Gospodin koji traži izbacivanje ZAVNOH-a iz Ustava
Budući da predsjednica Republike nije, nakon tih nepristojnih i uvredljivih rečenica za velik dio hrvatskih građana, napustila prijem, Tomislav Frković dobio je dodatno vrijeme za predavanje o političkim prilikama u državi koju je pretpostavljam, barem jednom i posjetio. Tako je između ostalog zamjerio hrvatskim vlastima da „tetoše srpsku manjinu“ jer je broj njenih zastupnika u Saboru „dvostruko veći od predstavnika vandomovinskih Hrvata“ (sic!). Kao glavni problem trenutnog lošeg stanja u Hrvatskoj detektirao je izvorišne osnove Ustava jer se u njima, kao jedan od temelja hrvatske državnosti, navode odluke ZAVNOH-a.
Zbog toga Frković traži njihovo izbacivanje iz ustavne preambule kako bi se na taj način osigurala „neutralnost države prema sukobima iz prošlosti“. Predsjednica Grabar-Kitarović nije samo hrabro izdržala taj napad na temelje Ustava države koju predstavlja, nego je svojim govorom pokazala i veliko razumijevanje za potrebe uljepšavanja rodoslovnog stabla Tomislava Frkovića. Prema priopćenju predsjedničinoga Ureda djed Tomislava Frkovića i cijela družba kojoj je isti pripadao konvertirani su u tragače za prostorom slobode ili precizno: “Za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima, [u Argentini su] tražili i našli prostor slobode, u kojemu su mogli svjedočiti svoje domoljublje“.
Predsjednici najvažniji treći val useljenika u Argentinu
Prema podacima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH u Argentini živi 250 tisuća Hrvata i njihovih potomaka. Prva dva vala uzrokovana su ekonomskim nevoljama i bijednim životom u Dalmaciji iz koje su većinom stizali useljenici prije Prvog svjetskog rata, odnosno između dva svjetska sukoba. Tako je prema službenim statistikama 1939. u Argentini živjelo 150 tisuća Hrvata koji su upisivani i kao Austrijanci, Slaveni, Mađari, Dalmatinci i Jugoslaveni. Očito je da oni u svojoj novoj domovini nisu „tražili i našli prostor slobode za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima“ jer su tamo stigli i nekoliko desetaka godina prije njegove uspostave.
Treći i posljednji val hrvatskih useljenika uslijedio je između 1945. i 1956. kada je u Argentinu prema Središnjem državnom uredu stiglo oko „20 tisuća Hrvata, političkih emigranata“. Znači, predsjednica Republike spomenula je treći val useljenika u Argentinu kao najvažniji, iako je on bio brojem nekoliko puta manji od prva dva uzrokovana siromaštvom i željom za boljim životom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Središnji ured svojom formulacijom faktički proglasio Antu Pavelića i njegove ministre Stjepana Hefera, Ivana Petrića, Jozu Dumandžića, Dragutina Totha, Stijepu Perića, Edu Bulata i Ivicu Frkovića te šefa Ustaške nadzorne službe Didu Kvaternika za političke emigrante, logična je konzekvenca da su oni u Argentini samo svjedočili svoje domoljublje. Jer u protivnom vjerojatno bi doživjeli sudbinu svojih norveških kolega iz vlade Vidkuna Quislinga koji u svibnju 1945. nisu bili dovoljno brzi u potrazi za prostorom slobode.
Unuk ministra bez lisnice u zadnjoj ustaškoj vladi
Jedan od domaćina predsjednice Republike i predlagatelj izmjena izvorišnih osnova hrvatskog Ustava Tomislav Frković rođen je Argentini. Njegov otac Vlado, kao trinaestogodišnji dječak, kriomice je uz pomoć očevih poznanika, napustio Zagreb u jesen 1945. kako bi se priključio svojim roditeljima koji su se u to vrijeme bili u Austriji. Otac Vlade i Tomislavov djed, Ivica Frković, ministar bez lisnice u zadnjoj ustaškoj vladi, pobjegao je iz Zagreba, zajedno s drugim viđenijim članovima poglavnikove družbe, 6. svibnja 1945.
Nakon određenih peripetija uspio se dočepati argentinskog prostora slobode gdje je, kako to navode „suverenistički izvori“, postao jedan od najpovjerljivijih suradnika poglavnika u egzilu te predsjednik NGO-a „Hrvatski domobran“. Okružni sud u Zagrebu osudio ga je 1945. u odsutnosti na deset godina zatvora. Umro je 1980. u Buenos Airesu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Ivica Frković u sebi otkrio ustašu
Ivica Frković rođen je 1894. u Ličkom Novom kod Gospića, a moj djed Mate četiri godine kasnije u Dragovama na Dugom otoku. Obojica su ratovala na talijanskom bojištu za Austro-Ugarsku. Nakon završetka rata Ivica završava studij šumarstva u Zagrebu, a Mate odlazi u New York kopati tunele za podzemnu željeznicu između Brooklyna i Manhattana. Ivica započinje i političku karijeru u HSS-u te je 1925., nakon formiranja koalicijske vlade Narodne radikalne stranke i HSS-a, imenovan za šefa kadrovskog odjela Ministarstva šuma i ruda u Beogradu.
Nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. postaje predstojnik Odjela za šumarstvo. Odmah po proglašenju NDH Ivica Frković otkriva u sebi ustašu i postaje Ministar šuma i ruda u prvoj Pavelićevoj Vladi. Predsjednik HSS-a Vlatko Maček, tada daleko najvažnije i najveće hrvatske političke stranke, tu Ivičinu izdaju slikovito je opisao: „Kad je poplava čak i govna plutaju.“ Mate nekako u to vrijeme napušta Hoboken (N.J.) i seli u kalifornijski San Pedro, u to vrijeme najveću pacifičku ribarsku luku na američkom kontinentu.
Nakon što je Japan 7. prosinca 1941. napao SAD, ostale članice Trojnog pakta, Njemačka i Italija te njihovi sateliti i kvislinške tvorevine objavile su rat SAD-u. Tako je i Vlada NDH u kojoj je sjedio Tomislavov djed Ivica 14. prosinca 1941. najavila rat novoj domovini mog djeda Mate. Za Matu i sve ostale američke građane hrvatskih korijena nastupila su vrlo složena vremena. Ne zbog toga što je itko od njih imao i minimalnih simpatija za Hitlerovu balkansku kreaciju, nego zbog straha da ne budu tretirani kao njihovi sugrađani japanskog porijekla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bio sam duboko razočaran ‘jugoslavenstvom’ zajednice
Američke vlasti su u rano proljeće 1942. internirale 110 do 120 tisuća svojih građana, etničkih Japanaca. Od tog broja njih 80 tisuća bili su Japanci druge i treće generacije, znači rođeni na američkom tlu. Što zbog srama pred susjedima i kolegama na radnom mjestu, što zbog straha da ne dožive sudbinu etničkih Japanaca, američki Hrvati postaju ili ostaju Jugoslaveni. Još su 1935. Hrvati čitaj Dalmatinci San Pedra, na vrlo prestižnoj adresi po projektu W.F. Durra sagradili velebni Yugoslav Club koji tek 1992. mijenja ime u Dalmatian-American Club. Kada sam prvi put 1974. došao u posjet djedu, bio sam duboko razočaran „jugoslavenstvom“ cijele tamošnje zajednice.
Iako u njegovom „starom kraju“, na Dugom otoku, ustaše sve do kapitulacije Italije 1943. nitko nije ni mogao vidjeti, a i nakon toga vidjeli su ih samo oni koji su pod partizanskim kapama otišli protiv njih ratovati, djed je ipak sve do svoje smrti 1987., kao i velika većina etničkih Hrvata iz San Pedra, u širokom luku zaobilazio skromni Croatian Club, čiju je središnju prostoriju krasila slika Ante Pavelića. Valjda nikad nije mogao razumjeti tražitelje prostora slobode za svjedočenje domoljublja koji su Pavelićevu sliku donijeli u zemlju kojoj je on kao poglavnik objavio rat.
