Božo Kovačević za Telegram: Karamarko se pozicionira kao jedan od radikalnijih Tuđmanovih kritičara

Jedan od naglasaka njegova ideološkog programa je odricanje socijaldemokratskog karaktera SDP-u zbog toga što SDP nije napravio „jasan otklon od SKH iz onog bivšeg vremena“. Pretpostavljam da će sam SDP podsjetiti na izjave svog tadašnjeg predsjednika Ivice Račana koji se početkom devedesetih ispričao za pogreške u politici pravnih prethodnika SDP-a. SDP će postati prava socijaldemokratska stranka kad se javno odrekne Josipa Broza Tita, propisuje Karamarko zanemarivši činjenicu da SDP jest punopravna članica europske asocijacije socijaldemokratskih stranaka.

Ustavnopravna osnova za međunarodno priznanje Hrvatske

Dakako, on potpuno ignorira činjenicu da je osnivač HDZ-a Franjo Tuđman javno govorio da je Tito bio veliki državnik s velikim zaslugama za konačno svrstavanje Hrvatske u okvire pobjedničke koalicije u Drugom svjetskom ratu što je, uz niz peripetija, ipak na koncu rezultiralo konfederalnim jugoslavenskim ustavom iz 1974. godine koji je pružio ustavnopravnu osnovu za međunarodno priznaje Hrvatske u granicama bivše Socijalističke Republike Hrvatske. Karamarko se ne zauzima za nepristrano istraživanje povijesti i za objelodanjivanje svih relevantnih činjenica, nego već kao kandidat za budućeg premijera određuje što će biti propisana povijesna istina. Zapravo propisujući svima kakvi trebaju biti, on najavljuje da će „učiniti sve što je moguće da se općenacionalni konsenzus oko fundamentalnih vrijednosti našega (hrvatskoga) društva ipak postigne“.

Karamarko najavljuje obračun s nonsensom po kojem Franju Tuđmana neki proglašavaju diktatorom, a Ivicu Račana ocem hrvatske demokracije. Odmah želim naglasiti da predsjednika Tuđmana ne smatram diktatorom, ali ni demokratom. Ivica Račan, pak, doista je omogućio da Hrvatska postane demokratska država. Unatoč pritiscima JNA, pa i pritiscima iz vlastite stranke, on je presudno utjecao na to da se u Hrvatskoj 1990. godine održe prvi demokratski izbori.

Ti su izbori bili pošteno provedeni premda bi se moglo prigovoriti samom izbornom zakonu koji je predviđao da kandidati, unatoč tome što su ih istaknule registrirane političke stranke, moraju prikupljati potpise da bi njihove kandidature bile valjane. (Valja se prisjetiti da je jedan od autora tog zakona bio Smiljko Sokol, koji je s jednakim žarom napisao polupredsjednički Ustav Republike Hrvatske po mjeri predsjednika Tuđmana i kasnije predsjedao Ustavnim sudom.) HDZ je bez poteškoća prevladao tu administrativnu prepreku i nadmoćno pobijedio. Da je bio vjerni sljedbenik komunističke ideologije i prakse, Račan ne bi raspisao slobodne izbore, pa bi time bila isključena mogućnost da neka druga stranka preuzme vlast. Poznato je da nikakvih problema s predajom vlasti HDZ-ovoj garnituri nije bilo.

No, isto je tako poznato da su već izbori 1992. godine, koje je organizirao HDZ, bili u znaku potpunog onemogućavanja opozicije da vodi koliko-toliko ravnopravnu kampanju. Kao tadašnji glavni tajnik tadašnjeg HSLS-a mogu svjedočiti o bezbrojnim prigovorima aktivista na zloupotrebu položaja HDZ-ovih dužnosnika. Osobito su potresna bila telefonska javljanja naših članova nedjeljom, poslije mise, kad su župnici s oltara pozivali vjernike da ne glasuju za kandidate prve demokratske stranke u Hrvatskoj, osnovane 20. svibnja 1989. godine, nego da glasuju za HDZ-ove kandidate. Pritom je apsurd bio to veći što su opozicijski kandidati redovito pohađali crkvu i u vrijeme komunizma, a HDZ-ovi kandidati su u to vrijeme uglavnom bili lokalni partijski moćnici koji u crkvu nisu smjeli ili nisu htjeli, vrag bi ih znao. Nedavno je prvi predsjednik demokratski izabranog Sabora Žarko Domjan posvjedočio kako je na misi u zagrebačkoj katedrali održanoj u čast konstituirajuće sjednice 30. svibnja 1990. davao upute predsjedniku Tuđmanu što raditi i kako se ponašati u situaciji u kojoj se predsjednik očito nije snalazio.

