Vujić: U SDP-u se mora postaviti pitanje vodstva i slabih rezultata na izborima. To nije nikakva drama

VUJIĆ: Kako gdje i kako kada. Do nedavno je bilo obratno. Mladi ljudi su često i apolitični, ali protestiraju protiv konvencionalnih stranaka jer su im putevi društvene uključenosti uvelike zatvoreni. Tako i u Europi jačaju radikalnija krila i desnice i ljevice.

TELEGRAM: Je li to, prema vašoj procjeni, trend koji se ne može zaustaviti, s obzirom na konzervativni obrazovni kurikulum i isto takve vrijednosti koje su, očito, u njegovu fokusu…

VUJIĆ: Mislim da ti trendovi nisu trajni ili nepromjenjivi. Mlada generacija birača, u načelu, ima višu razinu obrazovanja. Dosad smo, uglavnom, imali poklapanja više obrazovne strukture i izraženijih simpatija prema ljevici. U razvijenijim sredinama ljevica je bolje prolazila na izborima.

TELEGRAM: Kako, zapravo, treba izgledati birač ljevice u Hrvatskoj?

VUJIĆ: To bi uvijek trebali biti oni koji žive prvenstveno od rada, a zapravo su u novim najamnim odnosima. Međutim, nova baza podrške socijaldemokraciji, tako mislim, trebala bi biti posebno na onima koji su lišeni perspektive, a istodobno imaju višu razinu obrazovanja od njihovih poslodavaca. To su i oni zaposleni na složenim poslovima u malim privatnim tvrtkama gdje nema ni sindikalne ni neke druge socijalne zaštite.

Bilo bi, dakle, prirodno da su, u političkom smislu, takvi okrenuti ljevici. Ali, i ljevica tu mora nuditi rješenja. U Grčkoj je, recimo, među mladim biračima rasla podrška tvrđoj ljevici, odnosno Syrizi, a manje desnici, Zlatnoj zori. Ponavljam, ne smatram da bi se na temelju takvih procjena mogla graditi slika političke budućnosti ljevice u Hrvatskoj. U nekim razdobljima, pogotovo početkom višestranačja u Hrvatskoj, tadašnja Stranka demokratskih promjena i Ivica Račan uglavnom su imali biračku podršku umirovljenika i starije populacije, a protokom vremena i izgradnjom novog SDP-a to se središte biračke podrške upravo prebacilo na mlađe birače. Sada smo u nekom ekvilibriju.

TELEGRAM: Bitna je razlika što takve glasove, barem u posljednjom izbornom ciklusu u Hrvatskoj, ipak dobiva konzervativna desnica. Nije loš ni primjer Josipovića koji je, doslovno, propao u demografskoj skupini tih birača na izborima za šefa države.

VUJIĆ: To je, kako mislim, refleks nezadovoljstva ljevicom. Josipovićev neuspjeh ne ide u tu jednadžbu.

TELEGRAM: Što je danas loše kod ljevice?

VUJIĆ: Ako je u pitanju SDP, bilo je orijentacijskih kolebanja, ali ljevicu se često i blamira jer je izloženija ideološkim procjenama. Stalno se postavljaju pitanja je li ona dovoljno lijevo ili nije. A o desnici se jedva i diskutira. Desnica gotovo da ne treba imati ni politički program. Dovoljno je podijeliti narod na desne i lijeve, a za lijeve tvrditi da su “komunjare”. To je štetno za sve. S druge strane, sindikati, “radnička fronta”, nezadovoljni intelektualci, svi se smatraju ljevicom i svi su njome nezadovoljni, ali stranački angažman se izbjegava.

Ipak, pravi je problem na drugom mjestu. Odličan je primjer Lalovčeva operacija spašavanja dužnika u švicarskim francima i pokušaj da se financijski sektor, kako-tako, stavi pod neku socijaliziranu kontrolu. Odmah ustaju oni pravi desničari, pa čak traže od austrijskog ministra financija da demantira hrvatskog ministra. Eto vam pravog desnog domoljublja.

TELEGRAM: A kakva bi trebala biti hrvatska desnica?

VUJIĆ: Bilo bi dobro da imamo modernu desnicu koja bi se oslanjala na suvremene demokršćanske vrijednosti. U Hrvatskoj to nije tako. Mi ovdje imamo stranačke nomenklature koje na drukčiji način temelje svoje politike, prečesto na klijentelističkim ili protekcionističkim elementima, manje na programskim osnovama, ali zato uz šuplje retoričke ispade.

Zanimljivo, kad sam prije više godina čitao program HDZ-a i tamo su se zalagali za socijalnu državu, ali su provodili već dobro opjevanu privatizaciju bez socijalne države. Nije dobro da se sva razlika između dva politička bloka isključivo svodi na svjetonazorska pitanja. Sadržaj bi trebao biti upravo na rješavanju pitanja razvoja i unutar toga na zaštiti socijalnih interesa.

Najavljivalo se da će izborni gospodarski program HDZ-a biti sastavljen u bavarskom IFO institutu. Bilo bi zanimljivo vidjeti zasniva li se to na demokršćanskoj politici Angele Merkel ili na golom neoliberalizmu.

TELEGRAM: Kaže šef SDP-a Zoran Milanović da je on, politički i svjetonazorski, puno bliži Angeli Merkel nego šef HDZ-a Tomislav Karamarko. Slažete li se s time?

VUJIĆ: Merkel ima više lica. Poznata je njezina svojedobna izjava o tome da je koncept multikulturalnosti u Njemačkoj propao, da bi nakon toga više nego dobrohotno otvorila njemačke granice stotinama tisuća imigranata i izbjeglica. Valja uzeti u obzir da kancelarka Merkel vodi koalicijsku politiku koja uključuje i njemačku socijaldemokraciju.

TELEGRAM: Je li SDP izgubio izbore ili nije? Čini mi se da je to velika dvojba u vrhu stranke…

VUJIĆ: To je postalo trik pitanje pa, ako dopustite, neću tako odgovoriti. Prvo, odvojio bih pitanje izbornog rezultata od neviđenog postizbornog nadmudrivanja koje je dovelo do formiranja Vlade bez SDP-a, a moglo je završiti i drukčije. Ako gledamo one stupove u kojima se vide rezultati, onda su SDP i HDZ uglavnom izjednačeni. Oni odražavaju stanje političke podjele države na dva bloka, što meni uopće nije drago, ali do toga je dovela uporna antagonizacija političke scene, koja nije ni razvojna ni domoljubna nego je štetna.

TELEGRAM: Niste mi baš odgovorili.

VUJIĆ: Dakle, ipak moram. To znači da moramo zahvatiti i Most, za koji se najprije vjerovalo da je nekakav lijek upravo za spomenutu antagonizaciju. Međutim, nije baš tako ispalo, nego je došlo do još veće zbrke. Najave reformi bile su bez stvarnog sadržaja pa se ni ne zna u kojem se smjeru sada ide. Kad nešto kažu, poput ukidanja drugog mirovinskog stupa, ukidanja općina i slično, odmah se moraju i povući. Od birača su se naplaćivali računi bez krčmara. Tako su povukli sa sobom puno toga za što se i ne zna gdje inače pripada.

Naprotiv, pola godine prije izbora SDP je puno lošije stajao. Neke mjere, prije svega Lalovac s operacijom oko švicarskog franka i pokušaji obuzdavanja bankarskog sektora, vratile su legitimitet socijaldemokraciji i SDP-u. Gledajte, i inače, svaka vlast izaziva potrebu da je se mijenja. Čim dođete na vlast postajete nepopularni. Bio sam nedavno na sastanku sa sindikatima. Oni, što je razumljivo, traže ispunjenje prvenstveno ekonomskih interesa radnika. Vlada, s druge strane, mora voditi računa o općem političkom interesu. To se nikada potpuno ne preklapa.

TELEGRAM: Okej, ali sindikati u Hrvatskoj, prema mišljenju mnogih, snažno se protive bilo kakvim reformama. Kako to tumačite?

