Zbog svega što se dešava, vrijeme je za raspravu; možda bismo trebali ukinuti izravan izbor gradonačelnika
Tri temeljna problema izravnog biranja gradonačelnika
Važna politička tema zakonodavstva vezanog za lokalne izbore, koja se iznova aktualizirala netom po završetku proteklih izbora, u prvom redu zbog sve prisutnije nemogućnosti kohabitacije načelnika i gradonačelnika te izabranih gradskih vijeća i skupština opet prijeti da se okonča nekakvom ad hod, nepromišljenom inicijativom. Naime, zbog očite žurbe, u cilju sprečavanja situacije po kojoj bi se lokalne vlasti rušile s nedonošenjem proračuna, Vlada u brzini priprema novi zakon o funkcioniranju lokalne samouprave, čije ćemo posljedice morati rješavati nekim novim zakonom nakon par godina.
Iako su sve primjedbe profesora Koprića na mjestu, očito je kako nitko nije otvorio temeljno pitanje ovog zakonodavstva, a to je da li se uopće izravan izbor načelnika i gradonačelnika pokazao kao ispravan ili loš izbor i treba li ga ukinuti. Imamo li u vidu da se njegovo ključno nastojanje odnosilo na to da spriječi političku trgovinu i brojna pretrčavanja vijećnika koji bi tako pomogli izabrati načelnika ili gradonačelnika mimo volje birača, očito je kako se u tome nije uspjelo.
Vlast koncentrirana u rukama jednog čovjeka
Jedino što se postiglo je to da je sada trgovina još očitija i besramnija, što su u splitskom gradskom vijeću doveli do savršenstva, a ni Zagreb u čitavom procesu ne zaostaje puno. Čak se i onaj minimalan cilj opće demokratizacije političkih procesa na lokalnoj razini izrodio u svoju suprotnost, budući da je sada vlast koncentrirana praktično u rukama jednog čovjeka, dočim su vijeća i skupštine kao lokalni parlamenti de facto razvlašteni, osim po pitanju donošenja proračuna, a i to im se sad pokušava oduzeti.
Tri su temeljna problema izravnog biranja gradonačelnika. Prvi je taj što čitavu kampanju za lokalne izbore u potpunosti personalizira, što za posljedicu s jedne strane ima to da gotovo nitko ne bira po programima, nego po osobnostima i dosadašnjem javnom radu kandidata. Druga posljedice takve personalizacije odnosi se na činjenicu da su praktično sve stranke i liste prisiljene ponuditi svog kandidata, neovisno o vlastitoj snazi i kapacitetima, jer je to praktično jedini način da sudjeluju u kampanji i budu medijski vidljivi.
Što kad se gradonačelnik raziđe sa svojom strankom
Drugim riječima, u ovim okolnostima mediji, a i šira javnost gotovo uopće ne doživljavaju izbore za vijeća i skupštine relevantnima, jer se zbog medijske zanimljivosti fokusiraju isključivo na kandidate. Sve to amerikanizira lokalne izbore, umjesto da ih doista spusti na komunalne teme i uključenost građana u procese odlučivanja. Drugi problem se odnosi na već viđene situacije u kojima se izravno izabrani načelnik ili gradonačelnik jednostavno iz raznih razloga raziđe sa strankom koja ga je kandidirala te tako opet izigra povjerenje birača.
Tako je primjerice Ivo Baldasar, koji je za gradonačelnika Splita izabran ponajprije zbog toga što je bio kandidat SDP-a, a ne zbog nekog vlastitog ugleda ili osobnosti, nakon izbacivanja iz te stranke, nastavio gotovo do kraja mandata neometano upravljati gradom, ostavivši stranku preko koje je izabran u nekom čudnom statusu, ali svakako bez bitnijeg utjecaja na upravljanje.
Treba razmisliti o ograničenju mandata
Još gori slučaj dogodio se u Lumbardi na Korčuli, gdje je na izborima iz 2013. načelnik izabran na listi Građanske akcije, u prvom redu jer je bio kandidat te stranke, da bi joj s vremenom okrenuo leđa, vladavši uz potporu HDZ-a i čineći njihovu većinu u vijeću nebitnom za funkcioniranje općinske vlasti. Treći, ali ne i manje bitan problem, najbolje je vidljiv na primjeru Milana Bandića.
Takva koncentracija moći i novaca nad kojim se upravlja, omogućava snalažljivom političaru da izgradi takvu mrežu odnosa i uredno osvaja mandate jednog za drugim, da ga s vremenom postaje gotovo nemoguće srušiti. Što onda dovodi do situacije po kojima brojni gradonačelnički kandidati i izabrani gradonačelnici imaju znatno više glasova od vlastitih lista, što i jeste jedan od ključnih razloga nemogućnosti sklapanje stabilne većine u vijećima.
Iz svega navedenog jasno je kako bi definitivno trebalo razmisliti o ograničenju mandata, na maksimalno dva, ukoliko se nastavi inzistirati na izravnom izboru gradonačelnika, ali bi u prvom redu bilo najbolje ukinuti takvu praksu i formirati vlast sukladno glasovima koje su dobile stranačke i koalicijske liste, kao što je slučaj pri izboru premijera. Vratimo li taj način izbora, gradonačelnici će s jedne strane biti znatno lakše smjenjivi, a s druge će formirana većina biti stabilnija, no što je sad.