odgovoriti argumentirano, odmjereno i racionalno, a nikako ne ad hominem diskvalifikacijama ili podučavanjem novinara njihovom poslu. Valja imati na umu da odnos državnih dužnosnika i političara općenito, prema medijima i novinarima, zapravo (raz)otkriva njihov odnos prema demokraciji kao takvoj. To dakle nije i ne može biti problem samo određenih medija, novinara ili analitičara koji su neposredni objekt napada, nego je to i problem svih građana.
Ali, to je tek benigniji aspekt takve vrste napadačke, ad hominem, komunikacije državnih dužnosnika s medijima i pojedincima koji ih kritiziraju. Postoje i zloćudniji aspekti tog odnosa, posebice kad se radi o izjavama najviših državnih dužnosnika. Njihove se izjave uvijek moraju sagledavati kroz prizmu njihove društvene moći i utjecajnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pritom nije bitno kako oni sami percipiraju tu svoju moć i utjecajnost. Bitno je kako je percipiraju drugi, tj. građani. A nesporno je da najviše državne dužnosnike građani percipiraju kao moćne i utjecajne. Stoga njihove izjave kojima napadaju određene medije, njihove novinare ili političke analitičare, mogu, objektivno, imati ozbiljne neposredne ili posredne zamrzavajuće / autocenzorske učinke za slobodu izražavanja općenito, a za slobodu medija posebno. I to sasvim neovisno o njihovim osobnim namjerama.
Posljedice za kvalitetu javne rasprave
U strahu ili u strepnji od mogućih negativnih posljedica mediji, novinari i politički analitičari mogu pribjeći autocenzuri, a pojedinci se čak i potpuno povući iz javnog foruma. Kakve bi to devastirajuće posljedice imalo za opću kvalitetu javne rasprave o pitanjima od javnog interesa i njenu pluralnost, nije potrebno dokazivati.
Možda nekim političkim ostrašćenicima i ne bi teško pala činjenica da, primjerice prof. Puhovski ili prof. Lalić, više ne sudjeluju u javnom diskursu. Ja bih to smatrala poražavajućim, jer oni nikad od nikog nisu tražili da se slaže s njihovim mišljenjima i komentarima nego su poticali na kritičko mišljenje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oni u javnom forumu nisu od jučer i građanima je sasvim jasno za kakve se to društvene vrednote i vrijednosti i demokratske prakse svaki od njih zalaže, slagali se s njima ili ne. Oni nesumnjivo pridonose općoj kvaliteti javne rasprave u našoj zemlji.
Boje se vještica, a spaljuju žene
Najzad, takva vrsta javnog diskursa najviših državnih dužnosnika u odnosu na medije i svoje kritičare, u našem žestoko polariziranom društvenom i političkom kontekstu, može značajno pridonijeti radikalizaciji javnog govora i tako prerasti u jednu specifičnu varijantu “govora mržnje” (proglašavanje pojedinaca državnim neprijateljima, nacionalnim izdajnicima, jutelovcima, agresorima, udbašima …) te proizvesti i razornije posljedice – zločine iz mržnje.
Najviši državni dužnosnici moraju biti svjesni da njihove riječi imaju vlastiti život čak, ponavljam, neovisno o njihovim osobnim namjerama. Poput male grude snijega koju netko zakotrlja s vrha planine, koja se pretvori u devastirajuću lavinu u njenom podnožju. Riječi lako mogu potaknuti na djela – na prijetnje, diskriminaciju, nasilje ili kakav drugi zločin. Dostatno je prisjetiti se što su 90-tih proživljavali novinari Ferala (Ivančić, Dežulović, Lucić, Heni Erceg) ili Globusa (Butković, Kuljiš), a i neki drugi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zato političari, a posebice najviši državni dužnosnici, zbog svoje društvene moći i utjecajnosti, moraju uvijek voditi računa o tome da njihove riječi izgovorene na zagrebačkim brežuljcima u donjem gradu ne proizvode histeriji u kojoj se, da parafraziram poznatog suca američkog Vrhovnog suda Louisa Brandeisa, ljudi boje vještica, a spaljuju žene/ljude.
