Znači li rezultat izbora u Njemačkoj početak novog političkog naleta socijaldemokracije u Europi?
SPD je profitirao jer je uspio prikazati Scholza kao logičnog nasljednika Angele Merkel, političarke koja, dakako, nema nikakve veze sa SPD-om
Kada su se birališta zatvorila, a televizije objavile prve procjene rezultata, izbornim stožerom SPD-a prolomilo se oduševljenje. Donedavno gotovo otpisani, s rejtingom koji se kretao u samo jednom smjeru – prema dole – njemački socijaldemokrati došli su u nedjelju na sam prag preuzimanja vlasti. Taj su trenutak čekali gotovo dva desetljeća.
SPD je osvojio 25,7 posto glasova i u novom sazivu Bundestaga imat će deset zastupnika više od izravnih konkurenata, CDU/CSU-a, s kojim su zadnjih osam godina proveli u vladajućoj koaliciji, kao junior partner. Njihov kandidat Olaf Scholz u najboljoj je poziciji da bude novi njemački kancelar.
Veliki revival
Pobjeda SPD-a, koliko god bila tijesna, potaknut će razne spekulacije i analize o političkom krajoliku ne samo u Njemačkoj, nego i šire u Europi: je li era navodne političke dominacije konzervativaca završena? Je li socijaldemokracija u Europi, osnažena pobjedom u Njemačkoj, ponovno in? Je li, dakle, na pomolu veliki revival socijaldemokracije na europskoj sceni?
Prije nekoliko godina činilo se da socijaldemokratske stranke u Europi gube svoja tradicionalna uporišta. Na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2017. kandidat socijalista nije ušao ni u drugi krug, mada je stranka prethodno imala predsjednika države. U Italiji je, nakon pet godina vlasti, 2018. Demokratska stranka doživjela izborni potop. I njemački SPD je, uostalom, prije četiri godine izgubio 40 mandata.
Kompleksna slika
Izgledalo je da socijaldemokraciji nema pomoći. No, teze o otklizavanju u irelevantnost bile su debelo preuranjene. Današnji politički krajolik Europske unije najbolji je dokaz: u Europskom vijeću, tijelu u kojem sjede premijeri ili predsjednici država članica, u ovom je trenutku više šefova država ili vlada koji pripadaju grupaciji europskih socijalista, nego pučana (ako se uspoređuju samo te dvije političke opcije).
Ali stvarna je slika daleko kompleksnija. Sjever Europe je trenutno čvrsto u rukama socijaldemokratskih stranaka. Nakon rujanskih izbora u Norveškoj (zemlji koja nije članica EU-a) mediji su, na primjer, primijetili da bi sve skandinavske države – Danska, Finska, Švedska i Norveška – uskoro mogle imati vlade lijevog centra, što se nije dogodilo još od 2001. godine.
Od povratka do potopa
U Italiji Demokratska stranka, nakon izbornog neuspjeha prije tri godine, ponovno sudjeluje u vlasti, u vrlo šarolikoj koaliciji na čelu s nezavisnim premijerom Mariom Draghijem. U anketama se vrte oko 20 posto – upola manje nego što su, primjerice, osvojili na europskim izborima prije dvije godine – ali dovoljno da budu izjednačeni s ostalim većim strankama.
U Francuskoj, koja u travnju sljedeće godine bira predsjednika, nema naznaka da bi socijalisti mogli polučiti iole bitan rezultat. U Češkoj, koja za deset dana bira novi parlament, nekad moćna socijaldemokratska stranka koja je pobjeđivala na izborima, bori se da prijeđe izborni prag. Slika socijaldemokracije u Europi je, dakle, vrlo kompleksna.
Uostalom, kao i mainstream stranke s desna, i one lijevog centra imaju problem s gubitkom biračke baze i sve većom fragmentacijom političke scene. Ni Njemačka nije izuzetak: SPD je, s vrlo tankom većinom, ove nedjelje pobijedio, ali je dobio oko šest i pol milijuna glasova manje nego prije 20 godina kada je Gerhard Schröder osvojio drugi mandat (sličan gubitak imaju i demokršćani). Umjesto dvije stranke kao ranije, za formiranje nove vlade bit će, po svemu sudeći, potrebne tri.
Personalizirana kampanja
Za ocjenu utjecaja SPD-ove pobjede na budućnost socijaldemokracije šire u Europi treba, međutim, spomenuti još jedan, ključan faktor. SPD je uvelike profitirao zbog kandidature Olafa Scholza, čovjeka kojeg prije samo dvije godine uopće nisu htjeli za stranačkog šefa – stranačkom članstvu nije bio dovoljno lijevo. Sada su ga, pak, u vrlo personaliziranoj kampanji, uspjeli prezentirati kao logičnog nasljednika Angele Merkel – političarke koja, dakako, nema nikakve veze sa SPD-om.
Izborna pobjeda najstarije socijaldemokratske stranke u Europi svakako će potaknuti nade srodnih stranaka u ostalim državama da je ovo početak nezaustavljivog uspona i velikog povratka socijaldemokracije na europskoj političkoj sceni. Zbog svega navedenog, međutim, takav bi zaključak u najmanju ruku bio pretjeran.