Prva od šest točaka iz tog neusvojenog priopćenja govori o šestomjesečnom moratoriju na izjave o prošlosti. Budući da je identičan prijedlog iznio tijekom svog posjeta Zagrebu, autorstvo tog dijela neautorizirane izjave nije teško pripisati upravo predsjedniku Vučiću. No, obzirom na to da je sastanak organiziran vjerojatno na poticaj EU, upravo kao i nedavni sastanak hrvatske predsjednice s Vučićem u Zagrebu, možemo pretpostaviti da je i ovaj put predsjednik Srbije rekao ono što se od njega očekuje i što on smatra korisnim u kontekstu nastojanja Srbije da postane zemlja kandidatkinja za članstvu u EU.
Prenaglašavanje europskih tema
Kako je drugom točkom naglašena spremnost za suradnju u okviru europskih integracija, nije jasno zašto se i u petoj točci tog nepostojećeg zajedničkog priopćenja govori o ispunjavanju zadaća iz Strategija proširenja EU na zapadni Balkan. U te dvije točke govori se o istom sadržaju. Ako se spominjanjem iste europske teme u dvije točke htjelo naglasiti da je upravo to bio ključni sadržaj, onda moramo reći da to nije najbolji način. Stavljanjem te teme u prvu točku i detaljnijom eksplikacijom onoga što je u vezi s tim na sastanku rečeno uvjerljivije bi se pokazalo da je upravo to bilo najvažnije za sve sudionike sastanka.
Treća točka nepostojećeg priopćenja govori o zajedničkim infrastrukturnim projektima i jačanju regionalne ekonomske suradnje, što ima smisla s obzirom na to da EU očekuje od svih zemalja koje aspiriraju na članstvo da riješe otvorene bilateralne probleme. U četvrtoj točci tog neobičnog priopćenja govori se da je dogovoreno intenziviranje rada komisija za rješavanje bilateralnih problema.
Problemi oko granica
Ako je doista na sastanku dogovoreno da navedene komisije intenziviraju rad, to znači da taj sastanak, prvi poslije šest godina, nije bio temeljito pripremljen. Umjesto da sastanak na vrhu bude rezultat prethodnog intenzivnog rada stručnih povjerenstava, predsjednici su se sastali da bi tek potaknuli odvijanje procesa koji – u okolnostima uobičajenog načina funkcioniranja dobro organiziranih država koje samostalno donose odluke – takvim sastancima trebaju prethoditi.
Kako su među neriješenim pitanjima i ona koja se tiču granica i kako je poznato da će EU – poučena iskustvom Slovenije i Hrvatske – inzistirati da potpuno rješavanje tih pitanja bude nužan preduvjet za buduće članstvo, nespominjanje graničnih pitanja u priopćenju potpuni je promašaj njegovih sastavljača. To tim više dolazi do izražaja s obzirom na činjenicu da su se upravo oko graničnih pitanja pred novinarima posvađali Vučić i Izetbegović. Izetbegović je, k tome, spominjao i pitanje granice kod Neuma što, prema njegovom shvaćanju, predstavlja prepreku izgradnji Pelješkoga mosta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto se napominje poštivanje suvereniteta svih članica
Zanimljivo je da se u šestoj točci navodnog zajedničkog priopćenja spominje poštivanje suvereniteta i integriteta svih zemalja članica trilaterale. Da je riječ o nekoj deklaraciji, onda bi spominjanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta moglo biti spomenuto u preambuli kao jedno od samorazumljivih polazišta o kojima se ne razgovara. Ako se suverenitet i integritet spominju kao jedna od točaka o kojima su lideri razgovarali, onda se može zaključiti da je barem netko nekome osporio ili jedno ili drugo.
Doduše, državno ustrojstvo današnje BiH definirano je Daytonskim sporazumom koji Hrvatskoj i Srbiji namjenjuje ulogu staratelja nad bosanskim Hrvatima, odnosno Srbima. Deklarativno isticanje privrženosti cjelovitosti BiH i nemiješanju u unutrašnje stvari te države – što je hrvatska predsjednica uredno učinila – dobiva specifičan patronizirajući prizvuk ako se u isti mah spominje i Daytonski sporazum, a koji su kao polazište svog pristupa BiH spomenuli i Grabar-Kitarović i Vučić.
