“Kako si bankrotirao?”, čuveno je pitanje postavljeno Mikeu, jednom od likova prvog romana Ernesta Hemingwaya, čuveno po replici: “Prvo pomalo, a onda naglo”, kazao je Mike i time formalno zaključio raspravu, jer što kazati bankrotiranom čovjeku koji ti u četiri-pet riječi da do znanja kako o bankrotu zna sve, što se uopće ima za znati.
Prvo pomalo, a onda naglo, moglo bi se aplicirati kao dobar i načelno točan odgovor Vladimira Putina na pitanje kako je šenuo, kada već postoji mundijalni konsenzus da jest; objektivno gledajući, prosječno razborit čovjek, čiji se duh čvrsto nalazi na popisu njegovih posesija, ne najavljuje invaziju na susjednu zemlju opsesivno citirajući odluke druga Lenjina iz 1922. godine, pa odluke druga Staljina, pa odluke druga Brežnjeva, birajući arhaične marginalije kao metodu inspiracije.
Dobro, prosječno razborit čovjek, čiji se duh čvrsto nalazi na popisu njegovih posesija, ne najavljuje invaziju na susjednu zemlju, bez obzira za koju se propagandnu metodu ili partijskog druga odlučio, no dojmu gubitka duševne konsolidacije pridonijela je novodeklarirana opsesija povijesnim zbivanjima; umjesto relativno pitkog narativa o sigurnosnim ugrozama, zapadnim licemjerima i NATO demonima – roba za koju uvijek ima marketa, posebno u trgovinama zapadnih licemjera – Vladimir Putin zabrazdio je u televizijsko komentiranje pozitivnih i manje pozitivnih tekovina oktobarskih revolucionara.
Što vjerojatno ima svoju publiku, možda i za povremenu duplericu TV priloga dnevnih novina, taman prije križaljke i horoskopa, ali najava opsežne kopneno-zračne invazije i ratnih zločina nad ukrajinskim civilima, u ime korigiranja tehničkih odluka Vladimira Iljiča Lenjina starih stotinjak godina, možda i nije najsretnija uporaba prime time termina.
Tražio ispriku od Poljske za 2. svjetski rat
Je li povijesna opčinjenost posljedica pandemijskog lutanja arhivama Kremlja ili kasnonoćnog čitanja Wikipedije usred samoizolacijskog bordoma? Možda, no jedino ako je informaciji o pandemiji Putin primio prije nego je do nje došlo – proboj aktualne historiografske psihoze počeo je krajem 2019., nekoliko mjeseci prije proboja covida – što bi predstavljao zanimljiv plot twist svim teoretičarima urota, kojima sklonost ruskom despotu najčešće stoji odmah uz sklonost urotama o nepostojanju virusa.
U svakom slučaju, krajem 2019. godine, dok su siromašni Kinezi liberalno akvizirali šišmiše dubioznog podrijetla s vuhanskog pazara, Vladimir Putin grmio je kako je u državnom arhivu pronašao dokaze da je za izbijanje Drugog svjetskog rata odgovorna Poljska. S tom je tezom stao maltretirati savjetnike i zastupnike Dume, do te mjere, da predsjednik ruskog parlamenta nije imao što drugo nego u prosincu te godine sa svečanog podija zatražiti formalnu ispriku poljske vlade. Ispriku Poljske, za Drugi svjetski rat. Prvo pomalo, dakle, a onda naglo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nekoliko je problema s velikim lunaticima, kako onima iz inspirativnih kampanja Nikea i Applea, tako i ovima s tenkovima. Prvo, da bi ludost postala stvarnost, nije primarno, kako se često smatra, do kraja afirmirati ludost, već je potrebno adekvatno difemirati stvarnost: za pobjedu ludosti nije nužno da ludost pobijedi, dovoljno je samo da stvarnost izgubi.