Irska još nije zaslužila mjesto u statističkim izvješćima
Predsjednica Republike upravo je završila južnoameričku turneju. U proteklih pola stoljeća na taj je kontinent iselilo manje Hrvata nego tijekom prošle godine u Irsku. Prema službenim irskim podacima 4908 hrvatskih građana zatražilo je 2017. PPSN, broj socijalnog osiguranja. Zanimljivo je da su u podnošenju zahtjeva jedino Brazilci nadmašili Hrvate, ali usporedba nije pravedna jer je Brazil zemlja s 208 milijuna stanovnika. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju do rujna 2017. ukupan broj Hrvata koji su aplicirali za irski PPSN dosegao je 17 tisuća. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH još uvijek broji hrvatske potomke treće i četvrte generacije u devet južnoameričkih država, ali Irska još nije zaslužila ni mjesto u njihovim statističkim izvješćima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prije tri mjeseca imenovan je Savjet Vlade RH za Hrvate izvan RH. Vlada je odabrala 29 predstavnika hrvatskog iseljeništva, od čega je njih šest s južnoameričkog kontinenta na kojem nema novih hrvatskih useljenika još od vremena tražitelja prostora slobode zbog svjedočenja domoljublja. Dvadeset tisuća Hrvata u Irskoj nema svog predstavnika u Savjetu Vlade RH jer tamo nisu otišli zbog traženja prostora slobode u kojem bi mogli svjedočiti svoje domoljublje. Otišli su kao moj djed i moj sin, kao stotine tisuća drugih, zbog boljeg života, a to nije politička roba za prodaju tuzemnim biračima na nepotrebnim inozemnim turnejama.
Kada će ekonomska dijaspora napokon postati važnija od južnoameričke sa suspektnim stavovima?
Fižulić analizira okolnosti predsjedničina puta u Južnu Ameriku
Predsjednica Republike upravo je završila južnoameričku turneju. U proteklih pola stoljeća na taj je kontinent iselilo manje Hrvata nego tijekom prošle godine u Irsku. No, dvadeset tisuća Hrvata u Irskoj nema svog predstavnika u Savjetu Vlade RH jer tamo nisu otišli zbog traženja prostora slobode u kojem bi mogli svjedočiti svoje domoljublje. Otišli su kao moj djed i moj sin, kao stotine tisuća drugih, zbog boljeg života, a to nije politička roba za prodaju tuzemnim biračima na nepotrebnim inozemnim turnejama
Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović započela je 11. ožujka 2018. svoju južnoameričku turneju posjetom argentinskom Lujanu gdje se „pridružila godišnjem hodočašću hrvatske zajednice i Svetoj misi“. Tako bar piše na službenim internetskim stranicama Ureda Predsjednice jer hrvatski mediji tom događaju nisu posvetili previše pažnje. Kako bi posjet dalekoj i prijateljskoj Argentini ipak zaslužio i poneku naslovnicu, dan kasnije održan je susret s predstavnicima hrvatske zajednice u Buenos Airesu.
Pozdravni govor domaćina Tomislava Frkovića, predsjednika Međudruštvenog odbora hrvatskih udruga i ustanova Republike Argentine, Ured Predsjednice nije ni spomenuo, ali je u cijelosti objavljen na nekoliko internetskih portala. Gospodin Frković najprije je optužio dva bivša hrvatska predsjednika, prema njegovim riječima „izvorna predstavnika jugoslavenske ideologije“, da su gotovo poništili „suverenističku politiku dr. Tuđmana i teško opteretili hrvatsku budućnost“.
Gospodin koji traži izbacivanje ZAVNOH-a iz Ustava
Budući da predsjednica Republike nije, nakon tih nepristojnih i uvredljivih rečenica za velik dio hrvatskih građana, napustila prijem, Tomislav Frković dobio je dodatno vrijeme za predavanje o političkim prilikama u državi koju je pretpostavljam, barem jednom i posjetio. Tako je između ostalog zamjerio hrvatskim vlastima da „tetoše srpsku manjinu“ jer je broj njenih zastupnika u Saboru „dvostruko veći od predstavnika vandomovinskih Hrvata“ (sic!). Kao glavni problem trenutnog lošeg stanja u Hrvatskoj detektirao je izvorišne osnove Ustava jer se u njima, kao jedan od temelja hrvatske državnosti, navode odluke ZAVNOH-a.
Zbog toga Frković traži njihovo izbacivanje iz ustavne preambule kako bi se na taj način osigurala „neutralnost države prema sukobima iz prošlosti“. Predsjednica Grabar-Kitarović nije samo hrabro izdržala taj napad na temelje Ustava države koju predstavlja, nego je svojim govorom pokazala i veliko razumijevanje za potrebe uljepšavanja rodoslovnog stabla Tomislava Frkovića. Prema priopćenju predsjedničinoga Ureda djed Tomislava Frkovića i cijela družba kojoj je isti pripadao konvertirani su u tragače za prostorom slobode ili precizno: “Za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima, [u Argentini su] tražili i našli prostor slobode, u kojemu su mogli svjedočiti svoje domoljublje“.
