Zašto su se svi toliko bojali nevažne državne tajnice Josipe Rimac i radili joj milijunske usluge
Kako je moguće da je jedna samo lokalno moćna političarka i dužnosnica iz rezervnog stranačkog kadrovskog ešalona imala tako magičan utjecaj?
Kako, zaboga? Kako je moguće da je jedna samo lokalno moćna političarka i dužnosnica iz rezervnog stranačkog kadrovskog ešalona imala tako magičan utjecaj kojeg su se bojali ministri i pod kojim su se povinovali šefovi javnih poduzeća, a evo i rektorica i ugledna akademska građanka Dijana Vican?
Žena je bila, valja podsjetiti, tek državna tajnica u jednom ministarstvu. I to ne u nekom krucijalnom, poput obrane, vanjskih poslova ili financija, već u Ministarstvu uprave. Pa opet, i po slučaju svježe uhićene bivše rektorice Zadarskog sveučilišta Dijane Vican, potvrđuje se da je Josipa Rimac (danas Pleslić) imala golemu neformalnu moć, koju je koristila – po sumnjama USKOK-a – da državne službenike, ministre, šefove javnih poduzeća, a evo i zadarsku rektoricu, pritišće kako bi njenim ljudima odradili poslove preko reda i mimo zakona.
Na prvu loptu se čini da je ključno pitanje ovdje “kako” – kako je moguće da je političarka iz rezervnog stranačkog kadrovskog ešalona i “kraljica” samo u okvirima svog Knina – imala takav, po neke i kobni utjecaj? Kako je moguće da su joj svi ti silni dužnosnici ili ispunjavali želje ili smišljali sumanute izgovore kako bi izbjegli njena traženja? Zašto je nitko nije prijavio DORH-u ili bar nadležnima u vertikali vlasti?
Poseban odnos s Plenkovićem
U cijeloj toj niski ljudi na koje je Josipa Pleslić (tada Rimac) pokušala utjecati kako bi se progurali poslovi ljudima koji su joj uslugu znali uzvratiti, ipak se posebno ističe slučaj Dijane Vican. I to ne samo zbog njenog akademskog zaleđa.
Naime, to da su Andrej Plenković i Dijana Vican imali poseban odnos nije nikakva tajna. On je svakako posebniji od odnosa kakav bi premijer imao s nekim od drugih djelujućih rektora javnih sveučilišta. Osobno ju je odabrao za čelnu osobu obrazovne reforme 2017., povjerivši joj zadaću da provede obimnu Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije. Kad je postalo jasno da tim poslom ne upravlja dobro, premijer ju je branio biranim riječima, apostrofirajući kako Vican “odlično radi svoj posao”.
Potpora i povjerenje
Kada je, međutim, tadašnji strateški koalicijski partner, HNS uvjetovao Vicaničin odlazak s čelnog mjesta reforme, zadarska se rektorica povukla, usprkos potpori premijera. Kasnije će otkriti da je to učinila u dogovoru s njim jer joj, kako je rekla, nije bila prihvatljiva “kultura rada s metodama ultimatuma”. Kritizirala je time HNS, a ne Plenkovića. Pored HNS-a kao partnera u Vladi koji je tražio njen odlazak, Plenković je potom javno rekao kako je “dužan zahvaliti profesorici Vican”.
Među njima se, nakon te epizode, nastavio odnos pun poštovanja, uzajamnog uvažavanja i povjerenja. Plenković ju je u dva navrata postavljao na odgovornu poziciju čelnice upravnog vijeća ključne agencije za visoko školstvo, a u zadarskom je rektoratu sve ove godine bio rado viđen gost. Posljednji put posjetio ju je krajem rujna, tri dana prije nego joj je istekao dugotrajni mandat, istaknuvši njeno sveučilište kao primjer drugima. Plenković je, govore tako obrazovni insajderi, u Zadru posjećivao Vican i kada bi dolazio nekim drugim poslom, ne nužno sveučilišnim.
