Đurović: Ljevica zbilja treba prestati plakati za Moralesom, taj varalica pretvorio je Boliviju u diktaturu

Napustili su ga policija, vojska i suradnici

Još od objave rezultata predsjedničkih izbora 20. listopada tisuće Bolivijaca prosvjedovalo je protiv izborne krađe. Snage pod predsjednikovom kontrolom ubile su najmanje troje i ranile više od stotinu prosvjednika. Kaos je postajao sve gori, da bi vojska u nedjelju objavila kako neće braniti predsjednika koji je izgubio izbore. Dapače, najavili su da će prosvjednike zaštititi od naoružanih bandi Moralesovih pristaša. Morales je tad pokušao potez očajnika: prihvatio je nalaz međunarodnih promatrača da su izbori bili namješteni i raspisao nove.

Kad to nije umirilo Boliviju, u TV-obraćanju par sati kasnije podnio je ostavku i proglasio se žrtvom “imperijalističkog državnog udara”. Dotad je bilo jasno da je izgubio ne samo policiju i vojsku, nego i neke od najbližih suradnika – ostavke je podnijelo troje ministara i nekoliko prominentnih zastupnika i guvernera iz njegova Socijalističkog pokreta. Najteži udarac došao je kad se protiv Moralesa okrenula Bolivijska radnička konfederacija, moćna sindikalna centrala koja ga je podržavala od najranijih dana.

Ne zna se tko je trenutno na vlasti

Nije jasno tko je trenutačno na vlasti u Boliviji, jer su s Moralesom ostavku podnijeli njegov potpredsjednik i šefovi obaju domova kongresa. Zemlja se nalazi u trenutku institucionalnog kaosa – što je ishod taman primjeren načinu na koji je Morales njome upravljao zadnjih 14 godina.

Od lokalnog uzgajivača koke iz ruralne Bolivije, Morales se prometnuo u vođu sindikata uzgajivača koke, pa u nacionalnog političkog lidera. Uživao je velike simpatije sugrađana i međunarodne javnosti, pogotovo u ljevičarskim krugovima. No, narav njegove vlasti postupno je bacala sve veću sjenu na činjenicu da Bolivija ima prvog predsjednika Ajmara Indijanca – pripadnika jednog od stoljećima zapostavljanih i diskriminiranih autohtonih naroda.

Progresivni počeci i podizanje standarda

Morales je došao na vlast 2006. kao dio šireg “lijevog vala” u Latinskoj Americi. Za razliku od Nicolása Madura u Venezueli, Cristine Fernández de Kirchner u Argentini ili Lule da Silve u Brazilu, Morales je bio uspješniji u unapređenju ljudskih prava i podizanju životnog standarda u svojoj zemlji. U mnogim aspektima bio je vrlo progresivan: prvi je dao stvarna prava autohtonom indijanskom stanovništvu, a polovicu njegove vlade činile su žene – nezapamćeno, ne samo u toj andskoj državi, nego i u širem susjedstvu. Grmio je protiv kapitalizma i imperijalizma, ali je Bolivija pod njegovom vlašću ekonomski napredovala koristeći sve prednosti globaliziranog kapitalizma koje je mogla zgrabiti.

Istina, krenuo je s niskog starta, jer je Bolivija najsiromašnija država u Latinskoj Americi. No, zemlja ima velike rezerve litija, ključne sirovine za ogromno globalno tržište baterija za vaše mobitele. Ima i plin, a Morales je iskoristio tad visoku cijenu energenata da ozbiljno podigne standard svojih sugrađana. Toliko, da su se na ljevici pitali je li uopće ljevičar – radikalni časopis Jacobin optužio je 2015. Moralesa da zemlju pretvara u “neoliberalni raj” u kojemu “konzumerizam vodi glavnu riječ”. Morales možda pomaže Bolivijcima, ali još više pomaže korporacijama, pisao je časopis, koji je ljevičarska utvrda.

