Analiza velikog navijača Arsenala: evo zašto Arsene Wenger mora otići

Žestoki protesti na Emiratesu

Nekoliko dana prije toga, nakon što je Arsenal pretrpio na svom stadionu poraz od 1-2 od više nego prosječnog Swansea, praktički se oprostio od borbe za naslov prvaka Engleske. Najbolji strijelac i klupska legenda kluba Thierry Henry, zapisao je u kolumi u The Sunu, da još nikada nije vidio na Emirates stadionu toliko ogorčenih navijača kao poslije te utakmice.

Uz to što je 60.000 ljudi žestoko protestiralo, u publici su se pojavili transparenti sa zahtjevima za smjenom menadžera Arsenea Wengera. Navijači su tražili da njegovu funkciju preuzme upravo Thierry Henry, trener Arsenalovih juniora. Na konferenciji za novinare Wenger je kazao kako mu je već dosadno 19 godina odgovarati na pitanja kada će biti smijenjen, a optužbe Henryja pokušao je cinično relativizirati izjavom da on ne može znati što misle navijači jer sjedi daleko od njih na povlaštenim mjestima, u počasnoj loži.

Unatoč Wengerovoj samouvjerenosti, sve je više analitičara uvjereno da Wenger provodi posljednje dane na klupi jednog od najpopularnijih klubova na svijetu.

Premda su ove godine najbolji engleski timovi Manchester United, Chelsea, Liverpool, Manchester City, daleko od nekadašnje forme i igre, Arsenal, koji ima daleko najkvalitetnije igrače – od Jacka Wilsherea, Mesuta Özila, Thea Walcotta, Alexa Oxlade-Chamberlaina do Aarona Ramseya, Alexisa Sancheza, Santija Cazorle, Dannyja Welbecka, Petra Čecha, Davida Ospine – ponovno je početkom godine, kao uostalom i svaki put u posljednjem desetljeću, ispao iz kruga kandidata za osvajanje naslova prvaka.

Poraz u finalu Lige prvaka 2006.

U posljednjih 13 susreta Arsenal je zabilježio svega četiri pobjede, pa su priliku da iskoče u prvi plan, iskoristili jedva poznati Leicester City, West Ham United Slavena Bilića te Tottenham.

Arsene Wenger (67), bez svake sumnje, jedan je od najvećih nogometnih menadžera na svijetu, najuspješniji trener Arsenala u povijesti te jedini stručnjak koji nije Britanac, a koji je 1998. i 2002. osvojio The Double, Premier ligu i Federation cup. Tijekom 2004. bio je također jedini menadžer (koji nije Britanac) koji tijekom cijelog prvenstva nije doživio nijedan poraz.

U 38 utakmica zabilježio je 26 pobjeda i 12 neriješenih rezultata. Arsenal je tri puta pod Wengerovim vodstvom osvojio Premier ligu, pet puta FA kup, no od 2006. godine, osim FA cupa, koji se u pravilu igra s drugim momčadima, nije osvojio niti jedan trofej.

Te 2006. Arsenal je u finalu Lige prvaka, na svoj tragično karakterističan način, izgubio protiv Barcelone s 1-2. Premda je poveo golom Sola Campbella na kraju je poražen jer je, a to je postalo kasnije Arsenalovo i Wengerovo prokletstvo u važnim utakmicama, sudac isključio vratara Jensa Lehmanna. Upravo zbog toga, na Arsenea Wengera, diplomiranog inženjera, magistra ekonomije s diplomom nogometnog menadžera, poliglota koji perfektno govori engleski, njemački i francuski, žestoko su se obrušili brojni komentatori i navijači Arsenala, a njihove kritike mogle bi se sažeti u sljedeću optužnicu.
Arsene Wenger najveći je krivac za rezultatske podbačaje Arsenala posljednjih deset godina, i to po svih deset točaka optužnice.

