Eduskunta, finski parlament, potrošio je manje vremena na raspravu o pristupanju te države NATO savezu, nego što su zastupnici u Hrvatskom saboru utrošili na razglabanja o obuci nekoliko ukrajinskih vojnika. Na prigovor Vladimira Putina zbog finskog pristupanja NATO savezu, predsjednik Finske Sauli Väinämö Niinistö odgovorio je vrlo kratko i nedvosmisleno: “Ulazimo u NATO da branimo svoje pravo na izbor”. Zašto Finci, brzo i bez velikih trauma, donose tako značajne strategijske odluke?
Odgovor je vrlo jednostavan. Finska je ozbiljna država koja ima jasno definirane i dogovorene strategijske ciljeve, usuglašenu obrambenu i sigurnosnu politiku te općeprihvaćene društvene vrijednosti koje se trebaju braniti. Odluka o obuci ukrajinskih vojnika je vanjskopolitičko pitanje par excellence. Međutim, kod nas se rasprava o pomoći Ukrajincima pretvorila u provincijalno političko nadmudrivanje do granica komedije.
Starija vrtićka grupa
Neki pristaju na naše sudjelovanje u civilnom, ali ne i u vojnom dijelu European Union’s Military Assistance Mission Ukraine. Drugi predlažu sudjelovanje u vojnom dijelu, ali s provođenjem “civilne” obuke. Dok se neki saborski zastupnici protive slanju naših instruktora u treće zemlje, drugi narodni deputati odlučno odbijaju obuku Ukrajinaca unutar granica Republike Hrvatske. Na kraju, nekima je obuka prihvatljiva, ali se na slažu s procedurom! Poteže se i Ustav.
Naglašavanje trivijalnih pitanja, u uvjetima kad se Europa i NATO suočavaju s najvećom vojnom i sigurnosnom krizom u 21. stoljeću, izgleda kao izmotavanje klinaca vrtićke starije grupe. Umjesto da se cijela stvar procjenjuje s geopolitičkog i obrambeno-sigurnosnog aspekta, lišena unutarnje-političkog nadmudrivanja, sve se svelo na političku trgovinu vladajućih i opozicije.
Slučajna članica?
Promatrajući komunikaciju na relaciji Pantovčak – Banski dvori – Krešimirac – Zrinjevac – Sabor, svaki bi se neovisni promatrač upitao: “Kakva je ovo država?”. Ima li ova država definiranu Strategiju nacionalne sigurnosti? Kakva je Strategija obrane? Koje su to zajedničke vrijednosti, vanjskopolitički, obrambeni i sigurnosni ciljevi oko kojih se okupljaju sve tri grane vlasti?
Je li Hrvatska samo formalna, slučajna članica Europske unije i NATO saveza, koja svoju vanjsku i sigurnosno-obrambenu politiku prilagođava personalnim odnosima lokalnih političara, ili je usuglašava s ostalim članicama organizacija kojima pripada?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pregled zastarjelosti
Kao uvjet za ulazak u NATO, 2002. godine donesena je prva Strategija nacionalne sigurnosti. Sljedeća strategija iz 2017. godine promovirala je Sustav domovinske sigurnosti “koji čine resursi unutarnjih poslova, obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, civilne zaštite, vatrogastva, službe vanjskih poslova te drugih tijela koja organizirano i koordinirano obavljaju poslove i zadaće prepoznavanja, procjene, smanjenja i/ili uklanjanja sigurnosnih rizika od važnosti za nacionalnu sigurnost”.
Sve je palo na ispitu kod prvih većih požara. Pola protupožarnih zrakoplova nije bilo spremno za letenje na početku sezone požara. Strategija obrane, donesena također radi ulaska u NATO, sljedeći je bitan dokument koji nije ažuriran od 2002. godine. Nedostaju doktrine i taktike upotrebe kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice. Dakle, to je samo mali pregled zastarjelosti ili odsustva nužnih dokumenata koji bi usmjeravali ključne političke odluke po pitanju obrane, nacionalne sigurnosti i uporabe oružanih snaga.
