Bilo je to vrijeme kad smo tek krenuli u masovniju upotrebu mobitela, ovi što ih nazivamo pametnim još nisu bili ni blizu na vidiku, društvenih mreža nije bilo, tako da bi nam hitne vijesti netko javio SMS-om. I upravo na taj način, čekajući red za ručak u menzi Studentskog centra u Zagrebu, dobio sam SMS u kojem je pisalo da je ubijen Zoran Đinđić, tadašnji premijer Srbije.
Od tada je prošlo točno 20 godina, za vrijeme kojih je u Srbiji, ne samo izgubljena svaka nada da bi se zemlja i društvo mogli odlijepiti od devedesetih i suočiti se s njima, nego je i ono malo što je Đinđić uspio napraviti u kratkom periodu dok je bio na vlasti, ometan od strane koalicijskih partnera, posebno od Vojislava Koštunice i kompletne strukture Miloševićevog režima, ali i od strane samog društva koje nije bilo spremno na temeljiti raskid s nacionalizmom i njegovim nasljeđem, do danas poništeno.
Nakon njegova ubojstva Srbija se vratila na vječne iste teme
Beskrajna je stoga naivnost onih unutar Srbije koji su se nalazili na tom nekom liberalnom polu političke scene koji su povjerovali, a neki od njih još i vjeruju u to, da je Vučić preuzeo njegovu proeuropsku politiku.
On to jest donekle napravio verbalno, posebno u vrijeme kad je preuzimao vlast, u sklopu čega je destigmatizirao Đinđićev lik i djelo, što je dovelo i do ozbiljnih razgovora o podizanju spomenika tom čovjeku, što bi se savršeno uklopilo u Vučićevu catch-all politiku, no nije to napravio u sadržajnom smislu. Niti postoje neki stvarni izgledi da se to dogodi.
Srbija se nakon ubojstva Zorana Đinđića opet vratila na vječno iste teme tzv. srpskog svijeta, Kosova, Republike Srpske, opsjednutosti Hrvatskom i zločinima ustaške države te Olujom, sveopćoj rusofiliji i obožavanju Kine te sve raširenijem euroskepticizmu.
Boris Tadić napravio ključni pakt sa starim režimom
Ironija političke realnosti je u tome da je europska i američka politika, a posebno Angela Merkel, u takvom Vučiću vidjela europskog čovjeka koji će riješiti problem Kosova i odlijepiti se od devedesetih, što se tek sada mijenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ali istine radi, teško da im je bilo što drugo preostalo, nakon što su osvijestili da su u doba Borisa Tadića, čovjeka koji je naslijedio Đinđića na čelu Demokratske stranke, da bi uskoro postao predsjednik zemlje i najmoćniji čovjek u državi svi ovi procesi napuštanja Đinđićevog iskoraka već bili uvelike pokrenuti. Drugim riječima, Boris Tadić je napravio ključni pakt sa starim režimom, posebno kroz oživljavanje Miloševićevog SPS-a i famoznu koalicijsku pomirbu, što ga je odvelo u poraz i na političku marginu, a Ivicu Dačića, lidera SPS-a pretvorila u nezaobilazni faktor na političkoj sceni sve do danas.
Upravo ovo je ključno nasljeđe Tadićevog doba, što je šteta na više razina, a između ostalog i na onoj na kojoj se trudio normalizirati odnose s Hrvatskom i distancirati od devedesetih, putem niza zajedničkih obilazaka mjesta stradanja s Ivom Josipovićem.
Naravno, ni Zoran Đinđić nije bio bezgrešan
Sam Zoran Đinđić nije, naravno bio bezgrešan političar, niti je bio cijepljen od nacionalizma i imperijalnog nacionalističkog projekta Srbije koji je rezultirao brojnim zločinima. Uostalom, bio je i na Palama za vrijeme opsade Sarajeva. Ali činjenica je da je taj projekt jedini od relevantnih političara koji je imao moć, bio spreman razmontirati, zahvaljujući čemu je shvatio nužnost izručenja Slobodana Miloševića Haagu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim uz činjenicu da mu okolnosti i društveni ambijent nisu išli na ruku po tom pitanju, taktika koju je izabrao, a koja je značila pakt s Legijom i Jedinicom za specijalne operacije je bila naopaka. Kao što je bilo naopako i puštanje crkve na velika vrata te ulazak vjeronauka u obrazovni sistem Srbije, ali i historijskog revizionizma i rehabilitacije četnika u školskim udžbenicima te obračun sa socijalnim zakonodavstvom i nasljeđem ljevice, što je čak i simbolički zapamćeno po skidanju velike petokrake sa zgrade Doma sindikata.
