Svako dijete trebalo bi imati drvene bojice da nacrta mamu, tatu i stablo. Majicu dugih rukava. Šal i kapu. Loptu. Pidžamu. Plišanog medu da s njim spava. Čizmice. Tople čarape za zimu. Školsku torbu. Pernicu. Lutku.
A koliko djece u Hrvatskoj ni to nema i koliko ih želi baš te male stvari, samo obično šiljilo, limenku coca cole, kisele bombone i, ako je moguće, rozu dekicu sa sovom, mogao je osvijestiti svatko tko je pogledao Indexovu božićnu akciju Index želja u kojoj, kao i svake godine, pozivaju građane da ispune male snove djevojčicama i dječacima koji žive u dječjim domovima.
Domska djeca šalju želje i svatko može odabrati koje će usrećiti. A akcija je već završena, javili su se dobri ljudi koji će nepoznatim mališanima poslati paketiće. Od 2011. godine, otkako Index ovo radi, ispunjeno je 30.000 željica djeci koja odrastaju u socijalnim ustanovama, bez roditelja i obitelji.
Djeca kojoj nema tko ispunjavati želje
Nisam baš laka na suze, ali proplačeš dok čitaš što su napisala djeca iz domova. Djeca kao naša, ali djeca kojoj nema tko ispunjavati želje, niti itko pred Božić ispipava čime će ih iznenaditi.
Djevojčica od osam godina željela bi bilježnice. Dječaku od 14 godina trebao bi donji dio trenirke. Ne cijela trenirka da donatoru ne bude previše, nego samo donji dio. Petnaest godina: okvir za sliku. Šesnaest godina: boca za vodu. Sedam godina: policijski autić iz Pepca, najjeftinijeg dućana s odjećom, igračkama i raznim drangulijama. Osam godina: htjela bi one svjetleće zvjezdice za zid. Tri godine: psića koji šeta na uzici. Dvanaest godina: sobnu biljku. Za curicu od godinu dana želju su poslale tete: pelene. Neka djeca zamolila su za poklon tablet, mobitel, ekran, ali sva su obazrivo naznačila: rabljeni.
Razgovarajmo s djecom o siromaštvu
Ovih dana pitali smo doma našu djecu što bi htjeli za Božić. Ne znaju. Razmislit će pa će nam reći ako se nešto sjete. Ali kako kad nemaju želja. Sve su unaprijed ispunjene. Sobe pune igračaka, ormari puni robe, ladice pune slatkiša. Zato smo davno uveli barem tu praksu da se odjeća i igračke koju prerastu spakiraju i odnesu djeci kojoj to treba jer nemaju. To je mala i neznatna utjeha savjesti pred činjenicom da jedni imaju toliko previše, a drugi toliko premalo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Često im govorimo da mnoge obitelji teško žive jer roditelji ili ne rade, ili imaju male plaće i da njihova djeca oskudijevaju čak i u najnužnijim stvarima. Ja sam im pričala da sam kao dijete imala jednu jedinu, običnu, gumenu lutku, donijela mi ju je teta iz Rima. Razgovaramo s njima o siromaštvu, o djeci koju su roditelji napustili pa su odvedena u domove, o djeci koja nikad nisu dobila tortu sa svjećicama.
Ove moje takve sudbine strašno rastužuju. To je dobro za izgradnju karaktera, ali nije dovoljno. Jer oko sebe gledaju druge stvari. Neki njihovi prijatelji, četvrti razred, nosaju iPhone 14 koji košta preko 16.000 kuna i imaju bazene ispred kuće.
Uvesti skupne posjete domovima kao obvezu
Priča mi znanac nedavno da je neki par, tu iz Zagreba, vodio osam prijatelja svoga sina u Pariz da tamo proslave njegov rođendan. To je odurno, ali takav je svijet. Teško je u takvom svijetu ispravno odgojiti mlade naraštaje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kod naše djece u školama vide se golim okom ogromne socijalne razlike. Ne znam kako pojedini učitelji i nastavnici rukuju tom osjetljivim materijom. Ukazuju li djeci na neki način na to da bogatstvo nije mjerilo vrijednosti i da onaj koji dolazi u razred u skupim majicama i sa dizajnerskim satom nije bolji od onoga drugog djeteta u davno ispranoj trenirci koju je naslijedio od brata.
Ali sigurna sam da bi skupni i obavezno propisani posjeti dječjim domovima bili vrijedna točka školskog kurikuluma. Tako bi se svim učenicima pružila mogućnost da upoznaju djecu koja su ista kao oni, ali toliko manje sretna od njih. Bila bi to snažna i upravo nezamjenjiva nastava iz empatije. I ovu Indexovu akciju moglo bi se obraditi u nastavi, kud ćeš boljeg odgojnog sadržaja. Jer kad djetetu daš da vidi da neki njegov vršnjak ima želju da pod bor dobije tople čarape ili gumene bombone, istog časa će razumjeti koliko je povlašteno i kakvu odgovornost zbog toga ima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto školarcima ne bismo uveli obvezne posjete dječjim domovima? To bi bila snažna nastava iz empatije
Pitali smo doma našu djecu što bi htjeli za Božić. Ne znaju. Razmislit će pa će nam reći. Ali kako kad nemaju želja, sve su već ispunjene
Kod naše djece u školama vide se golim okom ogromne socijalne razlike. Ne znam kako pojedini učitelji i nastavnici rukuju tom osjetljivim materijom. Ukazuju li djeci na neki način na to da bogatstvo nije mjerilo vrijednosti i da onaj koji dolazi u razred u skupim majicama i sa dizajnerskim satom nije bolji od onoga drugog djeteta u davno ispranoj trenirci koju je naslijedio od brata.
