Jedna od epizoda zbog kojih i danas žalim sasvim je simboličke naravi. One zime 1996. godine nisam bila na legendarnom zagrebačkom prosvjedu podrške Radiju 101. Moja kći imala je operaciju u Lovranu i bilo smo tamo s njom. Vijesti o tome da je Zagreb na nogama slušali smo te uzbudljive večeri u autu na radiju.
Naravno da je moje odsustvo s tih demonstracija bilo posve nebitno za cijelu tu stvar oko spašavanja Stojedinice, ali meni nije. Propustila sam taj kraljevski osjećaj da sudjelujem u nečemu što je dobro i važno. Nije me bilo tamo gdje sam trebala biti.
Kultna medijska institucija
Sjetila sam se toga ponovno ovih dana na vijest da Radiju 101 slijedi razlaz jer je državno Vijeće za elektroničke medije dodijelilo njihovu frekvenciju osobi koja se zove Ivan Jurić Kaćunić i poduzeću koje je registrirao prije par mjeseci da bi pokrenuo projekt nove radio stanice koja će se zvati Top radio.
Samo jedan faktor omogućio bi hrvatskoj kulturi da se malo lakše pomiri s definitivnom smrću kultne medijske institucije, čija je stara slava, doduše, već duže vrijeme naočigled kopnila. Prethodni njemački vlasnik nije se znao nositi s velikim očekivanjima publike, a niti s financijskim i organizacijskim problemima pa se ni perspektiva nije činila osobito sretnom.
Moram reći da Stojedinicu više nisam slušala iako je još uvijek imam zabilježenu na biraču stanica pod brojem jedan. A onda im je istekla i koncesija.
Profesionalni harakiri
Ali nostalgičari za onim radijskim maherima i onim programom zbog koga se 120.000 ljudi prije 25 godina slilo na Trg bana Jelačića imali su se pravo nadati bar tome da će zrelost u prijelomnom trenutku pokazati Vijeće za elektroničke medije. To se, međutim, nije dogodilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Institucija čijih sedam članova vrlo obilato plaćaju hrvatski porezni obveznici da bi za njih brinuli o kvaliteti novinarstva i javnom interesu u zoni televizije, radija i portala – basnoslovno se osramotila. I to je jedan kroz jedan.
Jer u konkurenciji ukupno osam prijava za koncesiju Stojedinice, proglasiti pobjedu posvema mutnog tipa poput Jurića Kaćunića – pa to je stvarno ravno profesionalnom i moralnom harakiriju. I to tako premoćnu pobjedu, sa šest od sedam glasova.
Gnijezdo za uhljebljivanje
O radu, pojedinačnom integritetu i zajedničkim djelima ovog sastava Vijeća za elektroničke medije bolje mi je da šutim jer je potpuno besmisleno širiti temu. Sasvim je dovoljno reći da je Vijeće, taj nominalno važni medijski regulator, baš kao i mnogi drugi kanceli ovog hiperpolitiziranog sustava, uvijek bilo i ostalo gnjezdašce za uhljebljivanje/nagrađivanje političkim vlastima omiljenih kadrova i da je za izbor novih članova, kako mandati istječu, uvijek bila odlučujuća lijepa riječ trenutno vladajuće stranke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A naizgled briljantni životopisi lako se nakite poslije lobiranja i nagodbe, papir trpi sve. Tko ne zna, pao bi u nesvijest na sve te reference.
Grand prix medijskom podzemlju
No ovo je ipak malo previše. Vijeće je, naime, u ovom slučaju izglasalo grand prix ne lošem programu, iako Kaćunićev program jest loš, ne osobi koja nema nikakvog novinarskog ugleda premda ga Kaćunić stvarno nema. Nego direktno medijskom podzemlju.
