Zašto se o izborima u Italiji ne priča? Pa, nitko zapravo ne vjeruje da će na njima netko pobijediti

Od 1945. u Italiji se promijenilo šezdesetak vlada

Ipak, unatoč pesimizu i rezigniranosti koji se mogu vidjeti na svakom koraku, malo je vjerojatno da bi moglo doći do raspada političkog sustava. Naime, Italija je europski rekorder po broju vlada, ali i političkoj nesigurnosti i neizvjesnosti: od završetka Drugog svjetskog rata u Italiji se promijenilo šezdesetak premijera i predsjednika države, a samo u posljednjih pet godina u Palazzo Chigi, službenoj rezidenciji talijanskih premijera, izmijenila su se tri stanara: Enrica Letta, Matteo Renzi i sada je tamo još neko vrijeme Paolo Gentiloni. Zbog toga mnogi Italiju nazivaju državom “manjkave demokracije”, a situacija je dodatno pogoršana nakon što je potkraj prošle godine donesen novi izborni zakon koji je praktički onemogućio osvajanje većine u parlamentu.

Članovi Zastupničkog doma parlamenta, koji broji 630 zastupnika, biraju se po mješovitom, proporcionalnom i većinskom sustavu. Većinskim načinom, dakle, neposrednim izborom kandidata koji pobijedi u svom okrugu, bira se 232 zastupnika, a 386 zastupnika ulazi u parlament na stranačkim listama. Preostalih 12 mjesta rezervirano je za kandidate koje biraju Talijani koji žive u inozemstvu. Na sličan način biraju se i članovi Senata: 102 bira se na neposrednim izborima, a 270 na stranačkim listama, dok za šestoricu glasuju iseljeni Talijani. Izborni prag za stranke iznosi tri posto, a za koalicije deset posto. Za razliku od prošlog izbornog zakona, novi ne daje pravo stranci ili koaliciji koje osvoje više od 40 posto glasova da automatski dobivaju mogućnost sastavljanja vlade. Inače, sadašnja vlada koju vodi tehnokrat Paolo Gentiloni, ima ministre iz četiri stranke.

Bruxelles zabrinut zbog antieuropskih stranaka

S obzirom da ankete pokazuju da niti jedna stranka i koalicija neće osvojiti više od 35 posto glasova, malo je šansi da netko ostvari većinu u parlamentu te formira vladu. A s obzirom da je riječ o četvrtom po veličini gospodarstvu u EU, razumljivo je da se u Bruxellesu s velikom pozornošću očekuje ishod izbora. Ako vladu formiraju europskeptične stranke, poput Sjeverne Lige (Lege Nord), Pokret pet zvjezdica, (MoVimento 5 Stelle) ili Naprijed Italija (Forza Italia), onda će cijeli projekt Nove Europe koji kreiraju Njemačka i Francuska, doći u pitanje. Stoga se čini da se parlamentarni izbori u Italiji uzimaju s punom većom pozornošću u Bruxellesu nego kod kuće.

Problem je što su dugovi Italije veći od 135 posto BDP-a, što je proračun stalno u deficitu, što gospodarstvo već godinama stagnira, a nesigurne banke i politički populizam, uzimaju sve većeg maha, pa bi to moglo imati razarajuće posljedice i za eurozonu. Italija je, uz to, i visoko rizična za EU jer je ona glavna ulazna baza afričkih imigranata u Europu, pa bi eventualna odluka o zabrani ulaska imigranata, za što se zalaže većina najvećih talijanskih stranaka, mogla do temelja uzdrmati sadašnji odnos EU spram izbjegličke krize. Ankete javnog mijenja pokazuju da će populistički Pokret pet zvjezdica osvojiti oko 29,4 posto glasova te da će postati najjača politička stranka u državi. Taj anti-establishment pokret utemeljen je 2009. godine, a na njegovom čelu bio je sve do 2017., komičar Bepe Grillo.

Tada ga je naslijedio 31-godišnji Luigi Di Maio, koji je dao, slažu se analitičari, novi zamah toj populističkoj stranci. Di Maio ni po čemu nije klasičan talijanski političar. Odrastao je u Napulju, nije završio fakultet, nema zanimanja, nikada nije bio ozbiljno zaposlen, a najčešće ga predstavljaju kao “bivšeg konobara”. Di Maio se dodvorava biračima obećavajući da će povećati minimalnu mjesečnu plaću na 780 eura, da povećati proračunski deficit jer ne želi štedjeti, da će ukinuti 400 beskorisnih zakona, provesti radne i mirovinske reforme kako bi se omogućilo ranije umirovljenje te poboljšanje odnosa s Rusijom.