‘As iz rukava’ propagandi
Gdje je u svemu Vrhovni zapovjednik? Osim što javno lamentira i drži lekcije o povodima, uzrocima i ciljevima rata koji trenutno razara Ukrajinu, on uvodi nove formalne procedure u komunikaciji s Ministarstvom obrane. Svi znamo da imamo potkapacitiranog ministra obrane i ministra vanjskih poslova. Posljedično, obrambena i vanjska politika ogledalo su čelnih ljudi nadležnih ministarstava. Ipak, u ovakvim situacijama Vrhovni zapovjednik mora biti osoba koja uključuje i objedinjuje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako zanemarimo predsjednikove ocjene Rusa, Amera i Ukrajinaca, njegov odnos prema ratu u Ukrajini ne može se staviti u neki smislen kontekst. Proglašavati rusku agresiju na Ukrajinu kao rat između Amerike i Rusije, ravna je propagandnim pamfletima Margarite Simonijane. Tvrdnja predsjednika države da ne želi uvući Hrvatsku u rat između Amerike i Rusije, naprosto je “as iz
rukava” agresivnoj propagandi Kremlja.
Predsjednik nije svjestan osobne važnosti
Gotovo sam siguran da naš predsjednik države nije za Ruse. Međutim, on je kontra predsjednika Vlade i ne pita za cijenu. Konsekventno, ni predsjednik Vlade ne ostaje mu dužan. Državu, u kojoj je stav prema vanjskopolitičkim i sigurnosnim izazovima determiniran osobnom netrpeljivosti čelnih ljudi, ne može računati na dobar ugled u međunarodnoj zajednici pa ni među saveznicima.
Teza kako se, odbijanjem pružanja usluga obuke ukrajinskim vojnicima, brani Hrvatsku jer se ne zamjera Rusiji, naprosto je smiješna. Svako sudjelovanje Hrvatske u okviru zajedničkog djelovanja Europske unije i NATO saveza, razmjerno je toliko malo da se Rusije neće ni očešati. Predsjednik Milanović očito nije svjestan položaja Hrvatske unutar globalnih odnosa, a niti svoje osobne važnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
NATO zaobišao Tuđmana
Pred početak NATO intervencije u Srbiji i Crnoj Gori 1999. godine, već teško bolesni predsjednik Franjo Tuđman ponudio je svoju osobnu mirovnu inicijativu po pitanju rješavanja problema Kosova. Nitko nije tražio njegovu pomoć. Nitko nije ni odgovorio na njegovu inicijativu. Politička odluka je već bila donesena na razini NATO saveza. Najznačajniji saveznici jednostavno su ga ignorirali. Kad je NATO tražio korištenje hrvatskog zračnog prostora za svoje zrakoplove, predsjednik Tuđman je povrijeđeno odbio.
Poruka Amera bila je vrlo jasna i nedvosmislena. NATO će koristiti zračni prostor Hrvatske sa ili bez njene suglasnosti. Stvar je u posljednji tren, kao mnogo puta do tada, spasio Mate Granić dajući diplomatsko odobrenje za prelet NATO zrakoplova u svojstvu ministra vanjskih poslova. Na sam dan početka NATO operacije Allied Force, NATO je publicirao NOTAM, obavijest za zrakoplovce. Tim NOTAM-om, koji je inače u nadležnosti suverene države, svako letenje iznad Hrvatske smatralo se opasnim.
Dok su druge države, čiji je zračni prostor također korišten, konzultirane, Hrvatska je jednostavno zaobiđena kao potencijalni “troublemaker”. Kad rat prestane i Rusiji budu uklonjene sankcije, odnos Rusije prema Hrvatskoj bit će vođen isključivo trenutnim interesima, a ne ratnim temama iz prošlosti. Hrvatskog “ogromnog” doprinosa u borbi protiv agresivne politike Moskve, u Rusiji se – osim povjesničara – nitko neće sjećati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vožnja s posadama iz Hrvatske
Na drugoj pak strani, pružanje podrške ukrajinskim obrambenim naporima pozicionira našu vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku u suglasju sa savezima i organizacijama kojima pripadamo. Ne samo deklarativno, nego i konkretno svrstava Hrvatsku na stranu dobra, na stranu obrane zajedničkih europskih vrijednosti i međunarodnog poretka. Tko doprinosi, može sjediti za stolom i sudjelovati u donošenju odluka.
