Marin Kuzmić: Kako je američka mornarica početkom 1920-ih godina trajno formirala Split i Splićane

Ovih dana pojavila se opsežna "Pax americana na Jadranu i Balkanu" dr. Vjekoslava Perice. Knjiga je ustvari nikad ispričana priča o dvogodišnjem boravku američke flote u splitskoj luci, o Amerikancima koji su promijenili život grada i snažno utjecali na ponašanja, vrijednosti i stil života koji su obilježiti splitski identitet

U imaginariju hrvatskih gradova Split je na poseban način profilirao svoj prepoznatljivi identitet. Međutim, zadnjih četvrt stoljeća grad je doživio preobrazbu i udaljio se od Smojinog dalmatinstva dok je degeneracija Uvodićevog i Tijardovićevog Splita svršena činjenica.

U tom i takvom ozračju, u knjižarskom izlogu u prizemlju barokne palače Milesi na Voćnom trgu pojavio se prošlih dana opsežni libar “Pax americana na Jadranu i Balkanu” dr. Vjekoslava Perice, hrvatskog povjesničara s američkom putovnicom i redovnog profesora povijesti na Riječkom sveučilištu koji se u svom većem dijelu odnosi na Split i Splićane i priziva snažna identitetska previranja nakon Prvog svjetskog rata, kada je grad i dobio svoj poznati imidž koji je sada uglavnom izgubio.

Ujak Sam u nas

Knjiga je ustvari do sada nikad ispričana povijesna priča o dvogodišnjem boravku američke flote u splitskoj luci, o Amerikancima koji su promijenili život malog jadranskog grada na rubu Carevine i snažno utjecali na nova ponašanja, vrijednosti i stil života koji će “amerikanadama” trajno obilježiti splitski identitet. To je bilo u vrijeme kad su mnogi Dalmatinci odlazili u Ameriku, dok je Amerika bila došla k njima, u Split. Što je to boravak savezničkih ratnih brodova ostavio u baštini grada?

Obavjestajna fotografija američke flote u  splitskoj luci
Obavjestajna fotografija američke flote u splitskoj luci
Dvije dame na Rivi 1928. godine
Dvije dame na Rivi 1928. godine

Prepustimo autoru, dr. Perici temeljnu tezu: „Grad je u kratko vrijeme vidio mnogo novotarija i mnoge je prihvatio… Do konca Prvog svjetskog rata starinski, Split je upravo u godinama boravka savezničke flote, pod njenim utjecajem i kroz njenu interakciju s lokalnom zajednicom stvoren kao moderni i urbani grad“. U ovom prikazu išao bih uglavnom tim tragom. Knjiga dr. Perice pruža bogatu građu i uvide. Šira tema ovog historiografskog djela jest – utjecaj Amerike na naše prostore. Veoma je rijetka u povjesničarskim radovima i u nas i u SAD-u. Temeljito su obrađene tri mirovne intervencije SAD-a na području Jadrana i Balkana u 20. stoljeću. Američka vojna sila pojavila se u Jadranu na početku, u sredini i na samom kraju „kratkog 20-og stoljeća“ (od 1914. do 1990. godine).

Mnogi će tek sada moći smjestiti u povijesni kontekst ne samo one vesele i zabavne likove – Johnnyja i Willija ili Miss Evelin Beauty-Flower – iz Tijardovićevog „Spli’skog akvarela“ i „Male Floramye“, inače identitetskih iskaznica Splita (kakav je, doduše, bio donedavno, a ne sad) nego i važne značajke splitskog mentaliteta i splitskih široko razglašenih mitova.

Prva vojno-diplomatska misija SAD-a bila je u Dalmaciji neposredno nakon završetka Velikog (prvog svjetskog) rata i skoro je bila potpuno zaboravljena. Drugu mirovnu misiju Amerikanci su poduzeli u našim krajevima poslije Drugog svjetskog rata, u sjevernom Jadranu. Bilo je to vrijeme Slobodne Teritorije Trsta, Zone A i Zone B. Ta je tema u nas potisnuta jer valjda više ne spada u hrvatsku već „jugoslavensku“ povijest za koju nas nije više briga (iako su dalmatinski partizani, podnijevši velike žrtve, gonili Nijemce duž cijele jadranske obale do Trsta i prvi 1945. godine ušli u grad i oslobodili ga). Posljednja američka misija događa se u naše doba, nakon završetka Hladnog rata, a traje, eto, na Balkanu još uvijek.

Amerikanci u splićanistici

Najranija jadranska intervencija Ratne mornarice SAD-a 1919. – 1921. godine bila je do izlaska ove knjige jedna od većih praznina u historiografiji što je čudno jer se radi o vjerojatno prvoj većoj i relativno uspješnoj multinacionalnoj mirovnoj operaciji u povijesti, ističe autor u predgovoru. Pa ipak, o njoj nema ni jedne monografije, a nema ni izvora. Ne sjećaju je se uglavnom ni u Americi. Jedini trag je ratni put USS Olympia koja je kao brod spomenik pluta u filadelfijskom Independence Seaport kao muzej, a dva dnevnička zapisa vođena na toj američkoj krstarici, iako im nedostaju istrgnute stranice, pokazali su se značajnijim izvorima informacija o svakodnevnom životu u Splitu iz 1919. godine, što je vjerojatno i inspiriralo dizajn naslovnice.

