Tri dana ranije, međutim, premijer Andrej Plenković je zvučao u najmanju ruku jednako odlučno, govoreći o Zoranu Milanoviću i instituciji predsjednika. “Ako on ovako nastavi, dovest će u pitanje svrhovitost te institucije”, rekao je Plenković.
Šou praznom puškom
Što bi značila upitnost svrhovitosti institucije predsjednika osim neprikrivene prijetnje mogućnošću da se izmijeni Ustav i nesvrhovita institucija zamijeni nečim drugim – dakle, baš ono što je Plenković danas označio neistinom – pitanje je koje bi i najveće metafizičare ljudskog roda bilo u stanju natjerati na bespomoćno slijeganje ramenima.
Ukratko, Plenković u subotu prijeti Milanoviću de facto ukidanjem funkcije predsjednika, a u utorak kaže da oni koji prijete ukidanjem funkcije predsjednika ne govore istinu. Šou.
Zašto se premijer upušta u takvu vrstu verbalnih lupinga, teško je dokučiti. Ono što je, međutim, neupitno je da su prijetnje Milanoviću o kojima se ovdje radi – prijetnje prilično praznom puškom.
Koalicija 76
Čak i kad bi se čudesnim tumačenjem Ustava, prava i udžbenika logike moglo zaključiti da je Milanović prekršio Ustav, što je nulti moment za pokretanje opoziva predsjednika, politička konfiguracija je takva da se opoziv ne bi mogao provesti. Pao bi u Saboru u kojem je za takvu aktivnost nužan minimalno 101 glas (dvotrećinska većina). S kim bi HDZ i njegova “koalicija 76” opozivala Milanovića? Sa SDP-om možda? Naravno da ne. S Domovinskom pokretom i Mostom prema kojima baš premijer ovih dana zaziva “sanitarni kordon”? Uglavnom, tih glasova nema, niti će ih biti, osim ako Milanović baš odluči sve raditi suprotno od svakog od 152 članka Ustava. Plus preambula.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Promjena Ustava, pak, koja bi od idućeg mandata ukinula predsjedničku funkciju kakvu Hrvatska ima od 2000. godine i Milanovićevog nasljednika birala u Saboru, također treba minimalno 101 glas. S obzirom na političke odnose, pitanje je bi li se ona mogla provesti, čak i ako bi draft tih izmjena zajedno pripremili osobno Plenković i Milanović.
Velike vođe i disonantni tonovi
Bit je, međutim, u nečemu drugome – ovoj zemlji i dalje treba baš predsjednik koji se bira direktno i koji nema prevelike ovlasti. Povijesno političko nasljeđe Hrvatske je takvo da treba biti oprezan, beskrajno oprezan prema koncentraciji moći u samo jednoj točki sustava. Voljene vođe su u ovim krajevima uvijek sjajno prolazile, pogotovo kad su disonantni glasovi bili izgurani daleko na marginu.
U sadašnjem hrvatskom političku sustavu pak, ravnoteža moći debelo preteže na stranu predsjednika Vlade. Osoba je to koja kontrolira izvršnu i zakonodavnu vlast, jer kao predsjednik najjače stranke ima autoritet koji se vrlo rijetko dovodi u pitanje. Pobjedom na parlamentarnim izborima 5. srpnja Plenković je upravo u situaciji da ima sve u svojim rukama – vladajuću koaliciju koja je neupitne čvrstine, stranku u kojoj se riješio najupornije opozicije i Vladu u kojoj se niti jedan bitan potez ne povlači bez njegovog amena.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Točka otpora
Apsolutna vlast je, međutim, apsolutna opasnost, pogotovo na ovim prostorima. Stoga nije loše da je na Pantovčaku čovjek koji ima birački legitimitet i dio ovlasti oko kojih se premijer mora s njim dogovarati. Da postoji točka otpora koja, nije teško primijetiti, beskrajno iritira inače svemoćnog Plenkovića.
Čak i da Milanović nije toliko jezičav i da ne udara bez rukavica, čak i da je predsjednik/ca Republike iz HDZ-a, teško da bi samo pognute glave slušao diktat iz Banskih dvora. Uostalom, prošle četiri godine se nije štedjelo na tinti (okej, pikselima) potrošenoj na razilaženjima Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića.