Predsjednici najvažniji treći val useljenika u Argentinu
Prema podacima Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH u Argentini živi 250 tisuća Hrvata i njihovih potomaka. Prva dva vala uzrokovana su ekonomskim nevoljama i bijednim životom u Dalmaciji iz koje su većinom stizali useljenici prije Prvog svjetskog rata, odnosno između dva svjetska sukoba. Tako je prema službenim statistikama 1939. u Argentini živjelo 150 tisuća Hrvata koji su upisivani i kao Austrijanci, Slaveni, Mađari, Dalmatinci i Jugoslaveni. Očito je da oni u svojoj novoj domovini nisu „tražili i našli prostor slobode za vrijeme trajanja bivšeg jugoslavenskog komunističkog režima“ jer su tamo stigli i nekoliko desetaka godina prije njegove uspostave.
Treći i posljednji val hrvatskih useljenika uslijedio je između 1945. i 1956. kada je u Argentinu prema Središnjem državnom uredu stiglo oko „20 tisuća Hrvata, političkih emigranata“. Znači, predsjednica Republike spomenula je treći val useljenika u Argentinu kao najvažniji, iako je on bio brojem nekoliko puta manji od prva dva uzrokovana siromaštvom i željom za boljim životom.
Kako je Središnji ured svojom formulacijom faktički proglasio Antu Pavelića i njegove ministre Stjepana Hefera, Ivana Petrića, Jozu Dumandžića, Dragutina Totha, Stijepu Perića, Edu Bulata i Ivicu Frkovića te šefa Ustaške nadzorne službe Didu Kvaternika za političke emigrante, logična je konzekvenca da su oni u Argentini samo svjedočili svoje domoljublje. Jer u protivnom vjerojatno bi doživjeli sudbinu svojih norveških kolega iz vlade Vidkuna Quislinga koji u svibnju 1945. nisu bili dovoljno brzi u potrazi za prostorom slobode.
Unuk ministra bez lisnice u zadnjoj ustaškoj vladi
Jedan od domaćina predsjednice Republike i predlagatelj izmjena izvorišnih osnova hrvatskog Ustava Tomislav Frković rođen je Argentini. Njegov otac Vlado, kao trinaestogodišnji dječak, kriomice je uz pomoć očevih poznanika, napustio Zagreb u jesen 1945. kako bi se priključio svojim roditeljima koji su se u to vrijeme bili u Austriji. Otac Vlade i Tomislavov djed, Ivica Frković, ministar bez lisnice u zadnjoj ustaškoj vladi, pobjegao je iz Zagreba, zajedno s drugim viđenijim članovima poglavnikove družbe, 6. svibnja 1945.
Nakon određenih peripetija uspio se dočepati argentinskog prostora slobode gdje je, kako to navode „suverenistički izvori“, postao jedan od najpovjerljivijih suradnika poglavnika u egzilu te predsjednik NGO-a „Hrvatski domobran“. Okružni sud u Zagrebu osudio ga je 1945. u odsutnosti na deset godina zatvora. Umro je 1980. u Buenos Airesu.
Kako je Ivica Frković u sebi otkrio ustašu
Ivica Frković rođen je 1894. u Ličkom Novom kod Gospića, a moj djed Mate četiri godine kasnije u Dragovama na Dugom otoku. Obojica su ratovala na talijanskom bojištu za Austro-Ugarsku. Nakon završetka rata Ivica završava studij šumarstva u Zagrebu, a Mate odlazi u New York kopati tunele za podzemnu željeznicu između Brooklyna i Manhattana. Ivica započinje i političku karijeru u HSS-u te je 1925., nakon formiranja koalicijske vlade Narodne radikalne stranke i HSS-a, imenovan za šefa kadrovskog odjela Ministarstva šuma i ruda u Beogradu.
