Sva druga „lijeva skretanja“ Andreja Plenkovića, osim ideoloških, nisu nikada bila čak ni primijećena, a kamoli kritizirana što znači da bi i njegovi unutarstranački oponenti provodili njegove „lijeve“ ekonomske politike garnirane s manje ljubavi prema Srbima i više simpatija prema Endehaziji.
Premijer Andrej Plenković protekloga je tjedna utrošio jako puno energije i vremena kako bi uvjerio javnost, a prije svega HDZ-ovo članstvo, kako stranka pod njegovim vodstvom nije skrenula „ulijevo“ te da „u politici njegove Vlade i HDZ-a nema ničeg lijevog.“ Kada je 2016. postao predsjednik HDZ-a izjavio je da je njegova zadaća „transformirati HDZ“ kako bi nakon toga takav HDZ promijenio Hrvatsku. Tu tvrdnju ponovio je mnogo puta u naredne tri godine svoje vladavine.
Prema „Hrvatskome leksikonu“ značenje riječi „transformacija“ je „preobrazba, preoblika, promjena, metamorfoza.“ Budući da se njegov prethodnik Tomislav Karamarko proslavio krajnje rigidnim stavovima poput onoga da hrvatski građani mogu samo privatno, ali ne i u javnom prostoru dovoditi u pitanje lik i djelo Franje Tuđmana, te da je vlada u kojoj je on bio potpredsjednik bila jedina vlada bez podrške saborskih zastupnika nacionalnih manjina, svaka politička „transformacija“ HDZ-a morala je značiti i značila je njegovo skretanje „ulijevo“.
Stranka se nije pomaknula od 2016.
Predsjednik HDZ-a sada se odriče svoje „transformativne“ politike jer su na redu unutarstranački izbori, a njegova stranka i njeno članstvo ostali su tamo gdje su bili i 2016., zarobljeni u klijentelizmu i nacionalizmu, jedinim ljepilima koja ih drže zajedno. Političke stranke po prirodi stvari ne mogu doživjeti svoju katarzu ili pročišćenje u vrijeme kada kontroliraju gotovo sve poluge vlasti, tako da bi i svaki stvarni pokušaj transformacije HDZ-a u protekle tri godine bio unaprijed osuđen na neuspjeh. Istini za volju, Andrej Plenković i njegov vrlo uzak krug istomišljenika u sadašnjem vodstvu HDZ-a nisu se nikada previše ni potrudili promijeniti sve ono što je njihovu stranku koštalo neuspjeha na europskim i poraza na predsjedničkim izborima.
Sada, kada su na redu izbori u HDZ-u Plenković mijenja retoriku i umjesto da i dalje ustraje na svojoj „transformativnoj“ ulozi on je se odriče, sve u nadi kako će tako smanjiti broj onih koji su spremni podržati njegove stranačke oponente. Izjava premijera Plenkovića kako u „njegovoj politici nema ničeg lijevog“ zahtijeva i dodatno razmatranje kako bi se pokušalo i na hrvatskoj političkoj pozornici definirati „lijeve“ i „desne“ javne politike, a ne „lijevo“ i „desno“ razlikovati samo po mogućim sentimentima prema Jugoslaviji ili Endehaziji.
Što je lijevo i desno u politici?
