U suštini je cijela ta prijetnja oko atomskih udara pokušaj strateške obmane. Kockarskim rječnikom rečeno, Putin blefira. Nema niti jednog vjerodostojnog indikatora koji bi potkrijepio čak ni pripreme upotrebe nuklearnih bojevih glava. Dislokacije nekoliko lansera taktičkih balističkih projektila 9K720 Iskander, NATO oznake SS-26 Stone, netko želi protumačiti kao pripremu za nuklearni udar.
Prvo, već je stotine raketa istog tipa, s klasičnim bojevim glavama, ispaljeno na Ukrajinu. Drugo, nuklearne bojeve glave transportiraju se odvojeno od nosača istih. Normalno, ne pred kamerama. I treće, nema niti jedne potvrde da se nuklearna bojeva glava izuzela iz nekog od dobro čuvanih skladišta.
Trubljenje ‘trezvenih’ analitičara i geostratega
Sva ta priča o ruskoj nepobjedivosti i Putinu kao velikom lideru jedna je velika izmišljotina. Kako se ratna sreća na ratištu okretala u korist Ukrajine, tako je evoluirala retorika koja je pokušavala racionalizirati rusku invaziju. “Ruski interesi moraju se uvažavati”, čulo se nakon 24. veljače 2022. godine. Zapad nije uzimao u obzir poziciju “Rusije kao velike sile”, a Ukrajinci su bili “slijepi poslušnici Amerike”.
“Putin nije imao drugog izbora”. Ovo su trubili razni europski suverenisti i korisni idioti. Već u travnju, kad je oko Kijeva Ruski svijet podvio rep i zbrisao nazad u majčicu Rusiju, „trezveni“ analitičari i geostratezi počeli su ponavljati kako Rusija ne smije izgubiti rat!
Pregrupiranje snaga napadača i početni uspjesi u Donbasu u svibnju i lipnju ponovo su osokolili „trezvene i racionalne“ kritičare ukrajinske odlučnosti i upornosti. Treba razumjeti rusku zabrinutost u odnosu na agresivnu politiku Zapada koja se, preko naivnih Ukrajinaca, projicira prema Ruskoj Federaciji. S malim zakašnjenjem, Rusija će ostvariti svoje, sada već reducirane, vojne ciljeve i nametnuti političke uvjete za mirovni sporazum. Jer, Bože moj, Rusija je velika sila, a Vladimir Vladimirovič Putin je odlučan i promišljen vođa. Zna što radi. Napreduju sporo ali sigurni jer kao „štede“ civile.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rusko zauzimanje pola sokaka postala vijest
To što ruska vojska kasetnom municijom iz višecijevnih raketnih bacača napada urbana mjesta, a termobaričkim oružjem neselektivno pali cijela sela, krivi su Ukrajinci. Jer da se ne brane ne bi ih Rusi palili. Tu mi se u sjećanje vraćaju scene dokumentarnih filmova iz Drugog svjetskog rata kad nacistički vojnici bacačem plamena pale ista ta ukrajinska sela.
Sredinom ljeta, nakon pada Lisičanska, rusko napredovanje postalo je sve kilavije. Zauzimanje pola sokaka, neke zabiti u Donbasu, od strane druge najjače sile na svijetu, postala je vijest! Svakome, s malo mozga u glavi, postalo je očito da je „specijalna vojna operacija“ brod koji pušta vodu na sve strane.
U takvoj situaciji „dobronamjerni “ analitičari kao „conditio sine qua non“ za prestanak rata promoviraju osiguranja časnog izlazaka Rusije iz rata. Kao, Rusija je velika sila i ne smije biti ponižena! Međutim, kad su u rujnu Združene snage Ukrajine počela razvaljivati ruske obrambene položaje, a vojnici Ruske Federacije dali petama vjetra, ostavljajući za sobom stotine tenkova, topova, haubica i druge vojne gvožđarije, nastao je kratkotrajni muk.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Putinov ‘miting istine’ na Crvenom trgu
Ruski ratni brod u Ukrajini počeo se nekontrolirano naginjati s velikim izgledima da ubrzo potone. Putinovo obraćanje naciji, mobilizacija, kvazi referendum, šarada s potpisivanjem pripojenja okupiranih teritorija, „miting istine“ na Crvenom trgu sve je to trebalo pojačati dojam da gospodar Kremlja ne blefira. Kao, spreman je za „upotrebu svih raspoloživih sredstava“. Putin je „stjeran u kut“ i nema drugu opciju od nuklearne, upozoravaju razni “razumni” tipovi. Rusija nikad nije izgubila rat i Putin, kao veliki i odlučan lider, to ne može dozvoliti. Samo što nije stisnuo „crveni“ gumb za lansiranje raketa punjenih atomskim bojevim glavama.
