Jučerašnji dan, 29.11.2018. će, kad se jednom bude historiografski promatrala društvena i politička situacija današnje Hrvatske, ostati zabilježen kao dan u kojem su predstavnici nacionalnih manjina stradalih od režima NDH i antifašisti istovremeno poslali apel Vladi Republike Hrvatske, predsjednici, Saboru i glavnom državnom odvjetniku, s molbom da konačno počnu djelovati na suzbijanju sveprisutnog historijskog revizionizma i rehabilitacije NDH i vlastitom akcijom u Šibeniku iskazali uvjerenje kako do toga očito neće doći i kako je vrijeme da sami počnu djelovati po tom pitanju.
Ovo potonje nije uopće začuđujuće, budući da je već i sama činjenica da je potrebno pisati apel, koji u biti predstavlja gotovo pa posljednji vapaj za pomoći, pomiješan s osjećajem rezignacije i činjenicom da ga se i tako piše bez pravog efekta. To, međutim ne znači da je apel kojeg su državnim institucijama poslali predstavnici srpske, židovske i romske nacionalne manjine i Savez antifašističkih boraca i antifašista bio bespotreban. Štoviše, ne samo da je bio potreban, nego je i dobro došao. Ponajprije zato što je iskazao, iako i idealističku vjeru u snagu državnih institucija, a ujedno i snažnu želju da to tako doista i bude.
Izložili su genezu jačanja revizionizma
No, isto tako je dobro došao i zato što je na jednom mjestu pobrojao najvidljivije revizionističke pojave, ali i izložio genezu njihovog jačanja. Tako potpisnici apela buđenje i svojevrsnu legalizaciju revizionističkog pokreta logično vezuju uz Karamarkovo razdoblje i kratkotrajnu vladu Tihomira Oreškovića te njegovu odluku da u izbornu utrku uđe sa širokom paletom zastupnika tih ideja, koji su onda kasnije postali presudni faktori u formiranju javnog mnijenja i politike vlade na tim pitanjima.
Ujedno se i ne suzdržavaju konkretno imenovati ključne autore i podržavatelje revizionističkog pokreta, poput Romana Leljaka, Igora Vukića, Zlatka Hasanbegovića i Velimira Bujanca, kao i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Iz čitavog se pak sadržaja apela izdvajaju dva pasusa. Prvi se odnosi na medijsku i institucionalnu podršku ovim nastojanjima: “Te su pojave prisutne već duže vrijeme, no zadnjih godina, a naročito ove godine, sve su izraženije i jače.
Negacionistički pokret širi se iz Katoličke crkve
Posebno što se taj revizionistički i negacionistički pokret širi uz pomoć Katoličke crkve, pojedinih jedinica lokalne samouprave i pojedinih braniteljskih udruga, te što mu nacionalni mediji, u prvom redu javni servis HRT, daju pravo građanstva promovirajući ga u svojim informativnim, “obrazovnim” i zabavnim emisijama.”
Drugi je za razumijevanje načina na koji revizionisti konkretno djeluju puno bitniji: “Prvo relativiziranjem i negiranjem počinjenih zločina ustaškog pokreta i NDH stvaraju pretpostavke za reafirmaciju tog pokreta i njegova režima koji su služili tadašnjim okupacijskim silama. Drugo, opskurna neznanstvenost i pseudoistraživački radovi trebaju postati društvena vrijednost, poželjan način javnog i društvenog djelovanja. I jedno i drugo smatramo opasnim i veoma štetnim ne samo za narode koje predstavljamo nego i za zemlju u kojoj živimo.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Val revizionizma pokrenuo je kontrareakciju
Iako je ovo svima onima koji prate poplavu historijskog revizionizma već poodavno jasno, činjenica da su metode i djelovanje revizionista i njihovog prelaska u mainstream ovdje prvi puta precizno raščlanjene tako da ne ostavljaju nikakvog prostora nejasnoćama. No, činjenica da nejasnoća nakon ovog apela više ne može biti, ne znači da vladajući ionako nisu bili svjesni svega navedenog, iz čega dalje možemo zaključiti kako ne postoji racionalna osnova za očekivanje da će ih ovaj apel pokrenuti.