Rođenje nadimka ‘Ego Morales’

“Prodaja u supermarketima skočila je sa 71 milijuna dolara, koliko je bilo prije Moralesa, na 444 milijuna 2014. godine; promet u restoranima je porastao za 686 posto u tom periodu. Ovo je vrhunac konzumerizma! Možete taj sistem nazvati kako hoćete, ali molim vas, nemojte ga zvati socijalizmom ili antikapitalizmom: imajte malo poštovanja prema Karlu Marxu, molim vas!” – pisao je Jacobin o Moralesovoj Boliviji 2015. godine. No, viši životni standard imao je političku cijenu. Tu se predsjednikova zvijezda počela zamračivati. Morales je izgradio sve autoritarniju državu, stavio pod kontrolu političke institucije, sudove i medije.

Počeo je živjeti kao kralj, sve više opsjednut svojom mesijanskom ulogom, grabeći gotovo apsolutne ovlasti. Za razliku od recimo urugvajskog ljevičarskog predsjednika Joséa Mujice, koji je na posao dolazio u fići, Morales si je za 38 milijuna dolara državnog novca kupio avion – njime je jučer pobjegao iz La Paza. Dao je sagraditi grandioznu predsjedničku palaču od 29 katova, koja se uzdiže nad glavnim gradom, kao i najveći muzej u Boliviji – koji slavi njegovu životnu i političku priču. Čak i blagi kritičari počeli su ga – umjesto Evo Morales – nazivati “Ego Morales”.

Objasnio da mu se prvi mandat ne računa

Njegovo institucionalno nasilje kulminiralo je pokušajem krađe predsjedničkih izbora prošlog mjeseca, ali je počelo davno prije. Morales je za predsjednika prvi put izabran 2006. Drugi petogodišnji mandat osvojio je 2009. godine, nakon donošenja novog ustava. Iako je ustav ograničio predsjednika na maksimalno dva mandata, Morales se 2014. ponovno kandidirao, objavivši da se “prvi mandat ne računa” jer je bio prije novog ustava – nešto kao prvi mandat Franje Tuđmana kao predsjednika Predsjedništva (Socijalističke) Republike Hrvatske iz 1990.

Morales je 2014. pobijedio s uvjerljivih 61 posto glasova – pobjedu je posvetio “Fidelu Castru, Hugu Chávezu i svim antiimperijalističkim i antikapitalističkim predsjednicima i vladama”. Bilo je jasno kamo bolivijska demokracija ide pod njegovom palicom. Brzo se to pokazalo i u praksi. Čak i ako se Moralesov prvi mandat od 2006. do 2009. doista “ne računa”, pa je njegov treći mandat, osvojen 2014. godine, zapravo “drugi”, postavilo se pitanje što će se dogoditi 2019. godine – kad mu istekne taj “drugi” mandat, zadnji koji dopušta ustav koji je sam proglasio?

Ljudi nisu htjeli da se opet kandidira pa je otišao na sud

Tu je Morales pokazao svoje autoritarno lice nasilnika nad demokratskim institucijama. Raspisao je referendum, koji mu je trebao dati pravo na TREĆI mandat – a zapravo ČETVRTI – mimo ustavnog ograničenja na DVA mandata. No, Bolivija je ipak bila koliko-toliko demokratska država, pa je njegova opcija na referendumu – unatoč Moralesovoj apsolutnoj kontroli državnih institucija – izgubila. Tijesna većina od 51,3 posto građana glasala je protiv ukidanja ustavnog ograničenja broja predsjedničkih mandata. To je značilo da će se Morales morati zadovoljiti s dva – a zapravo tri – mandata na čelu države.

Ishod referenduma očekivano nije naišao na dobar prijem na 29 katova predsjedničke palače. Manevrom autoritarnog vladara koji svoju polovično demokratsku zemlju pretvara u pravu “elektivnu diktaturu” nalik onoj Vladimira Putina, Morales je podnio tužbu Vrhovnom sudu i požalio se da “ograničenje na dva mandata krši njegova ljudska prava”. To je napravio unatoč činjenici da je ustav – koji je sam bio proglasio – jasno ograničavao predsjednika na dva mandata (a on ih već ima tri), a to ograničenje je upravo potvrdila i većina građana Bolivije na referendumu.

