Zašto je nuklearni sporazum s Iranom jedina opcija (odnosno, zašto bi rat bio apsolutno grozan)

Zašto mnogi američki političari vjeruju da su zračni napadi jedini način?

U određenom smislu, argumenti oni koji se zalažu za napad na Iran vrlo su slični onima koje iznose političari koji su za sklapanje nuklearnog sporazuma s tom zemljom. Obje se strane slažu da je nuklearno naoružani Iran opasan. Također, smatraju da daljnji ekonomski pritisci na Iran neće biti dovoljni da zaustave njegov nuklearni program.

Razlikuju se u procjeni iranskog režima. Zagovornici vojne akcije vjeruju da iranska vlada nikad neće dobrovoljno napustiti svoj nuklearni program. Dakle, jedini način je da joj se unište postrojenja u kojima bi mogla proizvesti nuklearnu bombu.

“Iranski režim neće odustati od svojeg 30-godišnjeg projekta”, rekao je Reuel Marc Gerecht, viši suradnik Zaklade za obranu demokracije. “Dakle, SAD će ili morati prihvatiti nuklearni Iran ili pak pokrenuti preventivni vojni udar”, ističe on. Općenito, zagovornici vojne akcije protiv Irana predlažu ograničenu zračnu akciju usmjerenu na srce iranskog nuklearnog programa.

“Napad ne mora uništiti cijelu iransku nuklearnu infrastrukturu, ali razbijanje ključne poveznice u ciklusu proizvodnje nuklearnog goriva moglo bi riješiti problem”, rekao je bivši američki veleposlanik u UN-u John Bolton.

Jasno im je da bi Iran mogao jednostavno obnoviti te objekte nakon bombardiranja, no tvrde da će to biti jako teško pa bi ta zemlja mogla jednostavno odustati od namjere da posjeduje nuklearnu bombu.

Zračni napadi zapravo ne bi bili ni učinkoviti ni brzi

Zapravo bi čak i ograničeni napad bio golema vojna operacija. Uništavanje velikih pogona za obogaćivanje urana ne bi paraliziralo iranski nuklearni program. Također, bit će teško pronaći one ciljeve čije bi rušenje donijelo Americi ispunjenje plana. Čak i da sve prođe savršeno, napadi bi usporili Iran na maksimalno četiri godine – osim ako SAD ne pokrene otvoreni rat. Strojevi za obogaćivanje urana mogu se obnoviti relativno brzo pa bi Amerika vjerojatno morala ponavljati napade.

“Da bi se ispunio cilj da Iran nikad ne sastavi nuklearnu bombu”, istaknuto je u izvještaju istraživačkog centra Wilson, “SAD bi morao provoditi znatno proširene napad iz zraka i s mora tijekom duljeg vremenskog razdoblja, vjerojatno nekoliko godina”.

Posljedice će biti katastrofalne

Napadi na Iran mogli bi potencijalno biti iskra koja će uzrokovati širi sukob. Posljedice toga, pogotovo na Bliskom istoku, bile bi katastrofalne. Iran može nestabilni Bliski istok učiniti još gorim: napadati i ubi(ja)ti Amerikance u regiji, pogoršati brojne bolne sukobe i potencijalno ugroziti globalnu opskrbu naftom – a time i globalnu ekonomiju.

Ako SAD napadne Iran, urušit će se protuiranska koalicija

Zračni napadi mogli bi uništiti ono što je ključno za ograničenje iranskog nuklearnog programa: sustav međunarodnih inspekcija i sankcija koji je trenutno na snazi. Europske i, posebno, azijske zemlje sa svojes strane mnogo pomažu Americi u realizaciji strategije da izolira i sankcionira Iran; to je ono što je i prisililo Iran na pregovore i davanje ustupaka.

Ako SAD napadne Iran, međunarodna zajednica zasigurno će odustati od potpore u sankcioniranju i izolaciji, ostavljajući tako Iran u boljem diplomatskom položaju. A to je samo početak.

“Američki napadi gotovo sigurno dovest će do toga da će Rusija vojno podržati Iran, posebno u zračnoj obrani”, piše Robert Farley, profesor na sveučilištu u Kentuckyju, stručnjak za zračne snage. “Možemo očekivati da će primjer Rusije potom slijediti i Kina”, ističe on.

To bi osakatilo svaki ozbiljni pokušaj da se Iran spriječi da obnovi svoj nuklearni program. Bez međunarodnih sankcija bilo bi mnogo teže nadzirati što Iran radi ne bi li (tajno ili javno) ponovno pokrenuo program za stvaranje nuklearnog oružja.