Sasvim je moguće da je u dobrom dijelu situacija burnih devedesetih tadašnji Milanovićev prethodnik donosio i neke dobre odluke. No, baš one koje je Milanović nedavno rječito branio – o teritorijalnoj podjeli zemlje – ne spadaju u tu kategoriju.
Zabluda hrvatskog unitarizma
Prvi i sadašnji predsjednik tako su na braniku podjele zemlje na neživotne i nepovijesne županije, koje uglavnom nemaju veze s lokalnim identitetima. Posebno su Slavonija i Dalmacija rastrgane svaka na nekoliko županija.
Motiv za taj raskid s povijesnim regionalnim identitetima bio je jasan – strah od mogućeg potpirivanja eventualnih autonomaških težnji, koje bi bile, između ostalog, i preslika interesa stranih sila za hrvatskim teritorijem. Taj motiv se slobodno može nazvati ključnom zabludom hrvatskog unitarizma na idejnoj, a centralizma na upravljačkoj, praktičnoj razini.
Republika Zagorje
“Kad Dalmacija postane regija, čuvajmo se”, kazao je tako nedavno Milanović, što je izjava koju bi, uz manju izmjenu (Južna Hrvatska, dakako) potpisao i Franjo Tuđman. Taj strah od regionalizacije bio je potpuno neutemeljen kako prije 30 godina, tako i danas.
Prvo, nakon Domovinskog rata niti jedna ideja koja bi išla prema potencijalnom odvajanju nekog dijela Hrvatske nije imala ozbiljne političke šanse. Slično je i danas. Hrvatsku državnost i teritorijalni integritet apsolutno nitko iole bitan u domaćoj politici (za razliku, recimo, od Plenkoviću i Milanoviću, recimo to tako, ne-neomiljenog Viktora Orbana) ne dovodi u pitanje. Niti bi itko u novu Jugoslaviju ili sličan eksperiment, niti ima nekog tko bi proglasio, recimo, Republiku Zagorje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dalmacija je opasna? A Istra?
No, takvo je stanje, barem što se regionalizma tiče, sad – u ovom trenutku. Nastavi li se s ignoriranjem regionalnih identiteta i – još više – sumanutom centralizacijom zemlje zbog koje je Zagreb dramatično bogatiji od svih županija, valja očekivati rast popularnosti političkih ideja koje će razmatrati ne samo drugačije unutarnje uređenje zemlje.
Velika nejednakost, dakako, razara ne samo društvene veze, već i državne strukture. Kao što i izjave o tome da bi regije bile opasnost za Hrvatsku od ideje regionalizma upravo čine – zabranjeno voće i potencijalno idealan lijek za svaku društvenu frustraciju. Uostalom, ako su regije opasnost za Hrvatsku – kako to da se Istra, zaokružena u posebnoj županiji, evo već 33 godine drži za onaj dio Hrvatske s istočne strane Učke?
Problem s regionalizacijom
Drugo pitanje je, međutim, koliko je uopće politički realno ukidati županije. Da bi ih se skroz maknulo kao jedinice lokalne samouprave valjalo bi promijeniti Ustav. Što je, s obzirom na potrebnu dvotrećinsku većinu u Saboru, gotovo nemoguć zadatak.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Moguće je, međutim, da se županije prekroje na način da im se smanji broj i promjene granice. Za to je dovoljna izmjena zakona. Međutim, tu bi tek došlo do golemih političkih problema. Mnogi krajevi nekadašnjih povijesnih regija ni u snu ne žele biti dio neke buduće zajedničke regije, primjerice, u Zadru dobiju ozbiljnu alergijsku reakciju na samu ideju o stvaranju regije u kojoj bi glavni grad bio – Split.
Izlike za nedjelovanje
Sve to, jasno, ne znači da je ustroj lokalne samouprave s ovakvim županijama i s ovoliko golemim brojem gradova i općina jedini moguć. Bez obzira na povijesna opravdanja, ovakvo teritorijalno ustrojstvo zemlje je neefikasan, skup i koruptivan kotao u kojem je javni interes uglavnom najmanje zastupljen začin.
Stoga ga treba mijenjati, od općina do županija, kako novim granicama, tako i – što je još važnije – novim, višim ovlastima za jedinice lokalne samouprave. Evo, može se početi od tri preostala velika grada (Rijeka, Split i Osijek) kojima se mogu dati ovlasti županije, kako to predviđa i Ustav.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pozivanje na nepogrešivost Tuđmanovih odluka iz devedesetih i kad je u pitanju lokalna samouprava, iscrtana iz straha za jedinstvo zemlje i želje za što povoljnijim grupiranjem HDZ-ovih birača, isto je što i dobrovoljno spajanje općina koje umjesto reforme nudi aktualna Vlada. Jednostavno, radi se tek o izbjegavanju neugodnog, a nužnog posla. Običnim izlikama za nedjelovanje.
Milanović kaže da bi Dalmacija kao regija bila opasnost. Zašto to onda nije Istra, koja ima svoju županiju?
