Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa
Piše: Đivo Đurović | Snima: Profimedia, Topfoto European food

Bourdain, džanki koji je s ruba smrti pokorio svijet, na kraju je pomogao detabuizirati suicid u medijima

Đivo Đurović o Tonyju Bourdainu, čovjeku koji je vidio svijet i iskusio život kakav većina nas nikad neće

Kao uspješni njujorški chef, poslao je 1999. godine kratki esej časopisu New Yorker, u kojemu je na šokantan i zabavan način otkrio brojne prljave tajne zanata. Nije se nadao da će ga najutjecajnije pametne novine na svijetu objaviti. New Yorker ga je iznenadio. "Nemojte jesti prije nego što ovo pročitate" – bio je naslov kojim su opremili njegov tekst. New Yorker tad nije mogao znati da će takvi "bait" naslovi u dobu digitalnog novinarstva mnogima izgraditi karijere i bogatstva – ipak je bila tek 1999. godina. No, kao i svi kasniji "Nemojte ovo!" ili "Morate ono!" naslovi na portalima, Bourdainov esej u New Yorkeru postao je instantni hit. Toliko uspješan da ga je autor iduće godine pretvorio u knjigu "Kitchen Confidential", koja je postala bestseler, a dobro se prodaje i danas, 18 godina kasnije. Anthony Bourdain više nije bio samo kuhar, chef ili bivši ovisnik, postao je zvijezda.

“Imamo užasno tužnu vijest koju vam moramo javiti”, prekinuo je jutarnji program CNN-a voditelj John Berman. “Svjetski poznati chef, autor bestselera, nagrađivani autor emisije ‘Parts Unknown’ i naš prijatelj Anthony Bourdain je umro.” Za televiziju koja je od Bourdaina napravila globalnu zvijezdu, i koja je svijetu javila sve najgore vijesti zadnjih četiri desetljeća, ovo nije bio jednostavan zadatak. Ne zato jer je njihov autor umro, nego zato jer se ubio. Samoubojstvu se danas pristupa s dva dijametralno različita očišta, od kojih niti jedan nije dobar. Prvi je staromodni, ali još prisutni, koji samoubojstvo smatra nečim sramotnim, greškom u karakteru o kojoj je najbolje ne govoriti. Drugim riječima, samoubojstvo je tabu.

Drugi pristup je ispravniji, ako ga se uzme s dobrom mjerom. Taj kaže da je samoubojstvo najgori ishod psihičke bolesti – dakle ni po čemu sramotan. Depresija nije sramotnija od upale pluća ili uganuća zgloba, ali je treba liječiti. No, o samoubojstvu svejedno ne treba govoriti – kaže ta škola mišljenja – ne zato jer bi bilo sramotno, nego zato što sama činjenica govorenja o njemu može potaknuti druge, one koji su već na rubu, da slijede primjer i oduzmu svoj život. Dokaza za ovu interpretaciju ima još od 1774., kad se nikad utvrđeni broj mladih muškaraca odjenuo u plave hlače i žuti sako, uzeo pištolj u ruke i ubio se nakon što su pročitali Goetheove “Patnje mladog Werthera”. Masovna kultura – puno masovnija od cirkulacije Geotheova romana među tada pismenim njemačkim stanovništvom – omogućila je da vijest o samoubojstvu dođe do najšire publike.

CNN je gotovo sav svoj program u petak posvetio Anthonyju Bourdainu, jednoj od svojih najvećih zvijezda, i niti u jednom trenutku nije skrivao način na koji je on umro. “Anthonyja je prijatelj jutros pronašao mrtvog u hotelskoj sobi u Strasbourgu. Anthony se objesio”, objavio je CNN-ov novinar Brian Stalter. Šef CNN-a Jeff Zucker odlučio je da televizija koju gleda cijeli svijet o Bourdainovoj smrti mora govoriti otvoreno, ali u isto vrijeme napraviti sve da pomogne onima koji bi se mogli naći u teškoj psihičkoj situaciji. Na ekranu je cijeli dan bio ispisan broj telefonske linije za pomoć ljudima sa suicidalnim mislima, o tome su govorili liječnici i oni koji su sami ili u svojoj obitelji prošli slična iskustva. Smrt Anthonyja Bourdaina pomogla je detabuizirati samoubojstvo u medijskom diskursu.

