Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

‘Donald Trump počinio je kazneno djelo.’ Mueller je sjeo pred kamere i to rekao, iako tu rečenicu nije izgovorio

Kako je specijalni istražitelj televizijskim nastupom ponovno bacio Ameriku u raspravu o impeachmentu

Ovih dana niste mogli gledati televiziju, a da ne čujete beskrajno ponavljani Muellerov odgovor: "Da smo zaključili kako predsjednik nije počinio kazneno djelo, bili bismo to rekli. Međutim, to nismo rekli." Te su dvije rečenice promijenile političku klimu, iako se Mueller zaustavio prije konačne konkluzije.

Bauk impeachmenta kruži Amerikom. Taman kad je demokratska liderica Nancy Pelosi umirila i posljednju u nizu pobuna svojih aktivističkih kolega, javio se netko čije će riječi teško marginalizirati. Specijalni tužitelj Bob Mueller, čovjek koji je dvije godine istraživao Donalda Trumpa i na kraju objavio izvještaj bez jasnog zaključka, stao je pred kamere i ponovno otvorio pitanje je li Trump kriminalac. Mueller je sugerirao i lijek za problem koji je pronašao u vrhu vlasti. Pelosi nije trebala ova eskalacija – pogotovo zato što svi očekuju da je ona treba riješiti. Priča je komplicirana koliko i pitanje treba li Trump na kraju završiti u zatvoru.

Sve se naravno vrti oko toga je li predsjednik počinio kazneno djelo i treba li mu za to suditi. Američki politički sistem – poput hrvatskog i većine europskih – štiti predsjednika od kaznenog progona dok mu traje mandat. No, Ustav je ovlastio Kongres da u takvom slučaju predsjednika može optužiti, suditi mu i – ako ustanovi krivnju – udaljiti ga s dužnosti. Sve to skupa kolokvijalno se naziva “impeachmentom”, iako ta riječ označava samo prvi dio postupka, tj. podizanje optužnice protiv predsjednika u Zastupničkom domu. Drugi dio – suđenje (“trial”) i uklanjane s dužnosti (“removal”) – odvija se u Senatu, ako se postigne dvotrećinska većina. Ta dva procesa treba razlikovati, iako se “impeachment” često koristi za oba procesa.

Bob Mueller nije mogao ni podignuti optužnicu protiv Trumpa

Predsjednički imunitet od kaznenog progona znači da specijalni tužitelj Bob Mueller, bez obzira na nalaze svoje istrage, nije ni mogao podignuti optužnicu protiv Trumpa. Izvještaj koji je objavio u ožujku donio je tri zaključka: prvo, režim Vladimira Putina intervenirao je u predsjedničke izbore 2016. kako bi pomogao Trumpu da pobijedi; drugo, istražitelji “nisu našli dovoljno dokaza koji bi potvrdili postojanje kriminalne urote” između Kremlja i Trumpa; i treće, na pitanje je li Trump počinio kazneno djelo nastojeći zaustaviti istragu, Muellerov izvještaj dao je verbalno kompliciran, ali smisleno jasan odgovor: “ne možemo reći da nije”. Ovog tjedna promijenila se samo jedna stvar: iza Muellerova izvještaja stala je “moć televizije”.

Mueller je ugledni tužitelj – direktor FBI-a pod Georgeom W. Bushom i Barackom Obamom – a otkad je 2017. imenovan specijalnim istražiteljem postao je i druga najspominjanija osoba u Americi, odmah nakon Trumpa. No, otad pa sve do četvrtka nitko nije čuo njegov glas. Nije davao izjave, nije držao press-konferencije, nije neobavezno ćaskao s reporterima. Mediji su romantizirali da “Mueller govori optužnicama i sudskim podnescima”. Nesumnjivi učinak takve medijske strategije bio je dojam da se Mueller ne da uvući u dnevnopolitičku vrevu.

Zašto je specijalni istražitelj odlučio stati pred kamere?