Kako je Daytonski sporazum za bošnjačku stranu bio nužno zlo i kako je ozakonio ratom i zločinima postignute granice Republike Srpske, jasno je da Bakiru Izetbegoviću spominjanje Daytosnkog sporazuma može izgledati više kao provokacija nego kao podrška državnosti BiH. Zbog takvog ustavnog aranžmana navodni sastanak članova Predsjedništva BiH s predsjednicima Hrvatske i Srbije je, zapravo, sastanak Bakira Izetbegovića s predstavnicima Hrvata i Srba, onima iz BiH i onima izvana. Činilo se da bi njemu bilo draže da je umjesto u formi trilaterale sastanak održan kao kvadrilaterala s turskim predsjednikom Erdoganom kao njegovim vanjskim sponzorom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ipak se pričalo o izbornom zakonodavstvu BiH
Premda nije bilo predviđeno da se razgovara o izbornom zakonodavstvu BiH, o tome se ipak razgovaralo, ali bez Izetbegovića. On tu problematiku smatra unutrašnjom stvari BiH o kojoj se ne razgovara na međunarodnoj razini. Naša je predsjednica diplomatski ohrabrila sve strane u BiH da riješe problem Izbornog zakona, a srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić naglasio je da je neriješen problem izbornog zakonodavstva ozbiljniji nego što se misli.
Shvaćajući da će visoki predstavnik riješiti taj problem ako ga u odgovarajućem roku ne riješe nadležne institucije BiH, Ivanić se vjerojatno boji da bi to rješenje izvana možda moglo dovesti u pitanje neka od postignuća Republike Srpske kojih se ona nikako nije spremna odreći. Kako dosadašnja rješenja međunarodnih instancija uglavnom nisu izlazila u susret zahtjevima bosanskohercegovačkih Hrvata, vrlo je vjerojatno da je Izetbegovićev nehajan odnos prema pitanju izbornog zakonodavstva utemeljen na očekivanju da će tako biti u ubuduće.
Žalosno da poticaji na suradnju dolaze izvana
Žalosno je i pomalo tragikomično da bošnjački član Predsjedništva BiH upravo na sastanku s predstavnicima država koje su temeljem Daytonskog sporazuma određene kao svojevrsni jamci provedbe tog dokumenta inzistira na tome da su neka važna politička pitanja u BiH isključivo u domeni unutrašnje politike i izvan dosega tih zainteresiranih kumova i jamaca. Ništa manje žalosna nije ni činjenica da poticaji za suradnju lidera u regiji najčešće dolaze ne od samih sudionika tih sastanaka nego od udaljenih instancija – Bruxellesa, Washingtona, Ankare i Moskve.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve dok igrači u BiH ne prestanu igrati s figama u džepovima i s očekivanjima svakog od njih da će netko izvana donijeti odluku koja će biti baš po mjeri njegovih ambicija i želja, BiH neće postati funkcionalna i stabilna državna tvorevina. Kad se u definiranju svojih interesa i svoje uloge počnu u većoj mjeri oslanjati na zdrav razum, elementarno poštenje i spremnost da jedni druge barem čuju i razumiju, smanjit će se mogućnost i potreba da im kumuju i sufliraju tako male polusamostalne zemlje kao što su to Hrvatska i Srbija ili bilo tko drugi.
Može li BiH postati funkcionalna država?