Naime, naslov knjige, zajedno s fotografijom starinskih ratnih brodova uz lukobran i gatove splitske Gradske luke otisnut je na požutjeloj podlozi, vjerojatno faksimilu istrgnute stranice nekog brodskog dnevnika s početka prošlog stoljeća. U legendi pod fotografijom ispisano je strojopisom: Spalato. Looking southweast in harbor. Ships left to right are H.M.S. Diamond, Italian PUGLIA, U.S.S. OLYMPIA, and Italian Nino Bixio. Informacije o Splitu iz 1919. godine ostavio je kapetan USS Olympije David F. Boyd, istovremeno i glavni obavještajni časnik.

Kronika društvenog života u lukama

Njegov dnevnik je, nažalost, nekompletan jer je iz rukopisa uklonjeno sve što bi moglo otkriti njegove lokalne izvore informacija. Dr. Perica smatra da se radi o dragocjenim zapisima o Splitu i Splićanima iz tog vremena, pa ukoliko splitska historiografija želi doći do tih dokumenata, trebalo bi vjerojatno kontaktirati obitelj i nasljednike. Uz Boydov zanimljiv je i dnevnik mornara Lloys Thomas O’Kelyja. Kompletni dnevnici možda se nalaze u obiteljskim krugovima do kojih povjesničari nisu doprli ili su u neistraženim mornaričkim arhivima.

Admiral Philip Andrews
Admiral Philip Andrews

Boydovi zapisi kronika su društvenog života na brodu i u lukama. Primao je sa simpatijom, ali i s podsmjehom, neke karakteristike dalmatinskog mentaliteta kao pričljivost i kampanilizam koji daje sebi i svom mjestu preveliku važnost. Ali, bio je kritičan i prema svojima. Kad su stigli, tadašnji dosadni Split, „neka mala bivša mletačka kolonija zvana Spalato“, ubio ih je, kaže, u pojam. Što se tiče seksa i alkohola bili su razočarani i Venecijom, odakle su stigli, a mislili su da idu u Istanbul, poznat po bordelima. Spomenuti O’Kelly, brodski električar, američki farmer iz Iowe, zapisao je „kako uživa u splitskim vinogradima“ kojima je bio prekriven cijeli pejzaž.

Od Kongresne biblioteke do Tijardovićevih libreta

Uži stručnjaci smatraju historiografsku studiju dr. Vjekoslava Perice primjerom „totalne povijesti“. Autor se koristio spomenutim dnevničkim zapisima, pisanjem tadašnjih američkih novina, sadržajima D’ Annunzijevog Muzeja fašizma, putopisima, analizama libreta Tijardovićevih opereta i onodobne lijepe književnosti, kulturalnim utjecajima što su ih donosili Amerikanci… Odmah moram reći da je knjiga „Pax americana…“ našla počasno mjesto na meni dragoj polici kućne biblioteke, među svescima „splićanistike“ (t.j. sveznanja o Dioklecijanovu gradu) gdje zapravo i spada; autor joj je učeni Splićanin, a sadržaj se najvećim dijelom odnosi, kako rekosmo, upravo na Amere u Splitu, odnosno na razdoblje gradske povijesti kojemu, koliko god bilo važno i zanimljivo, do sada nije poklanjana nikakva pažnja.

Priča o izgradnji modernog splitskog identiteta i njegovoj povezanosti s boravkom savezničkih flota, ima svoje protagoniste. Prije svega američki admiralski brod oko kojeg se vrte događaji i njihov društveni kontekst te admirala Philipa Andrewsa, zapovjednika američke flote u Istočnom Mediteranu.

Mnogi će tek sada moći smjestiti u povijesni kontekst ne samo one vesele i zabavne likove – Johnnyja i Willija ili Miss Evelin Beauty-Flower – iz Tijardovićevog „Spli’skog akvarela“ i „Male Floramye“, inače identitetskih iskaznica Splita (kakav je, doduše, bio donedavno, a ne sad) nego i važne značajke splitskog mentaliteta i splitskih široko razglašenih mitova, koji žive i danas uz obilnu pomoć nostalgije, bez većeg uporišta u svakodnevici grada. Projekt „Pax americane…“ prihvatio je još prije deset godina program za Istočnoeuropske studije na Woodow Wilson International Center for Scholars u Washingtonu čiji je naš povjesničar bio stipendist.

Saveznicki mornari u Splitu  prvih dana 1919.  godine
Saveznicki mornari u Splitu prvih dana 1919. godine

Dugogodišnje istraživanje

Dr. Vjekoslav Perica doktorirao je na University of Minnesota i do sada napisao više zanimljivih i vrijednih balkanoloških studija, između ostalog “Balkanski idoli. Religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama” (u izdanju Oxford University Press). Na riječkom Filozofskom fakultetu predaje svjetsku povijest, primarno povijest vanjske politike SAD-a od kraja 19. stoljeća te povijest nacionalnih ideja i ideologija te je koautor knjige “Nebeska Jugoslavija”, u kojoj zajedno s Mitjom Velikonjom piše o interakcijama političkih mitologija i pop-kulture.