Milanović nije u pravu, kao što nije bio ni Tuđman. Hrvatsku ne ugrožava regionalizam, nego centralizam
Nastavi li se s ignoriranjem regionalnih identiteta i - još više - sumantom centralizacijom zemlje zbog koje je Zagreb dramatično bogatiji od svih županija, valja očekivati rast popularnosti političkih ideja koje će razmatrati ne samo drugačije unutarnje uređenje zemlje
Da je u vrijeme Franje Tuđmana skoro svaka donesena odluka bila najbolja moguća u tom trenutku i da se, eto, nije ni moglo drugačije, već smo mogli naučiti od predsjednika Republike Zorana Milanovića u cijelom nizu prilika. Štoviše, izjave tog tona je znao davati i dok je još bio premijer i predsjednik SDP-a, dojam je samo da je, otkad je na Pantovčaku, dodao gas.
Sasvim je moguće da je u dobrom dijelu situacija burnih devedesetih tadašnji Milanovićev prethodnik donosio i neke dobre odluke. No, baš one koje je Milanović nedavno rječito branio – o teritorijalnoj podjeli zemlje – ne spadaju u tu kategoriju.
Zabluda hrvatskog unitarizma
Prvi i sadašnji predsjednik tako su na braniku podjele zemlje na neživotne i nepovijesne županije, koje uglavnom nemaju veze s lokalnim identitetima. Posebno su Slavonija i Dalmacija rastrgane svaka na nekoliko županija.
Motiv za taj raskid s povijesnim regionalnim identitetima bio je jasan – strah od mogućeg potpirivanja eventualnih autonomaških težnji, koje bi bile, između ostalog, i preslika interesa stranih sila za hrvatskim teritorijem. Taj motiv se slobodno može nazvati ključnom zabludom hrvatskog unitarizma na idejnoj, a centralizma na upravljačkoj, praktičnoj razini.
Republika Zagorje
“Kad Dalmacija postane regija, čuvajmo se”, kazao je tako nedavno Milanović, što je izjava koju bi, uz manju izmjenu (Južna Hrvatska, dakako) potpisao i Franjo Tuđman. Taj strah od regionalizacije bio je potpuno neutemeljen kako prije 30 godina, tako i danas.
Prvo, nakon Domovinskog rata niti jedna ideja koja bi išla prema potencijalnom odvajanju nekog dijela Hrvatske nije imala ozbiljne političke šanse. Slično je i danas. Hrvatsku državnost i teritorijalni integritet apsolutno nitko iole bitan u domaćoj politici (za razliku, recimo, od Plenkoviću i Milanoviću, recimo to tako, ne-neomiljenog Viktora Orbana) ne dovodi u pitanje. Niti bi itko u novu Jugoslaviju ili sličan eksperiment, niti ima nekog tko bi proglasio, recimo, Republiku Zagorje.
Dalmacija je opasna? A Istra?
No, takvo je stanje, barem što se regionalizma tiče, sad – u ovom trenutku. Nastavi li se s ignoriranjem regionalnih identiteta i – još više – sumanutom centralizacijom zemlje zbog koje je Zagreb dramatično bogatiji od svih županija, valja očekivati rast popularnosti političkih ideja koje će razmatrati ne samo drugačije unutarnje uređenje zemlje.
Velika nejednakost, dakako, razara ne samo društvene veze, već i državne strukture. Kao što i izjave o tome da bi regije bile opasnost za Hrvatsku od ideje regionalizma upravo čine – zabranjeno voće i potencijalno idealan lijek za svaku društvenu frustraciju. Uostalom, ako su regije opasnost za Hrvatsku – kako to da se Istra, zaokružena u posebnoj županiji, evo već 33 godine drži za onaj dio Hrvatske s istočne strane Učke?
Problem s regionalizacijom
Drugo pitanje je, međutim, koliko je uopće politički realno ukidati županije. Da bi ih se skroz maknulo kao jedinice lokalne samouprave valjalo bi promijeniti Ustav. Što je, s obzirom na potrebnu dvotrećinsku većinu u Saboru, gotovo nemoguć zadatak.
Moguće je, međutim, da se županije prekroje na način da im se smanji broj i promjene granice. Za to je dovoljna izmjena zakona. Međutim, tu bi tek došlo do golemih političkih problema. Mnogi krajevi nekadašnjih povijesnih regija ni u snu ne žele biti dio neke buduće zajedničke regije, primjerice, u Zadru dobiju ozbiljnu alergijsku reakciju na samu ideju o stvaranju regije u kojoj bi glavni grad bio – Split.
Izlike za nedjelovanje
Sve to, jasno, ne znači da je ustroj lokalne samouprave s ovakvim županijama i s ovoliko golemim brojem gradova i općina jedini moguć. Bez obzira na povijesna opravdanja, ovakvo teritorijalno ustrojstvo zemlje je neefikasan, skup i koruptivan kotao u kojem je javni interes uglavnom najmanje zastupljen začin.
Stoga ga treba mijenjati, od općina do županija, kako novim granicama, tako i – što je još važnije – novim, višim ovlastima za jedinice lokalne samouprave. Evo, može se početi od tri preostala velika grada (Rijeka, Split i Osijek) kojima se mogu dati ovlasti županije, kako to predviđa i Ustav.
Pozivanje na nepogrešivost Tuđmanovih odluka iz devedesetih i kad je u pitanju lokalna samouprava, iscrtana iz straha za jedinstvo zemlje i želje za što povoljnijim grupiranjem HDZ-ovih birača, isto je što i dobrovoljno spajanje općina koje umjesto reforme nudi aktualna Vlada. Jednostavno, radi se tek o izbjegavanju neugodnog, a nužnog posla. Običnim izlikama za nedjelovanje.