Nakon uspostave Banovine Hrvatske 1939. postaje predstojnik Odjela za šumarstvo. Odmah po proglašenju NDH Ivica Frković otkriva u sebi ustašu i postaje Ministar šuma i ruda u prvoj Pavelićevoj Vladi. Predsjednik HSS-a Vlatko Maček, tada daleko najvažnije i najveće hrvatske političke stranke, tu Ivičinu izdaju slikovito je opisao: „Kad je poplava čak i govna plutaju.“ Mate nekako u to vrijeme napušta Hoboken (N.J.) i seli u kalifornijski San Pedro, u to vrijeme najveću pacifičku ribarsku luku na američkom kontinentu.
Nakon što je Japan 7. prosinca 1941. napao SAD, ostale članice Trojnog pakta, Njemačka i Italija te njihovi sateliti i kvislinške tvorevine objavile su rat SAD-u. Tako je i Vlada NDH u kojoj je sjedio Tomislavov djed Ivica 14. prosinca 1941. najavila rat novoj domovini mog djeda Mate. Za Matu i sve ostale američke građane hrvatskih korijena nastupila su vrlo složena vremena. Ne zbog toga što je itko od njih imao i minimalnih simpatija za Hitlerovu balkansku kreaciju, nego zbog straha da ne budu tretirani kao njihovi sugrađani japanskog porijekla.
Bio sam duboko razočaran ‘jugoslavenstvom’ zajednice
Američke vlasti su u rano proljeće 1942. internirale 110 do 120 tisuća svojih građana, etničkih Japanaca. Od tog broja njih 80 tisuća bili su Japanci druge i treće generacije, znači rođeni na američkom tlu. Što zbog srama pred susjedima i kolegama na radnom mjestu, što zbog straha da ne dožive sudbinu etničkih Japanaca, američki Hrvati postaju ili ostaju Jugoslaveni. Još su 1935. Hrvati čitaj Dalmatinci San Pedra, na vrlo prestižnoj adresi po projektu W.F. Durra sagradili velebni Yugoslav Club koji tek 1992. mijenja ime u Dalmatian-American Club. Kada sam prvi put 1974. došao u posjet djedu, bio sam duboko razočaran „jugoslavenstvom“ cijele tamošnje zajednice.
Iako u njegovom „starom kraju“, na Dugom otoku, ustaše sve do kapitulacije Italije 1943. nitko nije ni mogao vidjeti, a i nakon toga vidjeli su ih samo oni koji su pod partizanskim kapama otišli protiv njih ratovati, djed je ipak sve do svoje smrti 1987., kao i velika većina etničkih Hrvata iz San Pedra, u širokom luku zaobilazio skromni Croatian Club, čiju je središnju prostoriju krasila slika Ante Pavelića. Valjda nikad nije mogao razumjeti tražitelje prostora slobode za svjedočenje domoljublja koji su Pavelićevu sliku donijeli u zemlju kojoj je on kao poglavnik objavio rat.
Irska još nije zaslužila mjesto u statističkim izvješćima
Predsjednica Republike upravo je završila južnoameričku turneju. U proteklih pola stoljeća na taj je kontinent iselilo manje Hrvata nego tijekom prošle godine u Irsku. Prema službenim irskim podacima 4908 hrvatskih građana zatražilo je 2017. PPSN, broj socijalnog osiguranja. Zanimljivo je da su u podnošenju zahtjeva jedino Brazilci nadmašili Hrvate, ali usporedba nije pravedna jer je Brazil zemlja s 208 milijuna stanovnika. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju do rujna 2017. ukupan broj Hrvata koji su aplicirali za irski PPSN dosegao je 17 tisuća. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH još uvijek broji hrvatske potomke treće i četvrte generacije u devet južnoameričkih država, ali Irska još nije zaslužila ni mjesto u njihovim statističkim izvješćima.
Prije tri mjeseca imenovan je Savjet Vlade RH za Hrvate izvan RH. Vlada je odabrala 29 predstavnika hrvatskog iseljeništva, od čega je njih šest s južnoameričkog kontinenta na kojem nema novih hrvatskih useljenika još od vremena tražitelja prostora slobode zbog svjedočenja domoljublja. Dvadeset tisuća Hrvata u Irskoj nema svog predstavnika u Savjetu Vlade RH jer tamo nisu otišli zbog traženja prostora slobode u kojem bi mogli svjedočiti svoje domoljublje. Otišli su kao moj djed i moj sin, kao stotine tisuća drugih, zbog boljeg života, a to nije politička roba za prodaju tuzemnim biračima na nepotrebnim inozemnim turnejama.