Zagovaranje okončanja ukrajinsko-ruskog rata žrtvovanjem jednog naroda i jedne zemlje zarad zadovoljenja agresivnih apetita Rusije predstavlja istu razinu „mirotvornog“ djelovanja kao i Minhenskog sporazuma od 29. rujna 1938. godine kada su Velika Britanija i Francuska isporučile Čehoslovačku Adolfu Hitleru. U to vrijeme britanski premijer Neville Chamberlain i njegov francuski kolega Édouard Daladier bili su naivne kukavice.
Današnji zagovornici prepuštanja dijela teritorije Ukrajine ruskim osvajačima kako bi se navodno izbjegao nuklearni Armagedon nisu ništa drugo nego mizerni potrošni dio propagandne mašinerije Moskve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ponižavajući ruski porazi na Krimu i u Japanu
Pa krenimo redom. Tvrdnja da Rusija nikad nije poražena notorna je glupost. U Krimskom ratu, koji se vodio od 1853. do 1856. godine, Carska Rusija poražena je od udruženih snaga Velike Britanije, Francuske, Osmanskog Carstva i Kraljevine Sardinije. Rusija se mislila proširiti na račun Otomanskog carstva na Moldaviju i Vlašku. Umiješale su se velike sile i primorale Rusiju na odstupanje. Zaključen je mirovni ugovor, ne po ruskoj volji.
U Rusko-japanskom ratu, koji se odvijao od veljače 1904. do kolovoza 1905. godine, japanska carska vojska kod Port-Arthura i imperijalna mornarica su u pomorskoj bitci kod Tsushime do nogu potukli vojsku i mornaricu Nikolaja II Romanova. Zbog katastrofalnih gubitaka, stanje kod kuće se ozbiljno zakuhalo i Rusi pristaju na pregovore.
Ponižavajući poraz od Japanaca, koje su ruski oficiri smatrali nedostojnim protivnikom drugog reda, jedan je od uzroka izbijanja Ruske revolucije 1905. godine. Revolucija je propala i carska vlast je sačuvana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Krajnje nepovoljan mir u Prvom svjetskom ratu
U Prvi svjetski rat Carska Rusija ulazi na nagovor Francuske. Kao nagrada nakon pobjede Rusima je obećano ostvarenje davnog sna, izlaz na tjesnace Bospor i Dardaneli. Međutim, san se pretvorio u noćnu moru, a poslije i u katastrofu. Izbila je prvo Februarska pa onda Oktobarska revolucija 1917. godine.
Ruska carevina prestala je postojati, carska obitelj likvidirana, a boljševici dolaze na vlast. Da bi sačuvali vlast, komunisti sklapaju mir s Njemačkom i izlaze iz rata. Odriču se Poljske, Finske, baltičkih država i dijela Gruzije. Umjesto potpunog poraza, novi komunistički vlastodršci u Moskvi odabrali su krajnje nepovoljan mir.
Sovjetsko-afganistanski rat ili ruska intervencija u Afganistanu od 1978. do 1989. godine tipičan je primjer kad jedna strana izgubi rat a da nije izgubila niti jednu ozbiljnu bitku. Neizdrživo gospodarsko stanje u tadašnjem SSSR-u prisilio je Sovjete na povlačenje snaga i indirektno priznanje poraza u Afganistanu. Međutim, ni to nije pomoglo komunističkom vodstvu iz Moskve sačuvati vlast. Već krajem 1991. godine raspao se Sovjetski Savez.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Upotreba taktičke nuklearne bombe neće okončati rat
Rusija je u gore navedene, gubitničke ratne pohode, kretala vođena svojim nerealnim imperijalnim ciljevima. Kao po pravilu, Moskva je podcjenjivala protivnika i potpuno krivo prosuđivala reakciju međunarodne zajednice. Svaki od ovih vojnih poraza pokazao je da je Rusija, odnosno SSSR, bio vojno slaba, tehnološki zaostala i administrativno nesposobna. Zaključeni mirovni ugovori održavali su stvarni odnos snaga.
Jesu li oni bili časni ili ponižavajući, to je potpuno irelevantno. Ipak, jedno je nedvojbeno. Između gubitka vlasti i ponižavajućih uvjeta mira, vlast u Moskvi, carska ili komunistička, uvijek je birala ovo drugo. Kad su vlastodršci iz Kremlja prekasno odabrali mir, nestajali su s povijesne scene. Upotreba taktičke nuklearne bombe neće okončati rat niti će garantirati opstanak sadašnjeg režima. Toga je svjesna i sadašnja vladajuća elita u Moskvi.
