Kako je pijan, s dvadeset godina, počeo razmišljati o glumi

Glumom se, kaže JPV, počeo baviti relativno kasno. Nakon srednje grafičke nije odmah upisao faks. Umjesto toga, radio je kao grafičar po redakcijama i izdavačkim kućama. Imao je, doduše, planove da upiše ADU, ali studij kamere. Negdje početkom dvijetisućitih, imao je možda 20, ili 21 godinu, upravo je bio riješio neku privatnu pravnu zavrzlamu i s bratićem se spustio do Močvare. Išao je proslaviti. U džepu je nosio pljosku s travaricom, a s obzirom da se radilo o vremenu u kojem je nakratko kolektivno zaboravljen dobar ukus, nosio je kožne hlače. U Močvari se te večeri puštala romska glazba i Janko je vrlo brzo bio pristojno pijan. “To je bilo ono… Znoj, mokri zidovi, raskopčane košulje”, prepričava. Iz vlažnog i zadimljenog mraka pristupio mu je ogroman čovjek. Janko ga je prepoznao. “I tu meni upadne Goran Navojec. Da je on mene te večeri skužio, da me čuo kako pričam, i da jesam li ikad razmišljao o tome da se bavim glumom ”. Janku je to, iskreno, imponiralo. Dobro, ni jedan ni drugi nisu u tom trenutku bili baš potpuno prisebni, da jesu, Navojec vjerojatno ne bi prišao nekom klincu, niti bi se Janko upecao u razgovor o potencijalnoj budućnosti s nekim tipom kojeg prvi put vidi u stvarnom životu. Ali, eto, nisu.

Do tada je, kaže, imao dvije glumačke reference u životu, nijednu posebno vrijednu; Jednu obiteljsku anegdotu, u kojoj je Jankov otac, kada ga je prvi put čuo da plače, po legendi rekao da “taj glas treba unovčiti”, i drugu, nekakvu osnovnoškolsku predstavu u kojoj je glumio i koja mu je bila zabavna kada ju je igrao u razredu i na roditeljskim sastancima, ali na kojoj se, kada ju je morao izvesti na dan škole i kada je publika, u školskoj dvorani, bila udaljenija od pozornice i bitno brojnija, potpuno zablokirao. “I tu smo mi počeli prazniti tu pljosku i pričati. I meni je to bilo interesantno. Ta gluma i to. Tad sam ful brijao na kameru. Stara mi je pomogla da kupim mali labos i tehniku i ja sam se neko vrijeme pripremao za taj prijemni. Ali sam u tom periodu, kad se desilo to u Močvari, imao svoje probleme s kamerom. Ušao sam u neku bolesnu fazu da sam stalno furao aparat sa sobom, stalno nešto kao tražio, neku scenu, kadar, potpuno manično. To je već postala frustracija. Nisam uopće bio opušten“, kaže. Razmijenili su kontakte i dogovorili se da se još jednom nađu.

Jutro prije prijemnog na Akademiji dramske umjetnosti

Našli su se sljedeći dan u kafiću u Gavelli. “I ja sam tu pričao potpune idiotarije. Prvo sam nešto srao da su glumci tašti, da je to sve bezveze. On mi je rekao da lupam gluposti, da ja o tome znam samo s televizije. Onda smo dalje pričali o glumi i kazalištu, i ja sam u jednom trenutku upao u nekakvo klinačko pretenciozno filozofiranje. Kao, čemu publika? Ako je to umjetnički čin, zašto se predstave ne bi radile bez publike. Ono, blesavi idealizmi. Mislim da sam mu išao na živce. Ali svejedno, meni je to sve bilo zabavno. Našao sam se s Navojcem još koji put i nakon toga sam se počeo zapravo baviti glumom”, priča. I dalje je imao ideju da će ići i na prijemni iz kamere. Zapravo, sve dok se nije ispostavilo da su prijemni iz kamere i iz glume isti dan. “I sad. Na kaj ću ići? Htio sam na glumu, kamera me frustrirala, ali sam u to više uložio. Stara je uložila. Dala mi je lovu za opremu i sad joj ja trebam reći da neće biti ništa od toga. Al opet, mislio sam, kaj sad. Imam zanat, imat ću od čega živjeti. Idem na glumu”, priča.

