Hrvatska je pod ovim premijerom trebala ući u mirnu, pomalo monotonu fazu stabilnosti. Na kraju se raspala

Nestabilnost je jedno. Potpuni raspad države kao takve nešto sasvim drugo; a to je upravo ono što se odvija posljednjih tjedana

FOTO: PIXSELL

Ovoliki propusti struktura, ovolika kompromitacija institucija destruiraju i posljednji trag povjerenja u neformalni društveni ugovor koji uopće na okupu drži neku zajednicu. I nema više nade u reformu koja će se odjednom pojaviti i popraviti stvari. Nema vjerodostojne političke snage koja obećava nadu. Nema ni cilja ulaska u “Europu”, nakon kojeg ćemo odjednom početi funkcionirati kao pristojno uređeno društvo. Samo potpuni raspad koji tjera na već dobro utabane puteve na graničnim prijelazima.

Hrvatska je pod vodstvom Andreja Plenkovića trebala ući u eru političke stabilnosti. Mirnog, pomalo monotonog razvoja gospodarstva i osnaživanja institucija, bez velikih potresa.

Međutim, ne računajući onih nekoliko frenetičnih mjeseci Vlade Tima Oreškovića (znate ga sigurno Pliva, “riforme”, “građevine”…), dvije godine Andreja Plenkovića obilježila je upravo politička nestabilnost i drama na svim frontovima, počevši s gomilom afera koje su se lijepile za njegove ministre, od prepisivanja stručnih radova do pozdravljanja ratnih zločinaca, preko terminalnih kriza velikih firmi (Agrokor, Uljanik), pa do Borga, SMS-a…

Drama je, uglavnom, neprestana. Ali, nestabilnost je jedno. Potpuni raspad države kao takve nešto sasvim drugo – a to je upravo ono što se odvija pred očima javnosti posljednjih nekoliko tjedana. Potpuni raspad.

Brkićeva trešnjica

Priča o “institucijama koje rade svoj posao” ne samo da više nije loša šala, ona je postala uvreda. I ne radi se ovdje samo o medijski najeksponiranijoj vijesti o tome da je nestao spis iz Općinskog državnog odvjetništva u predmetu u kojem se ispitivalo navodno curenje podataka iz policijske istrage za koje se sumnjiči Milijan Brkić, drugi čovjek HDZ-a. O ne.

To je samo trešnjica na vrhu torte, sporog, nedosljednog i naposljetku kompromitiranog rada institucija. Podsjetimo se, suđenja Ivi Sanaderu, Milanu Bandiću, HDZ-u – traju već godinama, bez kraja na vidiku. Samo trajanje tih procesa, dok akteri vode građanske živote, gradove i države, podiže želučanu kiselinu. Jer, ako su krivi, ovakvim otezanjem radi se golema nepravda cijelom društvu. Ako nisu, radi se još veća nepravda optuženima.

No, to su sve već poznate stvari, s kojima se zemlja nekako saživjela posljednjih godina. Ono što se događa posljednjih mjeseci, tjedana i dana pokazuje koliko je nisko, do ništavila, pala Hrvatska kao organizirana zajednica građana.

Wickr.me

Prvo je Zdravko Mamić laganini zbrisao preko granice u BiH kako ne bi morao u zatvor nakon prvostupanjske presude za izvlačenje love iz Dinama. Pa je sin umirovljenog generala Mladena Kruljca, David Kruljac za 3,98 kilograma marihuane i 27 grama kokaina pronađenih u hladnjaku u očevom stanu dobio 730 sati humanitarnog rada.

Sud je, izgleda, povjerovao njegovom objašnjenju da je drogu – čuvao. “Marihuanu sam čuvao za nepoznatu osobu iz Srbije s kojom sam kontaktirao preko aplikacije Wickr.me, a koja je koristila nadimak Tom Ford. Kokain i 10.500 eura čuvao sam za prijatelja Mirka P., dok se ne vrati s mora”, tako se branio Kruljac. Sud je, očito, povjerovao. Što je i logično. Pa tko ne bi uzeo četiri kila “trave” na čuvanje liku iz Srbije, kojeg zna samo pod lažnim imenom i preko aplikacije? Dalje.

Slučaj građanina Drage Tadića

Predsjedništvo HDZ-a imenovalo je 30. srpnja Božidara Kalmetu za pomoćnika glavnog tajnika stranke. Velika je to bila vijest, jer je Kalmeta, stranački senator, u Plenkovićevo vrijeme bio gurnut na stranačku marginu. Ali, i veliki rizik, jer je Kalmeta u aferi Remorker optužen za organizirano izvlačenje novca preko HAC-a.

Otprilike pet tjedana kasnije, 3. rujna, je na ročištu u tom postupku svjedočio poduzetnik Drago Tadić, koji je u iskazu tijekom istrage izravno teretio Kalmetu. Na suđenju, međutim, nije spominjao Kalmetu. Tadić je, pritom, osuđenik u drugom procesu, za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnog suda u slučaju Branimira Glavaša. Dobio je dvije godine zatvora i odgađao izvršenje presude sve do rujna.

Ovog ljeta je, međutim, nešto prije promjene iskaza o Kalmeti, zbog zdravstvenih razloga zatražio ublažavanje kazne. Sud mu je “skinuo” tri mjeseca, s čime Tadić baš i nije bio presretan. Pa je, već pretpostavljate, prije odlaska u zatvor otišao u – BiH.

Antiklimaks elitne prostitucije

Naposljetku, priča o probijanju policijske istrage o elitnoj prostituciji i Milijanu Brkiću. Dakle, usluge o kojima se ovdje radi koristila je, navodno, društvena “krema” – političari, sportaši, liječnici, biznismeni… Nakon izbijanja afere, mediji su brujali o imenima koja bi mogla iscuriti, no suđenje je bilo potpuni antiklimaks – zatvoreno za javnost, brzinsko priznanje i osude na beznačajne kazne.

Dvoje osumnjičenih su u istrazi, međutim, ispričali da im je informacije o tome da su pod mjerama dao Brkić. Na suđenju Brkića nisu spominjali. Policija je, a kako se to pokazalo ovih dana objavom dokumentacije iz 2011. godine (aktualni sukob u HDZ-u koji se zakuhao najavom prosvjeda u Vukovaru je, valjda, samo sretna podudarnost), nadležnom državnom odvjetništvu proslijedila informacije iz kojih je proizlazila sumnja u Brkićevu upletenost u odavanje službene tajne.

Spis o postupanjima Općinskog državnog odvjetništva je – nestao. Nema. Vele da im možda zagubljen u preseljenju. A da nije, kako je netko primijetio na Twitteru, kod Toma Forda?

Destrukcija i bijeg

Situacija je, međutim, daleko od smiješne. Ovoliki propusti struktura, ovolika kompromitacija institucija (koje, je li, “rade svoj posao”) destruiraju i posljednji trag povjerenja u neformalni društveni ugovor koji uopće na okupu drži neku zajednicu. I nema više nade u reformu koja će se odjednom pojaviti i popraviti stvari.

Nema vjerodostojne političke snage koja obećava nadu. Nema ni cilja ulaska u “Europu”, nakon kojeg ćemo odjednom početi funkcionirati kao pristojno uređeno društvo. Samo potpuni raspad koji tjera na već dobro utabane puteve na graničnim prijelazima. Za bijeg iz države koja je, izgleda, beznadno i kapilarno zarobljena u šapama Toma Forda.