Mnogo je dosad bilo začudnih, pa čak i zabrinjavajućih javnih istupa najmoćnijeg političara u Hrvatskoj. Onaj prekjučerašnji, nakon sastanka vladajuće koalicije, koja je – naravno – i dalje čvrsta poput armiranog betona, ipak i u toj konkurenciji djeluje kao dodatno iščašen, kao još jedna mala evolucija prema konačnoj političkoj devijaciji čovjeka kojeg je javnost dočekala kao nekog tko će, konačno, normalizirati domaću političku scenu.
Prvo, uvrede. Čisto da ostane za arhivu, za prvi slučaj kad se netko iz vladajuće stranke ili koalicije krene žaliti o niskoj razini političke i javne rasprave, ciljajući pritom prema Pantovčaku ili oporbi.
Bude mu ih i žao
Dakle, u neke dvije minute, predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković je za oporbene teze kazao da su: “apsolutno stupidne”, “debilne” i “užasno jadne”. Za oporbenjake je, pak, konstatirao da su “u očaju”, “na podu” i “glupi”, te sve podcrtao time da mu ih čak nekad “bude i žao”.
Svi ovi epiteti iz Plenkovićevih usta nisu nimalo neuobičajeni. Radi se ipak o jedinom političaru na tako visokoj funkciji koji je u Hrvatskom saboru pokušao inicirati fizički obračun, pa mu to da vrijeđa političke suparnike dođe kao običan dan u uredu. Međutim, s obzirom da ga mediji obilno subvencionirani državnim novcem i “nezavisni” analitičari s istim pogonskim gorivom i dalje znaju predstavljati kao čovjeka europskih manira u suprotnosti s domaćom političkom močvarom, nije loše povremeno nabrojati sve izraze kojima premijer rafalno i poslovično časti one koji mu stanu na žulj.
Ideološki moratorij već postoji
Druga stvar iz Plenkovićevog nastupa u utorak ozbiljnija je deluzija. Ovako je, vidno iznerviran samim spominjanjem stanja u DORH-u i još jednim užasnim nastupom glavne državne odvjetnice u Saboru, govorio o trenutnom stanju na političkoj sceni. “Imate oporbu koja je razjedinjena, na podu, čak maštare, sanjare o ideološkim moratorijima. Koliko očajan moraš biti da moraš skupiti, da bi se borio protiv HDZ-a, zbrda-zdola Domovinski pokret, Suvereniste, Mostovce, Možemovce, Radničke fronte, dva žanra SDP-a i kvazi-liberale koji su ultra lijevi?”, kazivao je Plenković.
Isti onaj Plenković, identični, koji trenutno u vladajućoj koaliciji ima Hrvoja Zekanovića, Milorada Pupovca, HNS, HSLS i ostale? Ideološki moratorij, kojeg je dosad spominjao samo Nino Raspudić, dakle samo jedan oporbeni zastupnik, ne samo da u Hrvatskoj već postoji, nego je upravo ljepilo koje na okupu drži sadašnju vlast. Jedina razlika je u tome što većina stranaka koje je Plenković posprdno spominjao doista postoje kao samostalni politički faktori, dok su ovi iz njegovog “ideološkog moratorija” samo ciglice koje pridržavaju HDZ-ovu građevinu vlasti. Bez kisika koji im daje Plenkovićeva stranka, radi se, na nacionalnoj razini, tek o margini političke margine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Empatični Plenković
Treća stvar je, pak, dvojba. Premijer novinare uvjerava kako je opozicija, zapravo, u potpuno očajnoj situaciji. Uz sve fenomenalne uspjehe vlasti, uz sjajan rejting, uz političku stabilnost i čvrstu vladajuću koaliciju, Plenković tvrdi kako oporba nema nikakvih šansi.
“Njima je u biti teško, ja njih razumijem”, patronizira premijer, te objašnjava kako oporba “ne može pobijediti”. Pa stoga u svom jadu smišlja difamacije i čudesne scenarije kontra HDZ-a i kontra DORH-a koji je, dakako, posve neovisan… “Sve te teze su toliko lako oborive, u biti su užasno jadne, meni njih nekad čak bude i žao”, poentira empatični Plenković.
