Analiza Đive Đurovića: Trumpova smijurija od mirovnog plana za Izrael i Palestinu može donijeti samo novi rat

Telegramov dopisnik analizira što zbilja stoji iza Trumpovog takozvanog mirovnog plana za Bliski istok

Predloženi dokument je uvredljivo uopće nazivati mirovnim planom, jer u njegovoj izradi Palestinci uopće nisu konzultirani, a za sadržaj su saznali s televizije. Na predstavljanje u Washingtonu palestinska delegacija nije ni pozvana; predstavili su ga Trump i Benjamin Netanjahu. Objava plana očito je ciljana u utorak poslijepodne, kako bi dvojica lidera mogla skrenuti pažnju s većih vijesti koje ih proždiru

Nakon tri godine priprema u najvećoj tajnosti, Donald Trump objavio je dokument koji bi trebao biti njegovo najveće životno djelo i donijeti mu Nobelovu nagradu za mir. Predstavio je sporazum svih sporazuma, deal svih dealova, kompromis koji nisu uspjele ispregovarati generacije američkih predsjednika i drugih svjetskih lidera – mirovni plan za Izrael i Palestinu koji će jednom za svagda Izraelu zajamčiti sigurnost, a Palestincima dati državu te tako riješiti najveći problem na Bliskom istoku.

Ako se čudite kako niste čuli za ovaj događaj od milenijske važnosti – već ste sebi dali pola odgovora: slobodno vratite šampanjac vratiti u frižider, jer je predloženi mirovni plan smijurija, diletantska podvala, politički igrokaz i opasna diverzija. U najoptimističnijem scenariju nikad se neće realizirati; u realnijem scenariju – samo će pogoršati odnose Izraela i Palestinaca.

Možda je taj ishod trebalo očekivati, budući da je arhitekt plana Jared Kushner, 39-godišnji građevinski poduzetnik bez ikakvog iskustva u međunarodnoj politici, diplomaciji, pregovorima, sigurnosnim i bilo kakvim drugim političkim pitanjima – njegova jedina kvalifikacija je to što je Trumpov zet, muž njegove kćeri Ivanke.

Palestinci su za plan saznali s televizije

Predloženi dokument je uvredljivo uopće nazivati mirovnim planom, jer u njegovoj izradi Palestinci uopće nisu konzultirani, a za sadržaj su saznali s televizije. Na predstavljanje u Washingtonu palestinska delegacija nije ni pozvana; predstavili su ga Trump i Benjamin Netanjahu. Objava plana očito je ciljana u utorak poslijepodne, kako bi dvojica lidera mogla skrenuti pažnju s većih vijesti koje ih proždiru: par sati prije događaja u Bijeloj kući, protiv izraelskog premijera podignuta je optužnica zbog korupcije, a Trumpovi odvjetnici iznosili su u Senatu obranu na suđenju predsjedniku u postupku impeachmenta zbog zloupotrebe ovlasti i opstrukcije Kongresa.

Kushnerov plan nije mirovni plan, nego maksimalistički popis želja Netanjahuove radikalno desne vlade. Suštinski je raskid s politikom svih dosadašnjih američkih administracija – demokratskih i republikanskih – jer odustaje od pretpostavke da bi buduća palestinska država trebala biti utemeljena na cijelom teritoriju Zapadne obale, uz manje razmjene teritorija. Nadalje, plan daje izraelskoj vladi zeleno svjetlo da smjesta anektira naselja na okupiranom teritoriju. Nije prošlo ni par sati, a Netanjahu je već najavio da će Izrael anektirati dolinu rijeke Jordan, na granici Zapadne obale i države Jordan, te sva židovska naselja na Zapadnoj obali. Umjesto mira, plan prijeti ratom.

Iako ne treba sumnjati u Netanjahuove loše namjere, aneksija se vjerojatno neće dogoditi tako brzo, a najavu treba gledati u istom svjetlu kao i cijeli plan: kao predizbornu predstavu za izraelske i američke domaće političke potrebe. Plan je objavljen pet tjedana prije još jednih izraelskih izbora – trećih u manje od godinu dana. Ne samo da se nije čekalo barem da Izrael dobije stabilnu vladu – što nije uspjelo u prethodna dva pokušaja – nego je cijela šarada upriličena ne bi li impeachani Trump pomogao optuženom Bibiju da pobijedi na novim izborima.