Jutro prije prijemnog, Janko je bio u maminom stanu. Inače, u to je vrijeme već imao sina. Živio je u jednoj sobici u Bosanskoj, ali kada bi sin bio s njim, bili su kod Jankove mame, jer je stan bio veći. “I sad, ja sjedim u kuhinji, u pidžami i pušim. Jednu za drugom. Stara leti okolo, sprema se za posao. Napol je obučena, napol našminkana. Ulijeće i izlijeće iz kuhinje. A ja joj trebam reći da odustajem od kamere. I na kraju je pozovem da sjedne. Da joj moram nešto reći.I krenem pričati, ful sam usran. Da sam ja, eto, u Močvari upoznao jednog čovjeka. Da smo upali u razgovor i da mi je on rekao neke stvari koje su mene zaintrigirale i da sam skužio da imam tu neku strast. Da smo se onda našli još nekoliko puta, i da se u meni probudila jedna želja za koju joj moram reći. I ona me prekine:
‘Dobro, Janko, odugovlačiš. Reci, peder si.’
‘Ne. Mislio sam otići na prijemni na glumu.’
‘Pa dobro. Kaj me zajebavaš?!’, kaže mi stara.“

Djetinjstvo u Zagrebu osamdesetih

Ta scena s mamom možda je još smješnija ako se u nju doda malo konteksta. “Mi smo zapravo cijeli život bili sami. Kad sam bio klinac, živjeli smo u Radničkom Dolu, na Britancu. Stara je sedamdesetih, kad se to još moglo, za neku sitnu lovu kupila ogroman suterenski stan. Nije ga uredila skupo, ali ga je uredila pametno. Bio je užasno prostran. Samo je dnevna soba imala 70 kvadrata”, priča. Jankova je mama radila kao književna prevoditeljica i kao lektorica u različitim zagrebačkim redakcijama. “Mene je dobila s 36 godina. Prije toga bila je par godina u braku u Francuskoj s jednim genijalnim fotografom. Stara nije baš znala s parama a i pratili su je pehovi, pa to kako smo živjeli nije baš jednostavno pitanje. Kad je imala para, živjeli smo ko bogovi. Kad nije, onda bi bila drugačija priča. Tipa, imali smo peć na struju. Kada bi nam isključili struju, a to se dogodilo ne jednom, onda bismo sjedili na toj peći dok se hladila, jer je to to. A kad bi znala da je prekardašila, kada bi bio samo korak do toga da joj uzmu kartice, onda bi zadnju lovu spizdila na mene. Kupila bi mi nešto što mi nikada ne bi kupila. Najbolje tenisice za košarku. Tako nešto. Imala je te neke genijalne, otkačene poteze”, priča.

Stari je bio s njima do osme godine, a nakon toga je imao uglavnom epizodnu ulogu. “On je bio boem najgore vrste. Bio je vječni apsolvent na filozofskom. Njegova mama Slovenka, moja baka, bila je velika faca. Bila je jedna od prvih direktorica, radila je uvoz automobila za cijelu zemlju. Kad je umrla, on je dobio neku penziju na njen račun, i to je cijedio. Od toga je živio. Radio je svašta, imao je razne faze. Ono, pisao je ljubiće. Čak je nešto i objavio. Onda bi učio španjolski. Pa japanski. Ja to nisam ništa kužio i meni je bio legenda. Na primjer, ja imam devet godina i stari dođe po mene u školu. Stavi me na Tomos, otfura doma, stavi u Spaček i odveze u Maribor. Vozimo se po šumi kraj grada i dođemo do livade na kojoj je improvizirana pista. Njegov prijatelj ima aviončić, Cesnu. I mi sjednemo u taj avion i letimo iznad Triglava.

Avion ima dvostruke komande pa daju i meni da upravljam avionom s devet godina. Ja lud od sreće. Spustimo se, vozimo doma, nasred šume pukne guma. Potpuni raspad sistema. Vratimo se u Zagreb u 4 ujutro. I tu se ispostavi da on uopće nije rekao staroj da će me pokupiti. Stara zvala policiju, poslala pet taksija da se voze po gradu i traže dijete. Ja gledam, šta ova pizdi, meni je bio najbolji dan ikada.Ili na primjer. Stara prevodi Ivanhoe, monstruma od knjige. I obeća da će mi, kada dobije honorar, kupiti BMX, crni s narančastim gumama. I ja ga sanjam. Mi pričamo o tom biciklu mjesecima. I jednu večer, kada je prijevod pred krajem, stari se pojavi na vratima, nosi mi BMX crni, s narančastim gumama. Vozio ga je do nas na motoru, ne znam ni sam kako. Na svakom raskrižju, kad bi zakočio, bicikl bi odletio u pičku materinu – sav je izgreban. Ali mene baš briga. Meni je genijalno, dobio sam bicikl koji sam htio. I ne razumije da je on tu zeznuo staru”, kaže.

