Sedamdeset petu godišnjicu Dana pobjede nad fašizmom, Europska unija, kontinent, kao i čitav svijet obilježavaju u nikad sumornijim okolnostima. Pandemija koronavirusa zatvorila je kompletan europski prostor u karantenu, europske građane unutar granica svojih zemalja i otvorila čitav niz pitanja o kojima su prethodno mislili samo rijetki i na koje trenutačno ne znamo odgovor. U praktično svim govorima europskih čelnika povodom ovog dana, uočava se više iskrenosti, manje fraza i želja da se duh 1945. obnovi.
Razlog zbog kojeg se inzistira na obnovi duha te godine nije samo u pobjedi nad fašizmom. Ona je bila preduvjet za stvaranje modernog društva koje je i dalje bilo nesavršeno i s puno problema, ali društva koje je izgradilo socijalnu državu, bilo posvećeno izgradnji trajnog mira na europskom prostoru i koje je sprečavalo uzlet desnog ekstremizma. Činjenica je da je takva Europa, posebno nakon raspada Istočnog bloka počela olako shvaćati spomenute vrijednosti i smatrati ih samorazumljivima ili kao u slučaju socijalne države, ne toliko nužnim.
Zahvaljujući tome ponajprije je dozvoljena eskalacija jugoslavenskih ratova, potom se uslijed uspona neoliberalizma počela razgrađivati socijalna država, da bi na koncu, zahvaljujući ignoriranju problema izbjeglica i općem osjećaju da građani nemaju utjecaj na birokratizirane institucije Europske unije, došlo do snažnog političkog uzleta desnih ekstremističkih stranaka i pokreta.
Postoje dvije solucije
Drugim riječima sve čemu svjedočimo posljednjih godina govori u prilog tome da se jedan model potrošio, da su ga inercija i svi faktori koje sam maloprije naveo doveli do zida, nudeći tek dvije mogućnosti za dalje. Prva, koja se nažalost čini najizglednijom je ta da se nastavi po starom, održavajući birokratsku formu i rječnik, strukturalni cinizam prema izbjegličkom pitanju, ekonomski nacionalizam sjevera prema zemljama juga, kao i iluziju da se ništa posebno ne događa. Ovo može rezultirati samo dezintegracijom Europske unije, bilo formalnom ili sadržajnom te konačnom afirmacijom desničarskog ekstremizma i samim tim oživljavanjem fašističkih praksi.
Druga mogućnost je da se svi ovi problemi istinski osvijeste i da se, upravo kroz afirmaciju duha ‘45. Europska unija pokuša resetirati u smjeru nove solidarnosti, jednakosti, snažnih reformi ka izgradnji socijalne države i daljnjim širenjem na Balkan, čime bi jednostavno oduzela snagu ekstremističkim pokretima i općenito ih delegitimirala. Ovo kompletno zaustavljanje života i činjenica da smo sada doista svi u istom problemu i s punom sviješću o važnosti javnog zdravstva i funkcija države, nudi veliku priliku za zaokret kakva se više možda neće ukazati.
Hrvatska i Slovenija se srame svog nasljeđa
Zato je tim problematičnija činjenica da se Hrvatska i Slovenija, kao članice Europske unije čiji su se građani sami kroz vlastitu antifašističku borbu, oslobodili od fašizma, tog nasljeđa gotovo pa srame i toleriraju sve rašireniji revizionizam u vlastitim društvima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga pak, ništa manje problematična stvar je u tome što upravo te dvije zemlje koje imaju iskustvo raspada Jugoslavije u momentu kada je ta zemlja imala identičnu mogućnost izbora kao Europska unija sada, s istim setom tema, jaza između bogatijih i siromašnijih republika, raširenog ekonomskog nacionalizma i izostanka solidarnosti te uspona ekstremnog nacionalizma, ne čine ništa da ta svoja iskustva prenesu uniji čije su članice i tako pokušaju spriječiti gori scenarij. Sada za to još uvijek nije kasno, ali ova situacija neće trajati zauvijek.
Europski čelnici u svojim govorima priželjkuju da se duh 1945. obnovi. Je li to moguće?