Početkom ovog stoljeća kad su helikopteri Mi-8 MTV, iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, počeli sudjelovati u međunarodnim vježbama formata Partnerstvo za mir, pripadnici američkih snaga izričito su tražili prevoženje u helikopterima s posadama iz Hrvatske. Razlog je vrlo pragmatičan. Naše posade, još i s ratnim iskustvima, imale su više sati naleta od ostalih partnerskih država.
Dobra obuka u miru
Vojska je spremna za rat onoliko dobro koliko se obučava u miru. S vojnog stajališta, sudjelovanje naših vojnika u zajedničkim programima predstavlja neprocjenjivo iskustvo. Podiže se razina spremnosti i interoperabilnosti vlastitih oružanih snaga. Podiže se samopouzdanje i stječe se ugled među saveznicima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nažalost, mnogi pripadnici MUP-a i Hrvatske vojske morali su prolaziti obuku pod stalnim prijetnjama napada iz zraka. Tako su MiG-ovi JNA 1991. godine napalmom spržili moje kolege na aerodromu u Vrsaru. Avioni JNA pobili su hrvatske redarstvenike tijekom vježbe gađanja na poligonu kod Vinkovaca. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin imao je svega 12 godina. Vjerojatno se toga i ne sjeća. Predsjednik države Zoran Milanović gradio je svoju diplomatsku karijeru, daleko od napalma i puščanih zrna.
Sitni politički poeni
Odbijanje davanja suglasnosti za obuku ukrajinskih vojnika iz formalnih razloga nije ništa drugo nego izmotavanje kako bi se prikrila prava namjera, stjecanje sitnih političkih poena. Formalni i proceduralni razlozi ne bi trebali biti prepreka kad se donose državničke odluke. Rješenje se uvijek može naći da se ispoštuju potrebne formalnosti. No za takve odluke potrebno je imati i političke lidere državničkog kova.
Treba li se u donošenju političkih odluka voditi moralnim vrijednostima? U međunarodnim odnosima dominiraju isključivo interesi. Moralne vrijednosti, stvarne ili za tu priliku fabricirane, služe za modeliranje javnog mnijenja i opravdavanje konkretnog djelovanja. Prepucavanje političkih lidera otkriva poraznu činjenicu – Hrvatska nema definiranu vanjsku i sigurnosnu politiku. Što mi želimo postići kao članica NATO i EU u našem susjedstvu, Europi i globalno?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osigurati obuku Ukrajinaca
U konkretnom slučaju, Hrvatska treba osigurati obuku ukrajinskih vojnika. To je u njenom interesu. Kao što rade nordijske države, naše sudjelovanje treba provoditi bez puno pompe, galame, velikih riječi i političke reklame. Hrvatski doprinos zajedničkim naporima neće ostati nezapažen. Saveznici će to znati cijeniti. Ukrajinci će biti zahvalni i pamtiti.
Hrvatska javnost kao da je zaboravila vojnu vježbu Srem 2014 iz studenog 2014. godine. Ruski padobranci, iz 1600 kilometara udaljene Tule, desantirani su na poligonu u Nikincima u Istočnom Sremu. Mjesto izvođenja vježbe nalazilo se na svega 50 kilometara od hrvatske granice. Danas, ti isti padobranci produžena su ruka ekspanzionističke politike Moskve u Ukrajini.
Obrana vrijednosti u Donbasu
Često se ponavlja kako se europske vrijednosti, a samim tim i vrijednosti koje je prihvatila Republika Hrvatska, danas brane u Donbasu. Na sreću, mi izravno ne sudjelujmo u sukobu. Međutim, možemo pomoći u okviru naših mogućnosti.
Otpor Ukrajinca agresivnoj ruskoj politici, najmanja je moguća cijena koju plaćamo za očuvanje europske sigurnosti i vrijednosti. I da ne zaboravim. Kad su se u na vojnom aerodromu u Zemuniku kod Zadra školovali vojni piloti iz Omana, nitko nije potezao proceduralna pitanja.