Kriza vlasti i demokracije u Zagrebu

Zapravo, izbori 1992. godine za Sabor i za predsjednika, 1993. za Županijski dom Sabora, parlamentarni izbori 1995., kao i predsjednički izbori 1997., koje je sve organizirao HDZ, bili su obilježeni ozbiljnim sumnjama u regularnost. Neki od istaknutih kandidata opozicije vodili su tijekom prebrojavanja glasova da bi, znatno nakon isteka svih rokova, iznenada stigli glasovi iz zatvora, s brodova ili iz samostana i uvijek ih je bilo točno toliko koliko je trebalo da HDZ-ov kandidat pobijedi opozicijskog kandidata. Ne treba zaboraviti da su glasački listići s nekih otoka zadarskog arhipelaga danima putovali do Zadra i uvijek su, u slučaju da je pobjeda HDZ-a bila ozbiljno dovedena u pitanje regularnim prebrojavanjem regularno prispjelih listića, presuđivali u korist HDZ-a. Treba priznati da izborna pobjeda samog predsjednika Tuđmana nikad nije bila dovedena u pitanje, ali je ipak 1997. godine izveden pokušaj atentata na opozicijskog kandidata Vladu Gotovca.

Najbolji primjer Tuđmanova razumijevanja demokracije pruža zagrebačka kriza 1995. – 1997. godine. U listopadu 1995. godine održani su, istodobno kad i izbori za Zastupnički dom Sabora, izbori za Skupštinu Grada Zagreba i Skupštinu Zagrebačke županije. Budući da je u Zagrebačkoj županiji HDZ izgubio većinu, odlučeno je da se dvije jedinice regionalne i lokalne samouprave, Grad Zagreb i Zagrebačka županija, spoje u jednu. (Već i takva motivacija za promjenu regionalnog ustroja govori kako su predsjednik Tuđman i HDZ shvaćali demokraciju: ako HDZ negdje nije na vlasti, tu jedinici treba ukinuti.) Opozicijska koalicija, predvođena HSLS-om i SDP-om, na tim je izborima uvjerljivo pobijedila. Izborni sustav bio je mješoviti, što znači da se dio vijećnika birao većinskim sustavom u izbornim jedinicama, a dio proporcionalnim sustavom na temelju stranačkih lista.

Opozicijska situacija u glavnom gradu

U većinskom dijelu opozicija je osvojila čak 14 od 17 mogućih mandata što je predstavljalo 82,4% i bio je to dotad nezabilježen poraz HDZ-a. Ukupno je opozicija osvojila 64% skupštinskih mjesta. Gradonačelnika Zagreba, koji je istodobno bio i zagrebački župan, birala je skupština. Predsjednik Republike imao je ustavno pravo potvrditi sve izabrane župane. Prvog legalno izabranog gradonačelnika Gorana Granića iz HSLS-a predsjednik Tuđman nije potvrdio. Isto je učinio i s drugim legalno izabranim gradonačelnikom iz HSLS-a Jozom Radošem. Tuđman nakon toga imenuje gradonačelnicu Marinu Matulović-Dropulić koju Skupština, u kojoj je HDZ u manjini, odbija potvrditi. Sljedeći zakonito izabrani gradonačelnik bio je Ivo Škrabalo iz HSLS-a kojega predsjednik odbija potvrditi, a jednako je prošao i predsjednik HSLS-a Dražen Budiša. Objašnjenje koje se moglo čuti od predsjednika Tuđmana bilo je da on neće tolerirati opozicijsku situaciju u Zagrebu. Problem je, zapravo, bio u tome što je državni protokol predviđao da predsjednika na povratku iz inozemstva u zračnoj luci dočekuje i gradonačelnik Zagreba, a Tuđman nije mogao podnijeti pomisao da se mora rukovati s predstavnikom opozicije. Takvo drastično nepoštivanje izborne volje građana bilo je posljedica više puta javno izrečenog predsjednikova shvaćanja da su opozicionari stoka sitnoga zuba.