Istraživanje za knjigu „Pax americana…“ autor je oslonio na washingtonski Nacionalni arhiv i Kongresnu biblioteku, na dokumente sa stožernog broda američke flote u splitskoj misiji, krstarice USS Olympia, arhive Britanskog admiraliteta i neke talijanske izvore. Iza ove studije stoje i prelistane mnoge knjige i prevrnuti relevantni povijesni papiri u Beogradu, Zagrebu i Splitu te novinski i drugi medijski izvještaji i pročitane stranice onodobne beletristike, uključujući čak i nekoliko operetnih libreta te oral history.

„Kraljica Pacifika“ na Jadranu

Kao i svaka priča tako i ova o izgradnji modernog splitskog identiteta i njegovoj povezanosti s boravkom savezničkih flota, ima svoje protagoniste o kojima treba nešto reći, prije svega o američkom admiralskom brodu s kojeg se pokreću i oko kojeg se vrte kako događaji tako i njihov društveni kontekst, admiralu Philipu Andrewsu, zapovjedniku američke flote u Istočnom Mediteranu te komodoru Boydu, zapovjedniku broda USS Olympia. Tu su i časnici i brojna posada američke krstarice, a kao nositelji sporednijih uloga, časnici i mornari s ostalih brodova savezničke flote, britanskih, francuskih i talijanskih, međunarodni humanitarci i sami Splićani, Hrvati i Talijani, pučani i lokalna elita.

Sama USS Olympia, sagrađena 1892. u San Franciscu, važna je i slavna oklopna krstarica u američkoj povijesti, nazvana i „kraljicom Pacifika“ zbog uloge u američko-španjolskom ratu 1898. na Filipinima. Posadu su činila 33 časnika i 396 mornara. Bila je naoružana sa 16 topova od 6 funti, 6 topova od 1 funte, mitraljezima, cijevima za izbacivanje torpeda itd. Kasnije se pretvorila u simbol moderne humanitarno-mirotvorne taktike SAD-a. Jedan je od rijetkih brodova kojeg su Amerikanci sačuvali u muzeju.

SAD – saveznik kao posrednik

USS Olympia doplovila je u Split u zimu 1919., točnije 22. veljače, nakon boravka u Veneciji iz koje se izvukla pred smrtonosnom španjolskom gripom koja je bila zahvatila grad na lagunama. Poslije je u Split došlo još 6 razarača, 6 otkrivača podmornica i nekoliko brodova za opskrbu, a u Kaštelanskom zaljevu bila su usidrena dva golema austrijska ratna broda Zrinyi i Radetzki nad kojima su Amerikanci uspostavili nadzor postavljajući već prvog dana osmatračku stanicu na kampanelu sv. Duje.

Brodski dnevnik Olympije svjedoči o mornarskoj raspojasanosti ali i stezi. Admiral Andrews je samo u prvih mjesec i pol dana kaznio 37 mornara nečasnim otpustom, a mnogi su završili i pred vojnim sudom. Najveći krivac bio je alkoholizam, zatim tučnjave te spavanje na straži. Bilo je i jedno ubojstvo i više obračuna među mornarima. Dolaskom mornara procvala je u Splitu i prostitucija.

Kako se uplovljavanje pod Marjan (nakon bonace duž cijele plovidbe, piše u brodskom dnevniku) zbilo na sam rođendan prvog američkog predsjednika Georga Washingtona, Olympia je stigla sva u gali, svečano ukrašena i „inbandijerana“, a vojna glazba i jazz band odmah su sišli na rivu stvarajući već od lukobrana atmosferu veselosti u gradu da bi na Rivi održala prvi koncert. No, poslijeratni Split nije bio miran grad. Već nakon četiri dana pristigli Amerikanci morali su silom smirivati hrvatsko-talijanske sukobe, jedan od razloga zbog kojih su i došli.

Naime, treba znati da je nakon propasti Austro-ugarskog carstva u Split bila stigla talijanska laka krstarica Puglia s nakanom da okupira grad i pripoji ga Italiji. Ovdašnji Talijani već su bili istakli talijanske zastave tražeći aneksiju, što je izazvalo otpor i protudemonstracije hrvatskog i ostalog slavenskog življa. Zapovjednik talijanskog ratnog broda 1920. godine u Splitu je čak izgubio i glavu. Treba podsjetiti da je Dalmacija tajnim aneksima Londonskog ugovora bila obećana Italiji kao teritorijalni dar zato što je Italija u drugoj godini rata, 1915. godine, promijenila stranu i prišla saveznicima.