Ali, kao što sam već naveo, on je pokrenuo antifašiste, konkretno šibenske koji su već sa svojim prijašnjim potezima, poput otvaranja Muzeja pobjede: oslobođenja Dalmacije, pokazali da su u stanju vizionarski djelovati i razmišljati van ustaljenih praksi. Tako su, na čelu sa Zoranom Restovićem, došli na promociju falsifikatorskog pamfleta o Jasenovcu, autora Igora Vukića s idejom da pročitaju imena Šibenčana umorenih u tom logoru smrti.
Šibenska knjižnica brani se slobodom govora
Taj istovremeno konceptualni i prosvjetiteljski čin neće naravno promijeniti ništa u glavama onih koji su došli podržati Vukića i koji njega i njemu slične podržavaju sve ovo vrijeme. No, on je upozorio na opće licemjerstvo državnih i javnih institucija, po čemu se ono koje je u ovom konkretnom slučaju emitirala šibenska gradska knjižnica teško može nadmašiti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naime, oni su, perući ruke od promocije kojoj su ustupili ili iznajmili prostor, na svojoj Facebook stranici, između ostalog napisali kako knjižnice nisu, ne žele, niti bi trebale biti cenzori, već kako su kao javne ustanove otvorene su za različita događanja na kojima se obično iznose različiti svjetonazorski, ideološki, politički, vjerski stavovi i uvjerenja.
Sjajno! No, probajmo zamisliti što bi iz šibenske knjižnice odgovorili onima koji bi bili zainteresirani, da na primjer u njoj predstave knjigu Veljka Kadijevića o ratu i raspadu Jugoslavije ili neku knjigu sličnog profila ili autora?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Da, Pupovac i manjinci su ti koji drže ovu Vladu. Ali njihov istup protiv ustašovanja svejedno je važan
Dragan Markovina o molbi hrvatskim institucijama da konačnu počnu djelovati na suzbijanju sveprisutnog historijskog revizionizma i rehabilitacije NDH
Apel kojeg su državnim institucijama poslali predstavnici srpske, židovske i romske nacionalne manjine i Savez antifašističkih boraca i antifašista ne samo da je bio potreban, nego je i dobro došao. Ponajprije zato što je iskazao, iako i idealističku vjeru u snagu državnih institucija, a ujedno i snažnu želju da to tako doista i bude. No, isto tako je dobro došao i zato što je na jednom mjestu pobrojao najvidljivije revizionističke pojave, ali i izložio genezu njihovog jačanja.
Jučerašnji dan, 29.11.2018. će, kad se jednom bude historiografski promatrala društvena i politička situacija današnje Hrvatske, ostati zabilježen kao dan u kojem su predstavnici nacionalnih manjina stradalih od režima NDH i antifašisti istovremeno poslali apel Vladi Republike Hrvatske, predsjednici, Saboru i glavnom državnom odvjetniku, s molbom da konačno počnu djelovati na suzbijanju sveprisutnog historijskog revizionizma i rehabilitacije NDH i vlastitom akcijom u Šibeniku iskazali uvjerenje kako do toga očito neće doći i kako je vrijeme da sami počnu djelovati po tom pitanju.
Ovo potonje nije uopće začuđujuće, budući da je već i sama činjenica da je potrebno pisati apel, koji u biti predstavlja gotovo pa posljednji vapaj za pomoći, pomiješan s osjećajem rezignacije i činjenicom da ga se i tako piše bez pravog efekta. To, međutim ne znači da je apel kojeg su državnim institucijama poslali predstavnici srpske, židovske i romske nacionalne manjine i Savez antifašističkih boraca i antifašista bio bespotreban. Štoviše, ne samo da je bio potreban, nego je i dobro došao. Ponajprije zato što je iskazao, iako i idealističku vjeru u snagu državnih institucija, a ujedno i snažnu želju da to tako doista i bude.