VUJIĆ: Neću se složiti s vama. Kad je SDP osvojio vlast 2000., bilo je to na krilima podrške sindikata. Tada smo postavili 11 točaka okvirnog sporazuma sa sindikatima koje smo tada i ostvarili, uz neka ograničenja koja je ultimativno postavljala Svjetska banka. Ovoga puta je bilo drukčije. Stalno se strašilo ljude otpuštanjima, “bolnim rezovima” koji su strukturalno pogađali cijele sektore poput obrazovanja, znanosti, zdravstva, uprave…

Dapače, optuživalo se i Vladu da ih ne čini. Jasno je da se sindikati od toga brane, a onda ih se naziva konzervativnim. Hrvatska je u usporedbi s drugim europskim državama u prosjeku troškova javnog sektora, tek u zdravstvu je neznatno iznad, ali u obrazovanju je nešto ispod tog prosjeka. Međutim, navodno “preskupa država” se uzima kao neka dokazana činjenica.

TELEGRAM: Što onda napraviti?

VUJIĆ: Neoliberali cijelo vrijeme govore o rezovima i uštedama. Evo gdje su pravi prostori za to. Slušajte ove podatke koji nisu novi, ali ih valja ponoviti. Prema podacima banaka, 10 posto štediša u Hrvatskoj drži 80 posto štednje. Dva i pol posto štediša drži 50 posto štednje. Zapravo, 1 do 2 posto kućanstva drži većinu financijske imovine te kontrolira i dobar dio one materijalne. Svega oko 3000 građana drži tri četvrtine duga.

Hrvatska po gini koeficijentu jako loše stoji među europskim državama. Što rezati – 300.000 bankovnih računa koji su ionako blokirani? Golema socijalna nejednakost se pretvara u ključni problem. E sad, ja smatram da tu ima prostora za oporezivanje, a ne za “rezanje”. I to, po mome mišljenju, mora biti dio socijaldemokratskog programa i isto takve orijentacije građana.

Ali ako se uspije nametnuti diskurs da je jedna stranka samo stranka lopova, a druga stranka izdajica, onda nikada nećemo doći do mjesta na kojem se stvari rješavaju. A za to su i zainteresirani oni koje žele održati takvo socijalno i ekonomsko stanje radi vlastitih koristi.

TELEGRAM: Postoji li u Hrvatskoj mogućnost velike koalicije?

VUJIĆ: Jedna poznata studija o uspjehu demokracija u posttranzicijskim zemljama, poput Hrvatske, Poljske, Mađarske ili Češke, kaže da se politička stabilnost može mjeriti mogućnošću koaliranja dviju glavnih, politički suprotstavljenih stranaka. Od tih je jedna obično vezana za, haj’mo tako reći, staru, a druga za novu političku nomenklaturu, iako su te nomenklature vrlo često isprepletene.

U Hrvatskoj se danas u tom pogledu nalazimo ispod razine Tuđmanova vremena. Sada smo udaljeniji od takve mogućnosti nego tada. Ovakva podjela teži ekstremizaciji, a onda dolazimo do redukcije stranačkih kvaliteta, gdje se lojalnost stranci pokazuje, da tako kažem, prvenstveno kvantitetom “lajanja” iz jednog tabora na onaj drugi. U takvoj situaciji odmah otpadaju oni bolji, bez obzira jesu li u SDP-u ili HDZ-u.

TELEGRAM: Pretpostavljam da govorite o intelektualcima koji bježe iz stranaka?

VUJIĆ: Intelektualci su, rekao bih, u principu manje odani jer propitkuju i sebe pa onda i stranke. Zato nigdje nisu dobrodošli, iako se donekle toleriraju, osobito za pokazivanje.

TELEGRAM: Može li lider stranke, s teretom izgubljenih izbora, dovesti stranku do nove pobjede za 4 godine?

VUJIĆ: Ako aludirate na SDP, isti je lider izgubio izbore 2007. a dobio ih 4 godine poslije. To je situacijsko pitanje. Međutim, idu izbori u SDP-u pa će se to tamo i rješavati. U SDP-u se glasa prema principu “jedan član, jedan glas” što, po meni, pogoduje medijskom karakteru demokracije, ali ne i onom stranačkom koji uključuje meritorniju procjenu kandidata od puke medijske podrške.