Koristio je hranu da otkrije što to ljude, koji su tako različiti, čini sličnima

U pet godina, koliko je na CNN-u išla njegova dokumentarna serija, Bourdain je snimao u osamdeset zemalja, u mnogima više puta. Obišao je cijeli svijet radeći ono što je najviše volio i tako dobro znao – otkrivao je nepoznata mjesta, istraživao hranu, slavio život i raznolikost kultura. Njegova emisija samo je tehnički bila kuharski šou – Bourdain je znao da se ljudi najlakše otvore za stolom i hranu je koristio kao ulaznicu u njihove živote. To nije bila serija o hrani, iako je u njoj bilo hrane. Nije bila ni serija o putovanjima, iako je stalno putovao. Bila je to serija o ljudskoj prirodi. “Manje me zanima kuhanje, a više zašto kuhaju to što kuhaju i što mi osim toga žele reći”, definirao je svoj pristup u jednoj od epizoda.

Bourdain je koristio hranu da otkrije što to ljude, koji su tako različiti, na kraju čini sličnima. Prepuna referenci na filmove, glazbu i književnost, “Parts Unknown” je bila emisija o životu u svim njegovim bezbrojnim pojavnim oblicima – mnoge od njih svijet je upoznao baš kroz Bourdainovu emisiju. “Ako odbijete ponuđenu hranu, odbili ste i ljude koji vam je nude. Domaćinski ritual oko stola jedan je od iskonskih načina da se ljudi otvore.”

No, hrana je ovom bivšem chefu bila sredstvo, ne i cilj. “Ljudima koji slikaju hranu pa objavljuju fotografije na društvenim mrežama uvijek kažem – nadam se da na to trošite puno manje vremena nego na seks. Jer ako zanemarujete seks da biste slikali hranu, potpuno ste promašili metu.”

Bio je od onih ljudi koji o svemu imaju mišljenje i ne trpe budale

Anthony Bourdain bio je strastven, emotivan i angažiran, iako je prema van imao kulerski i cinični oklop. Bio je od onih ljudi koji o svemu imaju mišljenje i ne trpe budale. Ali je iznad svega bio heroj ljudske znatiželje, netko čija toplina i lakoća komunikacije otvaraju sugovornika ma gdje da otputovao. Ta kombinacija ljudske topline i britkog jezika dovela ga je do globalne popularnosti i stvorila mu vojsku obožavatelja. U svemu što je radio, unosio se do kraja, i to doslovno fizički. U više navrata, kako je sam ispričao, prihvatio je hranu koja očito nije bila svježa, ili koju u drukčijim okolnostima ne bi pojeo. “Naravno da je vrijedno toga, što ti se može dogoditi? U najgorem slučaju malo ćeš sjediti na zahodu i popiti turu antibiotika. Ono što ćeš dobiti zauzvrat vrijedno je te žrtve.”

Bourdain je bio osoba veća od života – žene su ga obožavale, a muškarci htjeli biti poput njega. Hedonizam je bio dio te životne filozofije. “Tvoje tijelo nije hram, nego zabavni park. Uživaj u vožnji!”, jedan je od poticaja koje je često ponavljao. Njegova pojava i životno iskustvo, autentičnost njegove priče, kupili su mu kartu da bude jedini koji smije psovati u programu CNN-a. No, iako začinjen, njegov jezik bio je poetskiji od bilo čega što možete vidjeti na bilo kojoj televiziji. Jer Bourdain je bio majstor potrage za odgovorima koje mnogi traže. “Putujem po cijelom svijetu da pitam – gdje je dom? Neki su se rodili s odgovorom na to pitanje. Ali neki od nas moraju prekopati bezbrojne razlomljene komadiće ne bi li pokušali sastaviti odgovor.”

Dom Anthonyja Bourdaina bio je New York, koji danas tuguje za njim. Cvijeće, svijeće i poruke obožavatelja pojavile su se nedugo nakon objave njegove smrti pred restoranom Les Halles, par blokova od njujorške burze na Wall Streetu, gdje je proveo većinu profesionalne karijere. Bourdain se rodio 1956. u New Jerseyju i život ga je brzo odveo u kuhinju. Imao je jedva 17 godina kad je počeo prati suđe u jednom restoranu. No, njegova kulinarska strast nije se rodila na ovom kontinentu – mladi Bourdain provodio je ljeta kod rodbine u Francuskoj, gdje je stekao ljubav prema hrani i kuhanju. Od perača tanjura zato je brzo napredovao, da bi postao chef finog restorana Les Halles u Downtownu.