Razgraničenje smjernog i fabuliranog
Jer u stvarnim okvirima, ludosti lišenima, naravno da Michael Jordan ne osvoji tri naslova zaredom, pa opet tri naslova zaredom, uz nekoliko posljednosekundnih šuteva; naravno da impresionizam nikad ne upokoji realizam, niti se Bob Dylan 1966. u Manchesteru okrene bendu i kaže “svirajte jebeno glasno”, pa električna gitara tako, pomalo a onda naglo, upokoji akustičnu; naravno da nema Tesle ni Matoša, Jobsa ni Scorsesea.
No, zaljuljaš li razgraničenje smjernog i fabuliranog, uneseš li nemir u orbite mogućeg i nemogućeg, zatitraš li po liniji što razdvaja ordinarno od izopačenog, difamiraš li stvarnost na račun ludosti, kozmos se zaljulja i brana lagano popušta, pa najednom pomisliš da bi se nestvarno moglo pretočiti u neludo, a ludo u stvarno. Da bi šut zbilja mogao ući u koš, ili ruski tenkovi u Kijev.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Putin stoga ne mora nikog uvjeriti da zbilja ratuje protiv nacista: dovoljno je poljuljati uvriježeno mišljenje da ne ratuje protiv nacista, kakvih bogte ukrajinskih nacista 2022. godine, no svirajte jebeno glasno, jer da bi ludost trijumfirala, ona ne mora pobijediti, ali stvarnost mora izgubiti.
Velika djela, genijalna i jeziva, fasciniraju
Stvarnost je u Ukrajini uvjerljivo izgubila, jer naravno da 2022. godine tenkovi ne ulaze u europske gradove; naravno da rakete i granate ne ubijaju trudnice; naravno da svjetski lideri ne vade nuklearne faluse. Ta linija, bilo da je riječ o geniju ili genocidu, najčešće slijedi isprobanu putanju Mikeovog bankrota: stvari imaju tu neugodnu navadu, da se po liniji historije kreću pomalo, a onda naglo.
Drugi problem: lunatici nas fasciniraju, jer da ne fasciniraju, ne bismo ih lunaticima nazivali. Velika djela, genijalna i jeziva, stvaralačka i ubilačka, mogu izazivati divljenje ili zgražanje, ali u suštini, ona fasciniraju, tako da i najgori lunatici – ili posebno oni – privlače pasionirane obožavatelje. A jednom kada se ugrozi stvarnost, evanđelje nužno zamjenjuje činjenice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dem Führer entgegen arbeiten, working towards the Führer, naziv je koncepta kojim je poznati povjesničar Ian Kershaw tumačio fundamentalno naličje nacističke države: njemački Führer zadao bi službeni narativ, postavio barbarski okvir unutar kojeg su Židovi svedeni na razinu odmah ispod domaćih životinja, no ono što se zatim događalo na najnižoj funkcionersko-realizatorskoj razini vrjednije je proučavanja od individualnog mahnitanja.
Kako su činovnici postali realizatori pokolja
U slijepim pokušajima da udovolje Hitleru, da pogode što bi mu se moglo dopasti i kojom bi se inspiriranom gestom mogli istaknuti, njemački činovnici i službenici, ti beznačajni kotačići i anonimne jedinke golemog stroja, radili su sve ono, za što su smatrali da bi se trebalo raditi. Kako su odavno napustili okvire stvarnosti, stvari su svakim korakom dodatno eskalirali, dok, pomalo pa onda naglo, nije došlo do toga da osmišljavaju i provode najambicioznije pokolje.
Radikalizacija postupanja nije nužno dolazila s vrha: bila je posljedica kompleksne interakcije Führera i onih koji su “radili prema Führeru”. Što nas dovodi do trećeg i najozbiljnijeg problema, grčevite alijenacije kakvu namećemo superherojima i superzločincima, Jordanima i Putinima, što je ništa drugo nego odraz naše suštinske anksioznosti, vrhovni obrambeni mehanizam čovjeka, ono što stoji između nas i vrlo dubokih provalija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Obrambena alijenacija, taj imaginarij potreban za očuvanje zdravog razuma, funkcionira u oba smjera: herojima pripisujemo značajke kakve je nemoguće kopirati, slavimo djela kakva je teško ponoviti, što služi kao korisna abolicija od izostanka vlastitih uspjeha, dok najgore zločince trpamo u prašnjave ladice, u kojima nema mjesta za nas normalne, jer ako si normalan, jasno je, ne možeš biti bolestan.