Kako je, kao student glume, završio u sapunicama

Ako je prije polaska za Osijek u kombiju i bilo nekog entuzijazma, vjerojatno najdosadnija trasa u Hrvatskoj, autocesta Zagreb-Osijek, brzo ju je ubila. Dosadu između polja koja su se tek odmrzavala nakon zime razbijali su samo mobiteli, Montana sendviči sa benzinske i povremeno, ne pretjerano inspirirano, podjebavanje. Na primjer, Marasović kaže da je nešto čitao u školi, a onda ga Janko pita “A ti si išao u školu?”. Ili, prolazimo kraj teaser billboarda jednog lanca brze hrane. “Je li sapunica bez punice i dalje sapunica”, piše na plakatu. “Je li sapunica bez Janka i dalje sapunica”, kaže Marasović. “Joooj, daj ajdee”, odgovara Janko, na pola kroz smijeh, na pola kolutajući očima. Kaže da mu na Akademiji, kada ju je upisao nakon par pokušaja, isprva nije baš bilo najbolje. Osim što je nakon početnog entuzijazma zapinjao u živi pijesak egzistencijalnih krizica, imao je još jedan, puno konkretniji problem.

„Na početku akademije sam radio. U prvo sam vrijeme još nekako uspijevao uskladiti grafiku i glumu. Ali to je zapravo nemoguće. Faks mi je jeo puno vremena, a onda te izdavači više ne mogu dobiti da prelamaš knjige, pa te se na kraju više ni ne sjete. To je bilo konstantno krpanje. Na drugoj godini dobio sam jednu reklamu koja me spasila na neko vrijeme, ali je stalno bilo gusto. I onda sam dobio tu prvu sapunicu”, kaže. Kako priča, išao je na jednu audiciju, za tri serije odjednom. Jedna je serija bila kraće forme, a dvije su bile sapunice. “Tad nisam htio u sapunice. Mislim, išao sam na audiciju jer sam išao na sve audicije. Tad sam, kao valjda svi pretenciozni klinci, htio biti isključivo “ozbiljan”, klasičan glumac. Ono, Shakespeare, Grci, Krleža. Kad sam upisivao Akademiju, možda sam imao mali kompleks. U srednjoj sam pročitao sve što se trebalo pročitali. Stara je doma imala ogromnu biblioteku, ja imam dva ožiljka na glavi, oba sam dobio kad sam se kao klinac zabio u rub police s knjigama. Ali nisam bio veliki čitatelj.

Išao sam u grafičku školu na Žitnjaku, a na prijamnom su bili klinci iz Gimnazija u centru. I svi su se prije bavili glumom. Ili sam barem ja imao takav dojam. I ništa, ja sam krenuo čitati. Došao bih tu u Sedmicu i čitao. Vjerojatno sam izgledao kao pretenciozni kreten, ali nema veze. I na kraju sam, na ispitu opće kulture bio prvi. To je vjerojatno najmanje važno, ali meni je to značilo užasno puno. Tad sam počeo gledati Bergmana, Jarmuscha i to. I to ti tad imponira. Samo tako razmišljaš. Mislim, nisam se upuštao u neke maštarije jer se nisam htio razočarati, bilo je izvjesnije da ću se u životu baviti grafikom a ne glumom, ali na to sam brijao. I nazvali su me nakon te audicije, ponudili su mi ulogu. Rekao sam da to ne bih radio. Bio je petak, rekli su mi da još razmislim do ponedjeljka. I negdje pred kraj tog vikenda, bio sam u potpunoj komi. Bio sam nešto mamuran, a i bio sam u skliskoj situaciji s lovom. A i oko te Akademije sam bio u krizi. Nije mi bilo dobro. Nisam napredovao. Što sam dulje bio tamo, to sam bio usraniji oko svega. I tad mi moja tadašnja djevojka kaže: ‘Kaj glumiš ti Janko? Ti bi se tu igrao gladnog umjetnika, a nemaš za alimentaciju. Idi tamo. Bavi se tim poslom.’ I ja odem.”, priča.