Je li ekipa u kojoj sjede predsjednik Josip Popovac, Davor Marić, Katja Kušec, Anita Malenica, Vanja Gavran, Damir Bučević i Robert Tomljenović kolektivno slijepa? Obitavaju li u pećini kamo ne dolaze informacije iz grada i svijeta? Razumiju li išta smisao i duh Zakona o elektroničkim medijima po kome rade?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ili tu ima korupcije? Eh. Ali nema puno drugih varijabli i kombinacija kojima bi čovjek išao objašnjavati ovakvu odluku.
Potrčko odbjeglog tajkuna
Jer ne postoji valjda nitko tko duže od pet godina radi u medijima ove majušne zemlje, u kojoj se o svima sve zna – osim, dakako, članova Vijeća za elektroničke medije – a da nije obaviješten da je Ivan Jurić Kaćunić izgradio ”karijeru” kao potrčko odbjeglog tajkuna Miroslava Kutle i jedan od formalnih titulara nad njegovim prikrivenim udjelima u cijeloj mreži radijskih postaja i firmi pod čijim imenima te tvorevine posluju. Prikrivanje vlasništva je, samo da se podsjetimo, kažnjivo djelo za koje sudovi mogu biti rebnuti počinitelje sa 100 do milijun kuna.
Očevici su mi pričali da je Kaćunića, kao robu podesnu za rukovanje, na jednim stepenicama davnih dana naciljao Juraj Hrvačić, još jedan od Kutlinih momaka za specijalne operacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je počeo uredničko-menadžerski uspon malog redaktora vijesti o čijoj je podaničkoj korespondenciji s Gazdom tjednik Nacional u više navrata ispisao gomilu stranica potkrijepljenih autentičnim screenshotovima.
Materijal za Netflixovu seriju
Čudi me da Netflix još nije uvidio da može snimiti napetu i globalno tiražnu TV seriju o dugogodišnjim medijsko-pravno-financijskim mutljavinama, čija je svrha bila zamazivanje očiju ovog ionako kratkovidnog sustava u svrhu očuvanja Kutlinog radijskog monopola.
Dok, naravno, na snagu postepeno ne stupe zastare u svim njegovim kriminalnim slučajevima pa se, na bijelom konju nevinosti, vrati iz Širokog Brijega u Hrvatsku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Društvo na zajedničkoj gaži
U svim tim projektima podzemnog tuneliranja, glavni je oficir upravo Jurić Kaćunić, no pisac možebitnog scenarija morao bi razraditi i uloge drugih njegovih sudrugova i suradnika na zajedničkoj gaži kod Kutle i njegovih najbližih ortaka braće Pripuz.
To su, osim pionira Hrvačića zvanog Žorž, recimo, Ratko Maček, Slobodan Ljubičić Kikaš, Nikica Jelavić, Hrvoje Barišić i još dosta drugih epizodnih likova koji su se nakačili na sisu Kutline radijske hobotnice pokrivajući jedni druge za račun ”iskonskog osnivača”, kako Kutlu naziva Jurić Kaćunić, ali i za nagradu koja je išla njima u džep.
Na koncu je Jurić Kaćunić okrunjen (su)vlasništvom te gomilom direktorskih i uredničkih pozicija u Narodnom radiju, Anteni Zagreb, Extri, Enteru, Gold FM-u, Radio Dalmaciji i Ultri FM-u u Splitu, te Novom Radiju u Zadru. Ako to nije koncentracija, onda ne znam što jest. No, u međuvremenu su se sve te razne dionice i postoci valjda zamijenili, otplatili, prekupili ili ih je morao predati jačim igračima tako da je na natječaj Vijeća za elektroničke medije izašao ”samo” kao vlasnik Radio Dalmacije i direktor Media servisa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Omnipotentni Jurić Kaćunić
U hodu su se, međutim, zlosretno pokvarili i odnosi s ”iskonskim osnivačem” pa Kutle sada optužuje Kaćunića da mu je, zajedno s braćom Pripuz, preoteo vlasništvom nad cijelom mrežom radio stanica, da ga je izdao i nasamario.
