Uz ministra koji vjeruje u vrijednost ljudskih prava ovo se ne događa

E sada, kako je moguće da je ondašnje Ministarstvo unutarnjih poslova uspjelo organizirati doček, boravak i transport cijelog izbjegličkog tsunamija, bez preteških incidenata, dok ta ista policija sada ne zna kako da se obrani od optužbi za sukrivnju u smrti jedne djevojčice predškolske dobi, i dok ta ista policija prilično bezočno deportira devetogodišnjeg dječaka? Odgovor na ovo pitanje jest, naravno, u vrijednostima.

Ondašnji ministar policije Ranko Ostojić autentični je liberal, koji iskreno zagovara ljudska prava i koji je punim angažmanom provodio humanu, “papinsku “ politiku Zorana Milanovića prema izbjegličkoj krizi (koja se, na kraju, pokazala neopasnom za Hrvatsku; kako vidimo, naša zemlja nije ostala preplavljena Sirijcima, Libijcima, Iračanima i Afganistancima, kao što su tvrdile razne ksenofobne organizacije, uz punu potporu HDZ-a i predsjednice Republike).

Kraj ministra policije koji iskreno vjeruje u vrijednost ljudskih prava, devetogodišnje se dijete ne deportira, niti se smrt još mlađe djevojčice ne gura pod tepih. Kod takvog se ministra policije slabima nastoji pomoći, bez obzira na njihovo porijeklo, a policijski se službenici na terenu uglavnom ponašaju u skladu s ministrovom voljom.

Posljedica trenda rušenja demokratskih standarda u Hrvatskoj

Sadašnji ministar policije Davor Božinović birokrat je bez ikakvih specifičnih političkih uvjerenja, o čemu svjedoči i njegova dosadašnja karijera, podjednako obilježena Stjepanom Mesićem i Andrejom Plenkovićem. Kad se tako osjetljivim slučajevima, kao što su ovi ružni, zaista potresni incidenti, bavi čovjek birokratskog svjetonazora, logično je što se MUP stalno opravdava da samo djeluje u skladu sa zakonom i pravilima Europske Unije. Možda je to i točno, ali nije manje nehumano.

Osim toga, usred izbjegličke krize Europska je Unija pokazala da nije kadra artikulirati nikakvu zajedničku politiku, tako da je, zapravo, riječ o prilično bedastom izgovoru, svakako nedostojnom ljudskih tragedija koje su se nesumnjivo dogodile. No, bešćutno ponašanje hrvatske policije nije nikakva iznimka. Riječ je o logičnoj posljedici trenda rušenja demokratskih standarda u Hrvatskoj.

The Economist je u svom nedavno objavljenom Godišnjem indeksu demokracije Hrvatsku svrstao čak i iza otvoreno fašistoidne Mađarske, te puna 22 mjesta iza Slovenije, koja je daleko od uzorne demokratske zemlje.
Lanjske je godine State Department objavio izrazito negativno intoniran izvještaj o Hrvatskoj, upozoravajući na koketiranje s nacizmom i ugrožavanje elementarnih ljudskih i manjinskih prava.

Etabliranje državne korupcije kao legitimni oblik djelovanja

Nesporna je činjenica da su se od odlaska lijevo liberalne Vlade do danas brojni demokratski standardi srušili na najnižu razinu još od smrti Franje Tuđmana, pod čijom vladavinom Hrvatska definitivno nije bila demokratska država. Unatrag malo više od dvije godine suočavamo se s nizom apsolutno nevjerojatnih protudemokratskih ispada. Prvo je HDZ Tomislava Karamarka vodio otvoreno proustašku izbornu kampanju.

Zatim je isti taj HDZ na vlast instalirao stanovitog Tihomira Oreškovića, čovjeka koji ni na koji način nije sudjelovao u izbornom procesu: radilo se o očitoj uzurpaciji vlasti. Zatim su snage krajnje desnice procijenile kako su toliko ojačale, da mogu otvoreno zahtijevati reviziju endehazijske povijesti. Zatim je Andrej Plenković, nakon čiste pobjede na izborima, kompromitirao taj rezultat najgorim mogućim korupcijskim pothvatom, kupnjom ucijenjenog zastupnika Sauche i dijela zastupnika Hrvatske narodne stranke, čime je sadašnji premijer etablirao državnu korupciju kao legitimni oblik političkog djelovanja.

Najsmješnija medijska inicijativa unatrag osamnaest godina

No, za rušenje demokratskih standarda u Hrvatskoj nipošto nisu krivi samo političari. Nedavno smo se suočili s valjda najsmješnijom medijskom inicijativom unatrag osamnaest godina. Uredništva pet domaćih dnevnih listova odlučila su javno prosvjedovati zbog SDP-ova pritiska na slobodu tiska. Budući da SDP nije na vlasti, kako, pobogu, SDP može gušiti slobodu tiska u Hrvatskoj?

Fantastično je da si nijedan od urednika i izdavača tih listova nije postavio ovo bazično logično pitanje, nego su žestoko osramotili svoje brendove, bacivši se u kampanju za slobodu medija tako što su napali opoziciju! Mislili smo da je takvo što moguće u zemljama poput Rusije ili Zimbabvea, i da su hrvatski mediji bar malo napredniji. Pri čemu ne želimo braniti SDP i Davora Bernadića. Njegova praksa komuniciranja s medijima zaista jest iritantna, ali, pobogu, Bernardić nema nikakvu moć, i svaki bi ga razumni urednik, izdavač ili politički kolumnist tretirao tek kao čangrizavog gnjavatora, a ne kao prijetnju slobodi medija.

Zbunjena zemlja, bez jasne vrijednosne orijentacije

No, eto, u zemlji u kojoj premijer kupuje zastupnička mjesta, u kojoj policija deportira djecu bez roditelja, i u kojoj na izborima pobjeđuju bivši i možda budući zatvorenici, moguće je da se i svojedobno srednjostrujaški mediji ponašaju kao Alisa u zemlji čuda, u radikalnijim filmskim izvedbama tog Dodgsonova romana. Današnja Hrvatska, naravno, nije diktatura.

Današnja je Hrvatska zbunjena zemlja, bez ikakve jasne vrijednosne orijentacije (osim endehazijske nostalgije krajnje desnice, i vjerske zagriženosti dijela Crkve i katoličkih laika), koja, nažalost, predstavlja iznimno pogodnu okolinu za sve moguće oblike ekscesnih ponašanja. Uključujući i povremenu policijsku bešćutnost, brutalnost i glupost.