Dvostruka dvojba
Dvojba je, zapravo, dvostruka. Prvo, vjeruje li Plenković u sve te čudesne ludorije koje izgovara ili se ipak radi o metodi obrađivanja javnosti, koja bi, naravno dodatno proširena kroz malo ranije spomenute medije i “nezavisne” analitičare, mogla uvjeriti dovoljan broj ljudi da živimo u najboljem od svih svjetova?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da je HDZ toliko superioran i toliko širok da njegovom vođi bude čak nekad i žao koliko im je loša konkurencija? I drugo, što je gore?
Blažen spoznajom uzvišenosti
Ako se radi o političkoj strategiji za koju je premijer svjestan da se bazira na ignoriranju stvarnosti, cinizam kojim se gaze elementarne činjenice, elementarna matematika i elementarna pristojnost duboko uznemirava. Druga je mogućnost da je Andrej Plenković, uvjerljivo najmoćniji političar u zemlji, povjerovao u vlastitu konstrukciju stvarnosti. I da, blažen spoznajom uzvišenosti onoga što i kako radi, s iskrenom tugom promatra koprcanje nemoćne konkurencije.
Još jasnije, posljednji premijerovi istupi prilično zorno ukazuju na to da zemljom vlada ili okorjeli manipulator ili čovjek koji živi u vlastitoj, iskrivljenoj i romantiziranoj konstrukciji stvarnosti. U svakom slučaju, taj i takav Plenković upravo priprema, između ostalog, ozbiljno čačkanje u poreznom i mirovinskom sustavu. Be very afraid.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vjeruje li Plenković u sve te čudesne ludorije koje izgovara ili naprosto manipulira?
Uznemirujuća pitanja nakon posljednjeg premijerovog obračuna s oporbom
Ideološki moratorij, što je Raspudićeva ideja kojoj Plenković daje lažne proporcije i kojoj se ruga, već postoji u Hrvatskoj. Štoviše, bez tog moratorija, bez čvrste koalicije Hrvoja Zekanovića, Milorada Pupovca, HNS-a, HSLS-a, HDZ-a i ostalih, ne bi bilo ni Plenkovićeve Vlade
Mnogo je dosad bilo začudnih, pa čak i zabrinjavajućih javnih istupa najmoćnijeg političara u Hrvatskoj. Onaj prekjučerašnji, nakon sastanka vladajuće koalicije, koja je – naravno – i dalje čvrsta poput armiranog betona, ipak i u toj konkurenciji djeluje kao dodatno iščašen, kao još jedna mala evolucija prema konačnoj političkoj devijaciji čovjeka kojeg je javnost dočekala kao nekog tko će, konačno, normalizirati domaću političku scenu.
Prvo, uvrede. Čisto da ostane za arhivu, za prvi slučaj kad se netko iz vladajuće stranke ili koalicije krene žaliti o niskoj razini političke i javne rasprave, ciljajući pritom prema Pantovčaku ili oporbi.
Bude mu ih i žao
Dakle, u neke dvije minute, predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković je za oporbene teze kazao da su: “apsolutno stupidne”, “debilne” i “užasno jadne”. Za oporbenjake je, pak, konstatirao da su “u očaju”, “na podu” i “glupi”, te sve podcrtao time da mu ih čak nekad “bude i žao”.
Svi ovi epiteti iz Plenkovićevih usta nisu nimalo neuobičajeni. Radi se ipak o jedinom političaru na tako visokoj funkciji koji je u Hrvatskom saboru pokušao inicirati fizički obračun, pa mu to da vrijeđa političke suparnike dođe kao običan dan u uredu. Međutim, s obzirom da ga mediji obilno subvencionirani državnim novcem i “nezavisni” analitičari s istim pogonskim gorivom i dalje znaju predstavljati kao čovjeka europskih manira u suprotnosti s domaćom političkom močvarom, nije loše povremeno nabrojati sve izraze kojima premijer rafalno i poslovično časti one koji mu stanu na žulj.