Ne bismo se u krah te dugogodišnje romanse šteli mešati, ali dečko je, reklo bi se, znao nasamariti i državu pa što ne bi i svoga stvoritelja okrećući se drugim neregistriranim partnerstvima.
Media Daily objavio je, naime, popis od 11 kojekakvih firmi u kojima je svestrani i omnipotentni Jurić Kaćunić bio upisan kao vlasnik i član uprava, a koje su sve redom završile u stečajevima. Porezni dug prema državi, dug prema zaposlenicima i drugim vjerovnicima koji je ostao za njima navodno iznosi ukupno tri milijuna eura. Fino, zar ne?
Što će ministrica kulture?
A ovo je samo brzinski kroki poduzetničkih djelatnosti duboko sporne osobe kojoj je Vijeće za elektroničke medije ukazalo povjerenje da će u javnom interesu najkvalitetnije raditi na frekvenciji stare Stojedinice.
Pri čemu se u medijskim krugovima već unaprijed moglo čuti kakva će biti odluka, a bit će da je znao i sam Kaćunić koji je sretnu vijest dočekao s unaprijed zaposlenih desetak ljudi i kompletnom opremom koja je potrebna za ekspresno pokretanje radijskog programa.
Premda od pojedinih natjecatelja koji su se prijavili za koncesiju čujem ovih dana ogorčene i apatične komentare da je ljigava predstava, eto, završena i da se tu više ništa ne može, ipak ne vjerujem da je to istina. U svakoj državi mora postojati način da namještaljke padnu. Ako nitko drugi, ovu može zaustaviti ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Valjda Hrvatska ipak nije takav šupak svijeta da ovakva sramota prođe samo tako.
Zbilja, što će ministrica kulture učiniti oko Stojedinice? Nismo valjda država u kojoj će ovakva sramota proći samo tako
Vijeće za elektroničke medije ukazalo je povjerenje duboko spornoj osobi
Premda od pojedinih natjecatelja koji su se prijavili za koncesiju čujem ogorčene i apatične komentare da je ljigava predstava, eto, završena i da se tu više ništa ne može, ipak ne vjerujem da je to istina. U svakoj državi mora postojati način da namještaljke padnu
Jedna od epizoda zbog kojih i danas žalim sasvim je simboličke naravi. One zime 1996. godine nisam bila na legendarnom zagrebačkom prosvjedu podrške Radiju 101. Moja kći imala je operaciju u Lovranu i bilo smo tamo s njom. Vijesti o tome da je Zagreb na nogama slušali smo te uzbudljive večeri u autu na radiju.
Naravno da je moje odsustvo s tih demonstracija bilo posve nebitno za cijelu tu stvar oko spašavanja Stojedinice, ali meni nije. Propustila sam taj kraljevski osjećaj da sudjelujem u nečemu što je dobro i važno. Nije me bilo tamo gdje sam trebala biti.
Kultna medijska institucija
Sjetila sam se toga ponovno ovih dana na vijest da Radiju 101 slijedi razlaz jer je državno Vijeće za elektroničke medije dodijelilo njihovu frekvenciju osobi koja se zove Ivan Jurić Kaćunić i poduzeću koje je registrirao prije par mjeseci da bi pokrenuo projekt nove radio stanice koja će se zvati Top radio.
Samo jedan faktor omogućio bi hrvatskoj kulturi da se malo lakše pomiri s definitivnom smrću kultne medijske institucije, čija je stara slava, doduše, već duže vrijeme naočigled kopnila. Prethodni njemački vlasnik nije se znao nositi s velikim očekivanjima publike, a niti s financijskim i organizacijskim problemima pa se ni perspektiva nije činila osobito sretnom.
Moram reći da Stojedinicu više nisam slušala iako je još uvijek imam zabilježenu na biraču stanica pod brojem jedan. A onda im je istekla i koncesija.