Amerika prehranila ruski narod i ruskog vojnika
Fama o nepobjedivosti ruske vojske građena je na pobjedama protiv Napoleona i Hitlera. Međutim, zaboravlja se činjenica da je i u jednom i drugom slučaju Carska Rusija, odnosno Sovjetski Savez, bio dio široke europske vojne koalicije. U Napoleonovim ratovima, ruska vojska samostalno je izvojevala samo jednu pobjedu tijekom suludog Napoleonova pohoda na Moskvu 1812. godine. U bitci kod Waterlooa u Belgiji 18. lipnja 1815. godine, gdje je konačno zapečaćena Napoleonova sudbina, Carska Rusija nije ni sudjelovala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U pobjedi nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, nezamjenjiv je doprinos Sovjetskog Saveza. Devet od deset vojnika Wehrmachta stradalo je na istočnom frontu, to je neosporna činjenica. Međutim, veliko je pitanje kako bi ta pobjeda izgledala, i bi li je uopće bilo bez obilate vojne i materijalne pomoći Sjedinjenih Država i Velike Britanije.
Pored silnog naoružanja i vojne opreme najveći dio transportnih sredstava došao je sa Zapada. Nezamisliv je transport milijuna vojnika i opreme Crvene armije bez 450.000 kamiona i džipova te gotovo 2000 lokomotiva iz Sjedinjenih Država. U prvom naletu Wehrmachta Rusija je izgubila preko 40 posto poljoprivrednih kapaciteta. Amerika je prehranila ruski narod i ruskog vojnika.
Stvorena lažna slika o industrijskoj moći SSSR-a
Ruski vojnici umarširali su u Berlin, ali su sa Zapada dobili milijune pari vojničkih čizama. Sjedinjene Države i Velika Britanija ukupno su isporučile preko milijun i sedamsto tisuća tona pomoći SSSR-u. Moji kolege, odrasli u SSSR-u, nikad nisu ni čuli za pomoć koja je stizala sa Zapada. Dokumentarni filmovi iz Drugog svjetskog rata sistematski su cenzurirani da se ne vide američki kamioni, tenkovi ili avioni. Stvorena je potpuno lažna slika o industrijskoj moći SSSR, koja u Rusiji dominira i danas.
Ipak, najgnjusnija laž sadašnjeg režima jest tvrdnja da su te vojne pobjede izvojevali Rusi. Od svih naroda bivšeg SSSR-a, u odnosu na broj stanovnika, tijekom Drugog svjetskog rata najviše su stradali Bjelorusi pa Ukrajinci. Tvrdnja o Putinu kao mudrom, odlučnom i nepobjedivom vođi, koji je spreman na sve, ima vrlo malo temelja u stvarnim činjenicama.
Laž kao temelj Putinove javne komunikacije
Vladimir Vladimirovič Putin nije se, niti se može, izvući iz mentalnog okvira KGB-a. Dok u okviru zakulisnih operacija nastoji ostvariti svoje ciljeve laž je temeljna karakteristika njegove komunikacije s javnošću. Laže kao privatna osoba i kao predsjednik države. Temeljno ideološko obilježje KGB-a, prvog Putinovog poslodavca, bio je agresivni ateizam.
Međutim, to nikako ne smeta bivšem agentu KGB-a, Vladimiru Vladimiroviču, da se bez trunke srama, pojavljuje u crkvi. Sa svijećom u ruci križa se pred TV kamerama, glumeći iskrenog vjernika. Činjenica da se patrijarh moskovski i cijele Rusije već desetljećima postavlja uz suglasnost KGB-a, odnosno FSB-a, ukazuje da se radi o poslovnom, a ne duhovno-religijskom odnosu dvojice poglavara.
Gradnja slike o Putinu kao nepojedivom lideru
Slika o Putinu kao nepobjedivom lideru građena je na ruskim vojnim uspjesima u Drugom čečenskom ratu, koji je trajao od 1999. do 2009. godine, ruskoj intervenciji u Gruziji 2008. godine i ruskoj intervenciji u Siriji koja, različitim intenzitetom, traje od 2015. godine.
Zajednički nazivnik u sva tri ratna sukoba, bolje reći masakra, višestruka je i apsolutna superiornost ruske strane u ljudstvu i naoružanju. Prekomjerna, surova, brutalna, neobuzdana i nerazumna upotreba sile prema protivniku, koji nema nimalo šanse za proporcionalni odgovor, osiguravala je pobjedu Vojske Ruske Federacije, a Putinu aureolu nepobjedivog lidera. Prema odnosu snaga ti sukobi izgledali su kao kad Mike Tyson mlati svoju suprugu.
Blef je Putinov stil, dokazano još u DDR-u
Iz njegove profesionalne karijere, dok je još bio nižerangirani žbir KGB-a, poznat je događaj iz Dresdena u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Kad se grupa stanovnika Dresdena, nakon pada Berlinskog zida, okupila ispred ispostave KGB-a, Putin se predstavio kao prevodilac i blefirao moguću internaciju ruskih specijalaca. Nakon toga gomila se razišla. Blef je njegov stil.