Činjenica je da su svi ovi krivi koraci bili posljedica kako njegovog filozofskog obrazovanja i dubinskog nepoznavanja Srbije iz koje je dugo izbivao, tako i iskrenog ideološkog uvjerenja.
Želja da raskine s ’90-ima, koštala ga je života
No, bez obzira na to, stoji činjenica da ga je želja da raskine s devedesetima koštala života, a da do danas nisu službeno pronađeni nalogodavci atentata. I bez obzira na spektakularnu policijsku akciju Sablja, neposredno nakon atentata, propuštena je jedina prilika za Srbiju i kompletan postjugoslavenski prostor da se ta zemlja okrene sebi i vlastitom razvoju, umjesto izazivanju tenzija u susjednim zemljama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jedini koji je do kraja dosljedno pokušavao doći do istine o njegovom ubojstvu i ostavio o tome sjajne zapise, bio je odvjetnik Srđa Popović. Odlične knjige o njemu i njegovom nasljeđu napisali su Latinka Perović i Veljko Lalić. Oliver Frljić je postavio sjajnu predstavu o atentatu i odnosu prema Đinđiću u Ateljeu 212, koja je Kokana Mladenovića koštala direktorske pozicije.
I ostali su brojni ljudi koji su ga voljeli i poštovali i koji su svjesni što je s njegovim ubojstvom propušteno. Oni će mu, kao i svake godine, danas odati počast u povorci, a Srbija će se onda već od sutra vratiti Kosovskom mitu, Crnoj Gori, Republici Srpskoj i pričama o zavjeri zapada protiv Srba te čekanju da se vanjskopolitička situacija preokrene.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Želja da Srbija raskine s devedesetima koštala je Đinđića života. Sve što je postigao do danas je poništeno
Prije 20 godina ubijen je Zoran Đinđić
Srbija se nakon ubojstva Zorana Đinđića opet vratila na vječno iste teme tzv. srpskog svijeta, Kosova, Republike Srpske, opsjednutosti Hrvatskom i zločinima ustaške države te Olujom, sveopćoj rusofiliji i obožavanju Kine te sve raširenijem euroskepticizmu
Bilo je to vrijeme kad smo tek krenuli u masovniju upotrebu mobitela, ovi što ih nazivamo pametnim još nisu bili ni blizu na vidiku, društvenih mreža nije bilo, tako da bi nam hitne vijesti netko javio SMS-om. I upravo na taj način, čekajući red za ručak u menzi Studentskog centra u Zagrebu, dobio sam SMS u kojem je pisalo da je ubijen Zoran Đinđić, tadašnji premijer Srbije.
Od tada je prošlo točno 20 godina, za vrijeme kojih je u Srbiji, ne samo izgubljena svaka nada da bi se zemlja i društvo mogli odlijepiti od devedesetih i suočiti se s njima, nego je i ono malo što je Đinđić uspio napraviti u kratkom periodu dok je bio na vlasti, ometan od strane koalicijskih partnera, posebno od Vojislava Koštunice i kompletne strukture Miloševićevog režima, ali i od strane samog društva koje nije bilo spremno na temeljiti raskid s nacionalizmom i njegovim nasljeđem, do danas poništeno.
Nakon njegova ubojstva Srbija se vratila na vječne iste teme
Beskrajna je stoga naivnost onih unutar Srbije koji su se nalazili na tom nekom liberalnom polu političke scene koji su povjerovali, a neki od njih još i vjeruju u to, da je Vučić preuzeo njegovu proeuropsku politiku.
On to jest donekle napravio verbalno, posebno u vrijeme kad je preuzimao vlast, u sklopu čega je destigmatizirao Đinđićev lik i djelo, što je dovelo i do ozbiljnih razgovora o podizanju spomenika tom čovjeku, što bi se savršeno uklopilo u Vučićevu catch-all politiku, no nije to napravio u sadržajnom smislu. Niti postoje neki stvarni izgledi da se to dogodi.
