Iako je do 5. kolovoza ostalo još četiri dana, već sada je izvjesno da je ovogodišnje obilježavanje Oluje donijelo bitan pomak u smanjivanju tenzija i prema međusobnom razumijevanju dviju zajednica, hrvatske i srpske. Stvari su inicijalno pokrenute ponovnim ulaskom SDSS-a u Vladu, dodatno su osnažene dogovorom po kojem će potpredsjednik vlade Boris Milošević doći u Knin na obilježavanje Oluje, dok će ministar branitelja Tomo Medved krajem mjeseca doći u Grubore na obilježavanje zločina koji se dogodio u tom danas praktično nepostojećem selu.
Dvije poruke koje su ostavile snažan dojam
Za one koji imaju dovoljno empatije i mogućnosti razumijevanja svakoga čovjeka, a takvi ipak čine većinu u društvu, ove dvije poruke ostavile su snažan dojam. Čemu možda najbolje svjedoči spontani pljesak kojeg je zastupnica Šimpraga dobila u Saboru.
Istina je da je puno pa i previše pažnje dobio zlobni komentar jedne od zastupnica, koja očito nema mogućnost empatije neovisno o kršćanskim vrijednostima za koje se nominalno zalaže. Jednako tako neupitno je da će uvijek postojati ekstremistički dio društva pogonjen niskim strastima i potpunom isključivosti kojem je bilo kakvo pravo javnosti da se čuju i ljudi s drugačijim iskustvima nepodnošljivo.
No, oni nas ovdje i ne bi trebali previše zanimati. Pravo pitanje za koje bi bilo korisno da dođe do nivoa široke i uključujuće javne rasprave jeste to može li veći dio društva prihvatiti da je iskustvo Srba iz Hrvatske u odnosu na Oluju i njene posljedice bitno drugačije i može li metaforički dati pravo građanstva i tom iskustvu?
Nekoliko činjenica koje treba uvažiti
Za potrebe te rasprave treba uvažiti nekoliko osnovnih činjenica. Prva je da je po službenim rezultatima popisa stanovništva današnji broj Srba u Hrvatskoj tek nešto iznad trećine predratnog broja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Druga da se, bez obzira na suprotno rašireno uvjerenje, sama ta zajednica rascijepila početkom pobune i secesije. Pri tome su upravo oni Srbi u gradovima koji nisu podržali ideju Krajine zapravo inicijalno najviše stradali, masovno ostajući bez posla, neki i bez stanova, pojedinci su i ubijeni poput obitelji Zec ili su završili u splitskoj Lori, dok su gotovi svi osjećali nepovjerenje većine Hrvata s kojima su zajedno živjeli.
Treća bitna činjenica jeste da je uvjerljivo najveći dio Srba glasao za SDP, a radikalna manjina za SDS na prvim višestranačkim izborima. Konačno, bitna činjenica je i ta da Oluja nije pala s neba, niti su stvari počele ‘95. nego četiri godine ranije s balvanima, secesijom, etničkim čišćenjem Hrvata s tog prostora, Vukovarom, Dubrovnikom, Škabrnjom i svim ostalim toponimima poznatim po groznim zločinima od strane srpskih nacionalista i ostataka JNA.
Događaji koji se ne mogu opravdati
Imajući sve to u vidu, bilo je sasvim normalno da je Hrvatska morala i trebala osloboditi zemlju i dokinuti srpsku paradržavu, na isti način na koji nije moguće opravdati masovno paljenje kuća dugo nakon što je zemlja oslobođena te ubojstva starih ljudi koji su odlučili ostati u svojim domovima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Danas, 25 godina nakon svega, mnoga od tih sela i gradića su i dalje spaljena, s malim brojem ljudi koji su se vratili i bez osnovne infrastrukture. Sama ta zajednica i dalje je jednako rascijepljena između onih koji su ostali u Srbiji i ne pada im na pamet da se iz raznih razloga, bili oni ideološki ili jednostavno vezani uz brojne strahove, ikada vrate u Hrvatsku, zatim onih koji su ostali u većim gradovima i mahom stare populacije koja se vratila u svoje domove i živi ispod egzistencijalnog minimuma.
Normaliziranje kroz prihvaćanje tih ljudi
Odnos prema tim ljudima, u prvom redu prema onima koji su se vratili i koji su ostali u Hrvatskoj, morao bi se konačno do kraja normalizirati kroz prihvaćanje, ne samo njih kao ravnopravnih građana, nego i njihovih trauma i sjećanja. Za taj iskorak često je dovoljna samo i ljudska gesta, a potom i politička volja da se sve te stvari uvrste i u školske programe.
Zbog svega navedenog posljednjih dana često slušam pjesmu Arsena Dedića, Srbina iz Šibenika i uvjerljivo najvećeg kantautora kojeg je Hrvatska ikad imala, ‘Posljednji tango u Đevrskama’, u kojem na tužno-ironičan način nabraja sva ta mjesta u zaleđu njegovog Šibenika koja su tih dana teško stradala i nastavljaju živjeti poluživotom sve do danas i pitam se je li moguće da ovi Arsenovi stihovi postanu dio obavezne lektire jednog dana?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li došlo vrijeme da razumijemo odnos Srba iz Hrvatske prema Oluji?
Poruke dvoje SDSS-ovaca ostavile su snažan dojam na one koji imaju dovoljno empatije
Odnos prema tim ljudima, u prvom redu prema onima koji su se vratili i koji su ostali u Hrvatskoj, morao bi se konačno do kraja normalizirati kroz prihvaćanje, ne samo njih kao ravnopravnih građana, nego i njihovih trauma i sjećanja.
