Zašto, zapravo, radikalna desnica Plenkovića naziva izdajnikom?
Djeluje im kao invazivno strano tijelo u njihovu ideološkom sustavu
Zadarski Hrvatski tjednik, list nizak u nakladi i još niži u profesionalnim standardima, u dva je broja zaredom Andreja Plenkovića na naslovnoj stranici proglasio izdajnikom.
Naravno da bismo mogli reći kako se tu radi o marginalnim političkim ekscesima, kad Hrvatski tjednik na svojim stranicama ne bi okupljao iste one pripadnike hrvatskog javnog i političkog života, koji su aktivno sudjelovali u dovođenju na vlast Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića: od raznih biskupa koji misle da živimo u 1945. godini, preko predstavnika svih mogućih braniteljskih udruga, do bivših i sadašnjih političara čija su jedina dva zadatka propagiranje žestokog hrvatskog nacionalizma i plašenje građana komunizmom.
Nijedan nacionalististički vođa nakon Tuđmana
Zašto, dakle, taj najradikalniji sloj hrvatske desnice, sada, kad HDZ drži kompletnu vlast u zemlji, i kad SDP-a više de facto nema, naziva HDZ-ova premijera nacionalnim izdajnikom, mnogo gorim čak i od Ive Sanadera?Riječ je, čini se, o dvije grupe razloga. Prvo, HDZ opet nije dobio nacionalističkog vođu. Zvuči apsurdno, ali na čelo Hrvatske demokratske zajednice, od smrti dr. Franje Tuđmana do danas, nije uspio doći niti jedan pravi nacionalistički političar.
Ivo Sanader bio je zagovornik “europske orijentacije” Hrvatske, koja je isključivala nacionalizam, ali je uključivala uhićenja hrvatskih okrivljenika pred Haaškim sudom, kao i blisku suradnju s hrvatskim Srbima. Jadranka Kosor sentimentalna je domoljupka, koja nikad nije imala veze s desnim krilom HDZ-a, dok je Tomislav Karamarko bivši bliski suradnik lijevog krila HDZ-a, koji se uspješno prerušio u hrvatskog nacionalista, kako bi zavladao strankom. Andrej Plenković je, pak, još jedan od ljudi iz Ministarstva vanjskih poslova, koji su u zadnjih trinaest godina vladali Hrvatskom.
Potpuno odbacio Karamarkovu politiku
Ivo Sanader, Zoran Milanović, Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković; svi oni dolaze iz MVP-a. Što znači da ne mogu biti žešći nacionalisti, naprosto zato što vas posao u MVP-u tjera da politiku i društvo gledate u širem kontekstu od parohijalno nacionalnog. Hrvatski radikalni konzervativci bili su, donekle, zadovoljni Karamarkom, jer je on u vrh vladajuće stranke uveo njihovu retoriku I njihove zahtjeve, ali mu nisu osobito vjerovali, zbog njegove prošlosti. Zato, ustvari, Tomislava Karamarka nitko nije ozbiljno branio, kad je pao u kasno proljeće ove godine.
Od Plenkovića se, pak, među ultradesničarima, očekivalo da nastavi barem s nekim elementima Karamarkove politike i retorike, što je on odmah poslije izbora odlučno odbio. Plenković je, baš kao i Sanader, uspostavio suradnju sa hrvatskim Srbima, ovih je dana jasno kazao kako Hrvatska pod svaku cijenu podupire cjelovitost BIH (a mnogi su očekivali da će govoriti o trećem entitetu), u njegovu rječniku nema ni najmanjih nacionalsitičkih tragova, dok je Vladu sastavio gotovo po kriterijima Zorana Milanovića, uz ponešto više sluha za zagovornike hrvatskog modela kapitalizma (što je vidljivo u itekako spornom sadržaju porezne reforme).
Žestoki udarac konzervativnoj revoluciji
Naposljetku, Plenković je zadao žestoki udarac hrvatskoj konzervativnoj revoluciji, kada je jasno rekao da se pobačaj neće zabraniti; čak se i njegov najkonzervativniji suradnik, ministar zdravstva Milan Kujundžić (valjda jedini član Vlade koji se uklapa u ideološke standarde radikalne desnice), izjasnio protiv zabrane pobačaja.
Budući da je konzervativna revolucija u proteklih nekoliko godina penetrirala u sve društvene i političke slojeve, od kleirkaliziranog HTV-a, preko raznih intelektualnih udruga, pa do novih NGO-a, jasno je da se gospodin Plenković, kojeg je, dakle, baš ta konzervativna revolucija dovela na vlast, sada doima kao invazivno strano tijelo u njihovu ideološkom sustavu, pa ga zato iz dana u dan radikalna desnica naziva izdajnikom.
Danas je SDP samo poljuljani brand
Što ne znači da će Plenković zaustaviti konzervativnu revoluciju (no, to je sasvim posebno pitanje). Drugi glavni razlog zbog kojeg desnog premijera desnica optužuje za izdaju jest, naravno, stanje u SDP-u. Odlaskom Zorana Milanovića SDP je prestao postojati kao ozbiljna politička činjenica, što je i normalno jer je Milanović stranku vodio skoro deset godina.
Novi se SDP tek treba uspostaviti; danas je SDP samo poljuljani brand, koji bi trebao okupljati protivnike konzervativne revolucije, ali o kojem ćemo nešto više znati poslije izbora za predsjednika stranke. Ishod tih izbora može se pokazati prilično opasnim za budućnost SDP-a, pa tako i cjelokupne lijevo liberalne opcije u Hrvatskoj. Zasad, nažalost, niti jedan kandidat za novog predsjednika stranke ne obećava da će SDP obnoviti kao ideološki artikuliranu, i dobro organiziranu masovnu stranku.
Test na lokalnim izborima
Davor Bernardić tipičan je populistički političar, Tonino Picula strahovito se kompromitirao tezom da SDP može voditi iz ureda u Bruxellesu, Ranko Ostojić je odveć nekomunikativan za uspješnog predsjednika stranke, dok o Orsatu Miljeniću kao političaru još ne znamo dovoljno, osim da je prilično dobar u javnoj komunikaciji.
Dok se god SDP ne obnovi kao snažna, relevantna prijetnja hrvatskoj desnici, ona će iz dana u dan razapinjati Plenkovića, jer nema opasnosti da druga strana konkurira za vlast. Naredni lokalni izbori pokazat će koliko će Plenkovića koštati njegov ideološki centrizam, i hoće li SDP na tome uspjeti profitirati. Ako SDP, eventualno, pobijedi na lokalnim izborima, a HDZ zabilježi znatno lošije rezultate nego 2013. godine, Andrej Plenković mogao bi se suočiti s ozbiljnim desnim pritiskom, koji će pokušati ugroziti njegovu sadašnju politiku, a možda čak i njegov položaj u stranci.