Ljudi nekada, ne kuže da nisi lik kojeg glumiš

“Na snimanju prve sapunice bio sam totalno uplašen. A u isto sam se vrijeme pravio kao da sam iznad svega. Kada su se te sapunice počele snimati, dosta je kolega na to gledalo svisoka. Sad su ih manje-više svi radili, ali tad je percepcija bila kao da je to ispod razine. Dobro je rekla jednom Ksenija Pajić. Tko bi trebao glumiti u sapunicama? Postolari? Ja sam tamo došao kao klinac, skroz nesiguran nakon svega na Akademiji i tamo sam skužio da mogu. Da mogu naučiti toliko teksta, da mogu ustajati u 5 ujutro i raditi 12 sati, da mogu to izdržati. To je šljaka. To je 9 mjeseci. Izdrži ti to. 12 sati svaki dan, stres, lokacije vani, po snijegu, po kiši. Na filmu imaš par scena po danu. Tu imaš 15. I ne mogu sve biti dobre. Ali se trudiš da ih je što više. Meni je najveća čast bila kad su me Rus i Stiks zvali na cugu. Znači, na seriji imaš dvije ekipe, studijsku i terensku. Gaferi, ljudi koji na temelju uputa direktora fotografije vode rasvjetu, su bili Rus i Stiks. Oni su bili ogromni autoriteti. Profići. I kad te oni nakon snimanja pozovu na piće to nešto znači. Mislim, ja sam se na toj cugi zbljuvao, ne možeš ti to pratit, to su veliki majstori, ali to je čast. I onda ljudi o tome pričaju tak. Posprdno”, priča.

Janko je sapunice snimao narednih pet godina. “To je zajebano. Promijeni način na koji te ljudi vide. Za mnom su svake godine na ulici vikali drugo ime. Ranko, Krsto, Pavle. Prvi put mi se netko obratio s Janko jedne godine kad nisam imao sapunicu. Ti to ne razumiješ tada, ali tu sapunicu na dnevnoj bazi gleda par stotina tisuća ljudi. I ti ne postojiš kao osoba više. Ti si lik kojeg trenutno gledaju u seriji. Evo jednom smo snimali na Ravnicama i cijela je ekipa otišla na ručak u pečenjaru, kod Srbina. I jedemo na otvorenoj terasi, a mene niotkuda nešto udari po glavi. Neka baba je prišla s kišobranom sa strane i stala me mlatiti. Dok sam se ja pribrao, već me ščepala za kosu. I ne pušta. Viče: ‘TI SI DOBAR!!! TI SI DOBAR!!!’ Moj lik u sapunici je u to vrijeme kao iz dobrice postao negativac i ona je bila bijesna zbog toga. Baš ono, pjena na usta. Ekipa je prvo bila šoku, odmaknuli su se svi, a onda su je micali od mene. Držala me za kosu tako čvrsto da joj je u šaci na kraju ostao pramen”, priča.

Praznina kada te mašina izbaci iz žrvnja

Kad ta mašina sapunica završi, pad zna biti prilično neugodan, kaže. “Meni je Filip Juričić, kad sam počinjao u sapunicama, rekao jednu stvar koja se pokazala kao istina. Rekao mi je da cijelo to ludilo traje dok se sapunica emitira. Kad prestane, ti ne postojiš. I to stvarno tako bude”, kaže. Snimanje traje mjesecima, halapljivo pojede svu energiju koju imaš, a onda nestane. “Na početku mi je to bilo grozno. Imao sam faze kad bih nakon sapunica brijao glavu i puštao bradu. Nisam htio da me se prepozna. Možda imam tu neku sklonost prema fatalističkom razmišljanju, prema depri. Da će sve biti loše. I onda kad snimanje završi, sve je tako šuplje. Odjednom nema ničega. Kao prvo, nema te u gradu. Ne znaš koji se birc zatvorio, koji filmovi igraju, kamo se ide van. Drugo, izgubiš kontakte. Ne znaš gdje je tko, što se radi, ne znaš gdje su ljudi s kojima si se družio.