Talijani više ne vjeruju tradicionalnim strankama

Ta euroskeptična, protu-imigracijska i pro-zelena stranka, objasnio je Di Maio u intervju Washington Postu u studenom 2017., svoj uspjeh temelji na neuspjehu desnih i lijevih političkih stranaka. “Politički problem Italije je u tomu što građani više ne vjeruju klasičnim političkim stranaka koje ne uspijevaju zastupati i braniti njihove interese i vrijednosti. “. Premda će imati najviše zastupnika u parlamentu, to ne znači da će moći oformiti vladu. Pogotovu stoga što je Di Maio do sada energično odbijao svaku pomisao o sklapanju koalicijskog sporazuma s nekom od etabliranih političkih stranaka.

Međutim posljednjih dana iz Pet zvjezdica dolaze signali kako više nisu rezolutno protiv sklapanja koalicije, što znači da bi, ako se dogovore sa Sjevernom Ligom i Naprijed Italija, ipak na kraju mogli formirati zajedničku vladu. No, to nije vjerojatna kombinacija jer Silvio Berlusconi, vođa stranke Naprijed Italija i Matteo Salvini, lider Sjeverne lige, ni pod koju cijenu ne bi prepustili Di Maiu premijersku fotelju.

Kakvi su zapravo odnosi između Silvija Berlusconija i njegovog glavnog koalicijskog partnera Mattea Salvinija najbolje ilustrira incident koji se dogodio prošlog ljeta kad je tabloid Chi, koji je u vlasništvu Berlusconija, objavio je fotografiju Elise Isoardi, zaručnice Mattea Salvinija, kako se strastveno ljubi s nepoznatim muškarcem u španjolskoj Ibizi. Fofografija objavljena na prvoj stranici bila je ukrašena naslovom “Voli drugoga”. Ta epizoda ponajbolje otkriva svu dubinu osobne netrpeljivosti pa i neprijateljstva između dva najbliža koalicijska partnera koji će možda biti u prilici da, zajedno s Pokretom pet zvjezdica, formiraju novu vladu.

Renzijeve premijerske šanse tek u sferi teorije

Istraživanja javnog mijenja najavljuju da bi Demokratska stranka koju predvodi bivši premijer 43-godišnji Matteo Renzi, mogla osvojiti 23,7 posto glasova. U koaliciji sa strankama Više Europe, (More Europe), Italija i Europa, (Italia Europe), mogli bi ukupno osvojiti 27,4 posto glasova, što je, dakako, nedostatno za formiranje vlade.

Nakon što je propao njegov prijedlog za promjenu ustava, koji je imao za cilj racionalizirati državnu upravu i ojačati pravosudni sustav, protiv je glasovalo 59 posto birača, a samo 41 posto za, bivši premijer Matteo Renzi dao je ostavku te se vratio na funkciju predsjednika Demokratske stranke. Renzi bi želio ponovno postati premijerom, ali njegove su šanse tek u sferi teorije. Demokratska stranka pokušava pridobiti birače obećanjima da će povećati minimalnu plaću, smanjiti poreze kako bi povećali ulaganja, podizanje proračunskog deficita na 3 posto BDP-a, i na kraju da će povisiti minimalnu mirovinu na 750 eura te obiteljima plaćati po 400 eura mjesečno za svako dijete dok ne navrši tri godine.

Spektakularan povratak Silvija Berlusconija

I dok ponovni ulazak Mattea Renzia u politiku i izbornu utrku nije pretjerano iznenađenje, povratak bivšeg četverostrukog premijera Silvija Berlusconija prava je senzacija. Ne samo zbog toga što već ima 81 godinu nego i stoga što je 2013. osuđen na četiri godine zatvora zbog porezne prijevare. Doduše, tri godine zatvora su mu oproštene zbog poodomakle životne dobi, a jednu je navodno proveo u dobrotvornom radu. Ankete predviđaju da bi njegova stranaka Naprijed Italija mogla osvojiti oko 15 posto glasova, a da bi koalicija desnog centra koju predvode mogla doći do 35 posto glasova. U toj koaliciji druga je po snazi stranka Sjeverna Liga kojoj predviđaju da će prikupiti oko 14,7 posto glasova, dok bi ostale tri desničarske stranke mogle osvojiti oko 4,5 posto glasova.

Silvio Berlusconi obećao je biračima da će odmah po preuzimanju vlasti deportirati iz države 600.000 ilegalnih imigranata nazavavši ih “tempiranom društvenom bombom koja je spremna svaki čas eksplodirati”. Naprijed Italija također obećava uvesti novu “paralelnu valutu” za domaću uporabu, zadržavajući euro za međunarodnu trgovinu. Berlusconi također namjerava uvesti jedinstvenu stopu poreza na dohodak za tvrtke i pojedince, ukinuti poreze na stanove, na nasljedstvo, povećati minimalnu mirovinu na 1000 eura mjesečno, omogućiti raniji odlazak u mirovinu, uvesti minimalni dohodak od 1.000 eura mjesečno te, dakako, blokirati ulazak u zemlju novim imigrantima.