Karamarko, dakako, ne spominje tu epizodu kao ni niz drugih situacija koje predsjednika Tuđmana baš ne kvalificiraju kao uvjerenog demokrata. Karamarko istodobno poziva na nacionalnu pomirbu, ali izričito naglašava da SDP i njemu bliske stranke Tuđman „nije tek tako nazivao crvenim vragovima“. No, Karamarko – prikladno i u skladu sa svojim zastrašujućim najavama crkveno-državnog propisivanja povijesnih istina – potpuno zanemaruje da je predsjednik Tuđman javno govorio ne samo o crvenim nego i o zelenim, plavim i žutim vragovima nakon što nije uspjelo gašenje opozicijskog Radija 101 jer se toj namjeri vlasti mitingom na Jelačićevu trgu suprotstavilo više desetaka tisuća građana. Prijeteće su zazvučale i predsjednikove riječi, upućene uglavnom tinejdžerima u redovima nogometnih navijača, da su oni koji se suprotstavljaju vraćanju imena Dinamo zapravo sovjetski agenti.

Oblici ponašanja karakteristični za nove demokracije

Treba se prisjetiti i epizode iz prvih dana Tuđmanove vlasti. On je tada javno govorio da su njegove roditelje ubili pripadnici UDBA-e. Šime Balen, poznati hrvatski partizan koji je s drugim hrvatskim partizanom Petrom Šegedinom bio počasni predsjednik HDZ-a, javno je ustvrdio da to nije istina nego da je bila riječ o ubojstvu i samoubojstvu. Odgovor vlasti nije bio sasvim demokratski: s Balenom su u ime nove vlasti porazgovarali policajci i objasnili mu što je, a što nije povijesna istina.

Karamarko govori i o povratku obitelji Tuđman u okrilje HDZ-a. Mislim da je bilo nedostojno što su predsjednikova supruga i ostali članovi obitelji nakon Tuđmanove smrti naglo bili marginalizirani, gotovo ignorirani. Ali dio baštine Tuđmanova vremena je i činjenica da je njegov sin postao čelnik obavještajne službe, da je drugi sin odjednom, u vrijeme očeva predsjednikovanja, postao poduzetnik, a nakon njegova odlaska s političke scene i sinovi su poslovi naglo prestali. Isto tako ne treba zaboraviti da se jedan predsjednikov unuk počeo baviti iznimno skupim automobilističkim sportom, a drugi je postao bankar udruživši se s ljudima od kojih se nekima poslije sudilo za ozbiljna kaznena djela. Ne treba zaboraviti ni to da je MUP u jednom trenutku u vrijeme Tuđmanove vlasti odlučio da se sve vježbe gađanja moraju obavljati u streljani Domagojevi strijelci, koja je, gle čuda, bila u vlasništvu predsjednikova unuka. Sve su to oblici ponašanja tako karakteristični za mnoge nove demokracije, ali nedopustivi u stabilnim demokratskim zemljama i nespojivi s boljim demokratskim običajima.