U proljeće prošle godine provedeno je opsežno istraživanje među britanskim građanima o njihovim lijevim i desnim političkim preferencijama. Ispitanicima je predloženo više od stotinu različitih političkih pogleda koje je trebalo razvrstati kao „lijeve“ ili „desne“. Prema internetskoj stranici YouGov.co.uk više od 53 % ispitanika nijedan od tih pogleda nije prepoznalo kao „lijevi“ ili „desni“. Tako čak i tvrdnju da su „britanske minimalne nadnice premale“ kao „lijevi politički pogled“ vidi jedva nešto više od polovice ispitanika, četvrtina ne zna kamo bi je svrstala, 13 % vjeruje da je to i „lijevo i desno“, a njih 7 % vjeruje da je to ekskluzivno „desna“ politička tvrdnja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Vlada Andreja Plenkovića i prošle godine još jednom povećala minimalnu plaću, a prema izjavi premijera u vladinoj politici nema ničega „lijevog“, ne preostaje nam drugo nego zaključiti kako premijer i njegovi ministri isto imaju problem u razlikovanju „lijevih“ i „desnih“ političkih pogleda. Među deset pogleda koje je najveći broj ispitanika prepoznao kao „lijeve“ nalaze se i oni koji se zalažu za nacionalizaciju britanskih željeznica odnosno komunalnih poduzeća za distribuciju plina i električne energije. Ovdje treba podsjetiti da vlada Andreja Plenkovića želi vratiti INA-u državno vlasništvo, iako u njenoj politici, prema premijerovoj tvrdnji, nema ničeg „lijevog“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Britanski ispitanici nisu prepoznali nijedan politički stav vezan uz crkvu ili religiju kao važan za podjelu na „lijeve“ i „desne“. Čak ni mogući prijepor između onih koji se protive pobačaju i onih koji brane pravo žene na izbor nije prepoznat kao razdjelnica „desnih“ od „lijevih“. Britanci se dijele na „lijeve“ i „desne“ po pitanjima Brexita, podrške ili protivljenja nuklearnom naoružanju ili restriktivnijoj imigrantskoj politici, po pogledu na posljedice multikulturnosti, ili po načinu reforme javnog zdravstva, ali nikada na način da je ta podjela potpuna i dosljedna. Tako gotovo 70 % „desnih“ i 20 % „lijevih“ podržava Brexit, a 40 % „desnih“ i 85 % „lijevih“ misli kako bi sistem javnog zdravstva trebalo unaprijediti s manjim angažmanom privatnog sektora.
Tradicionalne podjele nisu striktne
Norberto Bobbio, talijanski filozof, teoretičar politike i prava objavio je 1994. knjigu „Destra e sinistra“ („Desno i lijevo“) u kojoj je ukazao kako tradicionalne podjele političkih stranaka na „lijeve“ i „desne“ koje se zalažu za više ili manje jednakosti više nisu striktne, da su iste podložne stalnim promjenama te da je podjela na „lijeve“ i „desne“ stranke jako različita u zapadnoeuropskim demokracijama od one u postkomunističkim državama. Polazeći od tog djela te radova nekih drugih autora koji su se bavili pozicioniranjem političkih stranaka u državama istočne Europe, Uroš Pinterič i Viera Žuborova, tada sa sveučilišta u slovačkoj Trnavi, objavili su krajem 2012. znanstveni rad „Party Arena in Slovenia and Slovakia“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako sa Slovenijom ne dijelimo samo zajedničku povijest u prošlome stoljeću, podjela na „lijeve“ i „desne“ političke poglede i mišljenja primjenjiva je, uz neznatne korekcije, i na hrvatske prilike. Autori dijele političke poglede na „lijeve“ i „desne“ u šest ekonomskih i sedam političkih područja. Kada bismo realizirane javne politike ili programe relevantnih hrvatskih političkih stranaka podvrgli tome testu došli bismo do nekih vrlo iznenađujućih rezultata.
Brojne ‘lijeve’ politike HDZ-a
To se dogodilo i u Sloveniji i u Slovačkoj gdje rezultati testa nisu bili identični percepciji medija i javnosti o lijevo-desnoj podjeli tamošnjih političkih stranaka. Tako je Slovenska nacionalna stranka Zmage Jelinčića kao tipična nacionalistička i radikalno desna stranka u političkim pitanjima, završila na lijevom centru u ekonomskim. U Slovačkoj je trenutno na vlasti široka koalicija naizgled različitih stranaka koju čine Smer-SD, formalno socijaldemokratska stranka, nacionalistička i ekstremno desna SNS i liberalna stranka mađarske manjine Most-Hid. Nakon provedenog testa SNS i Most-Hid ostali su smješteni u političkom spektru sukladno percepciji javnosti, ali je Smer-SD u političkim pitanjima završio kao desna stranka, a samo je u ekonomskima ostao lijeva.
Prema ovome testu politika Andreja Plenkovića i njegovoga HDZ-a u ekonomskom je pogledu i lijeva i desna, a u političkome, uz dvije iznimke, pripada desnome političkom spektru. Trenutna Vlada ustrajno je provodila politiku državnih intervencija u ekonomiji, nije prepustila „socijalno osiguranje“ tržištu i nije liberalizirala radno zakonodavstvo, a to su sve „lijeve“ politike. Isto tako provodila je „lijeve“ politike štiteći i dalje prava žena na izbor, koja su stečena prije pola stoljeća, te gradeći koalicijsko partnerstvo sa SDSS-om.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Problem je zapravo u Pupovcu
Ali je HDZ i dalje na svim nivoima provodio koruptivnu politiku „developerskog urbanizma“ i javno-privatnoga nabavnog i koncesijskog strogo kontroliranog hranidbenog lanca, sve protivno i samoj ideji održivoga razvoja. Politiku zaštite okoliša tretirao je, osim u slučajevima korupcijske motiviranosti, kao još jednu nepotrebnu gnjavažu. Javne paradne manifestacije religioznosti, izjednačavanje katoličanstva i hrvatstva, pokapanje posmrtnih ostatka ustaša uz državne počasti, izmišljanje nepostojećih tradicija, ksenofobni tretman imigranata i tražitelja azila, samo deklaratorno poštivanje jednakosti građana te permanentna nacionalna, a počesto i nacionalistička patetika, osigurale su i HDZ-u Andreja Plenkovića mjesto stožerne desne stranke.
Svi njegovi unutarstranački oponenti nikada nisu ni jednom riječju osporavali četiri od pet gore spomenutih javnih politika koje spadaju u lijevi dio političkoga spektra, naravno ako se izuzmu fantazije o prirodi i sadržaju Istanbulske konvencije. Ništa nam ne preostaje nego zaključiti da je jedini razlog zbog kojeg dio stranačkog članstva ne voli svoga predsjednika i želi njegovu smjenu koalicija HDZ-a sa SDSS-om i Miloradom Pupovcem. Sva druga „lijeva skretanja“ Andreja Plenkovića nisu nikada bila čak ni primijećena, a kamoli kritizirana što znači da bi i njegovi unutarstranački oponenti provodili njegove „lijeve“ ekonomske politike garnirane s manje ljubavi prema Srbima i više simpatija prema Endehaziji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Detaljno smo analizirali premijerove poteze kako bismo odgovorili na pitanje: je li zbilja odvukao HDZ ulijevo
Goranko Fižulić o jednoj od najdominantnijih tema u javnom prostoru protekloga tjedna
Sva druga „lijeva skretanja“ Andreja Plenkovića, osim ideoloških, nisu nikada bila čak ni primijećena, a kamoli kritizirana što znači da bi i njegovi unutarstranački oponenti provodili njegove „lijeve“ ekonomske politike garnirane s manje ljubavi prema Srbima i više simpatija prema Endehaziji.
Premijer Andrej Plenković protekloga je tjedna utrošio jako puno energije i vremena kako bi uvjerio javnost, a prije svega HDZ-ovo članstvo, kako stranka pod njegovim vodstvom nije skrenula „ulijevo“ te da „u politici njegove Vlade i HDZ-a nema ničeg lijevog.“ Kada je 2016. postao predsjednik HDZ-a izjavio je da je njegova zadaća „transformirati HDZ“ kako bi nakon toga takav HDZ promijenio Hrvatsku. Tu tvrdnju ponovio je mnogo puta u naredne tri godine svoje vladavine.
Prema „Hrvatskome leksikonu“ značenje riječi „transformacija“ je „preobrazba, preoblika, promjena, metamorfoza.“ Budući da se njegov prethodnik Tomislav Karamarko proslavio krajnje rigidnim stavovima poput onoga da hrvatski građani mogu samo privatno, ali ne i u javnom prostoru dovoditi u pitanje lik i djelo Franje Tuđmana, te da je vlada u kojoj je on bio potpredsjednik bila jedina vlada bez podrške saborskih zastupnika nacionalnih manjina, svaka politička „transformacija“ HDZ-a morala je značiti i značila je njegovo skretanje „ulijevo“.
Stranka se nije pomaknula od 2016.