Nije uspio ni uz posebno osmišljeni zakon

Nećete se iznenaditi da je Vrhovni sud – koji je Morales dotad napunio poslušnicima – presudio u predsjednikovu korist. Dapače, sud ne samo da je prekršio ustav, nego je i poništio rezultat upravo provedenog referenduma, proglasivši da je njegov ishod “posljedica američkog imperijalizma”. Ego Morales je dobio pravo kandidirati se i “treći”, a zapravo četvrti put, unatoč svim institucionalnim ograničenjima. Ostacima demokratskih institucija u Boliviji došao je kraj.

Tako se Morales kandidirao četvrti put i – izgubio. Pritom, na izborima prošlog mjeseca za pobjedu mu uopće nije trebala većina. Nevjerojatni izborni zakon, koji je Morales skrojio za sebe, predviđa da se predsjednika u prvom krugu može izabrati sa samo 40 posto glasova, ako je drugoplasirani kandidat barem deset postotnih poena iza njega. Treba li reći da to nisu normalna demokratska pravila – nigdje na svijetu?

Suluda prevara u izbornoj noći

No, Morales nije uspio ni to postići bez prevare. Kad su u noći 20. listopada počeli dolaziti rezultati iz izborne komisije, Morales nije postizao ni 40 posto, ni prednost od deset postotnih poena pred konkurentom Carlosom Mesom. Politička računica bila je svima poznata – ako Morales ne osvoji novi mandat u prvom krugu, izgubit će drugi krug izbora jer će sva opozicija stati iza Mese. Nažalost, Bolivija pod Moralesom dotad je već postala država u kojoj je moguće da predsjednik naredi izbornoj komisiji da prestane objavljivati rezultate nepovoljne po njega.

Kad se u noći izbora došlo do 83 posto obrađenih biračkih mjesta, rezultati su jednostavno prestali dolaziti – nastupila je ničim objašnjena blokada, koja je potrajala 23 sata. Izborna komisija javila se ponovno u ponedjeljak navečer i objavila da se dogodilo čudo: Evo Morales je pobijedio! Osvojio je 47,1%, a Mesa 36,5% glasova – to na knap zadovoljava uvjet iz suludog zakona da za pobjedu ne treba natpolovična većina, nego deset postotnih poena prednosti pred drugoplasiranim. Morales je osvojio 10,6 postotnih poena prednosti i tako je ponovno izabran za predsjednika – objavila je izborna komisija, ničim ne objasnivši jednodnevno zamračenje.

Ovo ne bi preživio i da je dotad bio bezgrešan

Ljudi nigdje na svijetu nisu baš tolike budale, pa zašto bi bili u Boliviji? Iako je broj predsjedničkih mandata ograničen na dva, Morales se natjecao – ne za treći, nego za četvrti mandat; izborni zakon skrojen je tako da može pobijediti i bez većinske podrške birača; i kad sve to nije bilo dovoljno, nego je postalo jasno da gubi, prebrojavanje je postalo tajno, da bi sutradan objavili kako je ipak pobijedio.

Da je Evo Morales najbolji političar koji je ikad hodao kuglom zemaljskom, bez grijeha i propusta u bilo čemu što je napravio – samo njegova izborna priča iz listopada 2019. bila bi dovoljna da ga otpišete. To je temeljni razlog zašto sam vam na početku rekao da za Moralesom ne treba plakati.

Ljudi su masovno počeli prosvjedovati

Opozicija je osporila službene rezultate. Uključila se Organizacija američkih država, koja je promatrala izbore, i ustanovila “višestruka i očita namještanja rezultata” u korist Moralesa. Samo za primjer, na sedam biračkih mjesta Morales je dobio više glasova nego što na tim mjestima ima birača.