Hrvatska kao dio samorazumljivog niza zemalja: Iran, Turska…

Shvativši da bi lustracija, shvaćena i provedena onako kao u bivšoj DDR, zahvatila znatno više članova HDZ-a negoli bilo koje druge stranke, Karamarko umjesto toga najavljuje temeljitu promjenu opće društvene klime. I navodi samo jednu osobu kao primjer. Pritom nije riječ ni o bivšem pripadniku represivnog državnog aparata, ni o bivšem državnom ili partijskom dužnosniku koji se, eto, i u novoj Hrvatskoj zatekao na iznimno važnoj i osjetljivoj državnoj dužnosti nego o intelektualcu koji je prije 1990. kao i poslije toga dosljedno i javno zastupao svoja stajališta i koji je, u vrijeme kad većina izvornih HDZ-ovaca nisu ni znali što bi to točno bilo, pisao i govorio čistim hrvatskim jezikom. U cijelom svom izlaganju, koje je i bez toga dovoljno zastrašujuće, Karamarko kao primjer osobe koju treba lustrirati, odnosno zabraniti joj javno djelovanje, navodi samo Žarka Puhovskog koji, koliko je meni poznato, nikad nije bio državni dužnosnik. Ne znam zašto, prisjećam se Salmana Rushdija, suvremenog Irana, pojava u Erdoganovoj Turskoj. Ali znam zašto ne bih volio da se i Hrvatska ubuduće pojavljuje kao samorazumljivi dio tog niza zemalja. I zbog toga se, u ime demokracije, treba suprotstaviti takvim namjerama današnjeg predsjednika HDZ-a.

Želim naglasiti da gore iznesene primjedbe o tome kako je predsjednik Tuđman shvaćao demokraciju i kako je koristio moć ni u najmanjoj mjeri ne umanjuju činjenicu da je on, znatno prije prvih demokratskih izbora 1990. godine, jedini od istaknutih političkih lidera zastupao ideju nacionalnog pomirenja i zauzeo se za državnu samostalnost Hrvatske. On je bio predsjednik i vrhovni zapovjednik oružanih snaga kad je trebalo voditi rat i izboriti se za međunarodno priznanje kao i za podršku oslobodilačkoj vojnoj operaciji. No sve to nipošto ne znači da treba zaboraviti i druge, manje privlačne sastavnice njegova predsjednikovanja.

Manevarski prostor kroz napad na Tuđmana

Prema onome što je današnji predsjednik HDZ-a rekao, čini se da on smatra da Tuđman nije uspio ostvariti nacionalno pomirenje pa ga, eto, treba ostvariti on, Karamarko. Time se Karamarko legitimira kao kritičar Tuđmana znatno radikalniji od bilo kojeg kritičara iz opozicijskih redova. I doista, čini se da su se na Tuđmana, na njegove konkretne riječi i postupke, češće pozivali pripadnici sadašnje vladajuće garniture negoli predstavnici HDZ-a. Kad se vodila rasprava o određivanju granice s BiH, upravo su se premijer i njegovi ministri pozivali na Tuđmanove riječi, dok je HDZ zastupao stajališta suprotna riječima i djelu svog utemeljitelja.

Današnje HDZ-ovo posvemašnje ignoriranje činjenice da je Hrvatska, zahvaljujući hrvatskim partizanima i antifašistima među kojima je bio i tadašnji komesar Tuđman, kraj Drugog svjetskog rata dočekala na pobjedničkoj strani i time zadržala pretpostavke za proglašenje samostalnosti 1991. godine pokazuje da je Karamarkov HDZ znatno dalje od učenja i djela svog osnivača negoli današnji SDP. Da bi stvorili manevarski prostor za akciju u smjeru svoje pomalo zastrašujuće verzije nacionalnog pomirenja, shvaćenog kao bespogovorno pokoravanje njihovoj koncepciji Hrvatske kao zemlje u kojoj crkva nije odvojena od države i u kojoj se samo HDZ može smatrati domoljubnom strankom, Karamarko i njegov HDZ idu tako daleko da proglašavaju kako Tuđman nije uspio ostvariti jedan od svojih glavnih strateških ciljeva, nacionalno pomirenje. A ključni uzročnik nestabilnosti i inicijatori postupaka koji ugrožavaju ustavni poredak Hrvatske su upravo Karamarko i njegov HDZ.

---

Božo Kovačević završio je studij filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik, ministar u Vladi RH te veleposlanik u Moskvi od 2003. do 2008. godine. Jedan je od osnivača časopisa Gordogan. Predavač je na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu.