Vojni komentator: Putinov krvoločni kuhar okomio se na grad u Donjeckoj oblasti. Sad je jasno: ima skrivenu agendu

Već četvrti mjesec plaćenička skupina Wagner pokušava zauzeti Bahmut

FOTO: AFP

Plaćenici Putinovog kuhara, Jevgenija Prigožina, u nekoliko navrata dolazili su do predgrađa, ali su ih branitelji vraćali. Wagnerovci su uspjeli iz zatvora regrutirati oko 23.000 kriminalaca koji sad svoju kaznu otkupljuju na bojnim poljima oko Bahmuta

Snijeg i hladno vrijeme nisu zaustavili ratne operacije u Ukrajini. Iako je intenzitet sukoba opao, obje zaraćene strane nastoje iskoristiti prilike za poboljšanje svojih taktičkih položaja i uspostavu kontrole nad značajnim objektima, komunikacija i naseljima.

Rusi nastoje, brojnim pojedinačnim napadima taktičke razine, na frontu od Pavlivke do Siverska, ostvariti kontrolu nad preostalim dijelom slobodnog teritorija Donjeceke oblasti. Očigledno se radi o zadanom političkom cilju od strane Kremlja. S vojne točke gledanja, napadati kroz gusto naseljeni Donbas, nije bio u prošlosti a niti je sad zahvalan zadatak.

Tri osnovna razloga ruske ‘umjerenosti’

Za razliku od prve polovice ove godine, sada je znatno manji intenzitet artiljerijskih udara ruskog topništva. Prilikom napada na Popasnu, Severodonjecku ili Lisičansku, ruski artiljerci znali su imati dnevni utrošak i do 60.000 granata velikog kalibra. Naseljena mjesta bukvalno su pretvarana u ruševine.

Ukrajine poljske fortifikacije bile bi preorane kotrljajućom baražnom vatrom. Taktika iz Prvog svjetskog rata osiguravala je napredovanje ruske pješadije. Međutim, u jesenskim mjesecima, količina ispaljenih granata radi omekšavanja i neutraliziranja ukrajinske obrane znatno je smanjena.

Tri su osnovna razloga ruske “umjerenosti” u upotrebi teške artiljerije. Kroničan nedostatak streljiva već je odavno počeo mučiti Vojsku Ruske Federacije, premda nabave iz Bjelorusije i Sjeverne Koreje donekle ublažavaju situaciju. Ipak, to je daleko od dugoročnog rješenja. Kao posljedica nekontroliranog utroška granata, istrošile su se mnoge cijevi atelijerskih oružja.

Nema više potrebe za masovnim udarima

Na rusku žalost, najveća habanja cijevi dogodila su se na suvremenim, vučnim i samohodnim topničkim sustavima iz serije Msta kalibra od 152 milimetra. I konačno, u posljednja tri mjeseca, količina i kvaliteta ukrajinskih artiljerijsko-raketnih sustava dosegla je zavidnu razinu za izvođenje učinkovitog kontrabiranja.

Od kad su dobili satelitski vođene granate, M982 Excalibur od 155 milimetara i dometa preko četrdeset kilometara, pri izvođenju kontrabiranja ukrajinski artiljerci gađaju pojedinačne elemente borbenog rasporeda. Zapovjedna mjesta, računalni centri, priručna skladišta streljiva kao i pojedinačna artiljerijska oružja, meta su jednog projektila. Nema više potrebe za masovnim udarima po ruskim vatrenim položajima.

Broj lokacija na kojima Rusi pokušavaju izvršiti taktičke prodore u Donbasu narastao je s početkom listopada kad su počeli pristizati rezervisti nakon djelomične mobilizacije. Prvi rezervisti uletjeli su u borbe bez obuke i iskustva. Posljedično, njihovi gubici bili su veliki a rezultati zanemarivi.

Putinov kuhar želi osvojiti Bahmut

Međutim, bez obzira na gubitke, uočljiva je upornost ruskih snaga u postizanju zadanih ciljeva. Najbolji primjer je Bahmut. Već četvrti mjesec plaćenička skupina Wagner pokušava zauzeti ovaj grad u Donjeckoj oblasti. U gradu, središtu proizvodnje soli, od prijeratnih 70.000 ostalo je svega 20.000 stanovnika.

Plaćenici Putinovog kuhara, Jevgenija Prigožina, u nekoliko navrata dolazili su do predgrađa, ali su ih branitelji vraćali. Wagnerovci su uspjeli iz zatvora regrutirati oko 23.000 kriminalaca koji sad svoju kaznu otkupljuju na bojnim poljima oko Bahmuta. Ne postoje egzaktni podaci o gubicima. Međutim, u ovom tipu napada na naseljeno mjesto, gubici napadača daleko nadilaze stradanja branitelja. Slično Vukovaru.

Bahmut je imao značaj za Vojsku Ruske Federacije dok su držali Izjum. Tada je Združenim snagama Ukrajine prijetio dvostruki obuhvatni manevar i odsijecanje za oko 40.000 vojnika na krajnjem istoku. Međutim, Rusi nikad nisu uspjeli realizirati tako veliki operativni plan.

Želi dokazati da su njegovi dečki bolji

Doduše, padom Bahmuta u ruske ruke, stvorili bi se povoljni uvjeti za daljnji prodor prema Kramatorsku i Slavjansku. Ali, u ovom trenutku Vojska Ruske Federacije nije spremna za prodor toga tipa. U slučaju Bahmuta više se radi o inatu Jevgenija Prigožina, osnivača i vlasnika ove privatne vojske.

U uvjetima kad se regulirane vojne jedinice uglavnom povlače na svim frontovima, Prigožin želi dokazati kako su njegovi plaćenici bolje vođeni u odnosu na sustav zapovijedanja unutar regularne vojske. Zbog toga je već nekoliko puta kritizirao Ministarstvo obrane. Neki ruski analitičari procjenjuju kako Prigožin cilja na poziciju ministra obrane umjesto bezličnog Sergeja Šojgua.

Inače, Bahmut je u prošlosti bio glavni grad naseljeničke kolonije Slavenosrbije, uspostavljene, pred kraj osamnaestog stoljeća, od srpskih migranata iz Austrijskog carstva.

Ruski zapovjednici ne posustaju

Ruske snage uspiju osvojiti po neko selo. Ukrajinci nešto vrate u protuudarima. Za povratak nekih mjesta se i ne bore jer su, s vojničke točke gledišta, beznačajna. Za razliku od Rusa koji ratuju za prostor, primarni cilj Združenih snaga Ukrajine od samog početka rata jest nanošenje što većih gubitaka neprijatelju, u živoj sili i tehnici.

Računa se da će ruske snage do kraja godine uvesti na ratište sve snage prikupljane tijekom “dijelomične mobilizacije”, oko 310.000 vojnika. Jedno su želje, a drugo mogućnosti. I dalje stižu vijesti o teškim nedostacima u lancu opskrbe ruskih snaga u Ukrajini. Te su slabosti još vidljivije kad se ratuje u zimskim uvjetima.

Uvođenje slabo opremljenih jedinica, s već niskim moralom, može biti dvosjekli mač. Ipak, ruski zapovjednici ne posustaju. Vratili su se provjerenoj metodi. Nedostatke u vojnoj organizaciji i opremljenosti vojske nadoknađuju nemilosrdnim utroškom vlastitih vojnika.

Situacija oko Krima i dalje je aktivna

Aktivnosti na utvrđivanju prilaza Krimu, i samog poluotoka, i dalje se nastavljaju. Iako su nedavne aktivnosti ukrajinske vojske, prema istočnoj obali Dnjepra, bile više demonstrativne prirode, rusko zapovjedništvo ne želi nespremno dočekati mogući napad na Krim. Rade se ozbiljne poljske fortifikacije, po dubini u nekoliko ešalona, uz komunikacije koje vode prema Krimu.

Uz to, utvrđuje se Perekopska prevlaka koja vidi na poluotok iz smjera sjeverozapada kao i mostovi kod Chonhara od kud se na poluotok dolazi sa sjeveroistoka. Rovovi se oblažu debelim daskama, a dno se prekriva valovitim limom kako bi vojnici mogu izdržati u rovu kišu, blato i snijeg.

Vrši se evakuacija vojnih baza na mogućim prodorima Ukrajinaca prema dragulju ruskog osvajanja u Ukrajini. Upravo se jučer vršila evakuacija baze u Armjansku. Već je ranije ispražnjena Caplinka koja se nalazi sjevernije na istoj cestovnoj komunikaciji T2202. Iako su upadi ukrajinskih komandosa na lijevu obalu Dnjepra bili ograničenog dometa, zapovjedništvo iz Kijeva na desnoj obali drži još uvijek respektabilnu količinu vojnih jedinica i oprema.

Prilike na ratištu ne dozvoljavaju pauzu

Procjenjuje se da bi, nakon oslobađanja Hersona, Ukrajinci na drugim dijelovima ratišta mogli angažirati između 40.000 i 60.000 opremljenih i osposobljenih vojnika s ratnim iskustvom. Sadašnje informacije govore o premještaju relativno malog broja snaga na lugansko i donjecko ratište.

Dakle, zadržavanje velikog broja ukrajinskih vojnika, na desnoj obali Dnjepra, ruske zapovjednike nikako ne može ostaviti ravnodušnim. Koliko god Dnjepar izgleda kao nepremostiva prepreka, ulog je jako velik te nitko ne želi riskirati. Što se desilo s elitnim jedinicama ruske vojske koja se povukla s Krima.

Ukupno je izvučeno na, lijevu obalu Krima, između 20.000 do 30.000 vojnika. Većina zračno-desantnih snaga i mornaričke pješadije, nakon višemjesečnih neprestanih borbi, prebačena je u Mariupolj radi popune i odmora. No, prilike na ratištu ne dozvoljavaju pauzu profesionalnim vojnicima.

I u malim akcijama, trpe velike gubitke

Jedan dio je na putu prema luganskom dijelu ratišta. Novopridošle mobilizirane snage očito nisu u stanju nositi se sa sporom ali konstantnom ukrajinskom ofenzivom na granici Harkovske i Luganske oblasti. Drugi dio već je angažiran na donjeckom frontu. Treći dio snaga ostao je kao rezerva u slučaju ukrajinske ofenziva u Zaporožju ili pokušaja nasilnog prelaska na lijevu obalu Dnjepra.

Ruski rast snaga sigurno će ojačati njihove obrambene kapacitete u zimskim mjesecima. Najava veće ruske ofenzive u siječnju nije realna. Elitne profesionalne snage iscrpljene su i razvučene uzduž 1300 kilometara fronta. Pristigli rezervisti daleko su od sposobnosti izvođenja složenih napadnih operacija.

I u malim napadnim akcijama, zbog loše obuke i nedostatka zapovjednog kadra, trpe velike gubitke. Trenutna najveća opasnost ruske vojske je katastrofalna logistika, koja u kombinaciji s nerazumnim gubicima može dodatno ugroziti psihofizičko stanje nemotiviranih vojnika koji su silom natjerani da se bore na tuđoj zemlji za njima nerazumljive ciljeve.