Ozračiti nekoga radioaktivnom supstancom, otrovati građane druge države nervnim otrovom novičokom, dići u zrak skladište streljiva u Češkoj, minirati podzemni plinovod na lokaciji gdje je nakon Drugog svjetskog rata u Baltičko more bačeno 15.000 tona streljiva s bojnim otrovom, to je prirodni okvir djelovanja Vladimira Putina.
Lagati u facu francuskom predsjedniku ili njemačkom kancelaru kakao neće napasti Ukrajinu, to je lice osobe koja je formirana da laže. Takvi tipovi ne mogu biti lideri jer naprosto nikom ne vjeruju, pa ni samom sebi. Konspiracija je njegovo prirodno okruženje, a tajne operacije osnovni način djelovanja. Bio je uvjeren da je ruska tajna služba, FSB, već pripremila pad Ukrajine. Poslao je vojsku kao dekoraciju da prošeta do Kijeva.
Sapunanje daske Šojguu kao žrtvenom jarcu
Za neuspjehe „specijalne vojne operacije“ prvo je okrivio peti odjel FSB-a jer su mu dali krive podatke. Nakon toga je smijenio cijeli kontingent generala zbog pogrešnog vođenja operacija. Ruski državni mediji već „sapunaju dasku“ ministru obrane Sergeju Šojguu kao sljedećem potencijalnom žrtvenom jarcu.
Slušajući njegove naredbe i izravno miješanje u izvođenje operacija, Vojska Ruske Federacije debelo se osramotila, a oficiri su poniženi. Oni u njemu više ne vide moćnog lidera, nego glavnog krivca za javno sramoćenje i ogromne gubitke. Ruski oligarsi samo mogu nijemo gledati kako nestaje njihovo bogatstvo zbog suludog rata i sankcija. Njegovo glasačko tijelo, iako podržava rat u Ukrajini, ne podržava mobilizaciju. Nisu spremni ginuti u tuđoj zemlji. Preko 700.000 vojno sposobnih građana Rusije zbrisalo je iz zemlje.
Ispada da su mu ljudi od povjerenja za vođenje vojnih operacija Jevgenij Prigožin, formalni vlasnik plaćeničke paravojne formacije Wagner grupe, i čečenski kvisling Ramzan Kadirov. Lijepo društvo. Kad se pojavio na Crvenom trgu, ispred organizirano dovedenih pristaša, vidjelo se da je uplašen i da traži podršku.
Razaranje mosta idealna prilika za pokazati zube
Rušenje Krimskog mosta, ključnog objekta za opskrbu agresorskih trupa na južnom dijelu ratišta i simbola ponovnog „sjedinjenja“ otetog Krima s majkom Rusijom, idealna je prilika da se pokažu zubi. Putin je spreman eskalirati situaciju, ali u okvirima njemu predvidivog učinka.
Uništenje infrastrukture u Ukrajini i teroriziranje gradova daljnjim napadima njegov je vjerojatan odgovor. Također će nastaviti s dovlačenjem desetaka tisuća novih rezervista samo da bi odložio konačan poraz jer nema racionalnog izlaza iz rata. Upotreba nuklearnog naoružanja otvorila bi Pandorinu kutiju s posljedicama koje se ne mogu predvidjeti niti kontrolirati.
Pobjeda u ratu više nije Putinov prioritet
Pobjeda u ratu nije više Putinov prioritet. Njegov fokus usmjeren je prema opstanku na vlasti. Svjestan je Vladimir Vladimirovič da bi prva nuklearna bomba značila potpunu izolaciju Rusije od ostatka svijeta. Slijedio bi njegov sigurni pad i bez zapadne oružane intervencije. Nitko, ama baš nitko, relevantan u svijetu ne bi podržao nuklearni rat, makar i na taktičkoj razini.
Zbog toga nema bojazni od crvenog gumba koji „pritišće“ bivši žbir KGB-a. Međutim, kakva će biti reakcija njegovih nasljednika velika je nepoznanica. Hoće li u njegovom okruženju prevladati silnici ili tehnokrati to još nitko ne zna. Upravo zbog toga, ne treba ostaviti ni tračak nade da će Ruska Federacija, ucjenom nuklearnim ratom, dobiti makar pedalj zemlje koji joj ne pripada.
I dok se lažni narativ o ruskoj moći i Putinovom liderstvu nepovratno urušava, upozorenja predsjednika Sjedinjenih Država treba shvatiti ozbiljno. Za svaki slučaj. Nikad se ne zna.
Vojni komentator: Porazi na bojištu i razaranje mosta do kraja su srušili mit o Putinu. Uplašen i sam, on razmišlja samo o jednom
Blefiranje je njegov životni stil, to je dokazao još u DDR-u
Nema bojazni od crvenog gumba kojeg „pritišće“ bivši žbir KGB-a. Pobjeda u ratu nije više Putinov prioritet. Njegov fokus usmjeren je prema opstanku na vlasti
Minimalni su izgledi da bi Vladimir Vladimirovič Putin upotrijebio nuklearno naoružanje u sadašnjim okolnostima. Ipak, on i njegovi doglavnici i pobočnici aluzijama na upotrebu atomskog oružja svako malo podgrijavaju strah od općeg nuklearnog sukoba. U tome mu obilno pomažu politički plaćenici diljem zapadne Europe kao i masa korisnih idiota koji iskreno vjeruju u sve laži koje se desetljećima perpetuiraju iz Moskve.
