Ženama – a ciljana skupina su one iznad 50 godina – nudi se mogućnost da rade kod starijih građana kojima je potrebna njega i pomoć u kući. Nekidan je ministar bio u Slavoniji, zatim u Splitu. Svuda se potpisuju ugovori. U prethodne dvije faze na program je utrošeno 1,8 milijardi kuna.
Ovaj koncept subvencioniranog zapošljavanja ubija jednim udarcem dvije muhe: pruža mogućnost zarade ženama bez egzistencije koje imaju najviše srednju školu i, s druge strane, osigurava pomoć ljudima poodmakle dobi koji se za sebe više ne mogu brinuti sami. Čini se, dakle, da je paket idealan. Ali ipak izaziva trnce.
Nema smisla da se lažemo, prestare žene nitko neće
Glavni je razlog činjenica da žene koje su starije od 50 godina, a ostale su bez posla ili ga nikad nisu ni uspjele naći, predstavljaju u Hrvatskoj društveni problem jer su – prestare. Takve, prestare, nitko neće. Nema smisla da se lažemo. Poslodavci žele mlade radnice i, premda to neće priznati jer znaju da je to nedopuštena diskriminacija na temelju dobi, prvenstveno primaju takve.
I mlade žene, doduše, prolaze kroz sito jer su poželjne one koje ne planiraju djecu, kojima obitelj neće oduzimati koncentraciju i koje neće ići na bolovanja i porodiljne dopuste. Priča o demografiji i djeci ima svoje rupe. No, nezaposlene žene iznad 50 posebno su ranjiva kategorija na ovom tržištu rada. Uglavnom suvišna, kao i u svim patrijarhalnim društvima.
A još uvijek imaju ambicije, snažne su i lijepe
Mnoge od njih imaju praktična zanimanja, dio njih i radno iskustvo, ali to je za njih beskorisno jer su godine najčešće prepreka da ih se uopće uzme u obzir. Žene s 50 godina stekle su sa zrelošću dodatne prednosti, imaju ambicije, još su snažne i lijepe. Djeca su im, uostalom, već velika, tako da više nema vodenih kozica, temperatura i trke do vrtića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali s njima očito ne ide. Pogotovo s onima koje nisu završile fakultete, a ako su bez posla, ni tima visokoobrazovanima nije bitno lakše. Na jednom poslovnom portalu nude 10 savjeta za nezaposlene žene starije od 50 godina. Prvi je savjet: ”U životopisu i molbi nemojte navoditi datum rođenja”.
A kad na razgovoru za posao pitaju za godine, ”slobodno recite da je to diskriminirajuće pitanje”. Okej, diskriminirajuće, ali svejedno ništa od zaposlenja. To te žene ozlojeđuje, jasno da da, pa često odustaju jer su na natječajima dobro shvatile u čemu je stvar. Ali onda nema plaće, pada se u siromaštvo.
Šanse za početak nemaju nikakve. Odakle im?
Znam više 50 plus gradskih žena, s fakultetima i bez njih, koje peru podove i peglaju, čuvaju tuđu djecu, kuhaju kod bogatih obitelji i rade druge takve pomoćne poslove jer moraju zaraditi za život, a nemaju gdje drugo. Na selu možda nadničare na njivama ili tako nešto, ako se išta igdje ukaže, a obično se ne ukaže ništa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A šanse za bilo kakav ”novi početak” su nikakve jer se svaka kuna potroši za preživljavanje, nema za pokretanje bilo čega, ni za eventualne poduzetničke ideje. Ako ćeš samo peći kolače za prodaju, trebaju ti tri pećnice i svašta drugo. A odakle? Treba im se diviti jer se ne predaju, ali nema sumnje da se one osjećaju suvišno, loše, nevrijedno, poniženo.
Imale su sa svojim životima druge planove, a ispalo je da mogu samo služiti po tuđim kućama. I sada dolazimo do drugog uzroka nelagode koji kod mene izaziva ovaj program ”Zaželi”.
Istina, daje im se kruha, ali i stavlja u najniži red
Dakle, računovotkinja, dekoraterka i građevinska tehničarka koje se ne mogu domoći posla u svojoj struci jer su starije od 50 godina – mogu kroz ovaj projekt raditi samo kao njegovateljice starijih građana. Ići za njih u dućan. Kuhati im čaj od kamilice. Hraniti ih malom žlicom da lakše progutaju. Pospremati i mijenjati im pelene. I s time moraju biti strašno sretne jer to je to kako ih društvo vidi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako ih se svrstava. A ti isti poslovi ne nude se nezaposlenim muškarcima premda bi i oni, dakako, znali usisati tepihe kod dvoje staraca, otići im po lijekove i obaviti sve drugo što takvim slabim i osamljenim ljudima treba. Ali takvi su poslovi očito ekskluziva samo za žene. Koje su ocvale i neupotrebljive već s 50 i koje svoje svjedodžbe i diplome mogu baciti ravno u smeće.
Zato osjećam otpor prema ovakvim programima i društvenim nazorima na kojima nastaju. Istina, nekim ženama daju kruha, ali ih tretiraju kao najniži red kome nema druge nego da pristane na bilo što da ne bi završile pod mostom. Pa onda pričajmo o potpori ženama. Evo ih gdje su.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada očito misli da žene starije od 50 mogu samo pospremati, kuhati čajeve i mijenjati pelene. I da s time trebaju biti sretne
To je jedan od razloga zašto osjećam otpor prema programu 'Zaželi'
Ovaj koncept subvencioniranog zapošljavanja ubija jednim udarcem dvije muhe: pruža mogućnost zarade ženama bez egzistencije koje imaju najviše srednju školu i, s druge strane, osigurava pomoć ljudima poodmakle dobi koji se za sebe više ne mogu brinuti sami. Čini se, dakle, da je paket idealan. Ali ipak izaziva trnce
Ministar rada i socijalne politike Marin Piletić ovih dana obilazi Hrvatsku i dijeli europski novac za treću fazu socijalnog projekta ”Zaželi” namijenjenog zapošljavanju žena koje ne mogu naći posao.