Napadi dužnosnika na kritičare i medije pokopavaju temelje demokracije
Smiju li političari općenito, a najviši državni dužnosnici posebice, kritizirati medije, novinare ili analitičare? Odgovor je naravno potvrdan, uz veliko 'ali'
Takva vrsta javnog diskursa, u našem žestoko polariziranom društvenom i političkom kontekstu, može značajno pridonijeti radikalizaciji javnog govora i tako prerasti u jednu specifičnu varijantu „govora mržnje“ te proizvesti i razornije posljedice – zločine iz mržnje
Demokracija, kao sustav samoregulacije jedne moderne političke zajednice, temelji se na suverenosti naroda, pa je aktivna participacija građana u političkom i društvenom životu njezin nužan preduvjet. To, naravno, podrazumijeva slobodnu i otvorenu javnu raspravu o svim pitanjima od javnog interesa, posebice o vladi i vladinim politikama i državnim dužnosnicima i njihovim postupcima i stajalištima.
U demokraciji teško da se može postići konsenzus o bilo čemu (konsenzus je zapravo unaprijed suspektan). Demokratski proces je umijeće pronalaženja racionalnih kompromisa između različitih involviranih legitimnih ciljeva i interesa, sukladno ustavom i zakonima propisanim procedurama. A da bi ti kompromisi bili i održivi, građanima se mora jamčiti pravo na slobodu izražavanja, koje obuhvaća ne samo pravo da slobodno izražavaju vlastite informacije, ideje, mišljenja i komentare (pa i onih koji vrijeđaju, uznemiravaju ili šokiraju vlast ili populaciju u cjelini), nego i pravo da primaju informacije, ideje, mišljenja i komentare koje im žele priopćiti drugi. Samo tako, građani, kao suvereni, mogu kontrolirati, pa i korigirati i usmjeravati vlast koju su izabrali.
Uloga javnog psa čuvara
U tom demokratskom kontekstu presudna je uloga medija, kao organa civilnog društva, da u funkciji tzv. “javnog psa čuvara” demokracije i demokratskih vrijednosti i praksi, kontroliraju vlast i ukazuju na svako nezakonito ili neetičko postupanje pojedinaca na javnim funkcijama i kršenje ljudskih prava i sloboda. Njihova je informativna i kontrolna uloga u tom smislu zapravo neprocjenjiva i ovdje nema potrebe to opširnije obrazlagati.
Sve to spada u abecedu demokracije. Nažalost, na to treba stalno iznova podsjećati, jer hrvatski političari prečesto to zaboravljaju, posebice kad su u pitanju mediji i njihova temeljna društvena zadaća, a svojim javnim izjavama dovode u pitanje ta temeljna demokratska načela, a da možda toga nisu u potpunosti ni svjesni.
Smiju li političari kritizirati medije?
Smiju li političari općenito, a najviši državni dužnosnici posebice, kritizirati medije, novinare ili političke analitičare? Odgovor na to pitanje je, naravno, potvrdan. I oni imaju pravo na slobodu izražavanja o bilo čemu, na način koji smatraju primjerenim. Ne postoji zakon koji bi im to zabranjivao, premda i oni, kao i svi drugi građani, mogu pravno odgovarati za svoje riječi.
Međutim, tu postoji nekoliko načelnih problema na koje valja dobronamjerno ukazati. Prije svega, to nije baš mudro. Napadati medije, novinare ili političke analitičare zbog izraženog kritičkog mišljenja je kontraproduktivno, što zna svatko tko je imalo upućen u način na koji funkcioniraju mediji. Ali, dobro, to je još i najmanji problem – nitko ne može, niti treba, sprječavati političare da (u stalnoj borbi za 110% glasova) rade na vlastitu štetu ako to baš žele.
Dociranje i ad hominem kvalifikacije
Veći je, međutim, problem što je takav napadački način komunikacije državnih dužnosnika s medijima, novinarima ili političkim analitičarima protivan nepisanim “dobrim demokratskim običajima i praksama” koji u zemljama s dužom demokratskom tradicijom nisu ništa manje važni od zakona. To naprosto nije primjereno demokratskom društvenom kontekstu. Mediji, novinari, analitičari i građani imaju pravo kritizirati državne dužnosnike do mile volje, pa pritom čak biti i neobjektivni u svojim komentarima i mišljenjima, pa ma što to značilo. U demokratskoj zemlji se od državnih dužnosnika, posebice najviših, očekuje da to otrpe.