Jazavac na šmrkavca
Čak i sadašnja često bizarno niska prepucavanja dvojice najisturenijih političara u Hrvatskoj mogu imati ljekovit efekt na naciju koja se i dalje strese od nelagode kad vidi da se političari svađaju. Demokratska politika je nužno konfliktna djelatnost, no prije ili kasnije će “plameni jazavac” i “54-godišnji šmrkavac” morati sjesti za stol i dogovoriti, primjerice, imena novih veleposlanika ili pozvati naciju na jedinstvo pred tešku korona i recesijsku zimu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Politička svađa ne znači rat, a politički lideri nisu nepogrešive vođe čija sama pojava nadimlje grudi ponosom – lekcija je koja bi mogla ostati iza burne, tvrde kohabitacije kojoj Hrvatska svjedoči. I to je, svakako, dobra stvar.
Alternativa u kojoj bi predsjednik Republike bio tek još jedan državni službenik kojeg bi, po preferencijama prije svega premijera, imenovao Sabor, sasvim sigurno bi lišila zemlju političkih napetosti između dva zagrebačka brda. U odnosu na sadašnju frenetičnu buku komunikacijskim kanalima zavladala bi blažena tišina. Nedostajao bi još samo miris čempresa da čovjek pomisli da je na groblju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto bi za Hrvatsku bilo potencijalno opasno da se predsjednik države bira u Saboru
Ustav ne treba mijenjati, a svađe "plamenog jazavca" i "54-godišnjeg šmrkavca" mogu biti i ljekovite za naciju
Ovoj zemlji i dalje treba baš predsjednik koji se bira direktno i koji nema prevelike ovlasti. Povijesno političko nasljeđe Hrvatske je takvo da treba biti oprezan, beskrajno oprezan prema koncentraciji moći u samo jednoj točki sustava. Voljene vođe su u ovim krajevima uvijek sjajno prolazile, pogotovo kad su disonantni glasovi bili izgurani daleko na marginu.
Premijer Andrej Plenković zvučao je krajnje odlučno – priče o tome da “neko desno krilo HDZ-a kuje plan” za promjenu Ustava ili opoziv predsjednika Republike – nemaju veze s istinom. “Ne radi se tu o bilo kojoj inicijativi pa ću odmah sasjeći u korijenu jer broj tih spekulacija i plakanja da bi zbog fundamentalnih stvari mijenjali Ustav ne stoji”, rekao je Plenković. “Tko god vam to govori recite mu da ne govori istinu”, zaključio je.
Tri dana ranije, međutim, premijer Andrej Plenković je zvučao u najmanju ruku jednako odlučno, govoreći o Zoranu Milanoviću i instituciji predsjednika. “Ako on ovako nastavi, dovest će u pitanje svrhovitost te institucije”, rekao je Plenković.
Šou praznom puškom
Što bi značila upitnost svrhovitosti institucije predsjednika osim neprikrivene prijetnje mogućnošću da se izmijeni Ustav i nesvrhovita institucija zamijeni nečim drugim – dakle, baš ono što je Plenković danas označio neistinom – pitanje je koje bi i najveće metafizičare ljudskog roda bilo u stanju natjerati na bespomoćno slijeganje ramenima.
Ukratko, Plenković u subotu prijeti Milanoviću de facto ukidanjem funkcije predsjednika, a u utorak kaže da oni koji prijete ukidanjem funkcije predsjednika ne govore istinu. Šou.
Zašto se premijer upušta u takvu vrstu verbalnih lupinga, teško je dokučiti. Ono što je, međutim, neupitno je da su prijetnje Milanoviću o kojima se ovdje radi – prijetnje prilično praznom puškom.