Izložili su genezu jačanja revizionizma
No, isto tako je dobro došao i zato što je na jednom mjestu pobrojao najvidljivije revizionističke pojave, ali i izložio genezu njihovog jačanja. Tako potpisnici apela buđenje i svojevrsnu legalizaciju revizionističkog pokreta logično vezuju uz Karamarkovo razdoblje i kratkotrajnu vladu Tihomira Oreškovića te njegovu odluku da u izbornu utrku uđe sa širokom paletom zastupnika tih ideja, koji su onda kasnije postali presudni faktori u formiranju javnog mnijenja i politike vlade na tim pitanjima.
Ujedno se i ne suzdržavaju konkretno imenovati ključne autore i podržavatelje revizionističkog pokreta, poput Romana Leljaka, Igora Vukića, Zlatka Hasanbegovića i Velimira Bujanca, kao i Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Iz čitavog se pak sadržaja apela izdvajaju dva pasusa. Prvi se odnosi na medijsku i institucionalnu podršku ovim nastojanjima: “Te su pojave prisutne već duže vrijeme, no zadnjih godina, a naročito ove godine, sve su izraženije i jače.
Negacionistički pokret širi se iz Katoličke crkve
Posebno što se taj revizionistički i negacionistički pokret širi uz pomoć Katoličke crkve, pojedinih jedinica lokalne samouprave i pojedinih braniteljskih udruga, te što mu nacionalni mediji, u prvom redu javni servis HRT, daju pravo građanstva promovirajući ga u svojim informativnim, “obrazovnim” i zabavnim emisijama.”
Drugi je za razumijevanje načina na koji revizionisti konkretno djeluju puno bitniji: “Prvo relativiziranjem i negiranjem počinjenih zločina ustaškog pokreta i NDH stvaraju pretpostavke za reafirmaciju tog pokreta i njegova režima koji su služili tadašnjim okupacijskim silama. Drugo, opskurna neznanstvenost i pseudoistraživački radovi trebaju postati društvena vrijednost, poželjan način javnog i društvenog djelovanja. I jedno i drugo smatramo opasnim i veoma štetnim ne samo za narode koje predstavljamo nego i za zemlju u kojoj živimo.”
Val revizionizma pokrenuo je kontrareakciju
Iako je ovo svima onima koji prate poplavu historijskog revizionizma već poodavno jasno, činjenica da su metode i djelovanje revizionista i njihovog prelaska u mainstream ovdje prvi puta precizno raščlanjene tako da ne ostavljaju nikakvog prostora nejasnoćama. No, činjenica da nejasnoća nakon ovog apela više ne može biti, ne znači da vladajući ionako nisu bili svjesni svega navedenog, iz čega dalje možemo zaključiti kako ne postoji racionalna osnova za očekivanje da će ih ovaj apel pokrenuti.
Ali, kao što sam već naveo, on je pokrenuo antifašiste, konkretno šibenske koji su već sa svojim prijašnjim potezima, poput otvaranja Muzeja pobjede: oslobođenja Dalmacije, pokazali da su u stanju vizionarski djelovati i razmišljati van ustaljenih praksi. Tako su, na čelu sa Zoranom Restovićem, došli na promociju falsifikatorskog pamfleta o Jasenovcu, autora Igora Vukića s idejom da pročitaju imena Šibenčana umorenih u tom logoru smrti.
Šibenska knjižnica brani se slobodom govora
Taj istovremeno konceptualni i prosvjetiteljski čin neće naravno promijeniti ništa u glavama onih koji su došli podržati Vukića i koji njega i njemu slične podržavaju sve ovo vrijeme. No, on je upozorio na opće licemjerstvo državnih i javnih institucija, po čemu se ono koje je u ovom konkretnom slučaju emitirala šibenska gradska knjižnica teško može nadmašiti.
Naime, oni su, perući ruke od promocije kojoj su ustupili ili iznajmili prostor, na svojoj Facebook stranici, između ostalog napisali kako knjižnice nisu, ne žele, niti bi trebale biti cenzori, već kako su kao javne ustanove otvorene su za različita događanja na kojima se obično iznose različiti svjetonazorski, ideološki, politički, vjerski stavovi i uvjerenja.
Sjajno! No, probajmo zamisliti što bi iz šibenske knjižnice odgovorili onima koji bi bili zainteresirani, da na primjer u njoj predstave knjigu Veljka Kadijevića o ratu i raspadu Jugoslavije ili neku knjigu sličnog profila ili autora?