Američka krstarica i admiralski brod  USS  Olympia
Američka krstarica i admiralski brod USS Olympia
Jedan od brodova saveznicke flote u spli tskojluci nakon  Prvog svjetskog rata
Jedan od brodova saveznicke flote u spli tskojluci nakon Prvog svjetskog rata

Ratna oskudica, boleštine i bezakonje

Sklopivši primirje s poraženom Austrijom talijanska je vojska od prvih dana studenoga 1918. na prepad započela okupaciju istočne jadranske obale zauzimajući mnogo više nego joj je bilo obećano. Tako je nastao ozbiljan teritorijalni spor Italije s novoosnovanim Kraljevstvom Srba, Hrvata i Slovenaca, a sukobljavanje stanovništva, koje u velikoj većini nije htjelo Italiju, lako je moglo prerasti u mogući novi rat. Situacija je zahtijevala stabilizacijske snage dok Mirovna konferencija u Parizu konačno ne utvrdi što je čije.

Osim toga Dalmaciji, u kojoj je zbog rata vladala posvemašnja oskudica, boleštine, bezakonje i kriminal, bila je neophodna humanitarna pomoć. U Jadran su stoga uplovile flote zemalja saveznica, a Split, koji je bio u zoni odgovornosti Ratne mornarice SAD-a, određen je za glavnu luku međunarodnih snaga za čuvanje mira u regiji. Amerikanci su se našli između dviju država svojih ratnih saveznica, Italije i Srbije, od kojih je jedna, Srbija, bila zemlja bez mornarice, bez koje nije mogla zadržati obalu. Kako bi spriječili „fait accompli“ (danas bismo rekli „tko je jamio…“) Amerikanci će u vodama Jadrana ostati tri godine.

Tko je bio admiral Andrews

Američki admiral Philip Andrews proveo je u Splitu na admiralskom brodu USS Olympia pune dvije godine. Rezidenciju je bio uredio u blizini privezišta, u kući splitskih bogataša Katalinića. Očito je od ondašnjeg naraštaja bio upamćen po dobru jer ga je Gradsko vijeće 1924., kad je već bio u mirovini u Americi, učinilo počasnim građaninom. Zapovjedništvo nad američkom flotom u Istočnom Mediteranu dobio je u rujnu 1919. godine. Njujorčanin rodom, imao je značajnu vojnu karijeru koju je započeo školovanjem u elitnoj pomorskoj akademiji u Annapolisu. Ratovao je na Filipinima, zapovijedao na USS Mississippi, a u Europi u Prvom svjetskom ratu službovao u Engleskoj i nadzirao njemačke luke. U isto vrijeme bio je i zapovjednik svi pomorskih snaga Amerike u Europi.

 Admiral  Andrews s časnicima na palubi USS  Olympije
Admiral Andrews s časnicima na palubi USS Olympije

Andrews je bio vrlo aktivan u javnom i društvenom životu Splita sudjelujući u svim važnim društvenim događajima, na priredbama, proslavama, umjetničkim izložbama i koncertima ozbiljne glazbe gdje je kontaktirao s gradskom političkom i kulturnom elitom. Tako je osobno mogao procijeniti talijanske „teorije“ o njihovoj superiornosti nad primitivnim slavenskim stanovništvom. Dr. Perica navodi jedno admiralovo „projugoslavensko“ pismo upućeno admiralu Bensonu u kojem stoji: „U kazalištu sam sreo mnogo lijepo odjevenih, inteligentnih, rafiniranih i očito kulturnih ljudi iz jugoslavenske publike (well-dresed, refined, intteligent and evidently cultured audience of Jugo-Slavs).

Gospodski sport tenis igrao se u Splitu i prije prvog rata. Za boravka flote igrali su ga američki i britanski časnici, najčešće između sebe ali i s domaćinima. Split je tada imao dva tenis kluba i terene u Špinutu izgrađene za potrebe saveznika. Nošenje teniskih reketa pod rukom bio je dokaz otmjenosti i pripadnosti višoj društvenoj klasi. Smojini likovi iz Velog mista ismijavaju bogataše s tim reketima.

Ovo napominjem stoga što Talijani misle, a tako ih često čujem govoriti, da su Jugo-Slaveni barbarski narod i da nisu sposobni za upravu svojom vlastitom državom“. Jedino je naš don Frane Bulić bio malo razočaran admiralom jer ga kroz cijelo to vrijeme nije uspio dobiti da posjeti solinske iskopine, njegovo životno djelo. Osim za arheologiju, admiral nije imao smisla ni za splitsku satiru. Cenzorski je zaplijenio humoristični list Golub jer je nedolično pisao o njegovoj floti u Splitu.

„Crveni“ ali neopasni

U svojoj studiji dr. Vjekoslav Perica uočava i detaljno obrađuje još jednu, strateški gledano možda i glavnu misiju američke flote u Dalmaciji. Ne treba zaboraviti da je krstarica Olympia u Split doplovila iz sjevernih ruskih luka Arhangeljska i Murmanska, gdje je sudjelovala u savezničkoj intervenciji protiv boljševika. Tu je, kako primjećuje autor, uvježbavala kako se približiti lokalnom stanovništvu, osvojiti njegove simpatije humanitarnim radom i organizacijom kulturno-zabavnog i sportskog života, što će joj dobro doći u Splitu. (Naravno, paralelno su se uvježbavale i kopnene intervencije naoružanih mornara).

Zadaća je, dakle, bila zaustavljanje „crvene opasnosti“ u istočnoj Europi nakon Oktobarske revolucije, odnosno širenja sovjetske revolucije u Mađarskoj prema Jadranu. To je prinudilo Amerikance da se na samom početku mirotvorne misije u Splitu obavještajci ratne mornarice najprije pozabave lokalnim boljševicima koje je beogradski režim zakonom poslao u ilegalu nakon što su socijalisti i komunisti vrlo dobro prošli na izborima u Splitu. U jednom izvještaju admiral Andrews će javiti američkom predsjedniku Wilsonu kako ovdje „ima boljševičkih elemenata“ ali da „nisu opasni“, te da sindikalni vođe „primaju našu humanitarnu pomoć i dijele je radničkim obiteljima“.

Ljetnikovac obitelji Katalinić kraj splitske luke u  kojem je admiral Andrews smjestio svoju rezidenciju
Ljetnikovac obitelji Katalinić kraj splitske luke u kojem je admiral Andrews smjestio svoju rezidenciju

S druge strane, splitski komunisti su na američku flotu gledali u skladu sa svojom doktrinom kao na „dio svjetske kontrarevolucije“. Dr. Perica pronašao je u nedavno objavljenim memoarima Vicka Krstulovića, legende dalmatinskog komunističkog pokreta, da je ovdašnja ljevica držala kako je pravi neprijatelj ipak samo talijanska flota koja je imperijalistička, koja nas želi nacionalno porobiti!

Flota otvara radna mjesta

Dok obavještajci paze na virus komunističko-boljševičke revolucije, Ameri osvajaju srca Splićana humanitarnim radom. Jer, poslijeratni Split oskudijeva baš u svemu, pa flota pomaže u prehrani i liječenju stanovništva ali, tipično američki, Amerikanci nastoje probuditi i ekonomski život posustalih građana narudžbama za opskrbu brodova. Admiral je sve više i poslodavac koji dobro plaća: za funkcioniranje flote na sidru potreban je popravak nekih putova, održavanje telegrafskih veza, građenje i uređivanje zgrada, skladišta, sportskih igrališta i drugih objekata koje koristi mornarica.

U Splitu se može zaraditi i na raznim servisnim uslugama. Amerikanci i drugi povremeno trebaju nosače, dostavljače… Sve je više i uličnih prodavača. Radi potreba zabavnog sektora rade barovi i bordeli… Potreba za razonodom otvara sve više radnih mjesta. Talijanska torpiljarka Puglia kaska za Amerikancima propagandističkim dijeljenjem „angriza“, kako su ondašnji Splićani zvali rižu. No, ističe autor „Pax americane…“, iako su bili neka vrsta okupatorske, tuđinske vojske, naši ljudi su u Amerikancima i Francuzima gledali prijatelje, a samo u Talijanima okupatore.

Ako je i bilo, a bilo je na početku, stanovite podozrivosti prema došljacima iz Novog svijeta, ona je brzo prevladana. Posade su uvelike izlazile u grad i obilazile okolicu. Mornarima je bilo zapovjeđeno da se zbliže sa stanovništvom pa Split, zajedno s mornaricom slavi Independence Day koji Ameri obilježavaju paradama mornara, koncertima limene glazbe i dekoriranjem brodova šarenim svjetlima i cvijećem. Mornari u gradskom kazalištu priređuju za djecu zabave glazbom, pjevanjem i raznim igrama, a Splićani ih posjećuju i donose im cvijeće. Slika je s Talijanima je obrnuta. Talijani su negativci.

Tijardovićeva karikatura mornara
Tijardovićeva karikatura mornara

Tko tebe kamenom, ti njega – čokoladom

Humanitarna pomoć, ali i slobodno, ležerno ponašanje Amerikanaca i njihova pop-kultura nesumnjivo su osvajali lokalno splitsko stanovništvo. Pritom je protestantska YMCA (Young Men’s Christian Association) animirala sportskim aktivnostima, što je podržavao i admiral Andrews, zatim su stigli i katolički Knights of Columbus, sve uz medijsku podršku lokalnih novina koje su dizale u nebo američkog predsjednika Wilsona, koji se zalagao za pravo na samoodređenje naroda i davao veliko značenje misiji na Jadranu.

Amerikance se otvoreno simpatiziralo zbog dobroćudnosti, empatičnosti i veselosti. Često im se gledalo kroz prste na njihove ekscese. U Splitu je na cijeni američki način života i sve što je američko najbolje je, posebno je prestižno oblačenje po američki. Amerika je uvijek vijest: dolazak američke robe i strojeva u Solun, parobrodarske veze s New Yorkom za one koji žele u Ameriku, državne nabavke američkih lokomotiva i vagona, “američki matuni“ (opeke od betona) umjesto kamena što ubrzava gradnju kuća. Lokalne novine prepune su oglasa, dinamike, poticanja poslovnog duha…

Saveznički časnici i mornari upoznali su Splićane i s veslačkim regatama, vaterpolom, boks-mečevima, turnirima kojima su prethodili mečevi na ulicama i u kazališnoj restauraciji. Gradska kronika zabilježila je da je Splićanin, stanoviti Tomić najboljeg boksača među mornarima, nekog Amera, žestoko izudarao. Tijardović crteže sportaša uvrštava u svoje ilustrirane dopise novinama i uvodi ih u svoje operete.