Ipak, u četvrtak je Mueller odlučio stati pred kamere – s bedastim objašnjenjem da je eto gotov s poslom pa podvlači crtu; čovjek kojega nismo čuli dvije godine mogao je tako i otići. Razlog je očito bio ozbiljniji i treba ga tražiti u onome što je rekao u osam minuta, bez pitanja novinara. No, Mueller je institucionalist – mohikanac kakvi već duže izumiru – pa nije rekao doslovno ništa što već ne piše u njegovu izvještaju. Ali ne bojte se, ovo ipak nije ćorsokak.

Muellerov izvještaj ima 448 stranica i televizije bi mu – nakon svih ovih godina – sigurno dale breaking-news prostora čak i da je došao s ludom idejom da će cijeli izvještaj pročitati pred kamerama. Što je htio poručiti, znamo iz onoga što je rekao – ponovio je samo par ključnih rečenica iz izvještaja: one za koje vjeruje da će biti efektnije kao tonovi koje je izgovorio, nego kao dio pravničkog izvještaja koji je napisao. Dosta kasno, Mueller je shvatio moć televizije – medija koji je stvorio čovjeka kojega je istraživao, i koji je Trump dobro iskoristio da potkopa njegovu istragu. Ne dajte se navući: Trump nije prvi “twitter predsjednik”, nego prvi “reality-TV predsjednik”: dio njegove baze možda koristi Twitter, ali propagandu upija s televizije.

Mueller je potegnuo pitanje kršenja zakona u slučaju Comeyja

Muellerov izbor naglasaka iz izvještaja bacio je zemlju u obnovljenu raspravu o impeachmentu. Prvo, Mueller je iznova otvorio sumnju o dogovoru Trumpa s Kremljem. “Izvještaj govori o reakciji Trumpove kampanje na rusku intervenciju, kao i o našem zaključku da dokazi koje smo prikupili nisu bili dostatni da podignemo optužnicu o kriminalnoj uroti”, rekao je Mueller. Time je otpuhnuo ne samo Trumpove tvrdnje da “nije bilo collusiona”, nego i konsenzus političke javnosti po kojem je “možda bilo collusiona, ali nije bilo kriminalne urote (conspiracy)”. Mueller je jasno poručio da dokazi o uroti “nisu dostatni” za sud – ali očito postoje.

Drugi, još važniji Muellerov “sound-bite” odnosio se na pitanje je li Trump prekršio zakon smjenom direktora FBI-a Jima Comeyja te kasnijim pokušajima smjene samog Muellera. Je li time počinio kazneno djelo ometanja pravosudnog postupka? Ovih dana niste mogli gledati televiziju, a da ne čujete beskrajno ponavljani Muellerov odgovor: “Da smo zaključili kako predsjednik nije počinio kazneno djelo, bili bismo to rekli. Međutim, to nismo rekli.” Te su dvije rečenice promijenile političku klimu, iako se Mueller zaustavio prije konačne konkluzije:

Da smo zaključili kako predsjednik nije počinio kazneno djelo, bili bismo to rekli.
+
To nismo rekli.
-> Nismo zaključili da predsjednik nije počinio kazneno djelo.
Dokinite dvostruku negaciju i “ergo” je jasan:
-> Zaključili smo da je predsjednik počinio kazneno djelo.

Politička dinamika promijenila se zbog istupa pred kamerama

Mueller to nije izgovorio jer mu pravila priječe da optuži predsjednika. Sve ovo zna se već dva i pol mjeseca, od objave Muellerova izvještaja. Politička dinamika promijenila se zato što je Mueller progovorio pred kamerama, a medijsko ponavljanje njegovih riječi ušlo je u puno više ušiju od teksta njegova izvještaja. Sad je na potezu Kongres, koji po Ustavu može i treba suditi predsjedniku za kojega istraga “nije zaključila da nije počinio kazneno djelo”.