Srbija se nakon ubojstva Zorana Đinđića opet vratila na vječno iste teme tzv. srpskog svijeta, Kosova, Republike Srpske, opsjednutosti Hrvatskom i zločinima ustaške države te Olujom, sveopćoj rusofiliji i obožavanju Kine te sve raširenijem euroskepticizmu.
Boris Tadić napravio ključni pakt sa starim režimom
Ironija političke realnosti je u tome da je europska i američka politika, a posebno Angela Merkel, u takvom Vučiću vidjela europskog čovjeka koji će riješiti problem Kosova i odlijepiti se od devedesetih, što se tek sada mijenja.
Ali istine radi, teško da im je bilo što drugo preostalo, nakon što su osvijestili da su u doba Borisa Tadića, čovjeka koji je naslijedio Đinđića na čelu Demokratske stranke, da bi uskoro postao predsjednik zemlje i najmoćniji čovjek u državi svi ovi procesi napuštanja Đinđićevog iskoraka već bili uvelike pokrenuti. Drugim riječima, Boris Tadić je napravio ključni pakt sa starim režimom, posebno kroz oživljavanje Miloševićevog SPS-a i famoznu koalicijsku pomirbu, što ga je odvelo u poraz i na političku marginu, a Ivicu Dačića, lidera SPS-a pretvorila u nezaobilazni faktor na političkoj sceni sve do danas.
Upravo ovo je ključno nasljeđe Tadićevog doba, što je šteta na više razina, a između ostalog i na onoj na kojoj se trudio normalizirati odnose s Hrvatskom i distancirati od devedesetih, putem niza zajedničkih obilazaka mjesta stradanja s Ivom Josipovićem.
Naravno, ni Zoran Đinđić nije bio bezgrešan
Sam Zoran Đinđić nije, naravno bio bezgrešan političar, niti je bio cijepljen od nacionalizma i imperijalnog nacionalističkog projekta Srbije koji je rezultirao brojnim zločinima. Uostalom, bio je i na Palama za vrijeme opsade Sarajeva. Ali činjenica je da je taj projekt jedini od relevantnih političara koji je imao moć, bio spreman razmontirati, zahvaljujući čemu je shvatio nužnost izručenja Slobodana Miloševića Haagu.
Međutim uz činjenicu da mu okolnosti i društveni ambijent nisu išli na ruku po tom pitanju, taktika koju je izabrao, a koja je značila pakt s Legijom i Jedinicom za specijalne operacije je bila naopaka. Kao što je bilo naopako i puštanje crkve na velika vrata te ulazak vjeronauka u obrazovni sistem Srbije, ali i historijskog revizionizma i rehabilitacije četnika u školskim udžbenicima te obračun sa socijalnim zakonodavstvom i nasljeđem ljevice, što je čak i simbolički zapamćeno po skidanju velike petokrake sa zgrade Doma sindikata.
Činjenica je da su svi ovi krivi koraci bili posljedica kako njegovog filozofskog obrazovanja i dubinskog nepoznavanja Srbije iz koje je dugo izbivao, tako i iskrenog ideološkog uvjerenja.
Želja da raskine s ’90-ima, koštala ga je života
No, bez obzira na to, stoji činjenica da ga je želja da raskine s devedesetima koštala života, a da do danas nisu službeno pronađeni nalogodavci atentata. I bez obzira na spektakularnu policijsku akciju Sablja, neposredno nakon atentata, propuštena je jedina prilika za Srbiju i kompletan postjugoslavenski prostor da se ta zemlja okrene sebi i vlastitom razvoju, umjesto izazivanju tenzija u susjednim zemljama.
Jedini koji je do kraja dosljedno pokušavao doći do istine o njegovom ubojstvu i ostavio o tome sjajne zapise, bio je odvjetnik Srđa Popović. Odlične knjige o njemu i njegovom nasljeđu napisali su Latinka Perović i Veljko Lalić. Oliver Frljić je postavio sjajnu predstavu o atentatu i odnosu prema Đinđiću u Ateljeu 212, koja je Kokana Mladenovića koštala direktorske pozicije.
I ostali su brojni ljudi koji su ga voljeli i poštovali i koji su svjesni što je s njegovim ubojstvom propušteno. Oni će mu, kao i svake godine, danas odati počast u povorci, a Srbija će se onda već od sutra vratiti Kosovskom mitu, Crnoj Gori, Republici Srpskoj i pričama o zavjeri zapada protiv Srba te čekanju da se vanjskopolitička situacija preokrene.