I probudiš se u stanu i sam si. Piješ kavu i misliš si, kako jebeno, mogu popiti kavu ujutro na miru. Onda skuhaš i drugu. I misliš, gle kako dobro, mogu popiti i drugu kavu. Ali ti nakon nje bude malo muka. Kreneš spremati stan. Upališ jednu mašinu. Pa drugu mašinu. Pa si pustiš seriju, ali je ugasiš nakon petnaest minuta jer se nemreš koncentrirati. Nervozan si.
Obaviš par poziva, cijelo vrijeme pušiš. Onda više ne znaš što bi sa sobom, moraš izaći iz stana pa odeš u grad nešto pojesti. Vratiš se i legneš, misliš si, odmorit ću, navečer će biti super. Onda se probudiš a već je mrak. Pustiš neki film, pa ga ugasiš. Pustiš muziku pa je ugasiš. Skužiš da je već toliko kasno da si si i noć upropastio. Pa se trudiš zaspati, ujutro se budiš, piješ jednu kavu, drugu kavu…“

Želiš li stvarno da ti on glumi glavnog lika?

U Osijeku pada kiša. Stigli smo par sati prije projekcije i čekamo u restoranu ispred kina Urania. Ako ste slučajno mislili da su premijere domaćeg filma po lokalnim kinima imalo uzbudljivi događaji, to je, nažalost, iluzija. Pred projekciju, doslovno se krati vrijeme. Traže se utičnice da se napune mobiteli, ekipa iz kombija se izmjenjuje na WC-u, pa ispred restorana na cigareti, pa se popije kava, pa se popije nešto kratko. Voditeljica kina je nervozna. To je priznala kasnije, nakon projekcije, ali bila je u blagoj panici jer su stigli ljudi iz Zagreba predstaviti film, a ona nije mogla znati koliko će ljudi doći. Situacija u kojoj se redatelj i glumac penju na pozornicu nakon premijere pred polupraznu dvoranu nikome ne bi bila pretjerano ugodna. To se, na sreću, ovoga puta ipak nije dogodilo. “Ja mislim da je problem, ili bar dio problema, to što je kod nas nestao urbani film. Imaš na primjer Rajka Grlića koji kontinuirano radi urbani film, Matanića koji je imao ‘Kino Liku’ i ‘Zvizdan’, ali je imao i ‘Fine Mrtve djevojke’ i ‘Slavu Raškaj’, što su urbani filmovi. ‘Ne gledaj mi u pjat’ je odličan film. I sad imaš Marasovića koji radi to što radi, ali grad je dobrim dijelom nestao iz filma.Mi smo često ukalupljeni. Ili u komedije o Dalmatinskoj zagori ili u filmove ‘s Balkana’, kod kojih je tema uvijek zadana, a onda se samo pune likovima. Aha, imamo film s Balkana i tu nam treba a) silovana žena, b) smrznuto polje, c) jedan alkoholičar, d) zatočenici i rat. To je meni najmanje zanimljivo. Umjetno je. A to se na stranim festivalima uglavnom i očekuje od produkcija s ovih prostora.

Okej, meni je i ovaj zadnji Ogrestin film briljantan. To je socijalna postratna drama, ali je fantastičan film. Onda to nije bitno. Ali ako je samo taj okvir, onda nije uzbudljivo”, kaže Janko. Opet, kaže, dosta se načekao da uopće dođe do situacije u kojoj snima filmove. Ako te sapunice kod publike trpaju u ladicu, nije baš toliko daleko ni u branši. Na primjer, u filmu „Vis-à Vis“, prvom filmu u kojem je Popović Volarić radio s Neviom Marasovićem, i koji je zapravo neka vrsta igranog making off-a za njihov aktualni film „Comic Sans“, postoji dosta znakovita crtica. Film, za slučaj da niste gledali, prati glumca poznatog po sapunicama i redatelja koji uglavnom režira reklame i iza sebe ima diplomski film. Njih dvojica odlaze na Vis raditi na scenariju za film po imenu „Comic Sans“. Film baš i nije egzaktan prikaz stvarnosti, ali je debelo utemeljen, što karakterno, što anegdotalno na detaljima iz života JPV-a i Marasovića. Samo za primjer, u tom filmu, u nekoliko navrata, mladog redatelja različiti likovi pitaju “Je l’ ti baš stvarno hoćeš da ti on glumi glavni lik?”, ili u prijevodu, želi li stvarno glavnu ulogu u svom prvom, i uz to, produkcijski ambicioznom filmu, dati nekom sapuničaru.