Vojni komentator: Prepucavanje oko obuke Ukrajinaca na granici je komedije. Milanović izmotavanjem skriva prave namjere
Kod nas se rasprava o pomoći Ukrajincima pretvorila u provincijalno političko nadmudrivanje
Svi znamo da imamo potkapacitiranog ministra obrane i ministra vanjskih poslova. Posljedično, obrambena i vanjska politika ogledalo su čelnih ljudi nadležnih ministarstava. Ipak, u ovakvim situacijama Vrhovni zapovjednik mora biti osoba koja uključuje i objedinjuje
Eduskunta, finski parlament, potrošio je manje vremena na raspravu o pristupanju te države NATO savezu, nego što su zastupnici u Hrvatskom saboru utrošili na razglabanja o obuci nekoliko ukrajinskih vojnika. Na prigovor Vladimira Putina zbog finskog pristupanja NATO savezu, predsjednik Finske Sauli Väinämö Niinistö odgovorio je vrlo kratko i nedvosmisleno: “Ulazimo u NATO da branimo svoje pravo na izbor”. Zašto Finci, brzo i bez velikih trauma, donose tako značajne strategijske odluke?
Odgovor je vrlo jednostavan. Finska je ozbiljna država koja ima jasno definirane i dogovorene strategijske ciljeve, usuglašenu obrambenu i sigurnosnu politiku te općeprihvaćene društvene vrijednosti koje se trebaju braniti. Odluka o obuci ukrajinskih vojnika je vanjskopolitičko pitanje par excellence. Međutim, kod nas se rasprava o pomoći Ukrajincima pretvorila u provincijalno političko nadmudrivanje do granica komedije.
Starija vrtićka grupa
Neki pristaju na naše sudjelovanje u civilnom, ali ne i u vojnom dijelu European Union’s Military Assistance Mission Ukraine. Drugi predlažu sudjelovanje u vojnom dijelu, ali s provođenjem “civilne” obuke. Dok se neki saborski zastupnici protive slanju naših instruktora u treće zemlje, drugi narodni deputati odlučno odbijaju obuku Ukrajinaca unutar granica Republike Hrvatske. Na kraju, nekima je obuka prihvatljiva, ali se na slažu s procedurom! Poteže se i Ustav.
Naglašavanje trivijalnih pitanja, u uvjetima kad se Europa i NATO suočavaju s najvećom vojnom i sigurnosnom krizom u 21. stoljeću, izgleda kao izmotavanje klinaca vrtićke starije grupe. Umjesto da se cijela stvar procjenjuje s geopolitičkog i obrambeno-sigurnosnog aspekta, lišena unutarnje-političkog nadmudrivanja, sve se svelo na političku trgovinu vladajućih i opozicije.
Slučajna članica?
Promatrajući komunikaciju na relaciji Pantovčak – Banski dvori – Krešimirac – Zrinjevac – Sabor, svaki bi se neovisni promatrač upitao: “Kakva je ovo država?”. Ima li ova država definiranu Strategiju nacionalne sigurnosti? Kakva je Strategija obrane? Koje su to zajedničke vrijednosti, vanjskopolitički, obrambeni i sigurnosni ciljevi oko kojih se okupljaju sve tri grane vlasti?
Je li Hrvatska samo formalna, slučajna članica Europske unije i NATO saveza, koja svoju vanjsku i sigurnosno-obrambenu politiku prilagođava personalnim odnosima lokalnih političara, ili je usuglašava s ostalim članicama organizacija kojima pripada?
Pregled zastarjelosti
Kao uvjet za ulazak u NATO, 2002. godine donesena je prva Strategija nacionalne sigurnosti. Sljedeća strategija iz 2017. godine promovirala je Sustav domovinske sigurnosti “koji čine resursi unutarnjih poslova, obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, civilne zaštite, vatrogastva, službe vanjskih poslova te drugih tijela koja organizirano i koordinirano obavljaju poslove i zadaće prepoznavanja, procjene, smanjenja i/ili uklanjanja sigurnosnih rizika od važnosti za nacionalnu sigurnost”.
Sve je palo na ispitu kod prvih većih požara. Pola protupožarnih zrakoplova nije bilo spremno za letenje na početku sezone požara. Strategija obrane, donesena također radi ulaska u NATO, sljedeći je bitan dokument koji nije ažuriran od 2002. godine. Nedostaju doktrine i taktike upotrebe kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice. Dakle, to je samo mali pregled zastarjelosti ili odsustva nužnih dokumenata koji bi usmjeravali ključne političke odluke po pitanju obrane, nacionalne sigurnosti i uporabe oružanih snaga.