Plan koji koristi samo Netanjahuu i Trumpu

Palestinska vlast odbila je “sporazum stoljeća”, nazvavši ga “šamarom stoljeća”. Iako se vladi u Ramali svašta može prigovoriti (počevši s tim da, u strahu od rasta Hamasa, više ni ne održava izbore), ovdje je Mahmud Abas potpuno u pravu: kakav je to mirovni sporazum o kojem jedna strana nije ni obaviještena, kamoli konzultirana? Tko je tolika budala da bi takav plan shvatio ozbiljno? Trumpova administracija ne samo da je ignorirala Palestince, nego je raskinula kontakte s njima; nakon palestinskog protesta zbog Trumpove odluke da prizna Jeruzalem kao glavni grad Izraela i tamo preseli ambasadu, Amerika je obustavila financijsku pomoć Palestinskoj samoupravi, njezina ambasadora potjerala iz Washingtona i zatvorila palestinsko predstavništvo.

U takvim okolnostima, Kushner je sastavio mirovni plan, koji toliko nerealan da se njegova jedina vrijednost može prepoznati u unutarnjopolitičkim potrebama Bibija i Trumpa. Prvome uporno ne polazi za rukom sklopiti koalicijski pakt sa strankama još desnijim od Likuda; američki blagoslov plana za teritorijalno proširenje Izraela mogao bi zbiti radikalno desne redove.

Trump je usred impeachmenta te također u izbornoj godini, a ovaj plan pomaže mu s ključnim dijelom biračkog tijela. To nisu Židovi, iako ih u Americi živi oko šest milijuna, otprilike jednak broj kao u Izraelu. No, Trump ne može računati na njihove glasove – s Kushnerovim planom ili bez njega, američki Židovi gotovo bez iznimke glasaju za demokrate. Trumpu je ovaj plan važan da osigura glasove ultrakonzervativnih evangelika, američkih vjerskih radikala koji bezrezervno podržavaju Izrael jer vjeruju da je to nužni preduvjet za dolazak Kraljevstva nebeskog.

Trumpovi međunarodni pregovori vode se uvredama

Da je predloženi plan predizborna šarada, a ne ozbiljni pokušaj postizanja mira, posvjedočio je svojim nastupom sam Trumpov zet. U intervjuu za CNN rekao je kako “palestinsko vodstvo ima nepogrešivi instinkt da upropasti svaku priliku koja im se pruži”. Kad ga je Christiane Amanpour pitala je li to “diplomatski pristup” potreban za postizanje dogovora, Kushner je odgovorio kako se nada da će Palestinci iskoristiti ovu priliku da “prestanu izigravati i počnu se ponašati odgovorno”.

 

Tako se vode međunarodni pregovori u vladi Donalda Trumpa – uvredama i napadima na ključnog aktera, bez kojega nema dogovora. Nevjerojatno je da u administraciji nema nikoga tko bi zetu-diletantu sugerirao da omalovažavanje Palestinaca nije put do uspjeha njegova plana. Ali opet, čemu se ovdje čudimo: niti je cilj ove šarade postizanje mirovnog sporazuma, niti Kushner ima kapaciteta za to, čak i kad bi htio.

“Mislim da Palestinci neće pristati na ovaj sporazum, ali će na kraju morati pristati. Siguran sam da će na kraju htjeti ovaj sporazum jer je ovo najbolji sporazum”, pokazao je pak svoje diplomatske vještine Kushnerov punac.

Plan su sastavili amateri kojima puno toga nije jasno

Plan predviđa “rješenje dvije države” i to je jedini njegov dio s kojim Palestinci mogu biti zadovoljni; sve ostalo je za njih krajnje nepovoljno. Plan predviđa da Izrael može odmah anektirati trećinu Zapadne obale, a put do ograničene državnosti Palestine uvjetovan je ispunjenjem niza zahtjeva, u kojima je nužna suglasnost Izraela.

Kad zaronite u detalje, brzo shvatite da su plan sastavili amateri kojima puno toga nije jasno, i posrednici koji nisu neutralni, nego u talu s jednom stranom: ne s Izraelom, nego s izraelskom radikalnom desnicom. Za početak, Palestinci ne bi dobili pravu državu, nego državu s ograničenim suverenitetom, nad kojom bi Izrael držao sigurnosnu kontrolu. Palestinska država bila bi demilitarizirana, a Izrael bi mogao po njoj uredovati i hapsiti, kao što radi danas kao okupacijska sila. Jedan od najvećih problema je status Jeruzalema, koji bi cijeli pripao Izraelu, a Palestinci bi svoj glavni grad mogli utemeljiti tek u predgrađu istočnog Jeruzalema.

