Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Je li došlo vrijeme da razumijemo odnos Srba iz Hrvatske prema Oluji?

Poruke dvoje SDSS-ovaca ostavile su snažan dojam na one koji imaju dovoljno empatije

Odnos prema tim ljudima, u prvom redu prema onima koji su se vratili i koji su ostali u Hrvatskoj, morao bi se konačno do kraja normalizirati kroz prihvaćanje, ne samo njih kao ravnopravnih građana, nego i njihovih trauma i sjećanja.

Iako je do 5. kolovoza ostalo još četiri dana, već sada je izvjesno da je ovogodišnje obilježavanje Oluje donijelo bitan pomak u smanjivanju tenzija i prema međusobnom razumijevanju dviju zajednica, hrvatske i srpske. Stvari su inicijalno pokrenute ponovnim ulaskom SDSS-a u Vladu, dodatno su osnažene dogovorom po kojem će potpredsjednik vlade Boris Milošević doći u Knin na obilježavanje Oluje, dok će ministar branitelja Tomo Medved krajem mjeseca doći u Grubore na obilježavanje zločina koji se dogodio u tom danas praktično nepostojećem selu.

Ono o čemu se ipak najviše zadnjih dana priča su potresan govor nove saborske zastupnice Anje Šimprage koja je prenijela vlastito iskustvo djeteta iz kolone koja je odlazila u nepoznato, odnosno u izbjeglištvo te današnji Facebook status Borisa Miloševića. SDSS-ovac je pisao o svom pamćenju na te dane, o sudjelovanju njegovog oca u akciji u Hrvatskoj vojsci, obiteljskoj tragediji odnosno ubojstvu njegove bake nakon Oluje i o činjenici da je Domovnicu dobio tek nakon Oluje, unatoč tome što se rodio i čitav život do tada proveo u Šibeniku.

Dvije poruke koje su ostavile snažan dojam

Za one koji imaju dovoljno empatije i mogućnosti razumijevanja svakoga čovjeka, a takvi ipak čine većinu u društvu, ove dvije poruke ostavile su snažan dojam. Čemu možda najbolje svjedoči spontani pljesak kojeg je zastupnica Šimpraga dobila u Saboru.

Istina je da je puno pa i previše pažnje dobio zlobni komentar jedne od zastupnica, koja očito nema mogućnost empatije neovisno o kršćanskim vrijednostima za koje se nominalno zalaže. Jednako tako neupitno je da će uvijek postojati ekstremistički dio društva pogonjen niskim strastima i potpunom isključivosti kojem je bilo kakvo pravo javnosti da se čuju i ljudi s drugačijim iskustvima nepodnošljivo.

No, oni nas ovdje i ne bi trebali previše zanimati. Pravo pitanje za koje bi bilo korisno da dođe do nivoa široke i uključujuće javne rasprave jeste to može li veći dio društva prihvatiti da je iskustvo Srba iz Hrvatske u odnosu na Oluju i njene posljedice bitno drugačije i može li metaforički dati pravo građanstva i tom iskustvu?

Nekoliko činjenica koje treba uvažiti

Za potrebe te rasprave treba uvažiti nekoliko osnovnih činjenica. Prva je da je po službenim rezultatima popisa stanovništva današnji broj Srba u Hrvatskoj tek nešto iznad trećine predratnog broja.

Druga da se, bez obzira na suprotno rašireno uvjerenje, sama ta zajednica rascijepila početkom pobune i secesije. Pri tome su upravo oni Srbi u gradovima koji nisu podržali ideju Krajine zapravo inicijalno najviše stradali, masovno ostajući bez posla, neki i bez stanova, pojedinci su i ubijeni poput obitelji Zec ili su završili u splitskoj Lori, dok su gotovi svi osjećali nepovjerenje većine Hrvata s kojima su zajedno živjeli.

Treća bitna činjenica jeste da je uvjerljivo najveći dio Srba glasao za SDP, a radikalna manjina za SDS na prvim višestranačkim izborima. Konačno, bitna činjenica je i ta da Oluja nije pala s neba, niti su stvari počele ‘95. nego četiri godine ranije s balvanima, secesijom, etničkim čišćenjem Hrvata s tog prostora, Vukovarom, Dubrovnikom, Škabrnjom i svim ostalim toponimima poznatim po groznim zločinima od strane srpskih nacionalista i ostataka JNA.

Događaji koji se ne mogu opravdati

Imajući sve to u vidu, bilo je sasvim normalno da je Hrvatska morala i trebala osloboditi zemlju i dokinuti srpsku paradržavu, na isti način na koji nije moguće opravdati masovno paljenje kuća dugo nakon što je zemlja oslobođena te ubojstva starih ljudi koji su odlučili ostati u svojim domovima.

Danas, 25 godina nakon svega, mnoga od tih sela i gradića su i dalje spaljena, s malim brojem ljudi koji su se vratili i bez osnovne infrastrukture. Sama ta zajednica i dalje je jednako rascijepljena između onih koji su ostali u Srbiji i ne pada im na pamet da se iz raznih razloga, bili oni ideološki ili jednostavno vezani uz brojne strahove, ikada vrate u Hrvatsku, zatim onih koji su ostali u većim gradovima i mahom stare populacije koja se vratila u svoje domove i živi ispod egzistencijalnog minimuma.

Normaliziranje kroz prihvaćanje tih ljudi

Odnos prema tim ljudima, u prvom redu prema onima koji su se vratili i koji su ostali u Hrvatskoj, morao bi se konačno do kraja normalizirati kroz prihvaćanje, ne samo njih kao ravnopravnih građana, nego i njihovih trauma i sjećanja. Za taj iskorak često je dovoljna samo i ljudska gesta, a potom i politička volja da se sve te stvari uvrste i u školske programe.

Zbog svega navedenog posljednjih dana često slušam pjesmu Arsena Dedića, Srbina iz Šibenika i uvjerljivo najvećeg kantautora kojeg je Hrvatska ikad imala, ‘Posljednji tango u Đevrskama’, u kojem na tužno-ironičan način nabraja sva ta mjesta u zaleđu njegovog Šibenika koja su tih dana teško stradala i nastavljaju živjeti poluživotom sve do danas i pitam se je li moguće da ovi Arsenovi stihovi postanu dio obavezne lektire jednog dana?

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
172 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program