Kako je, dakle, moguće da je Vican tek tako ispunila želju Josipe Rimac da povuče već aktiviranu naplatu 1,45 milijuna kuna garancije od tvrtke za koju je lobirala državna tajnica? “Ako možeš to učiniti, učini”, navodno je poručila Rimac rektorici zadarskog sveučilišta. Učinila je – i time odmah, kako tvrdi USKOK, oštetila vlastito sveučilište za isti iznos. Osim toga je i stala u dugi red onih javnih djelatnika koji su popustili pod lobiranjem Rimac. I još duži onih koji su je, uz bizarne izlike, pokušavali izbjeći.
Štromarovo izbjegavanje
Primjerice, predsjednik HNS-a, u to vrijeme strateškog partnera HDZ-a, Predrag Štromar je bio i potpredsjednik Vlade kad ga je Rimac pritiskala da ubrza izdavanje uporabnih dozvola za vjetropark Krš-Pađene. Kako je ispričao istražiteljima, Štromar joj je više puta dao do znanja da se procedura ne smije preskakati, ali ona je bila “vrlo uporna i agresivna u svojim traženjima”.
Predsjednik strateškog koalicijskog partnera vladajuće stranke i potpredsjednik Vlade je stoga pribjegao lukavijoj taktici – bijegu. “Izbjegavao sam sastanke s njom jer je tražila nešto što se ne smije napraviti, dok je istovremeno na neki način bila na glasu kao osoba kojoj se nije dobro zamjeriti”, rekao je istražiteljima Štromar. U to vrijeme predsjednik HNS-a, stranke radi koje je Vican – unatoč Plenkovićevoj potpori! – napustila funkciju čelne osobe obrazovne reforme.
Kako se aktivirao Zdravko Marić
Bivši ministar financija Zdravko Marić je, pak, uz uporno lobiranje Rimac i bivše ministrice regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijele Žalac radio na tome da se odobri HBOR-ov kredit od 80 milijuna eura za tvrtku koja je gradila vjetropark oko kojeg je Rimac lobirala i kod Štromara.
Osim HBOR-a, u tom kreditu je ključnu ulogu imala i Hrvatska poštanska banka, koja je u državnom vlasništvu. “Moraš da vidiš sa Zdravkom da pomogne i da se aktivira”, pisala je Žalac Josipi Rimac nezadovoljna brzinom kojom se sve rješavalo. “Zvat ću Zdravka, vidjet ću što se da”, odgovara joj Rimac. Zatim piše kako sutra, u utorak 5. ožujka, ide kod predsjednika Uprave HPB-a na sastanak, a da će ga Marić po tom pitanju posjetiti u srijedu. “Ide u srijedu i aktivirao se”, pisala joj je Rimac.
Oni koji se “aktivirali” na poticaj Josipe Rimac, a nisu bili ministri, su upali i u ozbiljnije probleme sa zakonom. Na optužnici su se tako našli bivši prvi čovjek Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić i tadašnji predsjednik uprave Hrvatske energetske regulatorne agencije Tomislav Jureković. Svi oni su, čini se, popustili pod traženjima “osobe kojoj se nije dobro zamjeriti”. Kao i Dijana Vican, bivša rektorica koju Andrej Plenković iznimno cijeni.
Nije “kako”, nego “tko”
Kako, zaboga? Kako je moguće da je jedna samo lokalno moćna političarka i dužnosnica iz rezervnog stranačkog kadrovskog ešalona imala tako magičan utjecaj kojeg su se bojali ministri i pod kojim su se povinovali šefovi javnih poduzeća, a evo i rektorica i ugledna akademska građanka Dijana Vican? Kako je moguće da jednu Josipu Rimac tadašnji šef druge najjače stranke u vladajućoj koaliciji drži osobom “kojoj se nije dobro zamjeriti”?
Problem je možda u samom pitanju. Možda se ne radi i nikad se nije radilo o “kako”. Nego – “tko”? Tko je stajao iza prodorne, ali ipak samo lokalno moćne političarke? Od čijeg autoriteta je srce silazilo u pete svim tim silnim visokim državnim dužnosnicima kad bi vidjeli na ekranu mobitela broj Josipe Rimac?