Iako je do 5. kolovoza ostalo još četiri dana, već sada je izvjesno da je ovogodišnje obilježavanje Oluje donijelo bitan pomak u smanjivanju tenzija i prema međusobnom razumijevanju dviju zajednica, hrvatske i srpske. Stvari su inicijalno pokrenute ponovnim ulaskom SDSS-a u Vladu, dodatno su osnažene dogovorom po kojem će potpredsjednik vlade Boris Milošević doći u Knin na obilježavanje Oluje, dok će ministar branitelja Tomo Medved krajem mjeseca doći u Grubore na obilježavanje zločina koji se dogodio u tom danas praktično nepostojećem selu.
Ono o čemu se ipak najviše zadnjih dana priča su potresan govor nove saborske zastupnice Anje Šimprage koja je prenijela vlastito iskustvo djeteta iz kolone koja je odlazila u nepoznato, odnosno u izbjeglištvo te današnji Facebook status Borisa Miloševića. SDSS-ovac je pisao o svom pamćenju na te dane, o sudjelovanju njegovog oca u akciji u Hrvatskoj vojsci, obiteljskoj tragediji odnosno ubojstvu njegove bake nakon Oluje i o činjenici da je Domovnicu dobio tek nakon Oluje, unatoč tome što se rodio i čitav život do tada proveo u Šibeniku.
Dvije poruke koje su ostavile snažan dojam
Za one koji imaju dovoljno empatije i mogućnosti razumijevanja svakoga čovjeka, a takvi ipak čine većinu u društvu, ove dvije poruke ostavile su snažan dojam. Čemu možda najbolje svjedoči spontani pljesak kojeg je zastupnica Šimpraga dobila u Saboru.
Istina je da je puno pa i previše pažnje dobio zlobni komentar jedne od zastupnica, koja očito nema mogućnost empatije neovisno o kršćanskim vrijednostima za koje se nominalno zalaže. Jednako tako neupitno je da će uvijek postojati ekstremistički dio društva pogonjen niskim strastima i potpunom isključivosti kojem je bilo kakvo pravo javnosti da se čuju i ljudi s drugačijim iskustvima nepodnošljivo.
No, oni nas ovdje i ne bi trebali previše zanimati. Pravo pitanje za koje bi bilo korisno da dođe do nivoa široke i uključujuće javne rasprave jeste to može li veći dio društva prihvatiti da je iskustvo Srba iz Hrvatske u odnosu na Oluju i njene posljedice bitno drugačije i može li metaforički dati pravo građanstva i tom iskustvu?
Nekoliko činjenica koje treba uvažiti
Za potrebe te rasprave treba uvažiti nekoliko osnovnih činjenica. Prva je da je po službenim rezultatima popisa stanovništva današnji broj Srba u Hrvatskoj tek nešto iznad trećine predratnog broja.
Druga da se, bez obzira na suprotno rašireno uvjerenje, sama ta zajednica rascijepila početkom pobune i secesije. Pri tome su upravo oni Srbi u gradovima koji nisu podržali ideju Krajine zapravo inicijalno najviše stradali, masovno ostajući bez posla, neki i bez stanova, pojedinci su i ubijeni poput obitelji Zec ili su završili u splitskoj Lori, dok su gotovi svi osjećali nepovjerenje većine Hrvata s kojima su zajedno živjeli.
Treća bitna činjenica jeste da je uvjerljivo najveći dio Srba glasao za SDP, a radikalna manjina za SDS na prvim višestranačkim izborima. Konačno, bitna činjenica je i ta da Oluja nije pala s neba, niti su stvari počele ‘95. nego četiri godine ranije s balvanima, secesijom, etničkim čišćenjem Hrvata s tog prostora, Vukovarom, Dubrovnikom, Škabrnjom i svim ostalim toponimima poznatim po groznim zločinima od strane srpskih nacionalista i ostataka JNA.
Događaji koji se ne mogu opravdati
Imajući sve to u vidu, bilo je sasvim normalno da je Hrvatska morala i trebala osloboditi zemlju i dokinuti srpsku paradržavu, na isti način na koji nije moguće opravdati masovno paljenje kuća dugo nakon što je zemlja oslobođena te ubojstva starih ljudi koji su odlučili ostati u svojim domovima.
Danas, 25 godina nakon svega, mnoga od tih sela i gradića su i dalje spaljena, s malim brojem ljudi koji su se vratili i bez osnovne infrastrukture. Sama ta zajednica i dalje je jednako rascijepljena između onih koji su ostali u Srbiji i ne pada im na pamet da se iz raznih razloga, bili oni ideološki ili jednostavno vezani uz brojne strahove, ikada vrate u Hrvatsku, zatim onih koji su ostali u većim gradovima i mahom stare populacije koja se vratila u svoje domove i živi ispod egzistencijalnog minimuma.
Normaliziranje kroz prihvaćanje tih ljudi
Odnos prema tim ljudima, u prvom redu prema onima koji su se vratili i koji su ostali u Hrvatskoj, morao bi se konačno do kraja normalizirati kroz prihvaćanje, ne samo njih kao ravnopravnih građana, nego i njihovih trauma i sjećanja. Za taj iskorak često je dovoljna samo i ljudska gesta, a potom i politička volja da se sve te stvari uvrste i u školske programe.
Zbog svega navedenog posljednjih dana često slušam pjesmu Arsena Dedića, Srbina iz Šibenika i uvjerljivo najvećeg kantautora kojeg je Hrvatska ikad imala, ‘Posljednji tango u Đevrskama’, u kojem na tužno-ironičan način nabraja sva ta mjesta u zaleđu njegovog Šibenika koja su tih dana teško stradala i nastavljaju živjeti poluživotom sve do danas i pitam se je li moguće da ovi Arsenovi stihovi postanu dio obavezne lektire jednog dana?