Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

A zašto novi SUBNOR još nije tražio izbacivanje Dine Rađe iz vodstva Hrvatskog košarkaškog saveza?

Zahtjevi za zabranama, koji su ovog ljeta obilježili Hrvatsku, samo su jedan od toksičnih alata u političkom i društvenom procesu

Radikalnoj desnici neophodna je konsolidirana masa sumišljenika, s kojom se može prijetiti društvenim i državnim institucijama. Tu se nameće pitanje kako okupiti tu masu, pogotovo ako nema neposrednog povoda poput Istanbulske konvencije. Odgovor je jednostavan. Masu je najlakše motivirati i mobilizirati žrtvenim jarcem, obrascem koji je u političkoj teoriji davno obrađen kao jedan od glavnih aduta u formiranju fašističke vladavine. Proskribiranjem Srba i “Jugoslavena” radikalna desnica diže nacionalističke tenzije u javnosti, te pokušava konsolidirati i ojačati bazen svojih potencijalnih podržavatelja, kako bi cijelom društvu nametnula krajnje konzervativnu i dijelom neoustašku agendu. 

Dino Rađa predsjednik je Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza. Dino Rađa je hobistički rock gitarist, koji je prije nekoliko dana nastupio u Beogradu, gdje je s Neletom Karajlićem otpjevao jedan stari hit Zabranjenog pušenja. Nele Karajlić onaj je srpski glazbeni emigrant iz Bosne, koji je unatrag dvadesetak godina zauzeto, strastveno i redovito veličao Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ideologa i izvršitelja srebreničkog masakra i svih drugih strašnih zločina koje su Srbi počinili u ratu u Bosni i Hercegovini. A Mladić nam je, naravno, dobro poznat i po zločinima u našem ratu.

Nele Karajlić je, uz Emira Kusturicu, najvažniji estradni branitelj i glorifikator dvojice od trojice najgorih ratnih zločinaca (najgori je naravno Slobodan Milošević) iz svih ratova koji su se u devedesetim godinama vodili na području bivše Jugoslavije, za što su, uostalom obojica osuđeni. Postoji niz pjesama i video snimki koje to dokazuju.

Nismo primijetili da se Rađu želi potjerati u Tunguziju

U usporedbi s Neletom Karajlićem, uvjerenim Velikosrbinom, Momčilo Bajagić nije samo lojalni državljanin Republike Hrvatske (Bajaga, kao rođeni Bjelovarac, već dugo ima hrvatsku putovnicu), nego i hrvatski patriot. E sada, Dino Rađa, koji je osim po košarci, poznat i po dolasku u Knin u društvu predsjednika Tuđmana, na prvi dan oslobođenja, kao i po posjećivanju Thompsonovih koncerata, ovih je dana svirao Zenica Blues s najvećim fanom najgorih srpskih ratnih zločinaca.

Nismo, međutim, primijetili da su razne udruge veterana o udovica Domovinskog rata zahtijevale da se Rađi oduzmu sve funkcije u hrvatskom sportu, da mu se zabrani povratak u Hrvatsku, te da ga se protjera u Tunguziju ili neku sličnu državu. Dok smo, istodobno, cijeli mjesec morali slušati rasprave o Bajaginom navodnom navijanju za četnike, pa smo tolerirali sramotnu zabranu njegova koncerta u Karlovcu, pa su još mediji opširno izvještavali o pokušaju zabranjivanja nekakvog folklornog festivala u Petrinji.

Što ljudi misle o inicijativi momaka s viškom PTSP-a

Zašto Rađa može svirati, bez ikakvih posljedica, s obožavateljem i propagandistom ratnih zločinaca i stvarnih masovnih ubojica, a Bajaga ne može održati miran i veseo koncert u Karlovcu (kao što ga je održao u Varaždinu, gdje su tisuće i tisuće ljudi satima s njim pjevale, pokazujući što misle o inicijativi momaka s viškom PTSP-a)?