Godina koja je bila preduvjet za stvaranje modernog društva
Razlog zbog kojeg se inzistira na obnovi duha te godine nije samo u pobjedi nad fašizmom. Ona je bila preduvjet za stvaranje modernog društva koje je i dalje bilo nesavršeno i s puno problema, ali društva koje je izgradilo socijalnu državu, bilo posvećeno izgradnji trajnog mira na europskom prostoru i koje je sprečavalo uzlet desnog ekstremizma
Sedamdeset petu godišnjicu Dana pobjede nad fašizmom, Europska unija, kontinent, kao i čitav svijet obilježavaju u nikad sumornijim okolnostima. Pandemija koronavirusa zatvorila je kompletan europski prostor u karantenu, europske građane unutar granica svojih zemalja i otvorila čitav niz pitanja o kojima su prethodno mislili samo rijetki i na koje trenutačno ne znamo odgovor. U praktično svim govorima europskih čelnika povodom ovog dana, uočava se više iskrenosti, manje fraza i želja da se duh 1945. obnovi.
Razlog zbog kojeg se inzistira na obnovi duha te godine nije samo u pobjedi nad fašizmom. Ona je bila preduvjet za stvaranje modernog društva koje je i dalje bilo nesavršeno i s puno problema, ali društva koje je izgradilo socijalnu državu, bilo posvećeno izgradnji trajnog mira na europskom prostoru i koje je sprečavalo uzlet desnog ekstremizma. Činjenica je da je takva Europa, posebno nakon raspada Istočnog bloka počela olako shvaćati spomenute vrijednosti i smatrati ih samorazumljivima ili kao u slučaju socijalne države, ne toliko nužnim.
Zahvaljujući tome ponajprije je dozvoljena eskalacija jugoslavenskih ratova, potom se uslijed uspona neoliberalizma počela razgrađivati socijalna država, da bi na koncu, zahvaljujući ignoriranju problema izbjeglica i općem osjećaju da građani nemaju utjecaj na birokratizirane institucije Europske unije, došlo do snažnog političkog uzleta desnih ekstremističkih stranaka i pokreta.
Postoje dvije solucije
Drugim riječima sve čemu svjedočimo posljednjih godina govori u prilog tome da se jedan model potrošio, da su ga inercija i svi faktori koje sam maloprije naveo doveli do zida, nudeći tek dvije mogućnosti za dalje. Prva, koja se nažalost čini najizglednijom je ta da se nastavi po starom, održavajući birokratsku formu i rječnik, strukturalni cinizam prema izbjegličkom pitanju, ekonomski nacionalizam sjevera prema zemljama juga, kao i iluziju da se ništa posebno ne događa. Ovo može rezultirati samo dezintegracijom Europske unije, bilo formalnom ili sadržajnom te konačnom afirmacijom desničarskog ekstremizma i samim tim oživljavanjem fašističkih praksi.
Druga mogućnost je da se svi ovi problemi istinski osvijeste i da se, upravo kroz afirmaciju duha ‘45. Europska unija pokuša resetirati u smjeru nove solidarnosti, jednakosti, snažnih reformi ka izgradnji socijalne države i daljnjim širenjem na Balkan, čime bi jednostavno oduzela snagu ekstremističkim pokretima i općenito ih delegitimirala. Ovo kompletno zaustavljanje života i činjenica da smo sada doista svi u istom problemu i s punom sviješću o važnosti javnog zdravstva i funkcija države, nudi veliku priliku za zaokret kakva se više možda neće ukazati.
Hrvatska i Slovenija se srame svog nasljeđa
Zato je tim problematičnija činjenica da se Hrvatska i Slovenija, kao članice Europske unije čiji su se građani sami kroz vlastitu antifašističku borbu, oslobodili od fašizma, tog nasljeđa gotovo pa srame i toleriraju sve rašireniji revizionizam u vlastitim društvima.
Druga pak, ništa manje problematična stvar je u tome što upravo te dvije zemlje koje imaju iskustvo raspada Jugoslavije u momentu kada je ta zemlja imala identičnu mogućnost izbora kao Europska unija sada, s istim setom tema, jaza između bogatijih i siromašnijih republika, raširenog ekonomskog nacionalizma i izostanka solidarnosti te uspona ekstremnog nacionalizma, ne čine ništa da ta svoja iskustva prenesu uniji čije su članice i tako pokušaju spriječiti gori scenarij. Sada za to još uvijek nije kasno, ali ova situacija neće trajati zauvijek.