‘Trebao sam umrijeti u svojim dvadesetima. Čista je sreća što nisam’

No, karijera celebrity chefa imala je mračnu cijenu – već s 19 godina Bourdain je bio ovisnik o kokainu, uskoro i o heroinu. “Ja sam trebao umrijeti u svojim dvadesetim godinama. Čista je sreća što nisam. Koliko sretan čovjek treba biti da kao heroinski ovisnik preživi 1980-e u New Yorku?”, ispričao je kasnije. “Ja znam kako izgleda život čovjeka koji se ujutro probudi i prva stvar koja mu prođe kroz glavu je – gdje ću nabaviti novu dozu.”

Bourdain se izliječio od ovisnosti (alkohola se nikad nije ostavio, ali ga je sveo na razumnu mjeru) i nikad nije skrivao to mučno poglavlje svoga života. Dapače, rado je govorio o svojim demonima, u nadi da će drugima pomoći prevladati ovisnost. U jednom intervjuu za CNN otkrio je nešto o čemu većina nikad ni ne promisli. “Često razmišljam koliko je moja ovisnost koštala u životima drugih. Koliko je mladih Kolumbijaca – ili drugih na trasi kojom se droga šverca u Ameriku – poginulo, vjerojatno u užasnim okolnostima, ne bi li meni dobavili sljedeći shot? To je strašno, a često se pitam koliko sam ja odgovoran za te izgubljene živote.”

Anthony Bourdain uspio je pronaći “bolje anđele svoje prirode” i nadvladati ovisnost. Od džankija koji je bio na rubu smrti, postao je jedan od najuspješnijih ljudi u onome čime se bavi. A to je bilo ono što najviše voli.

Dolazak Bourdaina više je transformirao CNN, nego Bourdaina

Kao uspješni njujorški chef, poslao je 1999. godine kratki esej časopisu New Yorker, u kojemu je na šokantan i zabavan način otkrio brojne prljave tajne zanata. Nije se nadao da će ga najutjecajnije pametne novine na svijetu objaviti. New Yorker ga je iznenadio. “Nemojte jesti prije nego što ovo pročitate” – bio je naslov kojim su opremili njegov tekst. New Yorker tad nije mogao znati da će takvi “bait” naslovi u dobu digitalnog novinarstva mnogima izgraditi karijere i bogatstva – ipak je bila tek 1999. godina. No, kao i svi kasniji “Nemojte ovo!” ili “Morate ono!” naslovi na portalima, Bourdainov esej u New Yorkeru postao je instantni hit. Toliko uspješan da ga je autor iduće godine pretvorio u knjigu “Kitchen Confidential”, koja je postala bestseler, a dobro se prodaje i danas, 18 godina kasnije. Anthony Bourdain više nije bio samo kuhar, chef ili bivši ovisnik, postao je zvijezda. Uslijedio je ugovor za kuharsku televiziju Food Network, pa za Travel Channel.

Rock zvijezda kulinarskog svijeta ili “Elvis of the Bad Boy Chefs” lako je pronalazio put do publike i ona je postajala sve veća. Relativno kasno – već u svojim četrdesetima – Bourdain je postao poznat. Globalnu slavu stekao je kad je 2013. potpisao ugovor sa CNN-om za seriju “Parts Unknown”. Bio je to vrlo neobičan potez i mnogi su se pitali kog vraga kuharski šou radi na CNN-u. Kako će se kuhar prilagoditi CNN-u? Pokazalo se da je dolazak Bourdaina više transformirao CNN, nego Bourdaina. Televizija je odlučila izaći iz zatvorenog kruga breaking news i politike – u svoj program unijeli su dokumentarce, sadržaje o kulturi i načinu na koji ljudi žive, tražeći drugi način na koji ispričati priču. I kladili su se na Anthonyja Bourdaina. Nisu mogli bolje – već nakon prve sezone, Bourdainov “Parts Unknown” osvojio je Peabodyja, najugledniju televizijsku nagradu u Americi. Uslijedilo je pet Emmyja.

Bourdain je uzeo dva poznata formata – kuharsku emisiju i emisiju o putovanjima – i spojio ih u jedno. Ali to nije ono što je njegov amalgam učinilo uspješnim – ključ je bio u tome što je Bourdain počeo razgovarati s ljudima i uključio ih kao glavne aktere svake od svojih emisija. To na kraju nije bila serija ni o kuhanju, ni o kuharu, ni o mjestu u koje je došao – nego o ljudima s kojima je razgovarao.