U suštini je cijela ta prijetnja oko atomskih udara pokušaj strateške obmane. Kockarskim rječnikom rečeno, Putin blefira. Nema niti jednog vjerodostojnog indikatora koji bi potkrijepio čak ni pripreme upotrebe nuklearnih bojevih glava. Dislokacije nekoliko lansera taktičkih balističkih projektila 9K720 Iskander, NATO oznake SS-26 Stone, netko želi protumačiti kao pripremu za nuklearni udar.
Prvo, već je stotine raketa istog tipa, s klasičnim bojevim glavama, ispaljeno na Ukrajinu. Drugo, nuklearne bojeve glave transportiraju se odvojeno od nosača istih. Normalno, ne pred kamerama. I treće, nema niti jedne potvrde da se nuklearna bojeva glava izuzela iz nekog od dobro čuvanih skladišta.
Trubljenje ‘trezvenih’ analitičara i geostratega
Sva ta priča o ruskoj nepobjedivosti i Putinu kao velikom lideru jedna je velika izmišljotina. Kako se ratna sreća na ratištu okretala u korist Ukrajine, tako je evoluirala retorika koja je pokušavala racionalizirati rusku invaziju. “Ruski interesi moraju se uvažavati”, čulo se nakon 24. veljače 2022. godine. Zapad nije uzimao u obzir poziciju “Rusije kao velike sile”, a Ukrajinci su bili “slijepi poslušnici Amerike”.
“Putin nije imao drugog izbora”. Ovo su trubili razni europski suverenisti i korisni idioti. Već u travnju, kad je oko Kijeva Ruski svijet podvio rep i zbrisao nazad u majčicu Rusiju, „trezveni“ analitičari i geostratezi počeli su ponavljati kako Rusija ne smije izgubiti rat!
Pregrupiranje snaga napadača i početni uspjesi u Donbasu u svibnju i lipnju ponovo su osokolili „trezvene i racionalne“ kritičare ukrajinske odlučnosti i upornosti. Treba razumjeti rusku zabrinutost u odnosu na agresivnu politiku Zapada koja se, preko naivnih Ukrajinaca, projicira prema Ruskoj Federaciji. S malim zakašnjenjem, Rusija će ostvariti svoje, sada već reducirane, vojne ciljeve i nametnuti političke uvjete za mirovni sporazum. Jer, Bože moj, Rusija je velika sila, a Vladimir Vladimirovič Putin je odlučan i promišljen vođa. Zna što radi. Napreduju sporo ali sigurni jer kao „štede“ civile.
Rusko zauzimanje pola sokaka postala vijest
To što ruska vojska kasetnom municijom iz višecijevnih raketnih bacača napada urbana mjesta, a termobaričkim oružjem neselektivno pali cijela sela, krivi su Ukrajinci. Jer da se ne brane ne bi ih Rusi palili. Tu mi se u sjećanje vraćaju scene dokumentarnih filmova iz Drugog svjetskog rata kad nacistički vojnici bacačem plamena pale ista ta ukrajinska sela.
Sredinom ljeta, nakon pada Lisičanska, rusko napredovanje postalo je sve kilavije. Zauzimanje pola sokaka, neke zabiti u Donbasu, od strane druge najjače sile na svijetu, postala je vijest! Svakome, s malo mozga u glavi, postalo je očito da je „specijalna vojna operacija“ brod koji pušta vodu na sve strane.
U takvoj situaciji „dobronamjerni “ analitičari kao „conditio sine qua non“ za prestanak rata promoviraju osiguranja časnog izlazaka Rusije iz rata. Kao, Rusija je velika sila i ne smije biti ponižena! Međutim, kad su u rujnu Združene snage Ukrajine počela razvaljivati ruske obrambene položaje, a vojnici Ruske Federacije dali petama vjetra, ostavljajući za sobom stotine tenkova, topova, haubica i druge vojne gvožđarije, nastao je kratkotrajni muk.
Putinov ‘miting istine’ na Crvenom trgu
Ruski ratni brod u Ukrajini počeo se nekontrolirano naginjati s velikim izgledima da ubrzo potone. Putinovo obraćanje naciji, mobilizacija, kvazi referendum, šarada s potpisivanjem pripojenja okupiranih teritorija, „miting istine“ na Crvenom trgu sve je to trebalo pojačati dojam da gospodar Kremlja ne blefira. Kao, spreman je za „upotrebu svih raspoloživih sredstava“. Putin je „stjeran u kut“ i nema drugu opciju od nuklearne, upozoravaju razni “razumni” tipovi. Rusija nikad nije izgubila rat i Putin, kao veliki i odlučan lider, to ne može dozvoliti. Samo što nije stisnuo „crveni“ gumb za lansiranje raketa punjenih atomskim bojevim glavama.