Salvini još radikalniji

Njegov koalicijski partner, predsjednik Sjeverne Lige, Matteo Salvini, još je radikalniji i šire ruke u svojim obećanjima. On je također najavio uvođenje masovnih deportacija tražitelja azila iz Afrike kao dio radikalnog preoblikovanja migracijske politike. Zbog toga predlaže zatvaranje granica za nove imigrante, vraćanje 400.000 izbjeglica u njihove zemlje podrijetla, uključujući Nigeriju, Tunis i Maroko, tempom od 100.000 imigranata godišnje. Salvini je žestoki protivnik Europske unije, a i on najavljuje uvođenje paralelne domaće valute s eurom. Također obećava iskorjenjivanje kriminala, korupcije i mafije, a namjerava ponovno otvoriti bordele te poboljšati odnose s Rusijom.

U intervjuu za londonski Guardian, Guglielmo Picchi, parlamentarni zastupnik Sjeverne Lige koji se vidi na mjestu budućeg ministra vanjskih poslova u Salvinijevoj vladi, izjavio je kako će njegova stranka koristiti mješavinu gospodarskih prijetnji i raznih poticaja kako bi ubrzala deportaciju imigranata iz Afrike.”Ne želim koristiti riječ sankcije, ali imamo alate – ekonomske alate – koje možemo iskoristiti za pritisak na druge zemlje da prihvate migrante iz naše zemlje. Prijelaz Mediterana neće biti više način da se automatski dobije zaštita”. U Sjevernoj Ligi uvjereni su da će osvojiti više glasova od Naprijed Italija te da će Salvani postati premijer.

Berlusconi plaćao Gadaffiju milijardu dolara godišnje

Politički analitičari međutim sumnjaju da su planovi Berlusconija i Salvanija o masovnim deportacijama imigranata izvedivi, jer bi taj proces izazvao protivljenje drugih članica EU, a uz to bio bi vrlo skup i spor te opterećen brojnim birokratskim preprekama. Inače vlada lijevog centra koju predvodi premijer Gentilone i Demokratska stranka, nedavno je donijela niz mjera kako bi smanjila broj migranata. Među ostalim sklopila je tajne sporazume s milicijama i plemenima u Libiji kako bi oni spriječili afričke imigranate da preko njihove zemlje ulaze u Italiju.

Te su sporazume osudile sve skupine za ljudska prava. Inače, dok je bio premijer, Berlusconi je plaćao Muammaru Gadaffiju milijardu dolara godišnje kako bi spriječio afričke imigrante da preko Libije odlaze u Italiju. Taj je dogovor odlično funkcionirao sve do pada Gadafija. Inače, Italija je 2017. vratila kući svega oko 6500 ljudi, a 2016. još manje, tek 5.200. Ricardo Fabiani, analitičar skupine Eurasia, upozorio je kako je desne stranke olako obećavaju rješenje imigrantskog problema, no bilo kakva njihova akcija suočila bi se s brojnim pravnim i diplomatskim preprekama.

“Naravno, možete poslati policiju i uhititi 5000 migranata i to onda predstaviti svojim biračima kao da radite nešto, ali to neće donijeti nikakvog rezultata. Proces iseljavanja migranata iznimno je skup i kompliciran, a u Europi bi masovna deportacija izazvala brojne otpore i kontroverze.” Fabiani je predložio da se radije pritisnu europske države, posebice Austrija i Francuska, da preko sjeverne granice prime više imigranata iz Italije. “Ako ćemo biti pametni, možemo dogovoriti s europskim partnerima pravedniju distribuciju migranata. Ako to neće ići onda im možemo zaprijetiti: uzmite više naših imigranata ili ćemo otvoriti granicu”.

Ogromna nezaposlenost i nestabilnost

Premda je gospodarska situacija, zbog imigrantske krize, trenutno potisnuta u drugi plan, što odgovara svim političkim strankama, opće nezadovoljstvo ekonomskim prilikama u zemlji prijeti ozbiljnim socijalnim i društvenim sukobima. Talijansko gospodarstvo još uvijek ima šest posto manje BDP nego početkom 2008. kad je došlo do gospodarske krize. To je najbolji dokaz da se oporavlja puno sporije od svih ostalih članica EU s iznimkom Hrvatske. Usporedbe radi, BDP 19 država eurozone porastao je za pet posto od 2008.