On je bio čista znatiželja. Zar to nije temelj novinarstva – znatiželja

Anthony Bourdain grozio se ideje da ga se naziva novinarom, iako je to zapravo bio. “Ja sam sretni kuhar koji može pričati priče. Sigurno nisam novinar. Sad već više nisam ni chef. Ja sam onaj koji priča priče”, rekao je u jednoj od epizoda. Imao je jedinstvenu sposobnost da ispriča priču koja neće biti nepodnošljivo pojednostavljena, ali o kojoj neće ni napisati disertaciju – kaže njegov prijatelj i kolega sa CNN-a Anderson Cooper.

Što god sam Bourdain govorio o sebi, sila novinarskog instinkta bila je u njemu jaka. Kako je rekao na dodjeli Peabodyja: “Mi pitamo vrlo jednostavna pitanja: Što vas čini sretnima? Što jedete? Što volite kuhati? I bilo gdje u svijetu da dođemo i pitamo ova vrlo jednostavna pitanja, dobijemo zapanjujuće odgovore.”

Pitanja su išla dalje od onih koje je Bourdain naveo, ali su uvijek bila jednostavna, lišena predrasude i otvorena za daljnje upoznavanje sugovornika. Čega se bojite?, Jeste li optimistični?, Zašto se sramite?, neka su od jednostavnih pitanja koja je za stolom pitao Bourdain i uglavnom dobivao odgovore koji su premašivali raspon samog pitanja. “Anthony Bourdain bio je bolji novinar nego što bi mnogi od nas ikad mogli biti. Njemu je to dolazilo prirodno. On je bio čista znatiželja. Zar to nije temelj novinarstva – znatiželja?”, zapitao se u satima nakon Bourdainove smrti njegov kolega sa CNN-a Don Lemon.

Pokušavao je naučiti Amerikance da se ne boje drugih ljudi

Sposobnost da svijet učini manjim, intimnijim, prepoznatljivijim i ugodnijim jedna je od odlika Anthonyja Bourdaina. To je bilo posebno važno za američku publiku, koja o svijetu zna malo i još manje mari da ga upozna. Bourdain je mnogim Amerikancima pružio priliku da žive život kroz njega. Anonimni tviteraš najbolje je sažeo transformativnu snagu koju je serija imala u Americi. “Anthony Bourdain imao je jednu od rijetkih emisija na televiziji koje su svom svojom snagom pokušavale naučiti Amerikance da se ne boje drugih ljudi.”

Doista, Bourdain je Americi otvorio ostatak svijeta. Amerika nije samo država, nego je zapravo kontinent, nacija koja se prostire od jednog oceana do drugog, s obalama na sjeveru, istoku, jugu i zapadu, država koja obuhvaća tako raznolik prostor i sastavljena je od tako raznolikog stanovništva, koje je došlo iz svih dijelova svijeta ne bi li postali Amerikanci. Upravo zbog tog obilja domaće raznolikosti, Amerikanci su skloni zanemariti ostatak svijeta i biti obuzeti samima sobom preko svake mjere. Iako bogati, Amerikanci ne putuju, mnogi čak nemaju ni pasoš. Nepoznavanje svijeta nije samo po sebi takav problem kad stvari idu dobro. Ali kad krenu loše, nepoznavanje svijeta najlakši je put prema dehumanizaciji Drugoga.

Anthony Bourdain trudio se da se to ne dogodi jer je pokušavao Amerikance upoznati s ostatkom svijeta. “Ako išta zagovaram, onda zagovaram to da se pokrenete. Što dalje možete, što više možete. Preko oceana, ili barem preko rijeke. Stavite se u nečije cipele ili probajte nečiju hranu, to će svakako biti dobro za svakoga. Ustanite s kauča, pokrenite se!”

Bio je jedan od najglasnijih i najoštrijih kritičara Vladimira Putina

Bourdain nije Amerikance upoznavao samo sa svijetom preko oceana, nego i sa zaboravljenim dijelovima vlastite zemlje. To je posebno bilo važno nakon pobjede Donalda Trumpa, kad liberalni birači s istočne i zapadne obale nisu mogli shvatiti što motivira Trumpove birače iz unutrašnjosti. “Cijeli život živim u New Yorku, centru svijeta, i lako je pomisliti da je to Amerika. Da su stvari koje su meni važne, važne svakome. Svako drugo mjesto činilo mi se nezamislivo. Čak i nepojmljivo. Ali baš zato sam morao otići baš tamo, na to nepojmljivo mjesto.”

