To, uostalom danas, preko trideset godina od zlosretne 1991. godine, najveći dio građana i ne treba znati. Ono što, međutim, ne bi bilo loše i pokazalo bi ozbiljnu zrelost hrvatskog društva, bilo bi organizirano sjećanje na nekoliko desetaka civilnih žrtava srpske nacionalnosti u tom gradu koji su ubijeni bez ikakvog razloga.
Sjetimo se tamne strane
U momentu kada je marginalna Hrvatska ljevica, koju je izdavao Stipe Šuvar, svojevremeno objavila poimenični popis tih žrtava, sam Šuvar se našao pod nevjerojatnim pritiskom i sve od tada do danas, bez obzira i na procese koje je pravosuđe vodilo protiv odgovornih, ta tema nije dobila pravo građanstva u javnosti. S tim da Sisak nije izdvojen slučaj, ali ga možemo uzeti kao metaforu tamne strane rata.
I baš zbog toga, kao i zbog činjenice da ne postoji praktično nitko u zemlji tko dovodi u pitanje da je Hrvatska napadnuta, okupirana i da je doživjela strašna razaranja gradova i napade na civile, da se uspjela oduprijeti i osloboditi te na koncu postigla sve vanjskopolitičke ciljeve, ne postoji više nijedan razlog da se službeno ne sjeti i tamne strane rata, a to su stradanja civila srpske nacionalnosti po gradovima.
Štoviše, takva vrsta zrelosti bi, suprotno onome što misle ljudi na desnici, upravo osnažila priču o tome da se rat vodio za oslobođenje zemlje i jednu drugačiju Hrvatsku za sve njene građane i protiv ideje nacionalnih podjela, s kojom je bila suočena, a ne za nacionalističku zemlju zatvorenu prema drugima.
Društvo se sjeća samo rata
I svi oni argumenti koje je koristila ta ista nacionalistička javnost kada je, npr. Oliver Frljić radio predstavu o Aleksandri Zec, o tome zbog čega nitko ne radi predstave o stotinama ubijene djece hrvatske nacionalnosti, bili su potpuno promašeni. Jer, ako se ičega hrvatsko društvo općenito i službeno sjeća, to su Domovinski rat i hrvatske žrtve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I ne postoji nitko tko je ikada to doveo u pitanje. S druge pak strane, sjećanje na Ljubice Solar i ostale ubijene Siščane, na Aleksandru Zec i na one koji su stradali u Lori, održavaju tek aktivisti i organizacije koje se konstantno nalaze pod optužbama za nacionalnu izdaju i sumnjiče da iz tko zna kakvih interesa rade najnormalnije ljudske stvari koje bi pomogle iscijeliti društvene traume.
Stoga se s ovom vrstom argumenata najbolje boriti pozivajući se na kritiku socijalističkog razdoblja koja također dolazi s desnice i koja je puna ljutnje zbog višedesetljetne šutnje o Bleiburgu i političkim suđenjima i ubojstvima.
Vjera je samo tražila istinu
I u pravu su. To se prije svega nije uopće trebalo dogoditi, a kad se već jeste dogodilo, o svim tim teretima na savjesti socijalističkih vlasti se trebalo otvoreno razgovarati pa i javno ih komemorirati. Što uostalom i jeste slučaj danas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, sve navedeno ne mijenja činjenicu da je antifašistička borba bila ispravan moralni i svaki drugi izbor i da je oslobodila zemlju od fašizma.
Na isti način, razgovor u široj javnosti o mračnim stranama Domovinskog rata, pa i njihovo javno obilježavanje, neće promijeniti karakter tog rata niti utjecati na ispravnost obrane zemlje od okupacije. Samo će pokazati da je društvo dovoljno zrelo za povijesni iskorak. A smrt Vjere Solar, koja je uložila posljednja desetljeća života da bi saznala istinu o pogibiji vlastite kćeri, može poslužiti kao prvi korak ka suočavanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vjera Solar desetljeća je provela tražeći istinu o ubojstvu svoje kćeri. Sad je umrla, a malo tko zna tko je uopće bila
Sjećanje na Ljubicu Solar, na Aleksandru Zec i na one koji su stradali u Lori održavaju samo aktivisti
Organizirano sjećanje na nekoliko desetaka civilnih žrtava srpske nacionalnosti, koji su ubijeni bez ikakvog razloga, pokazalo bi ozbiljnu zrelost hrvatskog društva
Vijest o smrti Vjere Solar, majke jedne od nedužnih ubijenih Siščanki, Ljubice Solar, tada u rujnu 1991. godine, devetnaestogodišnjakinje došla je do rijetkih ljudi u zemlji. Ponajprije iz razloga što, s izuzetkom aktivista, ljudi iz nevladinih organizacija i onih s margine te ljudi iz Siska, malo tko uopće zna tko je bila Vjera Solar.