Monstruozne zločine počinjavaju monstrumi
Zločin je eksces i anomalija, smatramo, a ne logična posljedica; iza njega ne stoje strukturalni uzroci, već nasumični incidenti. Ako je činidba u toj mjeri neljudska, da je nisu mogli počiniti ljudi, onda nemamo oko čega brinuti – mi s počinjenim nismo ništa imali. Kako bismo i mogli, kada monstruozne zločine počinjavaju, sam termin kaže, monstrumi?
Međutim, najstrašnija stvar oko nacista nije bilo što su bili zvijeri, već što nisu. Bili su ljudi, svakodnevni, dosadni, nesigurni i zdrkani; nadmeni, umišljeni, sebični i pohlepni, ali ljudi, koji su tijekom rušenja stvarnosti postali fascinirani, a jednom kad su postali fascinirani, nije ih puno dijelilo od toga da postanu psihopati. A to je već dubinski problematična postavka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jer ako su neljudske zločine počinili ljudi, a ne karikaturalni likovi, ako je tako beznačajno kratak i bolno jednostavan put od fascinacije do animalizacije, ako zločinci nisu uvijek u jasno markiranoj ladici, ako, ukratko, Vladimir Putin nije zvijer nego čovjek, onda se linija prelazi lakše nego nam se čini, a mi, kada govorimo o luđacima, duboko u sebi znamo o kome ustvari govorimo. I zašto nam se svakih nekoliko decenija događaju, pomalo, pa onda naglo.
Vladimir Putin, povijesti bolesti i ono što se o luđacima najčešće ne govori
Naš je obrambeni mehanizam da zločine ruskog despota naprosto otpišemo kao poteze luđaka
Krajem 2019. godine, Vladimir Putin grmio je kako je u državnom arhivu pronašao dokaze da je za izbijanje Drugog svjetskog rata odgovorna Poljska. S tom je tezom stao maltretirati savjetnike i zastupnike Dume, do te mjere, da je predsjednik ruskog parlamenta nije imao što drugo nego u prosincu te godine sa svečanog podija zatražiti formalnu ispriku poljske vlade. Ispriku Poljske, za Drugi svjetski rat
“Kako si bankrotirao?”, čuveno je pitanje postavljeno Mikeu, jednom od likova prvog romana Ernesta Hemingwaya, čuveno po replici: “Prvo pomalo, a onda naglo”, kazao je Mike i time formalno zaključio raspravu, jer što kazati bankrotiranom čovjeku koji ti u četiri-pet riječi da do znanja kako o bankrotu zna sve, što se uopće ima za znati.
Prvo pomalo, a onda naglo, moglo bi se aplicirati kao dobar i načelno točan odgovor Vladimira Putina na pitanje kako je šenuo, kada već postoji mundijalni konsenzus da jest; objektivno gledajući, prosječno razborit čovjek, čiji se duh čvrsto nalazi na popisu njegovih posesija, ne najavljuje invaziju na susjednu zemlju opsesivno citirajući odluke druga Lenjina iz 1922. godine, pa odluke druga Staljina, pa odluke druga Brežnjeva, birajući arhaične marginalije kao metodu inspiracije.
Dobro, prosječno razborit čovjek, čiji se duh čvrsto nalazi na popisu njegovih posesija, ne najavljuje invaziju na susjednu zemlju, bez obzira za koju se propagandnu metodu ili partijskog druga odlučio, no dojmu gubitka duševne konsolidacije pridonijela je novodeklarirana opsesija povijesnim zbivanjima; umjesto relativno pitkog narativa o sigurnosnim ugrozama, zapadnim licemjerima i NATO demonima – roba za koju uvijek ima marketa, posebno u trgovinama zapadnih licemjera – Vladimir Putin zabrazdio je u televizijsko komentiranje pozitivnih i manje pozitivnih tekovina oktobarskih revolucionara.