Profesionalni harakiri
Ali nostalgičari za onim radijskim maherima i onim programom zbog koga se 120.000 ljudi prije 25 godina slilo na Trg bana Jelačića imali su se pravo nadati bar tome da će zrelost u prijelomnom trenutku pokazati Vijeće za elektroničke medije. To se, međutim, nije dogodilo.
Institucija čijih sedam članova vrlo obilato plaćaju hrvatski porezni obveznici da bi za njih brinuli o kvaliteti novinarstva i javnom interesu u zoni televizije, radija i portala – basnoslovno se osramotila. I to je jedan kroz jedan.
Jer u konkurenciji ukupno osam prijava za koncesiju Stojedinice, proglasiti pobjedu posvema mutnog tipa poput Jurića Kaćunića – pa to je stvarno ravno profesionalnom i moralnom harakiriju. I to tako premoćnu pobjedu, sa šest od sedam glasova.
Gnijezdo za uhljebljivanje
O radu, pojedinačnom integritetu i zajedničkim djelima ovog sastava Vijeća za elektroničke medije bolje mi je da šutim jer je potpuno besmisleno širiti temu. Sasvim je dovoljno reći da je Vijeće, taj nominalno važni medijski regulator, baš kao i mnogi drugi kanceli ovog hiperpolitiziranog sustava, uvijek bilo i ostalo gnjezdašce za uhljebljivanje/nagrađivanje političkim vlastima omiljenih kadrova i da je za izbor novih članova, kako mandati istječu, uvijek bila odlučujuća lijepa riječ trenutno vladajuće stranke.
A naizgled briljantni životopisi lako se nakite poslije lobiranja i nagodbe, papir trpi sve. Tko ne zna, pao bi u nesvijest na sve te reference.
Grand prix medijskom podzemlju
No ovo je ipak malo previše. Vijeće je, naime, u ovom slučaju izglasalo grand prix ne lošem programu, iako Kaćunićev program jest loš, ne osobi koja nema nikakvog novinarskog ugleda premda ga Kaćunić stvarno nema. Nego direktno medijskom podzemlju.
Je li ekipa u kojoj sjede predsjednik Josip Popovac, Davor Marić, Katja Kušec, Anita Malenica, Vanja Gavran, Damir Bučević i Robert Tomljenović kolektivno slijepa? Obitavaju li u pećini kamo ne dolaze informacije iz grada i svijeta? Razumiju li išta smisao i duh Zakona o elektroničkim medijima po kome rade?
Ili tu ima korupcije? Eh. Ali nema puno drugih varijabli i kombinacija kojima bi čovjek išao objašnjavati ovakvu odluku.
Potrčko odbjeglog tajkuna
Jer ne postoji valjda nitko tko duže od pet godina radi u medijima ove majušne zemlje, u kojoj se o svima sve zna – osim, dakako, članova Vijeća za elektroničke medije – a da nije obaviješten da je Ivan Jurić Kaćunić izgradio ”karijeru” kao potrčko odbjeglog tajkuna Miroslava Kutle i jedan od formalnih titulara nad njegovim prikrivenim udjelima u cijeloj mreži radijskih postaja i firmi pod čijim imenima te tvorevine posluju. Prikrivanje vlasništva je, samo da se podsjetimo, kažnjivo djelo za koje sudovi mogu biti rebnuti počinitelje sa 100 do milijun kuna.
Očevici su mi pričali da je Kaćunića, kao robu podesnu za rukovanje, na jednim stepenicama davnih dana naciljao Juraj Hrvačić, još jedan od Kutlinih momaka za specijalne operacije.
Tako je počeo uredničko-menadžerski uspon malog redaktora vijesti o čijoj je podaničkoj korespondenciji s Gazdom tjednik Nacional u više navrata ispisao gomilu stranica potkrijepljenih autentičnim screenshotovima.