Treba li protiv Trumpa, koji je evidentno prekršio zakon, pokrenuti impeachment – to pitanje ima dva aspekta: moralno-politički, o kojem ću govoriti kasnije, i dnevnopolitički, koji ću pokušati odmah objasniti. Muellerov istup nije samo ojačao zagovornike impeachmenta, nego je stvorio i neočekivanu političku koaliciju koja vjeruje da je to pravi put naprijed.

Dvije struje – jedna za i jedna protiv impeachmenta

U grubim crtama, na strani protiv impeachmenta stoje predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi i vodstvo demokrata u Kongresu, te grupa centrističkih demokratskih kongresnika i kongresnica koji su u studenom izabrani u okruzima inače sklonima republikancima. Na strani koja navija za impeachment nalaze se članovi lijevog krila Demokratske stranke, gotovo svi kandidati za demokratsku predsjedničku nominaciju, kao i vodstvo Republikanske stranke predvođeno predsjednikom Trumpom, koji bi bio meta impeachmenta. Svi oni, s dijametralno suprotnim razlozima, smatraju da demokrati trebaju krenuti u impeachment Trumpa.

Najlakše je shvatiti poziciju demokrata s lijevog krila i socijalista koji su članovi Demokratske stranke, poput Alexandrije Ocasio-Cortez, Rashide Tlaib i Ilhan Omar. Većina njih izabrana je u kongresnim okruzima gdje nema ni teoretske mogućnost da izgube iduće izbore jer je biračko tijelo toliko sklono demokratima da republikanski izazivač ne može ni primirisati.

Slično razmišlja i većina predsjedničkih kandidata, koji ionako idu na Trumpa osobno, pa nemaju razloga biti protiv impeachmenta. No, to ipak nije linearno. Od glavnih kandidata, Elizabeth Warren prva je zatražila impeachment, a pridružili su joj se Kamala Harris, Beto O’Rourke, Pete Buttigieg i Cory Booker. No, vodeći kandidat Joe Biden šalje dvosmislene signale – za i protiv – a socijalist Bernie Sanders protivi se impeachmentu, koji bi, kaže, dokinuo šanse dogovora demokrata i republikanaca oko velikih projekata poput infrastrukture.

Zadnji impeachment pokazao se kobnim za one koji su ga pokrenuli

Sljedeću grupu zagovornika impeachmenta Donalda Trumpa, koja se sastoji od republikanskih članova Kongresa, predvodi – Donald Trump. Njihova motivacija da guraju demokrate prema impeachmentu neraskidivo je povezana s motivacijom Nancy Pelosi i demokratskog establišmenta da pokuša spriječiti demokrate od kretanja tim smjerom. Kvaka je u tome da se impeachment, ili barem zadnji impeachment koji pamtimo, pokazao razornim za one koji su ga pokrenuli, a povoljnim za onoga protiv koga je pokrenut. To možda ne vrijedi u svim okolnostima, ali poučeni zadnjim iskustvom – kad su republikanci pokrenuli impeachment Billa Clintona pa se opekli – republikanci guraju demokrate da naprave slično. Evo njihove logike.

U dosadašnjoj američkoj političkoj povijesti, impeachment je pokrenut tri puta. Prvi put se to dogodilo u okolnostima koje su seksi povjesničarima, ali nemaju važnosti za današnju politiku: prva žrtva impeachmenta bio je Andrew Johnson, slučajnik koji je postao predsjednik nakon ubojstva Abrahama Lincolna. Zanimljivo je tek to da se od smjene spasio tako da je u Senatu dobio većinu od jednog glasa; poslije se pokazalo da je tog senatora kupio.

Drugi impeachment u povijesti jedini je dosad urodio najtežom posljedicom: predsjednik je morao napustiti Bijelu kuću. Nakon dvije godine istraga novinara koji se nisu dali zastrašiti i sudova koji nisu podlegli političkim pritiscima, Richard Nixon postao je jedini predsjednik koji je podnio ostavku. Napravio je to u ljeto 1974. godine, nakon što je u Kongresu – gdje su većinu imali demokrati – pokrenut postupak impeachmenta.