Predsjednik HDZ-a sada se odriče svoje „transformativne“ politike jer su na redu unutarstranački izbori, a njegova stranka i njeno članstvo ostali su tamo gdje su bili i 2016., zarobljeni u klijentelizmu i nacionalizmu, jedinim ljepilima koja ih drže zajedno. Političke stranke po prirodi stvari ne mogu doživjeti svoju katarzu ili pročišćenje u vrijeme kada kontroliraju gotovo sve poluge vlasti, tako da bi i svaki stvarni pokušaj transformacije HDZ-a u protekle tri godine bio unaprijed osuđen na neuspjeh. Istini za volju, Andrej Plenković i njegov vrlo uzak krug istomišljenika u sadašnjem vodstvu HDZ-a nisu se nikada previše ni potrudili promijeniti sve ono što je njihovu stranku koštalo neuspjeha na europskim i poraza na predsjedničkim izborima.
Sada, kada su na redu izbori u HDZ-u Plenković mijenja retoriku i umjesto da i dalje ustraje na svojoj „transformativnoj“ ulozi on je se odriče, sve u nadi kako će tako smanjiti broj onih koji su spremni podržati njegove stranačke oponente. Izjava premijera Plenkovića kako u „njegovoj politici nema ničeg lijevog“ zahtijeva i dodatno razmatranje kako bi se pokušalo i na hrvatskoj političkoj pozornici definirati „lijeve“ i „desne“ javne politike, a ne „lijevo“ i „desno“ razlikovati samo po mogućim sentimentima prema Jugoslaviji ili Endehaziji.
Što je lijevo i desno u politici?
U proljeće prošle godine provedeno je opsežno istraživanje među britanskim građanima o njihovim lijevim i desnim političkim preferencijama. Ispitanicima je predloženo više od stotinu različitih političkih pogleda koje je trebalo razvrstati kao „lijeve“ ili „desne“. Prema internetskoj stranici YouGov.co.uk više od 53 % ispitanika nijedan od tih pogleda nije prepoznalo kao „lijevi“ ili „desni“. Tako čak i tvrdnju da su „britanske minimalne nadnice premale“ kao „lijevi politički pogled“ vidi jedva nešto više od polovice ispitanika, četvrtina ne zna kamo bi je svrstala, 13 % vjeruje da je to i „lijevo i desno“, a njih 7 % vjeruje da je to ekskluzivno „desna“ politička tvrdnja.
Kako je Vlada Andreja Plenkovića i prošle godine još jednom povećala minimalnu plaću, a prema izjavi premijera u vladinoj politici nema ničega „lijevog“, ne preostaje nam drugo nego zaključiti kako premijer i njegovi ministri isto imaju problem u razlikovanju „lijevih“ i „desnih“ političkih pogleda. Među deset pogleda koje je najveći broj ispitanika prepoznao kao „lijeve“ nalaze se i oni koji se zalažu za nacionalizaciju britanskih željeznica odnosno komunalnih poduzeća za distribuciju plina i električne energije. Ovdje treba podsjetiti da vlada Andreja Plenkovića želi vratiti INA-u državno vlasništvo, iako u njenoj politici, prema premijerovoj tvrdnji, nema ničeg „lijevog“.
Britanski ispitanici nisu prepoznali nijedan politički stav vezan uz crkvu ili religiju kao važan za podjelu na „lijeve“ i „desne“. Čak ni mogući prijepor između onih koji se protive pobačaju i onih koji brane pravo žene na izbor nije prepoznat kao razdjelnica „desnih“ od „lijevih“. Britanci se dijele na „lijeve“ i „desne“ po pitanjima Brexita, podrške ili protivljenja nuklearnom naoružanju ili restriktivnijoj imigrantskoj politici, po pogledu na posljedice multikulturnosti, ili po načinu reforme javnog zdravstva, ali nikada na način da je ta podjela potpuna i dosljedna. Tako gotovo 70 % „desnih“ i 20 % „lijevih“ podržava Brexit, a 40 % „desnih“ i 85 % „lijevih“ misli kako bi sistem javnog zdravstva trebalo unaprijediti s manjim angažmanom privatnog sektora.
Tradicionalne podjele nisu striktne
Norberto Bobbio, talijanski filozof, teoretičar politike i prava objavio je 1994. knjigu „Destra e sinistra“ („Desno i lijevo“) u kojoj je ukazao kako tradicionalne podjele političkih stranaka na „lijeve“ i „desne“ koje se zalažu za više ili manje jednakosti više nisu striktne, da su iste podložne stalnim promjenama te da je podjela na „lijeve“ i „desne“ stranke jako različita u zapadnoeuropskim demokracijama od one u postkomunističkim državama. Polazeći od tog djela te radova nekih drugih autora koji su se bavili pozicioniranjem političkih stranaka u državama istočne Europe, Uroš Pinterič i Viera Žuborova, tada sa sveučilišta u slovačkoj Trnavi, objavili su krajem 2012. znanstveni rad „Party Arena in Slovenia and Slovakia“.