Neke od najboljih epizoda svoje serije Bourdain nije snimio negdje daleko u Africi ili na egzotičnom pacifičkom otočju, nego tu, par kilometara dalje od njegova New Yorka – u Zapadnoj Virdžiniji ili u Pittsburghu. Kako njegova serija zapravo nije bila o hrani i kuhanju, nego o svemu drugome, vrlo brzo bi se došlo do tema koje su podijelile Ameriku. Gdje god da je otputovao, od Mjanmara do Hustona, Bourdain se trudio “strano” učiniti manje stranim, od hrane do politike. Uspio je barem na jednom mjestu – svijeće i cvijeće pred restoranom Les Halles u Downtownu svjedoče da New York žaluje za jednim od svojih najtalentiranijih ambasadora.

Bourdain se znao strastveno angažirati za ono u što je vjerovao – bio je jedan od najglasnijih i najoštrijih kritičara Vladimira Putina u Americi. U jednoj od svojih epizoda ručao je u Moskvi s tadašnjim šefom opozicije, bivšim vicepremijerom Borisom Njemcovim. Pitao ga je boji li se za svoj život, nakon što je Putin dao likvidirati brojne kritičare, među njima i Aleksandra Litvinjenka, koji je umro otrovan radioaktivnim polonijem u čaju. Njemcov mu je rekao da se ne boji i da vjeruje da Rusija može bolje od Putina. Devet mjeseci kasnije, pod zidinama Kremlja, ustrijelila ga je grupa Putinovih ubojica. Bourdain nije propuštao priliku govoriti o Njemcovu i Putinovoj autoritarnoj vlasti.

Tko je bio Tony? Obama je pitao može li jesti s njim, a ne obratno

Iako je imao čvrsta uvjerenja, Anthony Bourdain nije se htio uplitati u domaću politiku, dapače. Legendarni ručak koji je u zalogajnici u Hanoiju snimio s tadašnjim predsjednikom Barackom Obamom svjedoči koliko se držao izvan dnevne politike. Bourdainov kolega sa CNN-a Jake Tapper kaže da mu se Obamina Bijela kuća “javila s upitom bi li Bourdain htio nešto snimiti s predsjednikom”. –”Ja sam ih onda spojio s Tonyjem”, kaže Tapper. “To vam dosta govori o tome tko je bio Tony Bourdain. Obama je pitao može li jesti s njim, a ne obratno”.

Bourdain je inzistirao da obrok ne bude neka gala večera u Bijeloj kući, nego nešto ljudskije i na manje očekivanom mjestu. Ne dobije puno kuhara priliku intervjuirati predsjednika Amerike, a Anthony Bourdain to je napravio u jeftinoj zalogajnici u Hanoiju, gdje su on i Obama jeli s plastičnog stola i na kraju nazdravili vijetnamskom pivom iz boce. Tako se Obama i prisjetio Bourdaina na vijest o njegovoj smrti. “‘Niska plastična stolica, jeftini ali slasni rezanci, hladno hanojsko pivo.’ Tako ću pamtiti Tonyja. Poučavao nas je o hrani – ali još važnije, o sposobnosti hrane da nas poveže. Da se malo manje bojimo nepoznatog. Nedostajat će nam.”

Čovjek koji je vidio svijet i iskusio život kakav većina nas nikad neće

Jedan od razloga zašto je smrt Anthonyja Bourdaina tako bolno odjeknula u Americi ubojito je sažeo W. Kamall Bell, crnački aktivist koji je bio Bourdainov prijatelj. Dapače, Bell tvrdi da je za svoju dokumentarnu seriju “United Shades of America” ukrao Bourdainov model, samo što je u njega – umjesto hrane i kuhanja – ubacio robovlasništvo i rasizam. Bourdain je bio prijatelj i producent Bellove serije, koja se isto vrti na CNN-u. Bolnu težinu gubitka Bell je ovako sažeo:

“Nas danas vodi osoba koja nije znatiželjna i koja je anti-intelektualna. Zato je odlazak Tonyja Bourdaina tako bolan, jer on bio utjelovljuje suprotnih vrijednosti: bio je znatiželjan i bio je intelektualac.”

Čovjek koji je vidio svijet i iskusio život kakav većina nas nikad neće otišao je prije nego što je trebao. Anthony Bourdain bio je suvremeni avanturist u najboljem značenju te riječi, u vrijeme kad na svijetu nije ostalo puno avanturista. Za njega nema zamjene i zato je njegov odlazak tako bolan.

Đivo Đurović
Analitičar
76 članaka Više o autoru