U Amerikancima se vide i „pravi kršćani“. Splitski dnevnik „Novo doba“ piše: „Oni vjeruju u onu evanđeosku, tko tebe kamenom, ti njega – čokoladom…“ Javile su se i prve ženidbe američkih i francuskih časnika i mornara sa Splićankama. O tome ima mnoštvo zgoda kao ona koju spominje povjesničar splitske kulture Anatolij Kudrjavcev. Jedna naša nevjesta nije pred vlastima znala izgovoriti prezime svog supruga koje je i ona uzela. Priznala je da i ne zna koje je to prezime, osim da je „neko američko“.

Tijardovićevi mornari
Tijardovićevi mornari

Blue-jacket dance: Split u ritmu jazza

Knjiga „Pax americana…“ obiluje materijalom koji govori u prilog činjenici da su upravo Amerikanci u dvije-tri godine boravka modernizirali grad. Split je imao svoje „lude dvadesete“ u kojima Amerikanci unose u Dalmaciju i život Splita jazz, zabavu, nove moderne plesne pokrete, sport, začetke konzumerizma, poduzetništvo, slobodni životni stil, promociju ravnopravnosti spolova… Jazz glazba čula se na svakom koraku, gradska i flotna elita priređuje svečane balove dok se puk okuplja na plesovima. Redovito se održavaju promenadni koncerti mornaričke glazbe na Rivi i Pjaci (Na Olympiji je bilo od 25 do 50 glazbenika).

Ivo Tijardović za zagrebački Jutarnji list piše: „U trumbetu puše ili u bubanj tuče neki crnac“, a mladi su poludjeli su za one-stepom, charlestonom i fox-trotom. Ljeti se pleše i na teniskim terenima u Spinutu, osobito nakon bejzbolskih utakmica kada domaći momci kod lokalnih cura gube zadnje šanse pred Amerima. Kapetanov dnevnik spominje 1919. nekoliko zabava i plesova, britansku veslačku regatu, ples u modrom, mornarski bal, Blue-jacket dance… Pripadnici flote su i na splitskim bogoslužjima za vojnike pale u Velikom ratu, na piknicima i kupanju na Braču, a Britanci s Torcha sa Splićankama organiziraju svoje plesove… „Ples i glazba su i efikasno političko oružje kojim se širi utjecaj i popularnost, a koriste ih i lokalne grupe radi lobiranja kod utjecajnih stranaca“, navodi autor.

Mornarska raspojasanost

Gala bal za splitsku gradsku elitu na Olympiji sekvenca je iz romana splitskog pisca Marina Bege koji idealizira Amerikance i njihova admirala, njihovo junaštvo i dobrotu, kao da gledamo holivudski film… U kolektivnom pamćenju Splita ostao je admiralski brod rasvijetljen s tisućama žarulja dok motorni čamci voze uzvanike… „U bačvama su oleandri i palme, a mornari i časnici u svečanim odorama. Biti na palubi kod admirala pitanje je prestiža u društvenom smislu, posebno u kontekstu rivaliteta s Talijanima koji su išli na balove na Pugli usidrenoj do Olympije. Natječu se otmjenost, raskoš i pompa, balovi i cocktail-patyji na Calypsu, jahti britanskog Admiraliteta – vlada natjecateljski duh u pridobivanju naklonosti i simpatija Splićana“, slikovito opisuje naš povjesničar.

Tijardovićevi 'Križanci Filipinaca i crnaca'
Tijardovićevi ‘Križanci Filipinaca i crnaca’

No, sve ima i svoje naličje. Brodski dnevnik Olympije svjedoči i o mornarskoj raspojasanosti ali i stezi. Admiral Andrews je samo u prvih mjesec i pol dana kaznio 37 mornara nečasnim otpustom, a mnogi su završili i pred vojnim sudom. Najveći krivac bio je alkoholizam, zatim tučnjave, spavanje u gvardiji (na straži), nepoštivanje časnika i zakašnjavanje u povratku na brod. Bilo je i jedno ubojstvo i više fatalnih obračuna među samim mornarima. Dolaskom mornara procvala je u Splitu i prostitucija (Smoje u Velom mistu spominje štrajk prostitutki). Sve češće se spominje i homoseksualizam. Admiral je znao i nagrađivati posadu izletima na otoke, u Dubrovnik, Sarajevo i spomen-bojišnicu na rijeci Piave. Časnici su putovali u Rim ili Beograd.