Deset točaka optužnice

Kriv je:

1. Zato jer već godinama tijekom natjecateljske sezone Arsenal ima najviše ozlijeđenih igrača

2. Zato što se početkom svake kalendarske godine igra Arsenala raspadne pa se bodovi koji su skupljeni tijekom jeseni i zime, prokockaju odmah nakon božićnih i novogodišnjih praznika

3. Zato jer forsira uvijek jednu te istu taktiku i zato što nikada nema taktički plan B

4. Zato što su mu brzina i snaga igrača u drugom planu

5. Zato jer momčadi nije ugradio pobjednički mentalitet, zato što ne zna motivirati igrače za najvažnije utakmice

6. Zato jer ima negativan score s najboljim trenerima svijeta kao što su Alex Ferguson, Jose Mourinho, Carlo Ancelotti, Pep Guardiola…

7. Zato jer loše kupuje igrače

8. Zato jer nije iskoristio vrhunske potencijale svojih ponajboljih igrača

9. Zato jer mu igrači više ne vjeruju

10. Zato jer mu je zarada uvijek bila ispred rezultata

Veliki broj povrijeđenih igrača – ove je godine u jednom trenutku čak deset prvotimaca bilo izvan stroja – posljedica su očito pogrešnih fizičkih priprema, ali su, prije svega, rezultat spore igre. Arsenalovi nogometaši predugo drže loptu u nogama, beskonačno je vuku po terenu, pokušavaju prijeći po nekoliko igrača i zbog toga su laka meta protivničkih igrača.

Nogometaši vrhunskih momčadi, poput Barcelone i Bayerna, brzo se oslobađaju lopte, već nakon dodira ili dva i tako izbjegavaju udarce suparničkih momčadi. Zbog munjevite predaje lopte, Barcelona ima najmanje povrijeđenih igrača, dok u Bayernu s povredama, ne slučajno, najviše kubure Ribery i Robben: oni, naime, jedini uživaju u luksuzu driblanja. Arsenalove igrače zbog prespore igre loptom protivnički igrači lako sustižu i napadaju. I, nerijetko ih ozljeđuju. Takav način igre ima još jednu veliku manu: neki igrači, poput Alexisa, Ramseya, Bellerina, Chamberlaina, zbog pretjeranog driblanja, često gube lopte na sredini terena, pa onda iz kontra napada protivnik zabija golove.

Što se pak povreda tiče, statistika je neumoljiva: Jack Wilshere, jedan od najboljih engleskih veznih igrača, izvan terena je već 220 dana, dakle gotovo 8 mjeseci, Rosicky 211 dana, Santi Cazorla 100 dana, Alex Sanchez bio je ozlijeđen dva mjeseca, koliko i Coquelin, a Ramsey, Walcott, Chamberlain pauzirali su po mjesec dana, dok je Arteta izvan stroja već godinu dana.

Česte pogreške ili isključenja u važnim utakmicama

Sunovrat Arsenala, kao po nepisanom pravilu, započinje početkom svake kalendarske godine. Momčad uvijek petnaestak kola prije kraja prvenstva počinje padati u igri, niže poraze, gubi korak s konkurencijom pa na kraju ostaje bez titule premda je u završnici imala prednost ispred ostalih ekipa i po sedam, osam bodova.

Doduše, Arsenal uspijeva izboriti plasman u Ligu prvaka, ali tu prolazi samo u skupinama, a čim dođe do razigravanja, Arsenal gubi od prvog protivnika.

Arsenal se u izravnim susretima ne može nositi ne samo s najboljim europskim, nego ni s najuspješnijim engleskim momčadima. Arsene Wenger jednostavno ne vidi da svijetom sporta, ne samo nogometa, dominiraju fizička izdržljivost, brzina, psihička stabilnost i mentalna snaga. A u svemu tome su igrači Arsenala izrazio deficitarni: zbog toga u najvažnijim utakmicama ili teško pogriješe ili zarade isključenje kao što se to ove godine dogodilo na odlučujućim utakmicama protiv Chelseaja ili Tottenhama.