Nijedan od tri impeachmenta nije uspio, treći ga je trivijalizirao

Nixon, koji je dao ilegalno prisluškivati političke protivnike i poslije prikrivao svoje zločine, preduhitrio je impeachment ostavkom. To je napravio kad su mu republikanci rekli da ga više neće braniti u Kongresu. Kad se danas govori o odanosti republikanaca Trumpu, često se kao opravdanje navodi činjenica da on upravlja biračkom bazom od dvadesetak posto Amerikanaca. Nixonu je stranka okrenula leđa nakon što je na izborima 1972. ostvario “landslide” – 49 od 50 država, sve osim Massachusettsa.

Prvi impeachment dakle nije uspio – Johnson je optužen, ali za dlaku oslobođen u Senatu. Drugi impeachment nije došao do kraja – Nixon je znao što slijedi pa je podnio ostavku. Treći slučaj trivijalizirao je impeachment: sredstvo za rješavanje neodgovornog državništva pretvorio je u sredstvo dnevnopolitičkog obračuna, s katastrofalnim posljedicama. Taj treći poučak razlog je da demokratski establišment danas zazire od impeachmenta, iako ga dio baze zagovara.

Republikanska većina u Zastupničkom domu izglasala je 1998. impeachment Billa Clintona jer je pod zakletvom lagao tužitelju, koji je po ovlaštenju Kongresa istraživao njegovu ulogu u investiciji u nekretninu u Arkansasu, gdje je bio guverner. Clinton nije lagao o nekretnini, ni o investiciji, nego je istražiteljima rekao da nije imao seksualne odnose sa stažisticom u Bijeloj kući Monicom Lewinsky. Uskoro se pokazalo da je lagao – stažistica je izvukla neopranu haljinu s mrljom Clintonove sperme. U tom trenutku je impeachment prestao biti ozbiljna politika – ili prijetnja pred kojom predsjednici podnose ostavku – i postao sredstvom dnevnopolitičke bitke. Tu je degradaciju donio tadašnji lider republikanaca Newt Gingrich.

Trump pokušava navući demokrate da otvore postupak impeachmenta

Gingrich je obećavao da će impeachment Clintona republikancima na izborima 1998. donijeti tridesetak novih mjesta u Houseu. Ne samo da nije – izgubili su pet mjesta. Iako su zadržali većinu, Gingrich je morao podnijeti ostavku. Clinton je završio mandat popularniji nego ikad – dijelom i zbog Gingricheva impeachmenta. Prva dama Hillary Clinton uspješno je te godine ušla u politiku – izabrana je za senatoricu iz New Yorka, a potpredsjednik Al Gore osvojio je većinu glasova Amerikanaca za predsjednika. To nije postao samo zbog arbitrarne odluke Vrhovnog suda da utrku na Floridi preda Georgeu Bushu. U zbroju, nije bilo niti jednog aspekta u kojem su republikanci profitirali od Gingricheva spermalnog impeachmenta Billa Clintona.

Jasno je zašto Trump tvitovima, izjavama i postupcima svaki dan pokušava navući demokrate da otvore postupak impeachmenta protiv njega: nada se da će i njega stići Clintonova dobra kob. Sekundira mu Mitch McConnell, koji kaže: Samo naprijed, samo pokrenite impeachment! Trump sigurno ne razmišlja dalje od prve mete, ali republikanci bi mogli biti oprezniji. Iskustvo Clintona može se tumačiti na dva oprečna načina i dovesti do dva dijametralno suprotna zaključka o impeachmentu – ne zato što ne znamo ništa, nego zato što ne znamo dovoljno.