A ako to baš nikako ne mogu, onda bi na te kritike trebali odgovoriti argumentirano, odmjereno i racionalno, a nikako ne ad hominem diskvalifikacijama ili podučavanjem novinara njihovom poslu. Valja imati na umu da odnos državnih dužnosnika i političara općenito, prema medijima i novinarima, zapravo (raz)otkriva njihov odnos prema demokraciji kao takvoj. To dakle nije i ne može biti problem samo određenih medija, novinara ili analitičara koji su neposredni objekt napada, nego je to i problem svih građana.
Ali, to je tek benigniji aspekt takve vrste napadačke, ad hominem, komunikacije državnih dužnosnika s medijima i pojedincima koji ih kritiziraju. Postoje i zloćudniji aspekti tog odnosa, posebice kad se radi o izjavama najviših državnih dužnosnika. Njihove se izjave uvijek moraju sagledavati kroz prizmu njihove društvene moći i utjecajnosti.
Pritom nije bitno kako oni sami percipiraju tu svoju moć i utjecajnost. Bitno je kako je percipiraju drugi, tj. građani. A nesporno je da najviše državne dužnosnike građani percipiraju kao moćne i utjecajne. Stoga njihove izjave kojima napadaju određene medije, njihove novinare ili političke analitičare, mogu, objektivno, imati ozbiljne neposredne ili posredne zamrzavajuće / autocenzorske učinke za slobodu izražavanja općenito, a za slobodu medija posebno. I to sasvim neovisno o njihovim osobnim namjerama.
Posljedice za kvalitetu javne rasprave
U strahu ili u strepnji od mogućih negativnih posljedica mediji, novinari i politički analitičari mogu pribjeći autocenzuri, a pojedinci se čak i potpuno povući iz javnog foruma. Kakve bi to devastirajuće posljedice imalo za opću kvalitetu javne rasprave o pitanjima od javnog interesa i njenu pluralnost, nije potrebno dokazivati.
Možda nekim političkim ostrašćenicima i ne bi teško pala činjenica da, primjerice prof. Puhovski ili prof. Lalić, više ne sudjeluju u javnom diskursu. Ja bih to smatrala poražavajućim, jer oni nikad od nikog nisu tražili da se slaže s njihovim mišljenjima i komentarima nego su poticali na kritičko mišljenje.
Oni u javnom forumu nisu od jučer i građanima je sasvim jasno za kakve se to društvene vrednote i vrijednosti i demokratske prakse svaki od njih zalaže, slagali se s njima ili ne. Oni nesumnjivo pridonose općoj kvaliteti javne rasprave u našoj zemlji.
Boje se vještica, a spaljuju žene
Najzad, takva vrsta javnog diskursa najviših državnih dužnosnika u odnosu na medije i svoje kritičare, u našem žestoko polariziranom društvenom i političkom kontekstu, može značajno pridonijeti radikalizaciji javnog govora i tako prerasti u jednu specifičnu varijantu “govora mržnje” (proglašavanje pojedinaca državnim neprijateljima, nacionalnim izdajnicima, jutelovcima, agresorima, udbašima …) te proizvesti i razornije posljedice – zločine iz mržnje.
Najviši državni dužnosnici moraju biti svjesni da njihove riječi imaju vlastiti život čak, ponavljam, neovisno o njihovim osobnim namjerama. Poput male grude snijega koju netko zakotrlja s vrha planine, koja se pretvori u devastirajuću lavinu u njenom podnožju. Riječi lako mogu potaknuti na djela – na prijetnje, diskriminaciju, nasilje ili kakav drugi zločin. Dostatno je prisjetiti se što su 90-tih proživljavali novinari Ferala (Ivančić, Dežulović, Lucić, Heni Erceg) ili Globusa (Butković, Kuljiš), a i neki drugi.
Zato političari, a posebice najviši državni dužnosnici, zbog svoje društvene moći i utjecajnosti, moraju uvijek voditi računa o tome da njihove riječi izgovorene na zagrebačkim brežuljcima u donjem gradu ne proizvode histeriji u kojoj se, da parafraziram poznatog suca američkog Vrhovnog suda Louisa Brandeisa, ljudi boje vještica, a spaljuju žene/ljude.