I tako već deset godina: u ekipi se izmijenilo nekoliko generacije igrača, ali sve ostaje po starom. Dakle, nije problem u igračima, nego u treneru koji je jedina konstanta. Osim toga, Wenger nije izgradio u momčadi pobjednički mentalitet. Arsenal će odigrati odlične utakmice protiv srednje vrijednih ili slabijih kipa, tu su superiorni, ali protiv sebi ravnih u pravilu gube.

I tu je statistika neumoljiva: dok je Mourinho vodio Chelsea Arsenal je dobio samo jedan meč, sedam je izgubio, a jednu je utakmicu igrao neriješeno. Primio je čak 21 gol, a zabio samo 7. Otkada je pak Abramovič vlasnik Chelseaja Arsenal je dobio 8 mečeva, osam je igrao neriješeno te izgubio 16. Zabio je je 31, a primio 51 gol.

Nema rezervne taktike

Alex Ferguson, Carlo Ancelotti, Jupp Heynckes, Ottmar Hitzfeld, Jose Mourinho, Pep Guardiola, Vicente del Bosque osvajali su po dva puta Ligu prvaka, Luis Enrique jednom, a Wenger niti jednom.

Arsenal se drži taktike 4-2-3-1, bez obzira kako mu igra protivnik. Zbog toga ga ozbiljne momčadi lako čitaju: dovoljno je samo striktno pokriti napadače i vezne igrače Arsenala, zatvoriti prilaze golu, pa natjerati srednje braniče Koscielnya i Mertesackera, koji o tomu pojma nemaju, da vode igru. Njihove duge lopte prema naprijed, kada ne znaju što bi s njima, obično završavaju u autu ili nogama protivnika. No najgore je što u tim trenucima Wenger nema rezervnu taktičku varijantu: nema plan B, pa ne može prilagoditi igru uvjetima na terenu te kada Arsenalova kola krenu nizbrdo, Wenger ne zna što učiniti.

Ljudi koji pobliže poznaju prilike u Arsenalu uvjereni su da Wenger više ne može mobilizirati igrače: zbog silnih neuspjeha oni mu jednostavno više ne vjeruju. Zamjeraju mu također što se ponaša kao da je on jedina i najvažnija ličnost u klubu, što je on, a ne igrači, u prvom planu, što odlučuje o svemu, ali najviše vodi računa o vlastitim interesima. Sukobi poput onoga s Walcottom, koji je otvoreno rekao da ne želi igrati dok je Wenger trener, više nisu rijetkost. Igrači tvrde da je Wenger tvrdoglav, da se ne mijenja, premda se oko njega već sve promijenilo. To je i jedan od razloga zašto Theo Walcott, Chamberlain, Ramsey, Wilshere, samo neki od bogomdanih Arsenalovih talenata, nisu uspjeli do kraja realizirati svoje potencijale.

Vlasnici zadovoljni financijskim rezultatima

No, Arsenu Wengeru jedno se mora priznati: on je nesporni nogometni poslovni i financijski genij. Od svih velikih klubova na svijetu, Arsenal posluje najuspješnije. Premda je 2006. izgrađen novi stadion Emirates sa 60.432 mjesta, čija je gradnja stajala više od 600 milijuna eura, Arsenal nema nikakvih dugova.

Upravo suprotno: ima najviše novca u blagajni, a samo prošle godine zaradio je 329,3 milijuna funti, dok mu je operativna dobit iznosila 64,4 milijuna funti. Na prodaji i kupnji igrača klub je ostvario dobit od 28,9 milijuna funti. Dakle, Wenger pliva u novcu, što vlasnike dionica i upravu, čini najsretnijim ljudima u svijetu nogometa. Ako će samo oni odlučivati u Wengerovoj sudbini na klupi Arsenala, tada će on bez problema odraditi ugovor koji mu traje do sljedeće godine. Ako će se pak pitati navijači, tada su Wengeru, sudeći prema sadašnjem raspoloženju, dani odbrojeni.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12. ožujka