TELEGRAM: Niste za princip “jedan član – jedan glas”?

VUJIĆ: Nisam za to da se samo takvo načelo smatra jedinim demokratskim. I takav način izbora, kao i onaj “forumski”, može biti i demokratski i manje demokratski, pa i nedemokratski. Stranke su, na neki način, i programske sljedbe. Mnogi članovi, kako pokazuju i istraživanja, svoju stranku doživljavaju kao neku vrstu političke domovine, pa se i ne uključuju u aktivnosti, a izbjegavaju i personalna valoriziranja, ne žele ići na stranačke sastanke ili sudjelovati u procesu donošenja odluka.

Takav je njihov stav. Jedan broj članova ne želi biti upućen ni u detalje stranačke politike. S druge strane imate stranačke profesionalce koji su svaki dan aktivno u politici i razumije se da su upućeniji u politička pitanja. U švedskoj socijaldemokraciji je to riješeno tako da nacionalno kandidacijsko vijeće razgovara s potencijalnim kandidatima za vrh stranke. Možete se i izvan toga kandidirati, ali ako nemate podršku takvog meritornog tijela nećete baš dobro proći.

Hoću reći da princip “jedan član, jedan glas” može i ne mora voditi u autoritarnost i prezidencijalizam, a da princip forumskoga glasanja, dakle filtriranja kandidata do konvencije, također može i ne mora voditi stranku u birokratizam. Ali katkada treba jedno liječiti s drugim: ako dođe do naglašenog prezidencijalizma treba ga umanjiti autoritetom stranačkih tijela. A ako se pak tijela stranke birokratski umrtve, onda ih treba vjetriti na širem prostoru. Samo podvlačim da oba principa mogu biti demokratska.

TELEGRAM: Kako gledate na izbore u SDP-u i atmosferu koja se stvara u iščekivanju obračuna dvije struje?

VUJIĆ: U stranci se i statutarno mora postaviti pitanje vodstva vezano uz izbore i političku stvarnost koja nastaje iza njih. U tome nema drame. Vidim da programu jednog kandidata za čelo SDP-a mediji pripisuju prijedlog širenja načela “jedan član, jedan glas” i na izbore stranačkih tijela po dubini cijele stranke. Ne znam je li to definitivno njegova zamisao.

Osobno, mislim da ne bi bilo dobro zavrtjeti organizaciju da se bavi sama sobom na personaliziranim razinama. Nema ništa demokratičnije od stranačke konvencije ako je korektno i reprezentativno sazvana. Tu se može sve potrebno i reći i čuti, pa na osnovu toga i odlučiti. Glasanje u virtualnom prostoru i samo je prilično virtualno.

TELEGRAM: Vi se često pozivate na benefit stvaranja frakcija u stranci?

VUJIĆ: Legitimno bi bilo imati frakcije, koje ne moraju nužno biti trajne. Svakako, bolje je razlikovati se u nekim političkim stavovima i o tome raspravljati nego takve razlike prikrivati zatvaranjem rasprave. Neko političko pitanje i rasprava može iznjedriti osobu s više kompetencije, znanja ili jednostavno socijaldemokratskog sadržaja od nekog drugoga. Najgore je kad se odlučuje na principu bilo čije pozicioniranosti, a da pritom programski elementi postaju sporedni.

TELEGRAM: Prijeti li to SDP-u?

VUJIĆ: Želio bih vidjeti da se kandidati odrede oko nekih pitanja koje smo već spominjali u ovom razgovoru, a koja idu u sam smisao socijaldemokracije. Što i gdje su te uštede, što i gdje su ti rezovi, što s nejednakošću, što s financijskom oligarhijom i njenim pritiskom… da ne nabrajam dalje. Zna se što su socijaldemokratska pitanja. Volio bih da se kandidati što jasnije odrede o programskim pitanjima – jer u tome, priznali ili ne, ima dilema.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 23. siječnja 2016.