Zašto se Vlada obrušila na male poduzetnike? Zato što je to suština hrvatskog sustava
U mentalnom sklopu dogovorne ekonomije, poduzetnici su nužno lopovi i varalice
Hrvatski porezni, birokratski, javnoupravni i drugi državni sustavi temeljni su na jednoj dominantnoj vrijednosti: nepovjerenju. Procedure i propisi kojima se njima upravlja, većini građana i poduzetnika neshvatljivi su upravo zato što su krojeni za sve mogućnosti manipulacije, zloupotrebe, prevare i kriminala. A ako je cilj predvidjeti i pokušati spriječiti sve moguće prevare, jasno je, propisi i zakoni moraju biti nevjerojatno kompleksni.
Što je potpuno krivo, iz nekoliko razloga. Prvo, zavaljati državu na PDV-u ili prirezu većini građana nije primarna motivacija za upuštanje u poslovne pothvate. Radi nekolicine koji će uistinu tako poslovati, većina poduzetnika mora voditi neizvjesnu borbu s bizarnim propisima, anakronim pravilima i sporim procedurama.
Oni koji zbilja žele varati, sigurno će varati
Drugo, sama kompleksnost sustav čini skupljim za održavanje, što paradoksalno kompromitira prvu točku – jer ekscesno visoki porezi i uvredljivo iritantni nameti poput Hrvatskih voda i Turističke zajednice prirodno inspiriraju na sve moguće metode smanjivanja poreznog nameta, često radi golog preživljavanja. Treće, oni koji zbilja žele varati državu ili dobavljače ili vlastite partnere, to će učiniti bez obzira na birokratske zapreke, zakone, pravila i propise.
I na kraju, po prirodi stvari svaka dodatna regulativa, poput dizanja porezne osnovice direktorima poduzeća, inherentno koristi etabliranim subjektima – velikim kompanijama kojima tako nije naročit problem, što dodatno smanjuje dinamičnost već umočvarenog hrvatskog gospodarstva. Sama ideja da se ovakvi porezni propisi mogu mijenjati preko noći, odbija investitore i entuzijaste koji su se možda i mislili okušati u neprivlačnom hrvatskom tržištu.
Dogovorna ekonomija, u socijalizmu i kapitalizmu
Mentalni sklop u kojem svakog obrtnika, startup osnivača, ulagača ili poslovnog avanturista valja promatrati kao mogućeg lopova, te po tome krojiti zakone i propise, fundamentalni je problem hrvatske ekonomije. Posljedica je to nekoliko desetljeća dogovorno-državne ekonomije, prvo kolektivne u socijalizmu, a zatim one, ništa manje kolektivne, u kapitalizmu.
Sasvim je jasno kako su djelatnici Ministarstva financija i Porezne uprave zaključili da se u poreznim osnovicama za direktore trgovačkih društava nalazi potencijal za dodatne proračunske prihode. Sasvim je jasno i to da su zaključili kako su direktorski minimalci posljedica malicioznog nauma da se ošteti država, a ne, recimo, pokušaj reinvestiranja svake kune u stvaranje nove vrijednosti, novih prihoda, proizvoda, pogona, radnih mjesta.
Nastrana inverzija američkog i njemačkog modela
Ideja kako bi trebalo učiniti sve, da bi osnivačima novih kompanija i vlasnicima manjih poduzeća bilo što lakše poslovati, za hrvatski je sustav neshvatljiva, a pomalo i neprihvatljiva. Umjesto otvaranja gospodarstva kako bismo svake godine pokušali stvoriti još jedan Nanobit ili Rimac automobile, umjesto iskrene i obilate pomoći svakom dovoljno ludom da se, uz ovakvo pravosuđe i visoke poreze upusti u poslovanje, Vlada je zaključila da je bolje još malo povećati bruto namete. Prvo bi iziskivalo određeno povjerenje u kreativni potencijal hrvatskih poduzetnika; drugo je, računaju, siguran priljev.
Američki IRS, kao i njemačka porezna uprava, kao i većina suvremenih poreznih uprava, imaju jednostavno načelo. Sve postupke u poslovanju promatraju kao bazično dobronamjerne i rado će pružiti savjet ako ste negdje pogriješili, ili nešto niste znali, ili ste negdje zalutali. Ako, pak, zaključe da ste ih namjerno išli prevariti, kazne će biti zbilja drakonske. U Hrvatskoj imamo nastranu inverziju tog modela: svi smo u startu prevaranti, a pravi prevaranti obično se sasvim dobro snađu.