Plan predviđa da Izrael anektira sva židovska naselja na Zapadnoj obali, dok bi Palestincima bio ustupljen dio izraelskog teritorija – uglavnom u pustinji, južno od Zapadne obale i južno od Gaze, kod granice s Egiptom. Zapadna obala prestala bi biti “obala” jer više ne bi imala dodir ni s rijekom Jordan ni s Mrtvim morem, a bila bi razmrvljena u arhipelag ispresijecanih palestinskih enklava. U svojoj maniri “velike vizije” – koja obiluje velebnim i bombastičnim rješenjima, ali se ne zamara detaljima poput postizanja dogovora – Trump predviđa niz tunela kojima bi se te enklave povezale. Ostaci Zapadne obale bili bi tako spojeni međusobno i s državom Jordan, a do Gaze bi vodio jedan od najdužih tunela na svijetu. Plan su očito radili punac i zet građevinski poduzetnici – sve je puno tunela, ali nema odgovora kako izaći iz političkog tunela i pridobiti Palestince da pristanu na takav aranžman.

Scenariji koji spadaju u znanstvenu fantastiku

Plan je u mnogim aspektima zbrljan i kontradiktoran – Kushner predviđa “održanje statusa quo” za jeruzalemski Hram na Brdu (Haram al-Šarif). No, plan na drugom mjestu kaže da bi se na tom mjestu – svetom i Židovima i muslimanima – “mogli moliti pripadnici svih vjera”, što je promjena “statusa quo” jer danas na njega smiju samo muslimani.

Iako bi Izrael po planu odmah mogao anektirati dijelove Zapadne obale, vlada u Jeruzalemu ne bi bila obvezana poštivati “sporazum” sve dok Palestinska samouprava ne stavi pod svoju kontrolu Gazu (ili dok Hamas ne odustane od politike uništenja Izraela). Oba scenarija spadaju u znanstvenu fantastiku, što znači da Palestinci praktički nikad ne bi dobili “benefite”, poput djelomičnog suvereniteta i ograničene državnosti. To je tako očita zamka da je teško zamisliti najbenevolentnijeg pregovarača s palestinske strane koji bi mogao pristati na takve uvjete.

Drugim riječima, čak i da Mahmud Abas želi prihvatiti ovaj plan – a jasno je rekao “Tisuću puta – ne!” – ali čak i da želi, ne bi dobio ništa, sve dok je Hamas na vlasti u Gazi: dakle do daljnjeg. Upravo suprotno pomaku u mirovnom procesu, ovaj bi plan zapravo mogao dovesti do daljnje radikalizacije na palestinskoj strani i približavanja smrtnih neprijatelja – Abasova Fataha i Hamasa u Gazi. To nije suprotno samo interesima mira na Bliskom istoku, nego i interesima sigurnosti Izraela.

Nadalje, cijeli plan bazira se na pretpostavci da će Amerika jamčiti njegovu primjenu jer će Trump dobiti drugi mandat. To je vrlo moguće, ali nije sigurno; demokratska administracija sigurno ne bi inzistirala na primjeni ovakvog suludog plana. Razlog više Palestincima da ne pristanu na sporazum barem do ishoda američkih izbora.

Saudijska Arabija poziva Palestinu da razmotri plan

U prvom valu reakcija u regiji, plan nije rezolutno odbačen kako bi se moglo očekivati. Trump već tri godine ustrajno ruši veze s demokratskim saveznicima, a jača one s despotskim i autoritarnim režimima, i to je ovdje urodilo plodom. Turska je doduše rekla da je Kushnerov plan “mrtvorođenče”, ali je saudijski krunski princ – Kushnerov prijatelj Mohamed bin Salman – pozvao Abasa da ozbiljno razmotri ponuđeni plan.

Dio je to preustroja savezništava na Bliskom istoku koji se dogodio još i prije Trumpa, a u kojemu su Saudijska Arabija i Izrael postali “prirodni saveznici” u strahu od uspona Irana. Zbog pojave ISIS-a, širenja iranske sfere utjecaja u regiji i otvorenog rata šijitskih i sunitskih proxyja u Siriji i Jemenu, gotovo sve arapske nacije su – jedna po jedna – de facto odustale od neprijateljstva prema Izraelu. Jedini zakleti neprijatelj Izraela danas je zapravo samo Iran. To arapske države čini beskrajno manje zainteresiranima za probleme Palestinaca, koji su bili korisni dok je Izrael bio glavni neprijatelj. Zato palestinsko pitanje više nikome nije važno kao što je bilo u drugoj polovici 20. stoljeća. Na to su vjerojatno i računali Trump, Kushner i Netanjahu kad su predložili ovaj nevjerojatni plan – ali su ipak otišli malo predaleko.

