Zašto se ljude sa psihičkim problemima šalje u zatvor? I ovaj slučaj dečka koji se zapalio u samici pokazuje debakl sustava
Bojan Bešić imao je 25 godina kad je zapalio vatru u samici. Kamere su sve snimale, nitko nije primijetio
Smrt 18-godišnjeg Kristijana Vukasovića nakon boravka u zatvoru u Splitu ponovno je u fokus dovela stanje u hrvatskim zatvorima. Kristijan je, unatoč teškim psihičkim problemima zbog kojih se godinama liječio i imao utvrđen invaliditet, u travnju ove godine završio u istražnom zatvoru. Osuđen je zbog podmetanja požara, u kojem je izgorjelo pet maslina, a u zatvoru mu se stanje pogoršalo. Imao je suicidalne porive, te je u nekoliko navrata liječen i u Zatvorskoj bolnici. Bio je u stalnom strahu i stresu od svega što je proživljavao i slušao u zatvoru. Na kraju mu je, sumnja se, od straha stalo srce što je za posljedicu imalo moždanu smrt.
Mladić je u splitsku bolnicu dovezen u komatoznom stanju. Umro je 1. kolovoza, a njegov slučaj još se istražuje. Obitelj Kristijana Vukovića najavila je tužbu protiv države, jer je uvjerena da je došlo do propusta sustava u čijim je rukama bio njihov sin.
Na taj potez već se odlučila i obitelj Bojana Bešića, 25-godišnjaka koji je 16. studenog 2015. preminuo u zatvoru u Puli. I on je završio u zatvoru iako mu je dijagnosticiran poremećaj ličnosti, nešto ranije pokušao se objesiti, a prilično nevjerojatnim propustom odgovornih, uspio je kraj čuvara prošvercati upaljač. Na kraju se ugušio u požaru samice koji je sam izazvao. Majka, sestra i dva Bojanova brata tražili su od države 1,1 milijuna kuna odštete. Nedavno im je Općinski sud u Puli dosudio nešto manje od četvrtine tog iznosa, 252.500 kuna. Jer, kaže sud, u Bojanovom slučaju nije samo zakazao zatvorski sustav, već je i on sam kriv za vlastitu smrt.
Još se ne zna tko je kriv za ovu tragediju
Dakle sud u ovom trenutku smatra da nisu samo pravosudni policajci odgovorni već da dio krivnje za vlastitu tragičnu sudbinu snosi i sam Bojan Bešić. Ovo sudsko obrazloženje moglo bi postati opasan presedan u utvrđivanju odgovornosti penalnih institucija za sigurnost i zdravlje zatvorenika.
Koliko je situacija bizarna potvrđuje i činjenica da se kazneni postupak, u kojem se jedino može utvrditi stvarna odgovornost za Bešićevu smrt, još uvijek vodi također na pulskom sudu. Petorica pravosudnih policajaca optužena su za propuste što su doveli do ove tragedije. Trojicu se tereti jer nisu dobro pregledali Bešića prije smještanja u samicu, pa je uspio neopaženo unijeti upaljač kojim je zapalio oblogu. Druga dvojica odgovaraju, pak, jer nisu organizirali pojačani nadzor zatvorenika u samici.
Postavlja se, dakle, pitanje kako je moguće da se u jednom postupku donosi zaključak o krivnji dok krivnja zapravo još uvijek nije utvrđena. Doduše, svi optuženi pravosudni policajci negiraju krivnju.
Zatvorska kazna zbog prijetnji djevojci
Bojan Bešić, mladić koji je do svoje 24. godine imao brojne sukobe sa zakonom, na kraju je skončao u teškim mukama, ugušivši se u samici čiji video nadzor nitko nije provjeravao. Njegov čin bio je protest; mislio je da će netko odmah reagirati, ali nije.
U zatvor u Puli Bešić je dospio 3. kolovoza 2015. godine. Morao je odslužiti osam mjeseci kazne zbog prijetnji djevojci. U istražnom zatvoru bio je od 20. travnja, što znači da je na slobodu trebao izaći 20. prosinca te godine. Do tada je već odslužio kazne u zatvorima u Turopolju, Sisku, Glini, Remetincu, Puli, Zagrebu i Rijeci.
Bojan je ipak mnogima bio omiljen
Iako je evidentno bio sklon kršenju zakona, Bojan je među svojim prijateljima bio omiljen. O njemu je snimljen i dokumentarac pod naslovom “Veruda – film o Bojanu”. Ova priča bila je dio serijala o bivšim zatvorenicima koji se pokušavaju reintegrirati u društvo. Pokušavao je to neko vrijeme i Bojan.
Film je u veljači 2015. imao premijeru, te je dobio i nagradu na ZagrebDoxu, festivalu dokumentarnog filma. Naknadno ga je prikazala i Hrvatska radiotelevizija. Bojan je bio na premijeri filma, no samo koji mjesec kasnije ponovno završava u zatvoru.