Zagovaranje okončanja ukrajinsko-ruskog rata žrtvovanjem jednog naroda i jedne zemlje zarad zadovoljenja agresivnih apetita Rusije predstavlja istu razinu „mirotvornog“ djelovanja kao i Minhenskog sporazuma od 29. rujna 1938. godine kada su Velika Britanija i Francuska isporučile Čehoslovačku Adolfu Hitleru. U to vrijeme britanski premijer Neville Chamberlain i njegov francuski kolega Édouard Daladier bili su naivne kukavice.
Današnji zagovornici prepuštanja dijela teritorije Ukrajine ruskim osvajačima kako bi se navodno izbjegao nuklearni Armagedon nisu ništa drugo nego mizerni potrošni dio propagandne mašinerije Moskve.
Ponižavajući ruski porazi na Krimu i u Japanu
Pa krenimo redom. Tvrdnja da Rusija nikad nije poražena notorna je glupost. U Krimskom ratu, koji se vodio od 1853. do 1856. godine, Carska Rusija poražena je od udruženih snaga Velike Britanije, Francuske, Osmanskog Carstva i Kraljevine Sardinije. Rusija se mislila proširiti na račun Otomanskog carstva na Moldaviju i Vlašku. Umiješale su se velike sile i primorale Rusiju na odstupanje. Zaključen je mirovni ugovor, ne po ruskoj volji.
U Rusko-japanskom ratu, koji se odvijao od veljače 1904. do kolovoza 1905. godine, japanska carska vojska kod Port-Arthura i imperijalna mornarica su u pomorskoj bitci kod Tsushime do nogu potukli vojsku i mornaricu Nikolaja II Romanova. Zbog katastrofalnih gubitaka, stanje kod kuće se ozbiljno zakuhalo i Rusi pristaju na pregovore.
Ponižavajući poraz od Japanaca, koje su ruski oficiri smatrali nedostojnim protivnikom drugog reda, jedan je od uzroka izbijanja Ruske revolucije 1905. godine. Revolucija je propala i carska vlast je sačuvana.
Krajnje nepovoljan mir u Prvom svjetskom ratu
U Prvi svjetski rat Carska Rusija ulazi na nagovor Francuske. Kao nagrada nakon pobjede Rusima je obećano ostvarenje davnog sna, izlaz na tjesnace Bospor i Dardaneli. Međutim, san se pretvorio u noćnu moru, a poslije i u katastrofu. Izbila je prvo Februarska pa onda Oktobarska revolucija 1917. godine.
Ruska carevina prestala je postojati, carska obitelj likvidirana, a boljševici dolaze na vlast. Da bi sačuvali vlast, komunisti sklapaju mir s Njemačkom i izlaze iz rata. Odriču se Poljske, Finske, baltičkih država i dijela Gruzije. Umjesto potpunog poraza, novi komunistički vlastodršci u Moskvi odabrali su krajnje nepovoljan mir.
Sovjetsko-afganistanski rat ili ruska intervencija u Afganistanu od 1978. do 1989. godine tipičan je primjer kad jedna strana izgubi rat a da nije izgubila niti jednu ozbiljnu bitku. Neizdrživo gospodarsko stanje u tadašnjem SSSR-u prisilio je Sovjete na povlačenje snaga i indirektno priznanje poraza u Afganistanu. Međutim, ni to nije pomoglo komunističkom vodstvu iz Moskve sačuvati vlast. Već krajem 1991. godine raspao se Sovjetski Savez.
Upotreba taktičke nuklearne bombe neće okončati rat
Rusija je u gore navedene, gubitničke ratne pohode, kretala vođena svojim nerealnim imperijalnim ciljevima. Kao po pravilu, Moskva je podcjenjivala protivnika i potpuno krivo prosuđivala reakciju međunarodne zajednice. Svaki od ovih vojnih poraza pokazao je da je Rusija, odnosno SSSR, bio vojno slaba, tehnološki zaostala i administrativno nesposobna. Zaključeni mirovni ugovori održavali su stvarni odnos snaga.
Jesu li oni bili časni ili ponižavajući, to je potpuno irelevantno. Ipak, jedno je nedvojbeno. Između gubitka vlasti i ponižavajućih uvjeta mira, vlast u Moskvi, carska ili komunistička, uvijek je birala ovo drugo. Kad su vlastodršci iz Kremlja prekasno odabrali mir, nestajali su s povijesne scene. Upotreba taktičke nuklearne bombe neće okončati rat niti će garantirati opstanak sadašnjeg režima. Toga je svjesna i sadašnja vladajuća elita u Moskvi.