Što vjerojatno ima svoju publiku, možda i za povremenu duplericu TV priloga dnevnih novina, taman prije križaljke i horoskopa, ali najava opsežne kopneno-zračne invazije i ratnih zločina nad ukrajinskim civilima, u ime korigiranja tehničkih odluka Vladimira Iljiča Lenjina starih stotinjak godina, možda i nije najsretnija uporaba prime time termina.
Tražio ispriku od Poljske za 2. svjetski rat
Je li povijesna opčinjenost posljedica pandemijskog lutanja arhivama Kremlja ili kasnonoćnog čitanja Wikipedije usred samoizolacijskog bordoma? Možda, no jedino ako je informaciji o pandemiji Putin primio prije nego je do nje došlo – proboj aktualne historiografske psihoze počeo je krajem 2019., nekoliko mjeseci prije proboja covida – što bi predstavljao zanimljiv plot twist svim teoretičarima urota, kojima sklonost ruskom despotu najčešće stoji odmah uz sklonost urotama o nepostojanju virusa.
U svakom slučaju, krajem 2019. godine, dok su siromašni Kinezi liberalno akvizirali šišmiše dubioznog podrijetla s vuhanskog pazara, Vladimir Putin grmio je kako je u državnom arhivu pronašao dokaze da je za izbijanje Drugog svjetskog rata odgovorna Poljska. S tom je tezom stao maltretirati savjetnike i zastupnike Dume, do te mjere, da predsjednik ruskog parlamenta nije imao što drugo nego u prosincu te godine sa svečanog podija zatražiti formalnu ispriku poljske vlade. Ispriku Poljske, za Drugi svjetski rat. Prvo pomalo, dakle, a onda naglo.
Nekoliko je problema s velikim lunaticima, kako onima iz inspirativnih kampanja Nikea i Applea, tako i ovima s tenkovima. Prvo, da bi ludost postala stvarnost, nije primarno, kako se često smatra, do kraja afirmirati ludost, već je potrebno adekvatno difemirati stvarnost: za pobjedu ludosti nije nužno da ludost pobijedi, dovoljno je samo da stvarnost izgubi.
Razgraničenje smjernog i fabuliranog
Jer u stvarnim okvirima, ludosti lišenima, naravno da Michael Jordan ne osvoji tri naslova zaredom, pa opet tri naslova zaredom, uz nekoliko posljednosekundnih šuteva; naravno da impresionizam nikad ne upokoji realizam, niti se Bob Dylan 1966. u Manchesteru okrene bendu i kaže “svirajte jebeno glasno”, pa električna gitara tako, pomalo a onda naglo, upokoji akustičnu; naravno da nema Tesle ni Matoša, Jobsa ni Scorsesea.
No, zaljuljaš li razgraničenje smjernog i fabuliranog, uneseš li nemir u orbite mogućeg i nemogućeg, zatitraš li po liniji što razdvaja ordinarno od izopačenog, difamiraš li stvarnost na račun ludosti, kozmos se zaljulja i brana lagano popušta, pa najednom pomisliš da bi se nestvarno moglo pretočiti u neludo, a ludo u stvarno. Da bi šut zbilja mogao ući u koš, ili ruski tenkovi u Kijev.
Putin stoga ne mora nikog uvjeriti da zbilja ratuje protiv nacista: dovoljno je poljuljati uvriježeno mišljenje da ne ratuje protiv nacista, kakvih bogte ukrajinskih nacista 2022. godine, no svirajte jebeno glasno, jer da bi ludost trijumfirala, ona ne mora pobijediti, ali stvarnost mora izgubiti.
Velika djela, genijalna i jeziva, fasciniraju
Stvarnost je u Ukrajini uvjerljivo izgubila, jer naravno da 2022. godine tenkovi ne ulaze u europske gradove; naravno da rakete i granate ne ubijaju trudnice; naravno da svjetski lideri ne vade nuklearne faluse. Ta linija, bilo da je riječ o geniju ili genocidu, najčešće slijedi isprobanu putanju Mikeovog bankrota: stvari imaju tu neugodnu navadu, da se po liniji historije kreću pomalo, a onda naglo.