Poremećaj ličnosti kao dijagnoza
Policija ga je uhitila 20. travnja 2015. godine. Ljut zbog hapšenja i revoltiran što mu nisu dali da zapali cigaretu mladić je pokušao samoubojstvo još u Policijskoj postaji Pula. Objesio se o rub deke. Njegov naum spriječen je u posljednji trenutak. Kolima Hitne pomoći prevoze ga na Odjel psihijatrije Zatvorske bolnice u Zagrebu.
Već tada u otpusnom pismu imao je naveden poremećaj ličnosti, iako je decidirano u razgovoru s liječnicima negirao da si želi nauditi. Tvrdio je da je to samo bio revolt zbog ponašanja policije. Ipak su mu propisane tablete za smirenje te mu je sugerirano da po potrebi posjeti psihijatra.
‘Prije ću sebe izrezati…’
No, Bešić završava u Zatvoru u Puli gdje njegov revolt evidentno raste. Kulminirao je kada su ga odlučili preseliti iz jedne ćelije u drugu. “Prije ću sebe izrezati nego što ćete me premjestiti”, poručio je pravosudnim policajcima. Imao je u tom trenutku uz sebe i žilete koje si je pokušao staviti pod vrat. Pravosudni policajci ga savladavaju. Medicinska sestra iz zatvora sugerira mu da se smiri. Na kraju ga pregledava samo liječnik opće prakse, iako se očekivalo da će se uključiti i psihijatar. Psihijatra zatvor tada nije imao.
Na kraju Bešić završava u samici, takozvanoj gumenjari, ćeliji obloženoj posebnom izolacijom. Tada se događa novi ispad. Upaljačem, koji je uspio sakriti od pravosudnih policajaca, pali gumu kraj vrata. Požar se širi. Dim ispunjava prostoriju. Nadzorne kamere snimaju sve što se u događa u samici, no ni jedan pravosudni policajac u tom času ih ne provjerava. I Bešić umire. Obdukcija je kao uzrok smrti pokazala gušenje, iako mu je i vatra bila zahvatila tijelo.
Proces protiv pravosudnih policajaca
Kasnije će petorica pravosudnih policajaca biti optužena zbog tog propusta, a ravnatelj zatvora smijenjen. Mladi zatvorenik umro je u instituciji koja je trebala skrbiti o njemu i njegovoj sigurnosti.
Ministarstvu pravosuđa povjereno je izvršavanje zatvorskih kazni. Ono je nadležno za provedbu svih propisa u zatvorskom sustavu. Iz njega bi se zatvorenici morali vratiti u život na slobodi nakon što odsluže sankciju. No, sustav je zakazao, tvrdi obitelj Bešić.
Spor obitelji Bešić protiv Republike Hrvatske
“Moj brat trebao je izaći na slobodu 20. prosinca. Trebao se vratiti k nama i nastaviti živjeti. Mjesec dana ranije poslao mi je razglednicu i napisao kako jedva čeka kraj kazne. Imao je planove, a niti jedan od njih nije bila smrt u zatvoru”, svjedočio je Vedran Bešić.
“Za njegovu smrt javio mi je Vedran. Bila sam tada na privremenom radu u Njemačkoj i od šoka sam se onesvijestila”, kazala je na sudu mama Katarina Bešić.
Sud kaže: ‘Bešić si je djelomično i sam kriv’
Predstavnici države negirali su na sudu krivnju. Tvrde da su učinili sve što je bilo propisano. A tada, kažu, nije bilo propisa koliko često se mora provjeravati zatvorenika u gumenoj samici. Upravo nakon Bešićeve smrti to je promijenjeno i sada se svakog okrivljenika koji završi u toj samici mora cijelo vrijeme motriti. Uvjeravaju čak da je došlo do nesretnog spleta okolnosti, jer se vrata samice zbog zagrijavanja nisu mogla otvoriti u trenutku kada su pravosudni policajci primijetili požar.
Ipak sud utvrđuje da su pravosudni policajci propustili detaljno provjeriti samog Bešića prije nego što su ga smjestili u gumenjaru. Zato je uspio unijeti upaljač i izazvati požar. No, sud kaže kako nije sva odgovornost na djelatnicima zatvora, već je dio krivnje i na samom Bešiću. On sam zapalio je izolacijsku oblogu prostorije što je dovelo do smrti. Dakle, 50 posto odgovornosti je na državi i njezinom zatvorskom sustavu, a drugih 50 posto na samom zatvoreniku.
Iako se prema okvirnim mjerilima Vrhovnog suda RH za smrt djeteta dosuđuje u prosjeku 220 tisuća kuna odštete, Bojanovoj majci sud je nepravomoćnom presudom dosudio samo pola tog iznosa. Sestra i braća dobili su po 37.500 kuna, odnosno polovinu od 75 tisuća koliko je uobičajena odšteta za braću i sestre smrtno stradalih.