Prestandardizirani jezik i prašnjavi tepisi

“Kad sam ja počinjao, nitko od nas, koji smo postali poznati neposredno nakon akademije kroz sapunice, nije dobio ni jednu repliku u nekom filmu. Nitko. Meni je dugo trebalo da dobijem ulogu u kazalištu. Mislim, to je i razumljivo u neku ruku. Stavljaju te u ladicu. Kaj bi sad taj crni dečko koji fura odijela i zbari tri komada po sapunici bio zainteresiran da se ozbiljno bavi glumom? Kad mi je Matanić ponudio ulogu u ‘Majci asfalta’ ja sam letio. Mislim, Matanić je dolazio na moje predstave i ja sam to znao. Znao sam da nešto hoće od mene. Mislio sam da će me zvati na audiciju ili nešto. I jedan dan hodam Masarykovom, proljeće je bilo. I on me zove i govori da bi mi dao ulogu u filmu. A ja sanjam ulogu u filmu. Ono, možda je užasno patetično, ali meni je najveća želja bila da snimim film. Radio sam predstave, to mi se ostvarilo, ali film još nisam. I on mi to govori, a kuži se da i on to zna. Da mu je drago da mi govori da mi daje ulogu”, priča.

Možda znakovito, JPV je dva puta za rada na ovoj priči ispričao istu anegdotu. Jednom na benzinskoj pumpi kod Đakova, gdje smo stali na pivo u povratku iz Osijeka, a jednom na intervjuu. Na prvoj godini Akademije, brucoše je postrojio jedan profesor. Po načinu na koji je izgovorio ime tog profesora, može se iščitati da je taj profesor brucošima bio ogroman autoritet. Veliki glumac. Ozbiljan glumac. I pita taj profesor brucoše bi li se radije bavili filmom ili kazalištem. “I sad, naravno, mi svi klinci, još impresionirani Akademijom, svi do jednog odgovorimo kazalištem. Kao, di bi mi na taj populistički film. Samo jedan, onako mangupski, kaže ‘Film’. Profesor stane, pita ga: ‘Film, kolega?’ Ovaj odgovara ‘Da, film.’ ‘A kakav film, kolega’, pita ga profesor. Ovaj ispali, ‘Akcijski’. I sad tu profesor digne obrve. ‘Kako to mislite akcijski film? To vam se kod nas baš i ne radi.’ I ovaj iz prve: ‘Ono, Steven Seagal, Jean Claude Van Damme.’ Meni je to bilo super. Bilo je iskreno, nije bilo umjetno, licemjerno. Glumci se često zatvaraju u te neke klišeje, tih starih zgrada, dekoriranih fasada, tih prašnjavih tepiha. Govore nekim prestandardiziranim jezikom kojim nitko ne govori, jer se to kao tako mora, jer je to kao nasljeđe. A mislim, ne mora. U nekim klasičnim projektima naravno da je standard neophodan i mislim da je hrvatski stvarno lijep jezik. Samo ne mislim da sve uvijek mora tako”, kaže.

Večer kad su se prvi put našli, iselio je iz stana

„Comic Sans“ je četvrti Marasovićev film u kojem je jednu od glavnih uloga odigrao Janko. Trebao je, zapravo, biti drugi. Marasović je scenarij imao dugo, ali je u međuvremenu, kao svojevrstan nusproizvod njihova zajedničkog rada na „Comic Sansu“, nastao „Vis-à-Vis“, a onda, u međuvremenu, i film „Goran“. “Nevio i ja bili smo u isto vrijeme na Akademiji”, kaže Janko, “ali nismo se znali. U mojoj je klasi bilo 12 ljudi. On je od ekipe s moje klase radio s njih 11. Samo sa mnom nije. I u jednom trenutku, on mene iz čistog mira, ne znajući za jednu moju privatnu dramu, zove na cugu, da kao pričamo o nekom njegovom scenariju”, priča. Janko se, naime, iste večeri kada se trebao naći s Marasovićem iselio iz stana u kojem je živio s bivšom suprugom. Scenarij koji su išli čitati bio je scenarij za „Comic Sans“. “Našli smo se u jednom bircu u Krajiškoj i čitali taj scenarij. To još nije bilo ni približno izbrušeno, bio je kupus od 200 strana. Epopeja. I mi to čitamo, a ja stalno gledam na mobitel. I to traje i traje i traje. Scenarij je genijalan, ali toliko je toga i više ne znaš, izgubiš se u tome, ne znaš je l’ to dobro, može li se snimiti uopće. I prođemo to, a Nevio mi kaže ok, ovo je bila audicija, dobio si ulogu”, kaže.