Moralesov Socijalistički pokret angažirao je tad privatnu tvrtku da autonomno provjeri prebrojavanje glasova. Tvrtka se zove – nije šala – Ethical Hacking (etičko hakiranje). No, u Ethical Hackingu, firmi koju je Morales platio, ustvrdili su da Moralesovu pobjedu – ne mogu potvrditi. Latinska Amerika ponekad je predivna.

Sve ovo istjeralo je tisuće građana na ulice – prosvjedi su trajali puna tri tjedna, a “pučki tribun” Morales razbio je i zadnju iluziju kad je policiji rekao da puca na prosvjednike. Najmanje troje ljudi je danas mrtvo zbog ove prevare vidljive s Mjeseca.

Presudnu ulogu u padu Moralesa odigrala je vojska

No, prosvjedi hrabrih građana Bolivije spremnih izgubiti glavu za spas demokracije nisu do jučer zanimali nikoga izvan Latinske Amerike. Zapadni mediji već su desetljeće i pol zaljubljeni u Moralesa, unatoč činjenici da je autoritarna narav njegove vlasti kroz godine bila sve jasnija, a na kraju postala bjelodano krvava.

Zbog indolencije medija, indolentni su bili i političari – bez obzira na to što će u komentarima ispod ovog članka vjerojatno sve vrvjeti teorijama zavjere o tajnoj operaciji CIA-e da svrgne Moralesa. Washington je vjerojatno zadnja adresa koja se bavila izborima u Boliviji – pogledajte samo što se događa s Donaldom Trumpom i oko njega, kako on vodi američku politiku u svijetu; počnite recimo s Kurdima u Siriji, pa će vam sve biti jasno.

Žalosno je i zabrinjavajuće da je presudnu ulogu u Moralesovu padu odigrala vojska – vidjet ćemo tek kako će se stvari razvijati ovih dana; zasad izgleda da vojska nastupa u rukavicama. No, nikad nije dobro da su ljudi pod oružjem krajnji arbitri političke sudbine nekog društva. No, još je važnije zapamtiti: u takvim situacijama najveća odgovornost za tragični slijed događaja uvijek – ali baš uvijek – leži na autokratu, političaru koji je vlast odgurao u neodrživo stanje. To je ovdje bio Evo Morales.

Neki ne shvaćaju da Morales odavno nije progresivni ljevičar

Žalosno je s druge strane i da se neki glasovi s europske ljevice (recimo Jeremy Corbyn) svrstavaju na stranu Moralesa. Ako je Morales nekad i bio progresivni ljevičar ili socijalist, on je davno to prestao biti. Odabrao je drugu kapu – onu autoritarnog vladara i sve više – diktatora. Nasilje nad demokratskim institucijama nije način na koji se ljevica bori za prava radnika i obespravljenih grupa; još manje su to luksuzne palače, kult ličnosti i izborne prevare.

Unatoč svim nedostacima tadašnje Bolivije, Evo Morales je došao na vlast demokratski; s nje odlazi kao čovjek koji je suspendirao demokraciju i pokušao potkopati institucije države za svoju političku korist. To nije ni lijevo ni desno: to je jednostavno – naopako. Zato za Moralesom ne treba plakati.

Koliko se, realno, razlikuje od Orbána?

Dapače, predlažem korisnije očište: razmotrite sve što je Morales napravio – dobro i loše – tako da izbrišete ime i ideološku orijentaciju i sagledajte samo njegova djela. I onda recite da li se latinoamerički idol mnogih na ljevici suštinski razlikuje od Viktora Orbána ili Jarosława Kaczyńskog?

Jesu li teror nad institucijama, zauzdavanje sudova, kontrola medija – išta drukčiji kad ih poduzima diktator u srcu Europe ili diktator u srcu Latinske Amerike? Jer građani kojima su oduzeta prava slabo mare za to je li im ih oduzeo ljevičar ili desničar. Na tridesetu godišnjicu pada Berlinskog zida, to bi trebala biti jednostavna lekcija.