Materijal za Netflixovu seriju
Čudi me da Netflix još nije uvidio da može snimiti napetu i globalno tiražnu TV seriju o dugogodišnjim medijsko-pravno-financijskim mutljavinama, čija je svrha bila zamazivanje očiju ovog ionako kratkovidnog sustava u svrhu očuvanja Kutlinog radijskog monopola.
Dok, naravno, na snagu postepeno ne stupe zastare u svim njegovim kriminalnim slučajevima pa se, na bijelom konju nevinosti, vrati iz Širokog Brijega u Hrvatsku.
Društvo na zajedničkoj gaži
U svim tim projektima podzemnog tuneliranja, glavni je oficir upravo Jurić Kaćunić, no pisac možebitnog scenarija morao bi razraditi i uloge drugih njegovih sudrugova i suradnika na zajedničkoj gaži kod Kutle i njegovih najbližih ortaka braće Pripuz.
To su, osim pionira Hrvačića zvanog Žorž, recimo, Ratko Maček, Slobodan Ljubičić Kikaš, Nikica Jelavić, Hrvoje Barišić i još dosta drugih epizodnih likova koji su se nakačili na sisu Kutline radijske hobotnice pokrivajući jedni druge za račun ”iskonskog osnivača”, kako Kutlu naziva Jurić Kaćunić, ali i za nagradu koja je išla njima u džep.
Na koncu je Jurić Kaćunić okrunjen (su)vlasništvom te gomilom direktorskih i uredničkih pozicija u Narodnom radiju, Anteni Zagreb, Extri, Enteru, Gold FM-u, Radio Dalmaciji i Ultri FM-u u Splitu, te Novom Radiju u Zadru. Ako to nije koncentracija, onda ne znam što jest. No, u međuvremenu su se sve te razne dionice i postoci valjda zamijenili, otplatili, prekupili ili ih je morao predati jačim igračima tako da je na natječaj Vijeća za elektroničke medije izašao ”samo” kao vlasnik Radio Dalmacije i direktor Media servisa.
Omnipotentni Jurić Kaćunić
U hodu su se, međutim, zlosretno pokvarili i odnosi s ”iskonskim osnivačem” pa Kutle sada optužuje Kaćunića da mu je, zajedno s braćom Pripuz, preoteo vlasništvom nad cijelom mrežom radio stanica, da ga je izdao i nasamario.
Ne bismo se u krah te dugogodišnje romanse šteli mešati, ali dečko je, reklo bi se, znao nasamariti i državu pa što ne bi i svoga stvoritelja okrećući se drugim neregistriranim partnerstvima.
Media Daily objavio je, naime, popis od 11 kojekakvih firmi u kojima je svestrani i omnipotentni Jurić Kaćunić bio upisan kao vlasnik i član uprava, a koje su sve redom završile u stečajevima. Porezni dug prema državi, dug prema zaposlenicima i drugim vjerovnicima koji je ostao za njima navodno iznosi ukupno tri milijuna eura. Fino, zar ne?
Što će ministrica kulture?
A ovo je samo brzinski kroki poduzetničkih djelatnosti duboko sporne osobe kojoj je Vijeće za elektroničke medije ukazalo povjerenje da će u javnom interesu najkvalitetnije raditi na frekvenciji stare Stojedinice.
Pri čemu se u medijskim krugovima već unaprijed moglo čuti kakva će biti odluka, a bit će da je znao i sam Kaćunić koji je sretnu vijest dočekao s unaprijed zaposlenih desetak ljudi i kompletnom opremom koja je potrebna za ekspresno pokretanje radijskog programa.
Premda od pojedinih natjecatelja koji su se prijavili za koncesiju čujem ovih dana ogorčene i apatične komentare da je ljigava predstava, eto, završena i da se tu više ništa ne može, ipak ne vjerujem da je to istina. U svakoj državi mora postojati način da namještaljke padnu. Ako nitko drugi, ovu može zaustaviti ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Valjda Hrvatska ipak nije takav šupak svijeta da ovakva sramota prođe samo tako.