Sportovi iz Novog svijeta

Iako se u Splitu već igrao nogomet i to u dva kluba, Hajduku i Anarhu (današnjem prvoligašu ‘Splitu’), za boravka savezničke flote Splićani su se susreli s nizom novih sportova. U nadolazećim vremenima sport i sportaši proslavit će grad s možda najvećim brojem olimpijskih i svjetskih prvaka u odnosu na broj stanovnika na svijetu. Njihova imena ugrađena su u korniž nove Zapadne obale, a Muzej sporta na Gripama čuva jednu američku bejzbol palicu iz Chicaga iz doba Olympije i korespondenciju između Hajduka i reprezentacija brodova savezničke flote. Bejzbol se igrao u poluvremenu njihovih utakmicama, a Splićani su počeli igrati ovaj tipično američki sport u novoosnovanim klubovima (admiral Andrews im je poklonio dresove) i nakon odlaska flote. Bejzbol se vratio u grad 70-ih godina kada je Split postizao planetarne uspjehe u još jednom sportu uvezenom iz Amerike, u košarci.

Prema Amerikancima je, izgleda, posebno bio žestok Frane Bulić, jedna od najuglednijih ličnosti javnog života. Njemu se dogodilo da su pokrajinske vlasti bile iznajmile novi arheološki muzej s vrtom za američki oficirski klub s tenisom, jazz večerima i balovima. „Dao sam tim Amerikancima obnovljenu zgradu muzeja, a oni su mi vratili štalu!“, žalio se don Frane.

Gospodski sport tenis igrao se u Splitu i prije prvog rata. Za boravka flote igrali su ga američki i britanski časnici, najčešće između sebe ali i s domaćinima. Split je tada imao dva tenis kluba i terene u Špinutu izgrađene za potrebe saveznika. Nošenje teniskih reketa pod rukom bio je dokaz otmjenosti i pripadnosti višoj društvenoj klasi. Smojini likovi iz Velog mista ismijavaju bogataše s tim reketima.

PosadaUSS Olympije snimljena na palubi u Splitu 1919.  godine
PosadaUSS Olympije snimljena na palubi u Splitu 1919. godine

Saveznički časnici i mornari upoznali su Splićane i s veslačkim regatama, vaterpolom (koji su donijeli Englezi), boks-mečevima, turnirima kojima su prethodili mečevi s mornarima na ulicama i u kazališnoj restauraciji. Gradska kronika zabilježila je da je Splićanin, stanoviti Tomić najboljeg boksača među mornarima, nekog Amera, žestoko izudarao. Tijardović crteže sportaša uvrštava u svoje ilustrirane dopise zagrebačkim i drugim novinama i uvodi ih u svoje operete.

Amerikanade su monade

Sve te novotarije, sport i „divlja glazba“, sav taj dah modernosti, slobodni životni stil ljudi iz Novog svijeta, nova ponašanja, način odijevanja i frizure, vrijednosti i stil života koji su došli sa strancima, prihvaćali su mladi. Posebno je bila popularna nova glazba. Konzervativni Splićani nazivali su to amerikanadama (da ne kažu monadama) i nisu im bili skloni. S druge strane, dalmatinski i splitski puk ostavljao je kod Amerikanaca dojam zaostale sredine na periferiji Europe u kojoj potiranje tradicije i preslobodno ponašanje muške i ženske omladine nailazi na osude s oltara.

Posebno je, izgleda, bio žestok naš don Frane Bulić, u to vrijeme jedna od najuglednijih ličnosti javnog života. Osim svega njemu se dogodilo da su pokrajinske vlasti bile iznajmile novi arheološki muzej s vrtom za američki oficirski klub s tenisom, jazz večerima i balovima. „Dao sam tim Amerikancima obnovljenu zgradu muzeja, a oni su mi vratili štalu!“, žalio se don Frane. Admiral ga je obeštetio sa 8.000 kruna za uništen botanički vrt. Bilo je i tučnjava dok krađe pojedinih arheoloških artefakata američkim časnicima nisu dokazane iako je to pitanje bilo pokrenuto čak putem veleposlanika Kraljevine SHS u Washingtonu.

Amerikanofil Tijardović

Autor „Pax americane…“ tvrdi, i nije daleko od istine: kada je riječ o pop-kulturnom utjecaju, najveći amerikanofil među mladim Splićanima dvadesetih godina proteklog stoljeća bio je svestrani kazališni umjetnik Ivo Tijardović u čijem se djelu zrcale sve povijesne promjene povezane s otvaranjem splitske konzervativne sredine prema svijetu. Uz njegove operete iz tog doba, „Malu Floramye“ i „Spli’ski akvarel“, vezuje se moderni splitski urbani identitet. One su u Splitu ono što je u New Yorku West Side Story i Hello, Dolly!

Američki mornari
Američki mornari

Tijardović je bio u svjetskom, posebno američkom trendu, u njegove oprete ugrađena je i Europa i regija, saveznička flota, stranci, mornari i pomorski oficiri, ljudi različitih nacionalnosti, regionalnih specifičnosti i dijalekata, na pozornici se čuju hrvatski, srpski, češki, engleski, francuski…

Američke mornare, s kojima se zabavlja naša sada emancipirana Varošanka Perina plešući s njima fox-trot, one-step i charleston, on prikazuje simpatičnima jer su na našoj strani u sporu s Talijanima. Tijardović će glorificirati Split kao svjetski grad, „grad smijeha koji se podudara s otvorenim i demokratskim ponašanjem koje će za Amerikance u misijama diljem svijeta postati karakteristično“, podržano i Pravilom službe Ratne mornarice: američki mornari trebaju zračiti energijom i optimizmom, biti bright and breezy, kako bi se dopali stanovništvu.