Ženama – a ciljana skupina su one iznad 50 godina – nudi se mogućnost da rade kod starijih građana kojima je potrebna njega i pomoć u kući. Nekidan je ministar bio u Slavoniji, zatim u Splitu. Svuda se potpisuju ugovori. U prethodne dvije faze na program je utrošeno 1,8 milijardi kuna.
Ovaj koncept subvencioniranog zapošljavanja ubija jednim udarcem dvije muhe: pruža mogućnost zarade ženama bez egzistencije koje imaju najviše srednju školu i, s druge strane, osigurava pomoć ljudima poodmakle dobi koji se za sebe više ne mogu brinuti sami. Čini se, dakle, da je paket idealan. Ali ipak izaziva trnce.
Nema smisla da se lažemo, prestare žene nitko neće
Glavni je razlog činjenica da žene koje su starije od 50 godina, a ostale su bez posla ili ga nikad nisu ni uspjele naći, predstavljaju u Hrvatskoj društveni problem jer su – prestare. Takve, prestare, nitko neće. Nema smisla da se lažemo. Poslodavci žele mlade radnice i, premda to neće priznati jer znaju da je to nedopuštena diskriminacija na temelju dobi, prvenstveno primaju takve.
I mlade žene, doduše, prolaze kroz sito jer su poželjne one koje ne planiraju djecu, kojima obitelj neće oduzimati koncentraciju i koje neće ići na bolovanja i porodiljne dopuste. Priča o demografiji i djeci ima svoje rupe. No, nezaposlene žene iznad 50 posebno su ranjiva kategorija na ovom tržištu rada. Uglavnom suvišna, kao i u svim patrijarhalnim društvima.
A još uvijek imaju ambicije, snažne su i lijepe
Mnoge od njih imaju praktična zanimanja, dio njih i radno iskustvo, ali to je za njih beskorisno jer su godine najčešće prepreka da ih se uopće uzme u obzir. Žene s 50 godina stekle su sa zrelošću dodatne prednosti, imaju ambicije, još su snažne i lijepe. Djeca su im, uostalom, već velika, tako da više nema vodenih kozica, temperatura i trke do vrtića.
Ali s njima očito ne ide. Pogotovo s onima koje nisu završile fakultete, a ako su bez posla, ni tima visokoobrazovanima nije bitno lakše. Na jednom poslovnom portalu nude 10 savjeta za nezaposlene žene starije od 50 godina. Prvi je savjet: ”U životopisu i molbi nemojte navoditi datum rođenja”.
A kad na razgovoru za posao pitaju za godine, ”slobodno recite da je to diskriminirajuće pitanje”. Okej, diskriminirajuće, ali svejedno ništa od zaposlenja. To te žene ozlojeđuje, jasno da da, pa često odustaju jer su na natječajima dobro shvatile u čemu je stvar. Ali onda nema plaće, pada se u siromaštvo.
Šanse za početak nemaju nikakve. Odakle im?
Znam više 50 plus gradskih žena, s fakultetima i bez njih, koje peru podove i peglaju, čuvaju tuđu djecu, kuhaju kod bogatih obitelji i rade druge takve pomoćne poslove jer moraju zaraditi za život, a nemaju gdje drugo. Na selu možda nadničare na njivama ili tako nešto, ako se išta igdje ukaže, a obično se ne ukaže ništa.
A šanse za bilo kakav ”novi početak” su nikakve jer se svaka kuna potroši za preživljavanje, nema za pokretanje bilo čega, ni za eventualne poduzetničke ideje. Ako ćeš samo peći kolače za prodaju, trebaju ti tri pećnice i svašta drugo. A odakle? Treba im se diviti jer se ne predaju, ali nema sumnje da se one osjećaju suvišno, loše, nevrijedno, poniženo.
Imale su sa svojim životima druge planove, a ispalo je da mogu samo služiti po tuđim kućama. I sada dolazimo do drugog uzroka nelagode koji kod mene izaziva ovaj program ”Zaželi”.
Istina, daje im se kruha, ali i stavlja u najniži red
Dakle, računovotkinja, dekoraterka i građevinska tehničarka koje se ne mogu domoći posla u svojoj struci jer su starije od 50 godina – mogu kroz ovaj projekt raditi samo kao njegovateljice starijih građana. Ići za njih u dućan. Kuhati im čaj od kamilice. Hraniti ih malom žlicom da lakše progutaju. Pospremati i mijenjati im pelene. I s time moraju biti strašno sretne jer to je to kako ih društvo vidi.
Tako ih se svrstava. A ti isti poslovi ne nude se nezaposlenim muškarcima premda bi i oni, dakako, znali usisati tepihe kod dvoje staraca, otići im po lijekove i obaviti sve drugo što takvim slabim i osamljenim ljudima treba. Ali takvi su poslovi očito ekskluziva samo za žene. Koje su ocvale i neupotrebljive već s 50 i koje svoje svjedodžbe i diplome mogu baciti ravno u smeće.
Zato osjećam otpor prema ovakvim programima i društvenim nazorima na kojima nastaju. Istina, nekim ženama daju kruha, ali ih tretiraju kao najniži red kome nema druge nego da pristane na bilo što da ne bi završile pod mostom. Pa onda pričajmo o potpori ženama. Evo ih gdje su.