To, uostalom danas, preko trideset godina od zlosretne 1991. godine, najveći dio građana i ne treba znati. Ono što, međutim, ne bi bilo loše i pokazalo bi ozbiljnu zrelost hrvatskog društva, bilo bi organizirano sjećanje na nekoliko desetaka civilnih žrtava srpske nacionalnosti u tom gradu koji su ubijeni bez ikakvog razloga.
Sjetimo se tamne strane
U momentu kada je marginalna Hrvatska ljevica, koju je izdavao Stipe Šuvar, svojevremeno objavila poimenični popis tih žrtava, sam Šuvar se našao pod nevjerojatnim pritiskom i sve od tada do danas, bez obzira i na procese koje je pravosuđe vodilo protiv odgovornih, ta tema nije dobila pravo građanstva u javnosti. S tim da Sisak nije izdvojen slučaj, ali ga možemo uzeti kao metaforu tamne strane rata.
I baš zbog toga, kao i zbog činjenice da ne postoji praktično nitko u zemlji tko dovodi u pitanje da je Hrvatska napadnuta, okupirana i da je doživjela strašna razaranja gradova i napade na civile, da se uspjela oduprijeti i osloboditi te na koncu postigla sve vanjskopolitičke ciljeve, ne postoji više nijedan razlog da se službeno ne sjeti i tamne strane rata, a to su stradanja civila srpske nacionalnosti po gradovima.
Štoviše, takva vrsta zrelosti bi, suprotno onome što misle ljudi na desnici, upravo osnažila priču o tome da se rat vodio za oslobođenje zemlje i jednu drugačiju Hrvatsku za sve njene građane i protiv ideje nacionalnih podjela, s kojom je bila suočena, a ne za nacionalističku zemlju zatvorenu prema drugima.
Društvo se sjeća samo rata
I svi oni argumenti koje je koristila ta ista nacionalistička javnost kada je, npr. Oliver Frljić radio predstavu o Aleksandri Zec, o tome zbog čega nitko ne radi predstave o stotinama ubijene djece hrvatske nacionalnosti, bili su potpuno promašeni. Jer, ako se ičega hrvatsko društvo općenito i službeno sjeća, to su Domovinski rat i hrvatske žrtve.
I ne postoji nitko tko je ikada to doveo u pitanje. S druge pak strane, sjećanje na Ljubice Solar i ostale ubijene Siščane, na Aleksandru Zec i na one koji su stradali u Lori, održavaju tek aktivisti i organizacije koje se konstantno nalaze pod optužbama za nacionalnu izdaju i sumnjiče da iz tko zna kakvih interesa rade najnormalnije ljudske stvari koje bi pomogle iscijeliti društvene traume.
Stoga se s ovom vrstom argumenata najbolje boriti pozivajući se na kritiku socijalističkog razdoblja koja također dolazi s desnice i koja je puna ljutnje zbog višedesetljetne šutnje o Bleiburgu i političkim suđenjima i ubojstvima.
Vjera je samo tražila istinu
I u pravu su. To se prije svega nije uopće trebalo dogoditi, a kad se već jeste dogodilo, o svim tim teretima na savjesti socijalističkih vlasti se trebalo otvoreno razgovarati pa i javno ih komemorirati. Što uostalom i jeste slučaj danas.
Međutim, sve navedeno ne mijenja činjenicu da je antifašistička borba bila ispravan moralni i svaki drugi izbor i da je oslobodila zemlju od fašizma.
Na isti način, razgovor u široj javnosti o mračnim stranama Domovinskog rata, pa i njihovo javno obilježavanje, neće promijeniti karakter tog rata niti utjecati na ispravnost obrane zemlje od okupacije. Samo će pokazati da je društvo dovoljno zrelo za povijesni iskorak. A smrt Vjere Solar, koja je uložila posljednja desetljeća života da bi saznala istinu o pogibiji vlastite kćeri, može poslužiti kao prvi korak ka suočavanju.