‘As iz rukava’ propagandi
Gdje je u svemu Vrhovni zapovjednik? Osim što javno lamentira i drži lekcije o povodima, uzrocima i ciljevima rata koji trenutno razara Ukrajinu, on uvodi nove formalne procedure u komunikaciji s Ministarstvom obrane. Svi znamo da imamo potkapacitiranog ministra obrane i ministra vanjskih poslova. Posljedično, obrambena i vanjska politika ogledalo su čelnih ljudi nadležnih ministarstava. Ipak, u ovakvim situacijama Vrhovni zapovjednik mora biti osoba koja uključuje i objedinjuje.
Ako zanemarimo predsjednikove ocjene Rusa, Amera i Ukrajinaca, njegov odnos prema ratu u Ukrajini ne može se staviti u neki smislen kontekst. Proglašavati rusku agresiju na Ukrajinu kao rat između Amerike i Rusije, ravna je propagandnim pamfletima Margarite Simonijane. Tvrdnja predsjednika države da ne želi uvući Hrvatsku u rat između Amerike i Rusije, naprosto je “as iz
rukava” agresivnoj propagandi Kremlja.
Predsjednik nije svjestan osobne važnosti
Gotovo sam siguran da naš predsjednik države nije za Ruse. Međutim, on je kontra predsjednika Vlade i ne pita za cijenu. Konsekventno, ni predsjednik Vlade ne ostaje mu dužan. Državu, u kojoj je stav prema vanjskopolitičkim i sigurnosnim izazovima determiniran osobnom netrpeljivosti čelnih ljudi, ne može računati na dobar ugled u međunarodnoj zajednici pa ni među saveznicima.
Teza kako se, odbijanjem pružanja usluga obuke ukrajinskim vojnicima, brani Hrvatsku jer se ne zamjera Rusiji, naprosto je smiješna. Svako sudjelovanje Hrvatske u okviru zajedničkog djelovanja Europske unije i NATO saveza, razmjerno je toliko malo da se Rusije neće ni očešati. Predsjednik Milanović očito nije svjestan položaja Hrvatske unutar globalnih odnosa, a niti svoje osobne važnosti.
NATO zaobišao Tuđmana
Pred početak NATO intervencije u Srbiji i Crnoj Gori 1999. godine, već teško bolesni predsjednik Franjo Tuđman ponudio je svoju osobnu mirovnu inicijativu po pitanju rješavanja problema Kosova. Nitko nije tražio njegovu pomoć. Nitko nije ni odgovorio na njegovu inicijativu. Politička odluka je već bila donesena na razini NATO saveza. Najznačajniji saveznici jednostavno su ga ignorirali. Kad je NATO tražio korištenje hrvatskog zračnog prostora za svoje zrakoplove, predsjednik Tuđman je povrijeđeno odbio.
Poruka Amera bila je vrlo jasna i nedvosmislena. NATO će koristiti zračni prostor Hrvatske sa ili bez njene suglasnosti. Stvar je u posljednji tren, kao mnogo puta do tada, spasio Mate Granić dajući diplomatsko odobrenje za prelet NATO zrakoplova u svojstvu ministra vanjskih poslova. Na sam dan početka NATO operacije Allied Force, NATO je publicirao NOTAM, obavijest za zrakoplovce. Tim NOTAM-om, koji je inače u nadležnosti suverene države, svako letenje iznad Hrvatske smatralo se opasnim.
Dok su druge države, čiji je zračni prostor također korišten, konzultirane, Hrvatska je jednostavno zaobiđena kao potencijalni “troublemaker”. Kad rat prestane i Rusiji budu uklonjene sankcije, odnos Rusije prema Hrvatskoj bit će vođen isključivo trenutnim interesima, a ne ratnim temama iz prošlosti. Hrvatskog “ogromnog” doprinosa u borbi protiv agresivne politike Moskve, u Rusiji se – osim povjesničara – nitko neće sjećati.