Svako dijete trebalo bi imati drvene bojice da nacrta mamu, tatu i stablo. Majicu dugih rukava. Šal i kapu. Loptu. Pidžamu. Plišanog medu da s njim spava. Čizmice. Tople čarape za zimu. Školsku torbu. Pernicu. Lutku.
A koliko djece u Hrvatskoj ni to nema i koliko ih želi baš te male stvari, samo obično šiljilo, limenku coca cole, kisele bombone i, ako je moguće, rozu dekicu sa sovom, mogao je osvijestiti svatko tko je pogledao Indexovu božićnu akciju Index želja u kojoj, kao i svake godine, pozivaju građane da ispune male snove djevojčicama i dječacima koji žive u dječjim domovima.
Domska djeca šalju želje i svatko može odabrati koje će usrećiti. A akcija je već završena, javili su se dobri ljudi koji će nepoznatim mališanima poslati paketiće. Od 2011. godine, otkako Index ovo radi, ispunjeno je 30.000 željica djeci koja odrastaju u socijalnim ustanovama, bez roditelja i obitelji.
Djeca kojoj nema tko ispunjavati želje
Nisam baš laka na suze, ali proplačeš dok čitaš što su napisala djeca iz domova. Djeca kao naša, ali djeca kojoj nema tko ispunjavati želje, niti itko pred Božić ispipava čime će ih iznenaditi.
Djevojčica od osam godina željela bi bilježnice. Dječaku od 14 godina trebao bi donji dio trenirke. Ne cijela trenirka da donatoru ne bude previše, nego samo donji dio. Petnaest godina: okvir za sliku. Šesnaest godina: boca za vodu. Sedam godina: policijski autić iz Pepca, najjeftinijeg dućana s odjećom, igračkama i raznim drangulijama. Osam godina: htjela bi one svjetleće zvjezdice za zid. Tri godine: psića koji šeta na uzici. Dvanaest godina: sobnu biljku. Za curicu od godinu dana želju su poslale tete: pelene. Neka djeca zamolila su za poklon tablet, mobitel, ekran, ali sva su obazrivo naznačila: rabljeni.
Razgovarajmo s djecom o siromaštvu
Ovih dana pitali smo doma našu djecu što bi htjeli za Božić. Ne znaju. Razmislit će pa će nam reći ako se nešto sjete. Ali kako kad nemaju želja. Sve su unaprijed ispunjene. Sobe pune igračaka, ormari puni robe, ladice pune slatkiša. Zato smo davno uveli barem tu praksu da se odjeća i igračke koju prerastu spakiraju i odnesu djeci kojoj to treba jer nemaju. To je mala i neznatna utjeha savjesti pred činjenicom da jedni imaju toliko previše, a drugi toliko premalo.
Često im govorimo da mnoge obitelji teško žive jer roditelji ili ne rade, ili imaju male plaće i da njihova djeca oskudijevaju čak i u najnužnijim stvarima. Ja sam im pričala da sam kao dijete imala jednu jedinu, običnu, gumenu lutku, donijela mi ju je teta iz Rima. Razgovaramo s njima o siromaštvu, o djeci koju su roditelji napustili pa su odvedena u domove, o djeci koja nikad nisu dobila tortu sa svjećicama.
Ove moje takve sudbine strašno rastužuju. To je dobro za izgradnju karaktera, ali nije dovoljno. Jer oko sebe gledaju druge stvari. Neki njihovi prijatelji, četvrti razred, nosaju iPhone 14 koji košta preko 16.000 kuna i imaju bazene ispred kuće.
Uvesti skupne posjete domovima kao obvezu
Priča mi znanac nedavno da je neki par, tu iz Zagreba, vodio osam prijatelja svoga sina u Pariz da tamo proslave njegov rođendan. To je odurno, ali takav je svijet. Teško je u takvom svijetu ispravno odgojiti mlade naraštaje.
Kod naše djece u školama vide se golim okom ogromne socijalne razlike. Ne znam kako pojedini učitelji i nastavnici rukuju tom osjetljivim materijom. Ukazuju li djeci na neki način na to da bogatstvo nije mjerilo vrijednosti i da onaj koji dolazi u razred u skupim majicama i sa dizajnerskim satom nije bolji od onoga drugog djeteta u davno ispranoj trenirci koju je naslijedio od brata.
Ali sigurna sam da bi skupni i obavezno propisani posjeti dječjim domovima bili vrijedna točka školskog kurikuluma. Tako bi se svim učenicima pružila mogućnost da upoznaju djecu koja su ista kao oni, ali toliko manje sretna od njih. Bila bi to snažna i upravo nezamjenjiva nastava iz empatije. I ovu Indexovu akciju moglo bi se obraditi u nastavi, kud ćeš boljeg odgojnog sadržaja. Jer kad djetetu daš da vidi da neki njegov vršnjak ima želju da pod bor dobije tople čarape ili gumene bombone, istog časa će razumjeti koliko je povlašteno i kakvu odgovornost zbog toga ima.