Amerika prehranila ruski narod i ruskog vojnika
Fama o nepobjedivosti ruske vojske građena je na pobjedama protiv Napoleona i Hitlera. Međutim, zaboravlja se činjenica da je i u jednom i drugom slučaju Carska Rusija, odnosno Sovjetski Savez, bio dio široke europske vojne koalicije. U Napoleonovim ratovima, ruska vojska samostalno je izvojevala samo jednu pobjedu tijekom suludog Napoleonova pohoda na Moskvu 1812. godine. U bitci kod Waterlooa u Belgiji 18. lipnja 1815. godine, gdje je konačno zapečaćena Napoleonova sudbina, Carska Rusija nije ni sudjelovala.
U pobjedi nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu, nezamjenjiv je doprinos Sovjetskog Saveza. Devet od deset vojnika Wehrmachta stradalo je na istočnom frontu, to je neosporna činjenica. Međutim, veliko je pitanje kako bi ta pobjeda izgledala, i bi li je uopće bilo bez obilate vojne i materijalne pomoći Sjedinjenih Država i Velike Britanije.
Pored silnog naoružanja i vojne opreme najveći dio transportnih sredstava došao je sa Zapada. Nezamisliv je transport milijuna vojnika i opreme Crvene armije bez 450.000 kamiona i džipova te gotovo 2000 lokomotiva iz Sjedinjenih Država. U prvom naletu Wehrmachta Rusija je izgubila preko 40 posto poljoprivrednih kapaciteta. Amerika je prehranila ruski narod i ruskog vojnika.
Stvorena lažna slika o industrijskoj moći SSSR-a
Ruski vojnici umarširali su u Berlin, ali su sa Zapada dobili milijune pari vojničkih čizama. Sjedinjene Države i Velika Britanija ukupno su isporučile preko milijun i sedamsto tisuća tona pomoći SSSR-u. Moji kolege, odrasli u SSSR-u, nikad nisu ni čuli za pomoć koja je stizala sa Zapada. Dokumentarni filmovi iz Drugog svjetskog rata sistematski su cenzurirani da se ne vide američki kamioni, tenkovi ili avioni. Stvorena je potpuno lažna slika o industrijskoj moći SSSR, koja u Rusiji dominira i danas.
Ipak, najgnjusnija laž sadašnjeg režima jest tvrdnja da su te vojne pobjede izvojevali Rusi. Od svih naroda bivšeg SSSR-a, u odnosu na broj stanovnika, tijekom Drugog svjetskog rata najviše su stradali Bjelorusi pa Ukrajinci. Tvrdnja o Putinu kao mudrom, odlučnom i nepobjedivom vođi, koji je spreman na sve, ima vrlo malo temelja u stvarnim činjenicama.
Laž kao temelj Putinove javne komunikacije
Vladimir Vladimirovič Putin nije se, niti se može, izvući iz mentalnog okvira KGB-a. Dok u okviru zakulisnih operacija nastoji ostvariti svoje ciljeve laž je temeljna karakteristika njegove komunikacije s javnošću. Laže kao privatna osoba i kao predsjednik države. Temeljno ideološko obilježje KGB-a, prvog Putinovog poslodavca, bio je agresivni ateizam.
Međutim, to nikako ne smeta bivšem agentu KGB-a, Vladimiru Vladimiroviču, da se bez trunke srama, pojavljuje u crkvi. Sa svijećom u ruci križa se pred TV kamerama, glumeći iskrenog vjernika. Činjenica da se patrijarh moskovski i cijele Rusije već desetljećima postavlja uz suglasnost KGB-a, odnosno FSB-a, ukazuje da se radi o poslovnom, a ne duhovno-religijskom odnosu dvojice poglavara.
Gradnja slike o Putinu kao nepojedivom lideru
Slika o Putinu kao nepobjedivom lideru građena je na ruskim vojnim uspjesima u Drugom čečenskom ratu, koji je trajao od 1999. do 2009. godine, ruskoj intervenciji u Gruziji 2008. godine i ruskoj intervenciji u Siriji koja, različitim intenzitetom, traje od 2015. godine.
Zajednički nazivnik u sva tri ratna sukoba, bolje reći masakra, višestruka je i apsolutna superiornost ruske strane u ljudstvu i naoružanju. Prekomjerna, surova, brutalna, neobuzdana i nerazumna upotreba sile prema protivniku, koji nema nimalo šanse za proporcionalni odgovor, osiguravala je pobjedu Vojske Ruske Federacije, a Putinu aureolu nepobjedivog lidera. Prema odnosu snaga ti sukobi izgledali su kao kad Mike Tyson mlati svoju suprugu.