Sljedeći put kad su se našli, bilo je nešto transparentnije. “Ja tu njemu kažem da sam u kurcu. Da se rastajem, da sam se iselio, da nemam posla. On par dana nakon toga ode kod jedne frendice u Split i zove me da dođem do njega, pa idemo na Vis raditi na scenariju. A ja sam potpuno slobodan. I stvarno nisam imao ništa zbog čega ne bih došao”, kaže. Na Vis su došli malo nakon Nove godine. Prvi dan su, kaže Janko, kao radili na scenariju. “A onda je počeo kaos. Prvo smo zabrijali da ćemo raditi peku, jer je to kao nekakav simbol muškosti, meso vatra i to. Tri smo dana radili peku. Pa smo nabavili neko domaće crno vino od jedne babe tamo. Odlično je bilo. Pa smo pričali, o bivšima, o poslu. On je kreativno propao, ne radi ništa. Ja sam u svom problemu, ništa ne valja. Jedan dan smo tako pekli i pili, i nestalo nam je cigareta. A dolje ništa ne radi. Zima, pustoš. Nema turista. I ja se spustim u luku, hodam. Dolje je ogromna jahta. Abramovičevska. I čuju se glasovi. Ja viknem, i žene, Hrvatice, me prepoznaju. Pozovu me gore. S njima je gore tip za kojeg se ispostavilo da je kapetan te jahte. Ja nazovem Nevia da i on dođe. I taj tip nas vodi kroz jahtu, pokazuje nam teretanu. A mi musavi od peke, od vina. Onda nam toči neki nebesko skupi viski. Pa se mi tu svi izubijamo. Pa taj lik baca bocu viskija u more, mi mu govorimo da ne bude seljačina. Uglavnom, tih tjedan dana na Visu stalno su se događale takve neke avanture”, priča.

‘Ma kaj, možemo na koncu konca iPhoneom snimiti film’

Kad su se vratili u Split i pokušali za ručkom prijateljima prepričavati kako je bilo na Visu, palo im je na pamet da bi se to moglo i snimiti. “Prvo smo se obojica smijali tako glupoj ideji, kao, kako ćemo s kamerom, i te stvari. Al kako smo to pričali, i kako smo se nabrijavali Nevio je rekao ‘Ma kaj, možemo na koncu konca s iPhoneom snimiti. I krenuli smo pisati to. Čisto iz zajebancije, kao sinopsis. Kad smo se vratili, Nevio je dogovorio sastanak s Danijelom Pekom iz Antitalent produkcije. Našli smo se s njim, a Nevio je u stražnjem džepu imao taj sinopsis koji smo nažvrljali. U tom trenu nije se znalo hoće li to biti kratki film, dugi film, hoće li to uopće biti za prikazivanje. Uopće se nije znala forma. Ali Pek nam je dao da to razvijemo, Rakan Rushaidat je pristao glumiti redatelja i nemjerljivo puno toga donio u projekt, što scenaristički, što svojom energijom, posvećenošću i talentom i tako je nastao ‘Vis-à-Vis’ i tako smo Nevio i ja počeli surađivati”, kaže Janko.

Nakon projekcije u kinu Uranija, Marasović i Popović Volarić i ekipa filma penje se pred platno obratiti publici. Vidno im je neugodno. Kao da su cijelo to vrijeme odbijali misliti o tome da će morati govoriti pred ljudima, pa su sad time iznenađeni, nepripremljeni i ne znaju što bi s rukama. Netko iz publike pita o novim projektima. Svi u prvi plan guraju direktora fotografije, Kudina, koji je baš prije par trenutaka dobio potvrdu da će snimati nekakav dokumentarni serijal u SAD-u. Svi plješću. Marasović govori o tome kako se radi na scenariju za „prednastavak“ „Gorana“. Red je na Janku. „Paaa… Ovaj… Sada ću se prvo malo odmoriti…kada prođe ova gužva oko ‘Comic Sansa’…“ , govori, “A onda ne znam… Vidjet ćemo. Bit će nešto.“