Prvo, zato što je Bajaga Srbin, a Rađa visokokvalificirani Hrvat, koji je 5. kolovoza 1995. pio kavu s Tuđmanom u Kninu, a zatim je počeo dolaziti na Thompsonove političke nastupe. Drugo, zato što se ni u jednom od ovih recentnih pokušaja zabrana, koji donedavno simpatičnu Hrvatsku čine užasno antipatičnom zemljom, ne radi o ratnim veteranima s preosjetljivim reakcijama, kao ni o samom eventualnom meritumu stvari, o ratu i o zločinima.

Oni su ovdje iskorišteni samo kao sredstvo u jednom prilično opasnom političkom procesu, koji ćemo prikazati vrlo pojednostavljeno. Radikalna desnica, koja se u Hrvatskoj manifestira kroz različite društvene i političke grupacije, od ustaških i neoustaških elemenata, preko krajnje nacionalističkog segmenta HDZ-ova biračkog tijela, do katoličkih udruga i dijela crkvene hijerarhije; tako strukturirana radikalna desnica, koristi subnorizaciju hrvatskih branitelja, i njihovu logičnu preosjetljivost na bilo što povezano s ratom, kako bi pomoću njih konsolidirala što veći broj građana iza svojih ciljeva.

Radikalna desnica zapravo ne želi srušiti HDZ

Dok je Zoran Milanović bio na vlasti, to se masovno okupljanje provodilo izravnim napadom na Vladu, za što je, uostalom, i podignut famozni braniteljski šator u Savskoj ulici. Dok je Tomislav Karamarko bio na vlasti, uopće nije bilo potrebe za učvršćivanjem i jačanjem radikalnog nacionalizma, jer je sam radikalni nacionalizam prilično formalno vladao Hrvatskom. Danas, kad je na vlasti Andrej Plenković, situacija je mnogo kompliciranija.

Andrej Plenković jest HDZ-ov premijer, kojeg desnica želi srušiti, zbog njegovih umjerenih stavova o nacionalnim i ideološkim pitanjima. Međutim radikalna desnica zapravo ne želi srušiti HDZ, jer se u ova skoro tri desetljeća uvjerila kako ni jedna radikalna desna stranka nije kadra osvojiti dovoljan broj glasova da bi mogla zavladati Hrvatskom.

Stoga radikalna desnica, barem većina njenih segmenata, želi da HDZ ostane na vlasti, čak i pod cijenu Plenkovićeva privremenog ostanka u Banskim dvorima (premda ga svakodnevno žestoko vrijeđaju u svojim medijima) ali, istodobno, želi nametati određene svoje društvene ciljeve, pritiskom na lokalnu državnu vlast, kao i na razne druge institucije države i društva.

Ustaško-rasističko-breitbartovske budalaštine na HRT-u

Taj pritisak mora biti što snažniji, da bi imao bilo kakvog stvarnog efekta. Pa glavni urednik Večernjaka mora razmisliti hoće li se suprotstaviti volji naroda ako na objavi apologiju sramotnoj knjizi u čast rehabilitacije Jasenovca. Isto tako, direktor HRT-a mora razmisliti koliku će količinu ustaško-rasističko-breitbartovskih budalaština tolerirati na svojim programima, kako se, eto, branitelji ne bi digli i protiv vodstva HTV-a, dok sam Andrej Plenković mora razmisliti i odlučiti hoće li dati otkaz svom medijskom savjetniku, zbog jedne uglavnom točne političke ocjene na Twitteru ili Faceu, koja je uvrijedila hrvatsku radikalnu desnicu (kako znamo, Plenković je razmišljao brže i kraće nego inače, pa je savjetniku instantno dao otkaz).