Vožnja s posadama iz Hrvatske
Na drugoj pak strani, pružanje podrške ukrajinskim obrambenim naporima pozicionira našu vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku u suglasju sa savezima i organizacijama kojima pripadamo. Ne samo deklarativno, nego i konkretno svrstava Hrvatsku na stranu dobra, na stranu obrane zajedničkih europskih vrijednosti i međunarodnog poretka. Tko doprinosi, može sjediti za stolom i sudjelovati u donošenju odluka.
Početkom ovog stoljeća kad su helikopteri Mi-8 MTV, iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, počeli sudjelovati u međunarodnim vježbama formata Partnerstvo za mir, pripadnici američkih snaga izričito su tražili prevoženje u helikopterima s posadama iz Hrvatske. Razlog je vrlo pragmatičan. Naše posade, još i s ratnim iskustvima, imale su više sati naleta od ostalih partnerskih država.
Dobra obuka u miru
Vojska je spremna za rat onoliko dobro koliko se obučava u miru. S vojnog stajališta, sudjelovanje naših vojnika u zajedničkim programima predstavlja neprocjenjivo iskustvo. Podiže se razina spremnosti i interoperabilnosti vlastitih oružanih snaga. Podiže se samopouzdanje i stječe se ugled među saveznicima.
Nažalost, mnogi pripadnici MUP-a i Hrvatske vojske morali su prolaziti obuku pod stalnim prijetnjama napada iz zraka. Tako su MiG-ovi JNA 1991. godine napalmom spržili moje kolege na aerodromu u Vrsaru. Avioni JNA pobili su hrvatske redarstvenike tijekom vježbe gađanja na poligonu kod Vinkovaca. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin imao je svega 12 godina. Vjerojatno se toga i ne sjeća. Predsjednik države Zoran Milanović gradio je svoju diplomatsku karijeru, daleko od napalma i puščanih zrna.
Sitni politički poeni
Odbijanje davanja suglasnosti za obuku ukrajinskih vojnika iz formalnih razloga nije ništa drugo nego izmotavanje kako bi se prikrila prava namjera, stjecanje sitnih političkih poena. Formalni i proceduralni razlozi ne bi trebali biti prepreka kad se donose državničke odluke. Rješenje se uvijek može naći da se ispoštuju potrebne formalnosti. No za takve odluke potrebno je imati i političke lidere državničkog kova.
Treba li se u donošenju političkih odluka voditi moralnim vrijednostima? U međunarodnim odnosima dominiraju isključivo interesi. Moralne vrijednosti, stvarne ili za tu priliku fabricirane, služe za modeliranje javnog mnijenja i opravdavanje konkretnog djelovanja. Prepucavanje političkih lidera otkriva poraznu činjenicu – Hrvatska nema definiranu vanjsku i sigurnosnu politiku. Što mi želimo postići kao članica NATO i EU u našem susjedstvu, Europi i globalno?
Osigurati obuku Ukrajinaca
U konkretnom slučaju, Hrvatska treba osigurati obuku ukrajinskih vojnika. To je u njenom interesu. Kao što rade nordijske države, naše sudjelovanje treba provoditi bez puno pompe, galame, velikih riječi i političke reklame. Hrvatski doprinos zajedničkim naporima neće ostati nezapažen. Saveznici će to znati cijeniti. Ukrajinci će biti zahvalni i pamtiti.
Hrvatska javnost kao da je zaboravila vojnu vježbu Srem 2014 iz studenog 2014. godine. Ruski padobranci, iz 1600 kilometara udaljene Tule, desantirani su na poligonu u Nikincima u Istočnom Sremu. Mjesto izvođenja vježbe nalazilo se na svega 50 kilometara od hrvatske granice. Danas, ti isti padobranci produžena su ruka ekspanzionističke politike Moskve u Ukrajini.
Obrana vrijednosti u Donbasu
Često se ponavlja kako se europske vrijednosti, a samim tim i vrijednosti koje je prihvatila Republika Hrvatska, danas brane u Donbasu. Na sreću, mi izravno ne sudjelujmo u sukobu. Međutim, možemo pomoći u okviru naših mogućnosti.
Otpor Ukrajinca agresivnoj ruskoj politici, najmanja je moguća cijena koju plaćamo za očuvanje europske sigurnosti i vrijednosti. I da ne zaboravim. Kad su se u na vojnom aerodromu u Zemuniku kod Zadra školovali vojni piloti iz Omana, nitko nije potezao proceduralna pitanja.