Dobro prepoznavanje nekih problema i pretjerivanje u rješenju

U planu ima i nekoliko hrabrih političkih inovacija, koje u prijašnjim mirovnim planovima nitko nije predložiti. No, i to je napravljeno naopako. Dobar primjer je status doline rijeke Jordan, prostora uz rijeku sjeverno od Mrtvog mora. Plan prepoznaje da je taj teritorij ključan za sigurnost Izraela i da treba biti njegova sigurnosna barijera. No, nakon što ustanovi da je to uvjet bez kojega Izrael ne bi pristao ni na kakav sporazum, plan nudi potpuno nerazumno rješenje: umjesto da Izraelu dopusti “sigurnosnu kontrolu” Jordanske doline, Trumpov plan daje Izraelu puni suverenitet nad njom i pravo da je anektira; a “sigurnosnu kontrolu” – koja bi bila opravdana na tom ograničenom teritoriju – Izrael dobiva nad cijelom budućom Palestinom, što je apsolutno neosnovano.

Ta greška – dobro prepoznavanje problema i pretjerivanje u rješenju – vrijedi i za naselja na Zapadnoj obali. Njih je toliko da nitko razuman ne misli da treba iseliti sve naseljenike, njih nekoliko stotina tisuća. No, plan predviđa da ne treba iseliti NITI JEDNOG naseljenika, što je maksimalističko rješenje problema koji traži kompromis. U Trump-Kushnerovom planu kompromisa nema ni u tragu. Isto je i s Jeruzalemom – naravno da on mora biti glavni grad Izraela, koji je besmislen ako nema najvažniji grad židovske tradicije; ali onda ni Palestinci ne mogu dobiti samo daleko predgrađe.

Sve ovo ima dugoročnije posljedice od palestinskog odbacivanja i mogućeg rata, koji bi izazvao eventualni Netanjahuov pokušaja da anektira trećinu Zapadne obale. Dugoročnija posljedica je kompromitiranje američke uloge posrednika i generalni gubitak američkog kredibiliteta, na čemu Trump svojski radi već tri godine.

Trumpova diverzija diskvalificira Ameriku kao pouzdanog posrednika

To je opasno, ne zato što bi Amerika bila “dobra”, nego zato što je Amerika u doglednoj budućnosti jedina sposobna jamčiti mirovno rješenje između Izraela i Palestinaca ako jednom do njega dođe. Kina nema takvih ambicija ni kapaciteta, Rusija nije dovoljno moćna, a Europska unija ima diplomatsku volju, ali ne i vojnu silu kojom bi to osigurala. Što god mislili o Americi, ona je jedina u stanju zajamčiti mir Izraela i Palestinaca – ne provedbu ove Trumpove smijurije, nego nekog budućeg pravog sporazuma. No, ako Amerika u međuvremenu izgubi povjerenje Palestinaca (Trump ga je sigurno izgubio), neće biti nikoga da jamči sigurnosni aranžman, čak ni u priželjkivanoj budućnosti kad on možda bude nadohvat ruke. Zato je ova Trumpova politička diverzija opasnija nego što se čini – jer diskvalificira Ameriku kao pouzdanog posrednika i umanjuje šanse za dugoročno, ozbiljno rješenje.

Trumpov plan sigurno neće nikome donijeti Nobelovu nagradu za mir, a možda je upravo stvorio uvjete za novi rat; puno toga ovisit će o postupcima Bibija Netanjahua, koji se u idućih pet tjedana bori ne samo za politički opstanak, nego i za vlastiti ostanak na slobodi. Izraelski izbori mogu biti prekretnica – pobjeda opozicije vjerojatno bi značila da Izrael i dalje prihvaća Kushnerov plan, ali ne radi ništa da ga provede. Tako bismo možda dočekali i američke izbore – ako na njima Trump izgubi, vratili bismo se gdje smo bili svih ovih godina. To je inače dosta tmurno mjesto, ali Trump nas je natjerao da shvatimo kako i od tmurnog postoji tmurnije – iz današnje perspektive, vječno neriješeni status quo između Izraela i Palestinaca, kakav znamo desetljećima, izgleda kao nostalgični cilj kojemu se želimo vratiti. Alternativa su aneksija, eskalacija, intifada, rat, bombe, rakete, mrtvi i ranjeni; Trumpov mirovni plan može donijeti svašta, ali sigurno neće donijeti mir.

Đivo Đurović
Analitičar
169 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program