Koalicija 76
Čak i kad bi se čudesnim tumačenjem Ustava, prava i udžbenika logike moglo zaključiti da je Milanović prekršio Ustav, što je nulti moment za pokretanje opoziva predsjednika, politička konfiguracija je takva da se opoziv ne bi mogao provesti. Pao bi u Saboru u kojem je za takvu aktivnost nužan minimalno 101 glas (dvotrećinska većina). S kim bi HDZ i njegova “koalicija 76” opozivala Milanovića? Sa SDP-om možda? Naravno da ne. S Domovinskom pokretom i Mostom prema kojima baš premijer ovih dana zaziva “sanitarni kordon”? Uglavnom, tih glasova nema, niti će ih biti, osim ako Milanović baš odluči sve raditi suprotno od svakog od 152 članka Ustava. Plus preambula.
Promjena Ustava, pak, koja bi od idućeg mandata ukinula predsjedničku funkciju kakvu Hrvatska ima od 2000. godine i Milanovićevog nasljednika birala u Saboru, također treba minimalno 101 glas. S obzirom na političke odnose, pitanje je bi li se ona mogla provesti, čak i ako bi draft tih izmjena zajedno pripremili osobno Plenković i Milanović.
Velike vođe i disonantni tonovi
Bit je, međutim, u nečemu drugome – ovoj zemlji i dalje treba baš predsjednik koji se bira direktno i koji nema prevelike ovlasti. Povijesno političko nasljeđe Hrvatske je takvo da treba biti oprezan, beskrajno oprezan prema koncentraciji moći u samo jednoj točki sustava. Voljene vođe su u ovim krajevima uvijek sjajno prolazile, pogotovo kad su disonantni glasovi bili izgurani daleko na marginu.
U sadašnjem hrvatskom političku sustavu pak, ravnoteža moći debelo preteže na stranu predsjednika Vlade. Osoba je to koja kontrolira izvršnu i zakonodavnu vlast, jer kao predsjednik najjače stranke ima autoritet koji se vrlo rijetko dovodi u pitanje. Pobjedom na parlamentarnim izborima 5. srpnja Plenković je upravo u situaciji da ima sve u svojim rukama – vladajuću koaliciju koja je neupitne čvrstine, stranku u kojoj se riješio najupornije opozicije i Vladu u kojoj se niti jedan bitan potez ne povlači bez njegovog amena.
Točka otpora
Apsolutna vlast je, međutim, apsolutna opasnost, pogotovo na ovim prostorima. Stoga nije loše da je na Pantovčaku čovjek koji ima birački legitimitet i dio ovlasti oko kojih se premijer mora s njim dogovarati. Da postoji točka otpora koja, nije teško primijetiti, beskrajno iritira inače svemoćnog Plenkovića.
Čak i da Milanović nije toliko jezičav i da ne udara bez rukavica, čak i da je predsjednik/ca Republike iz HDZ-a, teško da bi samo pognute glave slušao diktat iz Banskih dvora. Uostalom, prošle četiri godine se nije štedjelo na tinti (okej, pikselima) potrošenoj na razilaženjima Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića.
Jazavac na šmrkavca
Čak i sadašnja često bizarno niska prepucavanja dvojice najisturenijih političara u Hrvatskoj mogu imati ljekovit efekt na naciju koja se i dalje strese od nelagode kad vidi da se političari svađaju. Demokratska politika je nužno konfliktna djelatnost, no prije ili kasnije će “plameni jazavac” i “54-godišnji šmrkavac” morati sjesti za stol i dogovoriti, primjerice, imena novih veleposlanika ili pozvati naciju na jedinstvo pred tešku korona i recesijsku zimu.
Politička svađa ne znači rat, a politički lideri nisu nepogrešive vođe čija sama pojava nadimlje grudi ponosom – lekcija je koja bi mogla ostati iza burne, tvrde kohabitacije kojoj Hrvatska svjedoči. I to je, svakako, dobra stvar.
Alternativa u kojoj bi predsjednik Republike bio tek još jedan državni službenik kojeg bi, po preferencijama prije svega premijera, imenovao Sabor, sasvim sigurno bi lišila zemlju političkih napetosti između dva zagrebačka brda. U odnosu na sadašnju frenetičnu buku komunikacijskim kanalima zavladala bi blažena tišina. Nedostajao bi još samo miris čempresa da čovjek pomisli da je na groblju.