Drugi problem: lunatici nas fasciniraju, jer da ne fasciniraju, ne bismo ih lunaticima nazivali. Velika djela, genijalna i jeziva, stvaralačka i ubilačka, mogu izazivati divljenje ili zgražanje, ali u suštini, ona fasciniraju, tako da i najgori lunatici – ili posebno oni – privlače pasionirane obožavatelje. A jednom kada se ugrozi stvarnost, evanđelje nužno zamjenjuje činjenice.
Dem Führer entgegen arbeiten, working towards the Führer, naziv je koncepta kojim je poznati povjesničar Ian Kershaw tumačio fundamentalno naličje nacističke države: njemački Führer zadao bi službeni narativ, postavio barbarski okvir unutar kojeg su Židovi svedeni na razinu odmah ispod domaćih životinja, no ono što se zatim događalo na najnižoj funkcionersko-realizatorskoj razini vrjednije je proučavanja od individualnog mahnitanja.
Kako su činovnici postali realizatori pokolja
U slijepim pokušajima da udovolje Hitleru, da pogode što bi mu se moglo dopasti i kojom bi se inspiriranom gestom mogli istaknuti, njemački činovnici i službenici, ti beznačajni kotačići i anonimne jedinke golemog stroja, radili su sve ono, za što su smatrali da bi se trebalo raditi. Kako su odavno napustili okvire stvarnosti, stvari su svakim korakom dodatno eskalirali, dok, pomalo pa onda naglo, nije došlo do toga da osmišljavaju i provode najambicioznije pokolje.
Radikalizacija postupanja nije nužno dolazila s vrha: bila je posljedica kompleksne interakcije Führera i onih koji su “radili prema Führeru”. Što nas dovodi do trećeg i najozbiljnijeg problema, grčevite alijenacije kakvu namećemo superherojima i superzločincima, Jordanima i Putinima, što je ništa drugo nego odraz naše suštinske anksioznosti, vrhovni obrambeni mehanizam čovjeka, ono što stoji između nas i vrlo dubokih provalija.
Obrambena alijenacija, taj imaginarij potreban za očuvanje zdravog razuma, funkcionira u oba smjera: herojima pripisujemo značajke kakve je nemoguće kopirati, slavimo djela kakva je teško ponoviti, što služi kao korisna abolicija od izostanka vlastitih uspjeha, dok najgore zločince trpamo u prašnjave ladice, u kojima nema mjesta za nas normalne, jer ako si normalan, jasno je, ne možeš biti bolestan.
Monstruozne zločine počinjavaju monstrumi
Zločin je eksces i anomalija, smatramo, a ne logična posljedica; iza njega ne stoje strukturalni uzroci, već nasumični incidenti. Ako je činidba u toj mjeri neljudska, da je nisu mogli počiniti ljudi, onda nemamo oko čega brinuti – mi s počinjenim nismo ništa imali. Kako bismo i mogli, kada monstruozne zločine počinjavaju, sam termin kaže, monstrumi?
Međutim, najstrašnija stvar oko nacista nije bilo što su bili zvijeri, već što nisu. Bili su ljudi, svakodnevni, dosadni, nesigurni i zdrkani; nadmeni, umišljeni, sebični i pohlepni, ali ljudi, koji su tijekom rušenja stvarnosti postali fascinirani, a jednom kad su postali fascinirani, nije ih puno dijelilo od toga da postanu psihopati. A to je već dubinski problematična postavka.
Jer ako su neljudske zločine počinili ljudi, a ne karikaturalni likovi, ako je tako beznačajno kratak i bolno jednostavan put od fascinacije do animalizacije, ako zločinci nisu uvijek u jasno markiranoj ladici, ako, ukratko, Vladimir Putin nije zvijer nego čovjek, onda se linija prelazi lakše nego nam se čini, a mi, kada govorimo o luđacima, duboko u sebi znamo o kome ustvari govorimo. I zašto nam se svakih nekoliko decenija događaju, pomalo, pa onda naglo.