Vladina ideja za zdravstvo: Novi nasrtaj državnog monopola na privatni biznis
Sprema li se kraj sustava zdravstvene zaštite kakvog poznajemo?
Ministar zdravlja najavio je da će liječnici zaposleni u državnim bolnicama ubuduće moći raditi i u privatnoj praksi. To je odgovor na činjenicu da se sve veći broj liječnika odlučuje na odlazak u inozemstvo zbog nezadovoljavajućih uvjeta rada i, ponajprije, zbog malih plaća. Udruge pacijenata s pravom upozoravaju da bi takav potez mogao biti početak kraja sustava zdravstvene zaštite kakvu imamo danas.
Stanje u hrvatskom zdravstvu doista je apsurdno. Sve je manje liječnika i medicinskih sestara, a sve više potencijalnih korisnika njihovih usluga zbog ubrzanog starenja stanovništva, odnosno produljenja prosječne životne dobi i istodobnog smanjivanja broja novorođene djece. Dakle, potražnja za liječnicima se povećava. Ako je za određenom vrstom usluga povećana potražnja, logično je da cijene tih usluga porastu.
Velika zarada
No, kako članak 59. Ustava RH kaže da se svakom jamči pravo na zdravstvenu zaštitu, jasno je da temeljem toga proizlaze obveze države u osiguravanju mogućnosti za ostvarivanje tog ustavnoga prava. Očito je da je na djelu sukob dvaju načela: tržišne logike temeljem koje bi liječnici zbog povećane potražnje za njihovim uslugama mogli povećati cijenu tih usluga i tako ostvarivati velike zarade te, s druge strane, obveze države da osigurava zdravstvenu skrb za sve građane.
Rješenje koje predlaže ministar zdravstva ne bi bilo sporno ako bi liječnici zaposleni u državnim bolnicama izvan radnog vremena radili u svojim ordinacijama ili u ordinacijama koje su u vlasništvu privatnih poslodavaca. Dakle, ako bi radili s opremom koja nije državno vlasništvo.
U takvim bi okolnostima slobodno ugovarali cijenu svoga rada. Ali bilo bi neprihvatljivo da liječnici privatnu praksu obavljaju u bolnicama u kojima su u radnom odnosu. To bi značilo da ostvaruju zaradu koristeći prostore i opremu koje je kupila država.
Potpuno odvajanje sustava
Meni se čini da bi pravo rješenje bilo u potpunom odvajanju sustava javnog zdravstva od privatne prakse. U tom bi slučaju svaki liječnik koji ne želi raditi u sustavu državnog zdravstva, kao svaki drugi poduzetnik, mogao otvoriti ordinaciju ili bolnicu i naplaćivati usluge prema logici tržišta. Zarade ostvarene na takav način ne bi bile ograničene kolektivnim ugovorima, pravilnicima i mogućnostima državnog proračuna. Takav privatni liječnik, ili poduzetnik na području zdravstva, mogao bi – ako ga pozove državna bolnica ili koja druga javna ustanova – prethodno dogovoriti uvjete plaćanja svojih usluga.
Ključno je to da ne bude zaposlenik kojemu država daje plaću, nego slobodni poduzetnik koji po tržišnim uvjetima obavlja dogovorene polove i naplaćuje ih. Takav bi liječnik od državne bolnice dobivao honorar za obavljanje ugovorenog posla, a ne mjesečnu plaću. Razumije se da bi takav status podrazumijevao i rizike koje sa sobom nosi tržišno poslovanje.
Liječnici koji bi radili kao privatnici, ali u javnim bolnicama, ne bi, za razliku od pravih privatnika, imali baš nikakve poslovne rizike ni investicija, a uživali bi u svim prednostima tržišnog poslovanja
U tom kontekstu postavlja se pitanje kako bi država mogla osigurati dovoljan broj liječnika za rad u državnoj službi. Mislim da je odgovor jednostavan. Temeljem dugoročne strategije zdravstva i projekcije kadrovskih potreba država bi trebala davati stipendije za studij medicine i za specijalizacije. Korisnici državnih stipendija potpisivali bi ugovor prema kojemu bi u državnoj službi proveli najmanje dvostruko vrijeme od vremena za koje su primali stipendiju.
U slučaju da se predomisle kad im se ponudi bolje plaćeni posao na tržištu prije isteka ugovorom utvrđenog roka, morali bi državi vratiti iznos primljene stipendije s pripadajućim kamatama.
Poslovni rizik
Oni koji bi studij i specijalizaciju plaćali vlastitim sredstvima, ne bi imali takvu obvezu prema državi i mogli bi napustiti državnu službu kad god to požele, ako bi se uopće ondje zaposlili poslije završenog studija.
Na taj bi se način smanjile mogućnosti za zloupotrebe koje se otvaraju omogućavanjem da liječnici u državnoj službi privatnu praksu obavljaju i u državnim zdravstvenim institucijama. Na taj način bi oni ostvarivali samo prednosti tržišnog poslovanja, a ne bi preuzimali nikakav poslovni rizik jer bi koristili državne kapacitete, a ne prostore i opremu koju su kupili svojim privatnim novcem.
Ako je normalno da naši liječnici traže posao na europskom i svjetskom tržištu rada, zašto bi hrvatsko tržište moralo ostati zatvoreno za bilo koga osim za one koji su studij medicine završili u Hrvatskoj?
Meni se čini da se ministrovo rješenje problema odlaska liječnika u inozemstvo svodi na to da im se omogući da korištenjem državnih resursa ostvaruju zaradu kao da su sami vlasnici tih resursa. Time bi jedna profesionalna skupina bila stavljena u privilegiran položaj prema pripadnicima ostalih poduzetničkih skupina koji moraju sami kupovati opremu s kojom rade i koji moraju snositi sve rizike povezane s tržišnim poslovanjem i s činjenicom da nemaju osiguranu državnu plaću, ma koliko ona mala bila.
Otklanjanje prigovora
Da bi se otklonili prigovori o postojanju takvih privilegiranih skupina, trebalo bi zakonom onemogućiti ostvarivanje privilegija tamo gdje one postoje. Tako suci, koji su na te dužnosti imenovani doživotno i koji – da ne bi bili izloženi iskušenjima korupcije – imaju zajamčeno visoke plaće, ne bi smjeli davati pravne savjete onima koji se pred njima mogu pojaviti kao stranke u sudskom sporu.
Druga važna dopuna mjera za stabilizaciju zdravstvenog sustava bilo bi otvaranje hrvatskog zdravstvenog tržišta za poduzetnike i radnu snagu iz inozemstva. Ako je normalno da naši liječnici traže posao na europskom i svjetskom tržištu rada, zašto bi hrvatsko tržište moralo ostati zatvoreno za bilo koga osim za one koji su studij medicine završili u Hrvatskoj?
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 2. travnja 2016.