Dva oprečna i dijametralno suprotna zaključka o impeachmentu

Prvi argument kaže: kongresna većina koja pokreće impeachment teško će nastradati na izborima jer birači ne vole kad se netko petlja u rezultat njihove volje. Krajem 1990-ih većina je ili glasala za Clintona ili nije imala ništa protiv njega. Kad se pojavio Gingrich i rekao: Ovaj čovjek više ne može biti predsjednik! – ti su birači stali na stranu Clintona, bez obzira na njegov krimen. Pomoglo je to da su republikanci mislili da na kraju 20. stoljeća predsjednik može pasti zbog bračne nevjere. Clinton je preživio i trijumfirao.

Korolar: Demokrati ne trebaju pokretati impeachment Trumpa jer će većina birača stati na njegovu stranu – makar zato da pokažu kako im se ne sviđa kad drugi petljaju s njihovom voljom. Trumpa treba pustiti da bude predsjednik do kraja mandata, a onda ga pokušati zamijeniti na izborima. Sve drugo samo bi pomoglo Trumpu. (Slaba točka: Trump je 2016. bio dobio manje glasova od Hillary Clinton, ali to danas vjerojatno ne bi bio slučaj.)

Druga logika kaže: iskustvo Billa Clintona nije usporedivo sa slučajem Trumpa, kao što nije ni ono Richarda Nixona ili Andrewa Johnsona. Ako se pokrene postupak impeachmenta Trumpa, to ne bi bilo zbog bračne nevjere i tajnog snimanja, nego zato što je profesionalna istraga pokazala da je Trump prekršio zakon; dakle, osoba koja bi iznad svih trebala poštivati zakone – ta je osoba kriminalac. Još gore, Trump je svoje ovlasti – koje je dobio demokratskom voljom i povjerenjem građana – zloupotrebio da zaustavi istrage koje je smatrao opasnima po sebe. Ako takvo bezakonje dopustimo Trumpu, zašto ga ne bismo dopustili bilo kome drugome? To nije samo kraj demokracije, nego i kraj pravne države.

Korolar: Impeachment je najkraći put da se udruže sve demokratske sile, oni koje žele pravnu državu i oni koji su svjesni opasnosti što je Trump predstavlja vladavini zakona te da ga uklone sa sadašnje pozicije. Postupak može izazvati protureakciju njegovih pristaša, ali podilaženje njima samo je put u opću degradaciju – i na kraju krah – vladavine prava i demokracije.

Šezdeset posto Amerikanaca misli da impeachment ne bi bio opravdan

Teško je reći koji je od ova dva kontradiktorna scenarija pravi put, ali mišljenje javnosti dobar je putokaz. Na pitanje treba li Kongres pokrenuti impeachment, javnost ima zanimljiv odgovor. Troje od petero Amerikanaca – ili 60 posto – misli da postoje opravdani razlozi da Kongres istraži Trumpove poslove i način kako vlada. Isti udio javnosti – 60 posto Amerikanaca – misli da impeachment Trumpa danas ne bi bio opravdan. To su značajno dobre brojke za Trumpa.

S druge strane, otkad je postao predsjednik, Trump nikad nije imao više od 50 posto podrške javnosti – ni u jednom od desetak ozbiljnih istraživanja koja se provode desetljećima. Po Gallupu nitko nikad nije imao tako loš rezultat, a Gallup takva istraživanja provodi tjedno, još od predsjednika Harryja Trumana (dakle, od vremena kad se činilo da će u Hrvatskoj na vlasti biti koalicija HSS-KPJ Ivana Šubašića i Josipa Broza Tita).

Još gore po Trumpa: istraživanja pokazuju da stabilna natpolovična većina vjeruje kako je on pokušao omesti pravosudni postupak, što bi bio temelj impeachmenta. Većina tih ispitanika kaže i da Trumpa zbog toga treba dalje istraživati, ali ne i odmah podvrgnuti impeachmentu. Reklo bi se da američka javnost nema iluzija i da je svjesna kako je predsjednik vjerojatno kriminalac, ali ne bi htjela da taj problem postane još dramatičnija točka razdora u ionako polariziranim odnosima demokrata i republikanaca.