Božo Kovačević analizira trilateralni sastanak u Mostaru
Nakon trilateralnog sastanka članova Predsjedništva BiH s predsjednicima Hrvatske i Srbije u navodnom zajedničkom priopćenju, za koje u trenutku njegovog objavljivanja u Predsjedništvu BiH nisu ništa znali, europske teme ističu se kao ključan sadržaj. Poticaji za suradnju lidera u regiji najčešće ne dolaze iznutra, nego iz Bruxellesa, Washingtona, Ankare i Moskve. No, sve dok igrači u BiH ne prestanu s očekivanjima da će netko izvana donijeti odluku koja će biti baš po njihovim željama BiH neće postati funkcionalna država
Profesor Filozofskog fakulteta u Mostaru Mile Lasić, komentirajući trilateralni sastanak članova Predsjedništva BiH s predsjednicima Srbije i Hrvatske održan jučer u Mostaru, rekao je da je taj sastanak smiješan i besmislen te da su se sudionici ponašali tako da je bilo vidljivo da ih je netko prisilio da dođu i sastanu se. Tu ocjenu argumentirao je, između ostalog, pozivanjem na navodno zajedničko priopćenje s tog sastanka o kojemu u trenutku njegova objavljivanja u Predsjedništvu BiH nisu ništa znali.
Prva od šest točaka iz tog neusvojenog priopćenja govori o šestomjesečnom moratoriju na izjave o prošlosti. Budući da je identičan prijedlog iznio tijekom svog posjeta Zagrebu, autorstvo tog dijela neautorizirane izjave nije teško pripisati upravo predsjedniku Vučiću. No, obzirom na to da je sastanak organiziran vjerojatno na poticaj EU, upravo kao i nedavni sastanak hrvatske predsjednice s Vučićem u Zagrebu, možemo pretpostaviti da je i ovaj put predsjednik Srbije rekao ono što se od njega očekuje i što on smatra korisnim u kontekstu nastojanja Srbije da postane zemlja kandidatkinja za članstvu u EU.
Prenaglašavanje europskih tema
Kako je drugom točkom naglašena spremnost za suradnju u okviru europskih integracija, nije jasno zašto se i u petoj točci tog nepostojećeg zajedničkog priopćenja govori o ispunjavanju zadaća iz Strategija proširenja EU na zapadni Balkan. U te dvije točke govori se o istom sadržaju. Ako se spominjanjem iste europske teme u dvije točke htjelo naglasiti da je upravo to bio ključni sadržaj, onda moramo reći da to nije najbolji način. Stavljanjem te teme u prvu točku i detaljnijom eksplikacijom onoga što je u vezi s tim na sastanku rečeno uvjerljivije bi se pokazalo da je upravo to bilo najvažnije za sve sudionike sastanka.
Treća točka nepostojećeg priopćenja govori o zajedničkim infrastrukturnim projektima i jačanju regionalne ekonomske suradnje, što ima smisla s obzirom na to da EU očekuje od svih zemalja koje aspiriraju na članstvo da riješe otvorene bilateralne probleme. U četvrtoj točci tog neobičnog priopćenja govori se da je dogovoreno intenziviranje rada komisija za rješavanje bilateralnih problema.
Problemi oko granica
Ako je doista na sastanku dogovoreno da navedene komisije intenziviraju rad, to znači da taj sastanak, prvi poslije šest godina, nije bio temeljito pripremljen. Umjesto da sastanak na vrhu bude rezultat prethodnog intenzivnog rada stručnih povjerenstava, predsjednici su se sastali da bi tek potaknuli odvijanje procesa koji – u okolnostima uobičajenog načina funkcioniranja dobro organiziranih država koje samostalno donose odluke – takvim sastancima trebaju prethoditi.
Kako su među neriješenim pitanjima i ona koja se tiču granica i kako je poznato da će EU – poučena iskustvom Slovenije i Hrvatske – inzistirati da potpuno rješavanje tih pitanja bude nužan preduvjet za buduće članstvo, nespominjanje graničnih pitanja u priopćenju potpuni je promašaj njegovih sastavljača. To tim više dolazi do izražaja s obzirom na činjenicu da su se upravo oko graničnih pitanja pred novinarima posvađali Vučić i Izetbegović. Izetbegović je, k tome, spominjao i pitanje granice kod Neuma što, prema njegovom shvaćanju, predstavlja prepreku izgradnji Pelješkoga mosta.
Zašto se napominje poštivanje suvereniteta svih članica
Zanimljivo je da se u šestoj točci navodnog zajedničkog priopćenja spominje poštivanje suvereniteta i integriteta svih zemalja članica trilaterale. Da je riječ o nekoj deklaraciji, onda bi spominjanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta moglo biti spomenuto u preambuli kao jedno od samorazumljivih polazišta o kojima se ne razgovara. Ako se suverenitet i integritet spominju kao jedna od točaka o kojima su lideri razgovarali, onda se može zaključiti da je barem netko nekome osporio ili jedno ili drugo.