Blef je Putinov stil, dokazano još u DDR-u
Iz njegove profesionalne karijere, dok je još bio nižerangirani žbir KGB-a, poznat je događaj iz Dresdena u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Kad se grupa stanovnika Dresdena, nakon pada Berlinskog zida, okupila ispred ispostave KGB-a, Putin se predstavio kao prevodilac i blefirao moguću internaciju ruskih specijalaca. Nakon toga gomila se razišla. Blef je njegov stil.
Ozračiti nekoga radioaktivnom supstancom, otrovati građane druge države nervnim otrovom novičokom, dići u zrak skladište streljiva u Češkoj, minirati podzemni plinovod na lokaciji gdje je nakon Drugog svjetskog rata u Baltičko more bačeno 15.000 tona streljiva s bojnim otrovom, to je prirodni okvir djelovanja Vladimira Putina.
Lagati u facu francuskom predsjedniku ili njemačkom kancelaru kakao neće napasti Ukrajinu, to je lice osobe koja je formirana da laže. Takvi tipovi ne mogu biti lideri jer naprosto nikom ne vjeruju, pa ni samom sebi. Konspiracija je njegovo prirodno okruženje, a tajne operacije osnovni način djelovanja. Bio je uvjeren da je ruska tajna služba, FSB, već pripremila pad Ukrajine. Poslao je vojsku kao dekoraciju da prošeta do Kijeva.
Sapunanje daske Šojguu kao žrtvenom jarcu
Za neuspjehe „specijalne vojne operacije“ prvo je okrivio peti odjel FSB-a jer su mu dali krive podatke. Nakon toga je smijenio cijeli kontingent generala zbog pogrešnog vođenja operacija. Ruski državni mediji već „sapunaju dasku“ ministru obrane Sergeju Šojguu kao sljedećem potencijalnom žrtvenom jarcu.
Slušajući njegove naredbe i izravno miješanje u izvođenje operacija, Vojska Ruske Federacije debelo se osramotila, a oficiri su poniženi. Oni u njemu više ne vide moćnog lidera, nego glavnog krivca za javno sramoćenje i ogromne gubitke. Ruski oligarsi samo mogu nijemo gledati kako nestaje njihovo bogatstvo zbog suludog rata i sankcija. Njegovo glasačko tijelo, iako podržava rat u Ukrajini, ne podržava mobilizaciju. Nisu spremni ginuti u tuđoj zemlji. Preko 700.000 vojno sposobnih građana Rusije zbrisalo je iz zemlje.
Ispada da su mu ljudi od povjerenja za vođenje vojnih operacija Jevgenij Prigožin, formalni vlasnik plaćeničke paravojne formacije Wagner grupe, i čečenski kvisling Ramzan Kadirov. Lijepo društvo. Kad se pojavio na Crvenom trgu, ispred organizirano dovedenih pristaša, vidjelo se da je uplašen i da traži podršku.
Razaranje mosta idealna prilika za pokazati zube
Rušenje Krimskog mosta, ključnog objekta za opskrbu agresorskih trupa na južnom dijelu ratišta i simbola ponovnog „sjedinjenja“ otetog Krima s majkom Rusijom, idealna je prilika da se pokažu zubi. Putin je spreman eskalirati situaciju, ali u okvirima njemu predvidivog učinka.
Uništenje infrastrukture u Ukrajini i teroriziranje gradova daljnjim napadima njegov je vjerojatan odgovor. Također će nastaviti s dovlačenjem desetaka tisuća novih rezervista samo da bi odložio konačan poraz jer nema racionalnog izlaza iz rata. Upotreba nuklearnog naoružanja otvorila bi Pandorinu kutiju s posljedicama koje se ne mogu predvidjeti niti kontrolirati.
Pobjeda u ratu više nije Putinov prioritet
Pobjeda u ratu nije više Putinov prioritet. Njegov fokus usmjeren je prema opstanku na vlasti. Svjestan je Vladimir Vladimirovič da bi prva nuklearna bomba značila potpunu izolaciju Rusije od ostatka svijeta. Slijedio bi njegov sigurni pad i bez zapadne oružane intervencije. Nitko, ama baš nitko, relevantan u svijetu ne bi podržao nuklearni rat, makar i na taktičkoj razini.
Zbog toga nema bojazni od crvenog gumba koji „pritišće“ bivši žbir KGB-a. Međutim, kakva će biti reakcija njegovih nasljednika velika je nepoznanica. Hoće li u njegovom okruženju prevladati silnici ili tehnokrati to još nitko ne zna. Upravo zbog toga, ne treba ostaviti ni tračak nade da će Ruska Federacija, ucjenom nuklearnim ratom, dobiti makar pedalj zemlje koji joj ne pripada.
I dok se lažni narativ o ruskoj moći i Putinovom liderstvu nepovratno urušava, upozorenja predsjednika Sjedinjenih Država treba shvatiti ozbiljno. Za svaki slučaj. Nikad se ne zna.