Ideološki moratorij već postoji
Druga stvar iz Plenkovićevog nastupa u utorak ozbiljnija je deluzija. Ovako je, vidno iznerviran samim spominjanjem stanja u DORH-u i još jednim užasnim nastupom glavne državne odvjetnice u Saboru, govorio o trenutnom stanju na političkoj sceni. “Imate oporbu koja je razjedinjena, na podu, čak maštare, sanjare o ideološkim moratorijima. Koliko očajan moraš biti da moraš skupiti, da bi se borio protiv HDZ-a, zbrda-zdola Domovinski pokret, Suvereniste, Mostovce, Možemovce, Radničke fronte, dva žanra SDP-a i kvazi-liberale koji su ultra lijevi?”, kazivao je Plenković.
Isti onaj Plenković, identični, koji trenutno u vladajućoj koaliciji ima Hrvoja Zekanovića, Milorada Pupovca, HNS, HSLS i ostale? Ideološki moratorij, kojeg je dosad spominjao samo Nino Raspudić, dakle samo jedan oporbeni zastupnik, ne samo da u Hrvatskoj već postoji, nego je upravo ljepilo koje na okupu drži sadašnju vlast. Jedina razlika je u tome što većina stranaka koje je Plenković posprdno spominjao doista postoje kao samostalni politički faktori, dok su ovi iz njegovog “ideološkog moratorija” samo ciglice koje pridržavaju HDZ-ovu građevinu vlasti. Bez kisika koji im daje Plenkovićeva stranka, radi se, na nacionalnoj razini, tek o margini političke margine.
Empatični Plenković
Treća stvar je, pak, dvojba. Premijer novinare uvjerava kako je opozicija, zapravo, u potpuno očajnoj situaciji. Uz sve fenomenalne uspjehe vlasti, uz sjajan rejting, uz političku stabilnost i čvrstu vladajuću koaliciju, Plenković tvrdi kako oporba nema nikakvih šansi.
“Njima je u biti teško, ja njih razumijem”, patronizira premijer, te objašnjava kako oporba “ne može pobijediti”. Pa stoga u svom jadu smišlja difamacije i čudesne scenarije kontra HDZ-a i kontra DORH-a koji je, dakako, posve neovisan… “Sve te teze su toliko lako oborive, u biti su užasno jadne, meni njih nekad čak bude i žao”, poentira empatični Plenković.
Dvostruka dvojba
Dvojba je, zapravo, dvostruka. Prvo, vjeruje li Plenković u sve te čudesne ludorije koje izgovara ili se ipak radi o metodi obrađivanja javnosti, koja bi, naravno dodatno proširena kroz malo ranije spomenute medije i “nezavisne” analitičare, mogla uvjeriti dovoljan broj ljudi da živimo u najboljem od svih svjetova?
Da je HDZ toliko superioran i toliko širok da njegovom vođi bude čak nekad i žao koliko im je loša konkurencija? I drugo, što je gore?
Blažen spoznajom uzvišenosti
Ako se radi o političkoj strategiji za koju je premijer svjestan da se bazira na ignoriranju stvarnosti, cinizam kojim se gaze elementarne činjenice, elementarna matematika i elementarna pristojnost duboko uznemirava. Druga je mogućnost da je Andrej Plenković, uvjerljivo najmoćniji političar u zemlji, povjerovao u vlastitu konstrukciju stvarnosti. I da, blažen spoznajom uzvišenosti onoga što i kako radi, s iskrenom tugom promatra koprcanje nemoćne konkurencije.
Još jasnije, posljednji premijerovi istupi prilično zorno ukazuju na to da zemljom vlada ili okorjeli manipulator ili čovjek koji živi u vlastitoj, iskrivljenoj i romantiziranoj konstrukciji stvarnosti. U svakom slučaju, taj i takav Plenković upravo priprema, između ostalog, ozbiljno čačkanje u poreznom i mirovinskom sustavu. Be very afraid.