Doduše, državno ustrojstvo današnje BiH definirano je Daytonskim sporazumom koji Hrvatskoj i Srbiji namjenjuje ulogu staratelja nad bosanskim Hrvatima, odnosno Srbima. Deklarativno isticanje privrženosti cjelovitosti BiH i nemiješanju u unutrašnje stvari te države – što je hrvatska predsjednica uredno učinila – dobiva specifičan patronizirajući prizvuk ako se u isti mah spominje i Daytonski sporazum, a koji su kao polazište svog pristupa BiH spomenuli i Grabar-Kitarović i Vučić.
Kako je Daytonski sporazum za bošnjačku stranu bio nužno zlo i kako je ozakonio ratom i zločinima postignute granice Republike Srpske, jasno je da Bakiru Izetbegoviću spominjanje Daytosnkog sporazuma može izgledati više kao provokacija nego kao podrška državnosti BiH. Zbog takvog ustavnog aranžmana navodni sastanak članova Predsjedništva BiH s predsjednicima Hrvatske i Srbije je, zapravo, sastanak Bakira Izetbegovića s predstavnicima Hrvata i Srba, onima iz BiH i onima izvana. Činilo se da bi njemu bilo draže da je umjesto u formi trilaterale sastanak održan kao kvadrilaterala s turskim predsjednikom Erdoganom kao njegovim vanjskim sponzorom.
Ipak se pričalo o izbornom zakonodavstvu BiH
Premda nije bilo predviđeno da se razgovara o izbornom zakonodavstvu BiH, o tome se ipak razgovaralo, ali bez Izetbegovića. On tu problematiku smatra unutrašnjom stvari BiH o kojoj se ne razgovara na međunarodnoj razini. Naša je predsjednica diplomatski ohrabrila sve strane u BiH da riješe problem Izbornog zakona, a srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić naglasio je da je neriješen problem izbornog zakonodavstva ozbiljniji nego što se misli.
Shvaćajući da će visoki predstavnik riješiti taj problem ako ga u odgovarajućem roku ne riješe nadležne institucije BiH, Ivanić se vjerojatno boji da bi to rješenje izvana možda moglo dovesti u pitanje neka od postignuća Republike Srpske kojih se ona nikako nije spremna odreći. Kako dosadašnja rješenja međunarodnih instancija uglavnom nisu izlazila u susret zahtjevima bosanskohercegovačkih Hrvata, vrlo je vjerojatno da je Izetbegovićev nehajan odnos prema pitanju izbornog zakonodavstva utemeljen na očekivanju da će tako biti u ubuduće.
Žalosno da poticaji na suradnju dolaze izvana
Žalosno je i pomalo tragikomično da bošnjački član Predsjedništva BiH upravo na sastanku s predstavnicima država koje su temeljem Daytonskog sporazuma određene kao svojevrsni jamci provedbe tog dokumenta inzistira na tome da su neka važna politička pitanja u BiH isključivo u domeni unutrašnje politike i izvan dosega tih zainteresiranih kumova i jamaca. Ništa manje žalosna nije ni činjenica da poticaji za suradnju lidera u regiji najčešće dolaze ne od samih sudionika tih sastanaka nego od udaljenih instancija – Bruxellesa, Washingtona, Ankare i Moskve.
Sve dok igrači u BiH ne prestanu igrati s figama u džepovima i s očekivanjima svakog od njih da će netko izvana donijeti odluku koja će biti baš po mjeri njegovih ambicija i želja, BiH neće postati funkcionalna i stabilna državna tvorevina. Kad se u definiranju svojih interesa i svoje uloge počnu u većoj mjeri oslanjati na zdrav razum, elementarno poštenje i spremnost da jedni druge barem čuju i razumiju, smanjit će se mogućnost i potreba da im kumuju i sufliraju tako male polusamostalne zemlje kao što su to Hrvatska i Srbija ili bilo tko drugi.