Zašto Tijardović nije otišao u Hollywood

Za Tijardovića je osnova ljubav: “Da nije jubavi, ne bi svita bilo“ pjevaju njegovi junaci u happyendu operete. „Tijardovićevom zaslugom u kolektivno pamćenje Splićana urezala se slika grada otvorenog spram svijeta, modernog, dinamičnog, mediteranskog, ali i svjetskog. Tu je staro i novo, dijalekt i moderna glazba, sport i razmjena sa svijetom u sferi popularne kulture“. Identitet se, po Tijardoviću, koji je bio „čovik od svita“, koji je dobro poznavao Europu, ne gubi u interakciji sa svijetom. „On je Ameriku shvaćao kao novu civilizaciju modernog doba, koja donosi progres, demokraciju i bliske susrete različitih kultura…“.

Početkom pedesetih Tijardović je dobio poziv iz Hollywooda do kojeg su došle snimke njegove filmske glazbe. Nije se odazvao. Iako to nije zabilježio, dr. Perica možda je odgovorio na pitanje zašto nije otišao u Ameriku. Uz patriotizam, učešće u partizanskoj borbi i obnovi poslijeratnog kazališnog života u Hrvatskoj, što je osjećao kao dužnost, „glavna mu je inspiracija ipak bila Dalmacija, on je prvenstveno Splićanin, Dalmatinac i Mediteranac, a onda Hrvat, Jugoslaven i Europljanin.

Zanimljiv detalj kao da je izmakao pažnji autora. Početkom pedesetih Tijardović je dobio poziv iz Hollywooda do kojeg su došle snimke njegove filmske glazbe. Nije se odazvao. Iako to nije zabilježio, dr. Perica možda je odgovorio na pitanje zašto nije otišao u Ameriku. Uz patriotizam, učešće u partizanskoj borbi i obnovi poslijeratnog kazališnog života u Hrvatskoj, što je osjećao kao dužnost, „glavna mu je inspiracija ipak bila Dalmacija, on je prvenstveno Splićanin, Dalmatinac i Mediteranac, a onda Hrvat, Jugoslaven i Europljanin“.

Razglednica uvijek ista, ali ne i Split

Povjesničar dr. Vjekoslav Perica podsjetit će nas na neobičnu okolnost: Split, koji se tako snažno odupro okupaciji u Drugom svjetskom ratu, kao da je pozdravio i podržao okupacije koje su bile vjesnici napretka, Napoleonovog maršala Marmonta prije dvjesta i Amerikanaca prije skoro sto godina. O tome su ostala sjećanja u književnim djelima Dalmatinaca. Spomenimo i poznatu „Amerikansku jahtu u splitskoj luci“ Milana Begovića, ali tu se radi o drugoj priči, o popularnosti naše jadranske obale kod međuratnih tajkuna. Nisu, naime, dolazile samo vojske i flote, dolazili su, posebno iz Amerike, najbogatiji ljudi, npr. Morgan na jahti od 772 tone s 71 članom posade, Vanderbit III, Rotschild, Otto Chan na jahti vojvode od Westminstera … Bili smo kultna destinacija elite.

Prepustimo još jednom riječ autoru: „Ne bi bilo pogrešno kazati da je moderni urbani Split stvoren u periodu od tijardovićevsko-uvodićevog vremena pa do Miljenka Smoje 1970 i 1980-tih godina. Poslije toga Split se transformirao i postao nešto drugo, ma koliko ona razglednica s Rive ostaje uvijek ista“.


 

Marin Kuzmić bio je dugogodišnji glavni urednik Slobodne Dalmacije i Nedjeljne Dalmacije, po struci profesor komparativne književnosti i filozofije. Radio je kao novinar, novinski i televizijski urednik. Glavni urednik Studentskog lista (1964.-1966.), urednik na TV Zagreb (1968.- 1972.), glavni urednik Slobodne Dalmacije i Nedjeljne Dalmacije (1973.-1978.), dointendant HNK u Splitu (1990–1991.), redaktor u Slobodnoj Dalmaciji (1991.-1995.) i zamjenik glavnog urednika splitskog tjednika i dnevnika Dan (1996-1997.). Radio stručno-političke poslove, više godina bio član splitskog Izvršnog vijeća (Poglavarstva) i Izvršnog vijeća Gradske zajednice općina Split-Solin-Kaštela (1985.-1990.). Surađivao i bio članom uredništva u časopisima za društvena i kulturna pitanja (Razlog, Pogledi), predsjednik Festivalskog vijeća Splitskog ljeta (1980.-1985.). Od 1995. u mirovini i živi u Splitu.

Marin Kuzmić
Telegram autor
Više s weba
Ostanite uz telegramov program