Kako sa Slovenijom ne dijelimo samo zajedničku povijest u prošlome stoljeću, podjela na „lijeve“ i „desne“ političke poglede i mišljenja primjenjiva je, uz neznatne korekcije, i na hrvatske prilike. Autori dijele političke poglede na „lijeve“ i „desne“ u šest ekonomskih i sedam političkih područja. Kada bismo realizirane javne politike ili programe relevantnih hrvatskih političkih stranaka podvrgli tome testu došli bismo do nekih vrlo iznenađujućih rezultata.
Brojne ‘lijeve’ politike HDZ-a
To se dogodilo i u Sloveniji i u Slovačkoj gdje rezultati testa nisu bili identični percepciji medija i javnosti o lijevo-desnoj podjeli tamošnjih političkih stranaka. Tako je Slovenska nacionalna stranka Zmage Jelinčića kao tipična nacionalistička i radikalno desna stranka u političkim pitanjima, završila na lijevom centru u ekonomskim. U Slovačkoj je trenutno na vlasti široka koalicija naizgled različitih stranaka koju čine Smer-SD, formalno socijaldemokratska stranka, nacionalistička i ekstremno desna SNS i liberalna stranka mađarske manjine Most-Hid. Nakon provedenog testa SNS i Most-Hid ostali su smješteni u političkom spektru sukladno percepciji javnosti, ali je Smer-SD u političkim pitanjima završio kao desna stranka, a samo je u ekonomskima ostao lijeva.
Prema ovome testu politika Andreja Plenkovića i njegovoga HDZ-a u ekonomskom je pogledu i lijeva i desna, a u političkome, uz dvije iznimke, pripada desnome političkom spektru. Trenutna Vlada ustrajno je provodila politiku državnih intervencija u ekonomiji, nije prepustila „socijalno osiguranje“ tržištu i nije liberalizirala radno zakonodavstvo, a to su sve „lijeve“ politike. Isto tako provodila je „lijeve“ politike štiteći i dalje prava žena na izbor, koja su stečena prije pola stoljeća, te gradeći koalicijsko partnerstvo sa SDSS-om.
Problem je zapravo u Pupovcu
Ali je HDZ i dalje na svim nivoima provodio koruptivnu politiku „developerskog urbanizma“ i javno-privatnoga nabavnog i koncesijskog strogo kontroliranog hranidbenog lanca, sve protivno i samoj ideji održivoga razvoja. Politiku zaštite okoliša tretirao je, osim u slučajevima korupcijske motiviranosti, kao još jednu nepotrebnu gnjavažu. Javne paradne manifestacije religioznosti, izjednačavanje katoličanstva i hrvatstva, pokapanje posmrtnih ostatka ustaša uz državne počasti, izmišljanje nepostojećih tradicija, ksenofobni tretman imigranata i tražitelja azila, samo deklaratorno poštivanje jednakosti građana te permanentna nacionalna, a počesto i nacionalistička patetika, osigurale su i HDZ-u Andreja Plenkovića mjesto stožerne desne stranke.
Svi njegovi unutarstranački oponenti nikada nisu ni jednom riječju osporavali četiri od pet gore spomenutih javnih politika koje spadaju u lijevi dio političkoga spektra, naravno ako se izuzmu fantazije o prirodi i sadržaju Istanbulske konvencije. Ništa nam ne preostaje nego zaključiti da je jedini razlog zbog kojeg dio stranačkog članstva ne voli svoga predsjednika i želi njegovu smjenu koalicija HDZ-a sa SDSS-om i Miloradom Pupovcem. Sva druga „lijeva skretanja“ Andreja Plenkovića nisu nikada bila čak ni primijećena, a kamoli kritizirana što znači da bi i njegovi unutarstranački oponenti provodili njegove „lijeve“ ekonomske politike garnirane s manje ljubavi prema Srbima i više simpatija prema Endehaziji.