Četiri razloga zašto nema nikakve šanse da se neizbježno loši odnosi Hrvatske i Srbije uskoro poprave
Potpuno je jasno da će još godinama dominirati hladnoratovsko ozračje
Nakon što su predkraj 2015. pa onda u ljeto 2016. Milanovića proglašavali ustašom, u Beogradu su jedva dočekali Plenkovićevu pobjedu na parlamentarnim izborima.
Srpski premijer Vučić toplo je pozdravio Plenkovićev dolazak na vlast, dok su beogradski mediji prema novom hrvatskom premijeru pokazivali znatno više razumijevanja nego prema pretprošlom predsjedniku Vlade (onih nekoliko mjeseci Tihomira Oreškovića ionako nitko nije shvaćao ozbiljno).
Od sinoć, pak, Plenković u Srbiji postaje skoro jednako omražen kao Milanović. Hrvatska je, kako znamo, blokirala otvaranja Poglavlja 26. u pregovorima Srbije i Europske Unije pa je Aleksandar Vučić prosvjedno napustio sastanak u Bruxellesu, dok je ministar vanjskih poslova Dačić prilično izvrijeđao Hrvatsku.
Hoće li, nakon sastanka s Merkel, premijer odustati
Sasvim je vjerojatno da je, istodobno, u razgovoru s Andrejom Plenkovićem u Berlinu, Angela Merkel pokušala nagovoriti službeni Zagreb da bude kooperativniji prema Srbiji, tako da bi Hrvatska uskoro mogla odustati do blokade pregovora. Što, međutim, neće promijeniti poantu ovog, zapravo, ne odveć važnog incidenta. A poanta glasi: odnosi između Zagreba i Beograda ne mogu biti dobri.
Evo zašto. Prvo, u Srbiji je baš kao i u Rusiji, na vlasti demokratski legitimirana diktatura; Srbija je, nažalost, daleko od stvarne demokracije. Drugo, Vučić i Dačić pripadali su političkim pokretima i strankama, koje su odgovorne za rat i za najgore ratne zločine. Njima dvojici u Hrvatskoj nitko neće vjerovati. O predsjedniku Nikoliću, pronosiranom četniku, ne treba posebno ni govoriti.
Značaj Dodikove Republike Srpske
Treće, i najvažnije, srpska ekspanzionistička politika nije nestala: ona i dalje živi kroz Dodikovu Republiku Srpsku, koja je permanentna i najveća prijetnja stabilnosti i sigurnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Vučić nije podržao nedavni referendum u Republici Srpskoj, ali ne čini mnogo da bi deaktivirao tu prijetnju.
I četvrto, posve je nesporno da u Hrvatskoj unatrag nekoliko godina jačaju nacionalistički osjećaji. Vlada koju je na Markov trg doveo taj nacionalistički val naprosto mora biti oprezna i suzdržana prema Srbiji. Osim toga, gotovo nitko u Hrvatskoj danas više ne želi približavanje Zagreba i Beograda. Dobra atmosfera iz vremena kada je na srpskim predsjedničkim izborima pobijedio Boris Tadić, danas se doima kao prastara prošlost.
Svemu tome treba dodati i pitanje Rusije: Srbija se, prirodno veže uz Rusiju, dok Hrvatska, već i zbog obveza prema NATO-u i Europskoj Uniji, jednako prirodno nastupa protiv glavnih ciljeva i metoda ruske vanjske politike, što se najzornije vidjelo u dobrom, pogrešno izironiziranom Plenkovićevu govoru o ukrajinsko-ruskom sporu. Zbog svih ovih razloga, potpuno je jasno kako će u odnosima Hrvatske i Srbije još godinama dominirati hladnoratovsko ozračje.