Drama koja je zapravo sukob između dva tumačenja Ustava

Nancy Pelosi vjerojatno gleda iste ankete i pita se – zašto bih ja sad sve to okrenula naglavce, ako trend trajno i jasno ide u moju korist? Zato Pelosi zagovara “nastavak kongresnih istraga” i “ne isključuje” otvaranje impeachmenta “ako istrage dođu do toga”. Ima logike u tom pristupu: ako u startu kažete da vam je cilj stjerati Trumpa u impeachment, definirani ste tim ciljem. Ako kažete da vam je cilj legitimno istraživati njegovo vladanje, uvijek možete doći i do impeachmenta, ako treba.

Međutim, politika se vodi svakodnevno, a pristup koji zagovara Pelosi često se rješava na sudovima. To znači da do ishoda – recimo da Trump preda traženu dokumentaciju – mogu proći tjedni, ako ne i mjeseci. Iako gotovo svi ti slučajevi završe na Trumpovu štetu, političari koji se bore protiv Trumpa trebaju nešto raditi i dok čekaju sudska rješenja. To generira radikalizaciju i opet se vraćamo na dilemu koju smo prije izložili.

Drama koja se zadnjih tjedana događa zapravo je sukob između dva tumačenja Ustava. Većina se slaže da predsjednik krši zakon, ali jedna interpretacija kaže da Kongres zbog toga može, ali ne mora pokrenuti impeachment. Zagovornici toga tvrde da bi pokretanje impeachmenta samo pomoglo Trumpu, kao što je onomad pomoglo Billu Clintonu. Drugo tumačenje kaže da Kongres, zato što predsjednik tako evidentno krši zakon, mora pokrenuti impeachment. Ukratko, sukobljavaju se oni koji misle da Kongres ima ovlasti da intervenira i oni koji misle da Kongres ima ne samo ovlast, nego i dužnost da intervenira. U suštini, te se grupe razilaze oko posljedica – jedni se boje da bi intervencija mogla na kraju pomoći Trumpu da osvoji novi mandat; drugi misle da će nečinjenje biti najsigurniji put da Trump osvoji drugi mandat.

Toleriranje Trumpova bezakonja vodi u kolaps vladavine zakona

Trudio sam se ovdje iznijeti različite poglede i dati im puninu argumentacije, slagao se s njima ili ne. U zadnjih par rečenica reći ću vam i što ja mislim. Vjerujem da se u situaciji gdje je jedna stvar špekulativna, a druga sigurna – treba voditi za onom koja je sigurna. Pokretanje impeachmenta protiv Trumpa moglo bi se inicijatorima obiti o glavu i pomoći Trumpu da osvoji novi mandat. Nema sumnje da je to moguće; to je špekulativna premisa.

Sigurna premisa je da toleriranje Trumpova bezakonja vodi u kolaps vladavine zakona i podrivanje normi demokratskog društva. Mislim da tu ne trebalo biti puno dvojbe – između špekulativnog straha o gubitku na nekim budućim izborima i sprečavanja autokrata koji bi dokinuo sve buduće slobodne izbore, uvijek treba izabrati potonju bitku. Jer alternativa je da alternative više neće biti – pogledajte samo Mađarsku ili Tursku.

To u konačnici znači da Trumpa treba podvrgnuti postupku impeachmenta, bez obzira na potencijalne negativne izborne posljedice. Možda njegovi birači zbog toga pomahnitaju, a možda i ne – to ne znamo. Ono što znamo je da će puštanje Trumpu da radi što hoće brzo dokinuti našu mogućnost da i o čemu uopće odlučujemo. To nije samo pitanje demokratske higijene, na koju smo svi pozvani, nego i pitanje naše odgovornosti prema samima sebi.

Đivo Đurović
Analitičar
119 članaka Više o autoru
Više s weba