Razlog sporog oporavaka opterećenje je brojnim starim problemima, poput prevelikog vanjskog duga, kronično sporog pravosuđa, neučinkovite birokracije, korupcije i mafije. Još dva problema opasno ugrožavaju ekonomsku i političku stabilnost zemlje. Nezaposlenost u Italiji iznosi 10,8 posto, četiri postotna poena više nego 2008. U EU nezaposlenost u prosjeku iznosi 7,3 posto. No, situacija na jugu države još je gora jer tamo stopa nezaposlenosti iznosi 18,3 posto, što je 7,2 posto više nego 2008.

Najteža situacija s nezaposlenošću mladih ljudi

Najteža je situacija s nezaposlenošću među mladim ljudima. Čak 32,2 ljudi mlađih od 25 godina bilo je u prosincu 2017. bez posla, što je drugi najlošiji rezultat u EU. Ali, to je još nekako podnošljivo kad se uzme u obzir da je nezaposlenost mladih na jugu zemlje dosegnula 46,6 posto, što je 13 posto više nego 2008. godine. Profesor Mario dela Valle koji predaje sociologiju u jednoj milanskoj gimnaziji, smatra da je nezaposlenost najveći problem Italije te da može dovesti do erupcije nezadovoljstva.

“Mladi ljudi u Italiji u najtežem su položaju. Gotovo polovina ljudi do 25 godina su nezaposleni, a većina onih do 40 godina doduše radi, ali imaju ograničene i povremene ugovore o radu pa su još pod dodatnim opterećenjem brige za očuvanje svog radnog mjesta. Jedino je nešto zadovoljnija generacija starijih ljudi koji redovito primaju mirovine i relativno su zadovoljni. Stoga nije čudo što u talijanskom društvu prevladava duboko nezadovoljstvo i zabrinutost, ali i gnjev i frustracije zbog potpuno nefunkcionalne državne birokracije i uprave. Naravno, najviše ljutnje izazivaju kriminal i korupcija koju niti jedna vlada od 1945. nije uspjela obuzdati.”

Samo 4 posto ukupne socijalne potrošnje dodjeljuje se ljudima starijim od 40 godina, dok čak 77,2 posto pomoći odlazi osobama starijim od 65 godina. Umirovljenici često moraju uzdržavaju svoju djecu i nakon njihove 18 ili 25 godine života, pa je i to razlogom zašto imaju tako važnu ulogu u obiteljskim financijama.

Siromašno čak 4,7 milijuna Talijana

Uz nezaposlenost, siromaštvo je drugi nesnosan problem koji potiče socijalno nezadovoljstvo i rast populističkih i antiinstitucionalnih stranaka. Prema statistici Eurostata, broj Talijana koji žive u apsolutnom siromaštvu, što znači da nemaju dovoljno novca za kupnju osnovnih prehrambenih i životnih dobara te usluga, porastao je 2016. na 4,7 milijuna ljudi. To je čak 3 milijuna ljudi više nego 2008. godine i to je najveći porast siromaštva od svih članica EU.

Roberto Perotti, ekonomist sa sveučilišta Bocconi i bivši državni savjetnik, upozorio je da je siromaštvo najozbiljniji problem s kojim se danas suočava Italija. “Rast apsolutnog siromaštva talijanski je problem broj 1, a što je najgore brojke i dalje rastu unatoč činjenici da je došlo do relativnog gospodarskog oporavka”. Luigi Moreno, trgovački putnik koji zbog posla često iz Milana putuje u Rim, ispričao je kako je zgranut situacijom u glavnom gradu Italije. “Rim je prepun beskućnika, ljudi koji spavaju pod arkadama, na ulicama, ispod mostova… I najstrašnije što se na njih više nitko ne osvrće, nitko ih ne gleda, pa pa nije ni čudo da se za njih nema tko brinuti.”

Udruga Federcasa procjenjuje da su ilegalni stanari zauzeli oko 49.000 javnih zgrada u Italiji, za razliku od 2008. kad je bilo okupirano oko 38.000 zgrada. Sve stranke obećavaju odvojiti milijarde dolara za pomoć siromašnima te da će uvesti jedinstvenu plaću za siromašne, ali u to nitko ne vjeruje jer svi znaju da tih novaca nema. Nezaposlenost i rast siromaštva ubrzali su iseljavanje iz zemlje pa je od 2006. do 2017. otišlo u inozemstvo oko 2 milijuna ljudi, što je porast od oko 60 posto. Službene statistike pokazuju da je trenutno na privremenom radu u inozemstvu više od pet milijuna Talijana. Besperspektivnost se također ogleda i u padu nataliteta. Prema najnovijim statistikama, u 2016. rođeno je 373.075 beba, što je za 22 posto manje nego 2008. godine.