Radikalnoj desnici neophodna je konsolidirana masa sumišljenika, s kojom se može prijetiti društvenim i državnim institucijama. Tu se nameće pitanje kako okupiti tu masu, pogotovo ako nema neposrednog povoda poput Istanbulske konvencije. Odgovor je jednostavan. Masu je najlakše motivirati i mobilizirati žrtvenim jarcem.

U svojoj klasičnoj knjizi Liberalizam i fašizam njemački politolog Reinhard Kühnl ubrojio je obrazac žrtvenog jarca među glavne adute u formiranju fašističke vladavine. Ne želimo implicirati da će Hrvatska ikad ponovo postati fašistička vladavina – dapače, čvrsto vjerujemo da će svi politički umjereni građani ove zemlje spriječiti bilo kakav sličan razvoj događaja, ali mnogošto, što gledamo ovog ljeta posjeduje tipične značajke primjene sheme žrtvenog jarca u svrhu promoviranja vrlo drastične političke vrijednosne agende.

Podržavateljima desnice svaki se tjedan nudi novi krivac

Bajagini koncerti nisu postali sporni zato što je on svojedobno, za vrijeme okupacije, bio nastupao u Kninu, nego zato što radikalna desnica želi pronaći javnog neprijatelja koji je, eto, prevario i koji ugrožava Hrvatsku, a koji je k tomu još Srbin. Zato su sirote veterane iz Sedme gardijske nagovorili da traže zabranu Bajagina varaždinskog koncerta. Ojkanje je postalo sporno zato što se radi o srpskom folklornom skupu (premda se, inače, ojkanjem bave i Hrvati iz Zagore i Hercegovine).

Milorad Pupovac pretvoren je u četnika ne zbog zaista promašenog dolaska na Vučićev skup u Srbiji, nego zato što radikalna desnica ne želi vidjeti Srbina na važnom mjestu u državnoj vlasti. Potencijalnim podržavateljima hrvatske radikalne desnice iz tjedan u tjedan nudi se novi krivac, novi protivnik hrvatskih nacionalnih interesa, novi državni izdajnik, koji je skoro nužno Srbin, zato što se ispravno očekuje da se najviši stupanj monolitnosti i mobilizacije može postići na hrvatsko srpskoj polarizaciji. Svemu tome žestoko pridonose Aleksandar Vučić i Milorad Dodik svojim otvoreno velikosrpskim politikama, koje asociraju na psihološko pravne pripreme za rat s kraja osamdesetih godina.

Radikali su pronašli novog žrtvenog jarca – jugoslavene

Osim Srba, hrvatska je radikalna desnica pronašla još jednog žrtvenog jarca. Riječ je o Jugoslavenima. Poslije godina i godina antikomunističke retorike, u kojoj se osobito isticala Katolička Crkva, radikalna je desnica odustala od plašenja naroda komunizmom, jer u Hrvatskoj, a posebno u SDP-u, uistinu više nema komunista.

Pa su zato morali izmisliti Jugoslavene. Pa je tako svaki javni protivnik radikalne desnice, od Ante Tomića do Mile Kekina, uključujući i nekoliko preostalih oporbenih političara s kakvim takvim dignitetom, pretvoren ne samo u jugonostalgičara, nego, dapače, unaprijeđen u jugoslavenskog nacionalista. I sada radikalna desnica “svom” narodu nudi dvije skupine krivaca za hrvatske probleme: jedni su Srbi koji bilo što javno rade u Hrvatskoj a drugi takozvani Jugoslaveni.

Proskribiranjem Srba i “Jugoslavena” radikalna desnica diže nacionalističke tenzije u javnosti, te pokušava konsolidirati i ojačati bazen svojih potencijalnih podržavatelja, kako bi cijelom društvu nametnula krajnje konzervativnu i dijelom neoustašku agendu. Zahtjevi za zabranama, koji su ovog ljeta obilježili Hrvatsku, samo su jedan od toksičnih alata u tom političkom i društvenom procesu.

Ivan Violić
Telegram autor
47 članaka Više o autoru
Više s weba