Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Matekovićeva malena Zagorska hiža postala primjer velike hrvatske arhitekture 21. stoljeća

Zagorska hiža Davora Matekovića i arhitektonskog ureda Proarh spaja tradiciju i suvremenost

O nužnosti uspostavljanja kontrole ili svojevrsne zaštite nad nagrađivanim hrvatskim arhitektonskim ostvarenjima više se ne isplati razlagati. Da, u Hrvatskoj bi nagrađivanu arhitekturu valjalo promptno štititi. Često ne samo od osebujno talentiranih novih investitora, već i od samih projektanata, kojih bi većina i za manje novčane naknade intervenirala i narušavala i vlastita vrijedna ostvarenja. Zagorska hiža po tom pitanju predstavlja sretnu iznimku

“Treba živjeti životom svog doba, treba stvarati u duhu svog doba… Jer je umjetnost izraz naziranja svijeta, jer su umjetnost i život jedno”. Dio je manifesta arhitekta Drage Iblera, tiskanog na naslovnoj strani kataloga Prve izložbe progresivnog međuratnog udruženja umjetnika “Zemlja”, održane u studenome 1929. godine u poznatom zagrebačkom Salonu Ulrich, kojim sjajnim citatom započinjemo i jednu lijepu arhitektonsku priču.

Nešto manje od sata vožnje od Zagreba prema Zagorju te par stotina metara iznad starog sela Kumrovec, autohtono obnovljenog u duhu prošlostoljetnih življenja i starih zanata, jedan ozelenjeni zagorski brežuljak gostoljubivo udomljuje arhitekturu o kojoj se već dosta pisalo, no koja neupitno zaslužuje da se tako i nastavi. Zbog zaštite vlasnika čudesnog zagorskog imanja s 99 voćki nećemo detaljnije opisivati pristup prostoru koji krije jednu od najmanjih i najljepših kuća naše zemlje, projektiranu 2011. te ostvarenu 2012. godine.

Sretno preklapanje ukusa investitora i senzibiliteta arhitekta

Za razliku od recentnijih hrvatskih, pretežito mastodontskih, obiteljskih gradnji, često ograđenih i agresivnim ogradama kojima se nameću prostorima i prirodi, malenu zagorsku gradnju na parceli od gotovo 4.000 četvornih metara ograđuje samo bogato zelenilo. Više se stvari sretno preklopilo na primjeru obnove i dogradnje male Zagorske hiže (o.a. Zagorske kuće – pomoćni prijevod čitateljima ne-Zagorcima), arhitekta Davora Matekovića i arhitektonskog ureda Proarh. Posrećilo se kumrovečkim bregima s posebnim investitorima, investitorima s bogatstvom jedne male kuće, a sretno preklapanje ukusa investitora i senzibiliteta arhitekta omogućilo je projektantu da upravo na tom, volumenom malenom primjeru, ispravno ocjenjujući genius loci, iskaže svoj talent.

De gustibus non disputandum (est), vrijedit će uvijek i posvuda, pa ovom kolumnom ističem jedan sjajan rad arhitektonskog ureda, kojeg u vezi jedne od većih zagrebačkih gradnji nekim prijašnjim osvrtima i nisam hvalila. Puno kvalitetnih projekata izlazi iz Proarha, agilnog ureda s dvadesetak mladih arhitekata, no jasno je i da nas se neće svi jednako dojmiti. No, uz vrijedna ostvarenja javnih i poslovnih namjena, neka od Proarhovih stambenih ostvarenja, od kojih i arhitektica Lovorka Prpić pod nazivom “Matekovićeve trilogije” ističe upravo primjere triju obiteljskih kuća za privremeni boravak, neupitno spadaju u sam vrh današnje hrvatske arhitektonske produkcije.

Prednja fasada s terasom Miljenko Bernfest

Zagorska hiža je od 2012. nagrađena gomilom priznanja

Brojna svjetska priznanja i nagrade svakako idu u prilog toj tvrdnji pa i uz činjenicu da je Zagorskoj hiži izmakla godišnja nagrada “Drago Galić” Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture u 2012. godini, za koju je bila nominirana, ne dvojimo o neuobičajenoj vrijednosti malene gradnje kojoj godine i patina čine samo dobro. Zagorska hiža je tako od 2012. godine nagrađena nagradama “Architizer A + Awards”, “Iconic Awards”, “German Design”, “A Design Awards” te je, uz već spomenutu nominaciju za nagradu “Drago Galić”, bila nominirana i za nagrade “Piranesi”, “Mies Van der Rohe”.

U društvu je svjetskih arhitektonskih imena i biroa, poput studija Foster+Partners i Grimshaw Architects ili Zahe Hadid, kao finalist dviju kategorija 2015. godine konkurirala i za svjetsku arhitektonsku nagradu “World Architecture Festival”. Višestruko je publicirana u domaćim i stranim knjigama i časopisima, među kojima su i “Detail”, “100 Hauser”, “Makeover (Braun)”, “Hide and Seek”, “Monocle”, “Green Architecture Today”, “Legno Architectura”, “Mikado”, “Oris”, “Hiše sveta” i drugi.

Prvo desetljeće je najosjetljivije zbog naknadnih intervencija

Trebalo bi s vremenom, ako se situacija u našoj zemlji ikada sredi pa se oslobodi prostor i stručnoj dobronamjernosti, uvoditi i arhitektonske nagrade za izdržljivost i postojanost hrvatske arhitekture, kojom bi se nagradom častilo radove koji i s protekom vremena, pri čemu je prvo desetljeće redovito najosjetljivije i najpodložnije naknadnim intervencijama “slobodnih zidara”, čuvaju svoje vrijednosti i dokazuju kvalitetu.

U toj bi konkurenciji za razdoblje 2010.-2020. Matekovićeva Zagorska hiža, kao primjer malene, a neprijeporno velike hrvatske arhitekture 21. stoljeća, bila glavnim kandidatom s područja stambene arhitekture. O nužnosti uspostavljanja kontrole ili svojevrsne zaštite nad nagrađivanim hrvatskim arhitektonskim ostvarenjima više se ne isplati razlagati. Da, u Hrvatskoj bi nagrađivanu arhitekturu valjalo promptno štititi. Često ne samo od osebujno talentiranih novih investitora, već i od samih projektanata, kojih bi većina i za manje novčane naknade intervenirala i narušavala i vlastita vrijedna ostvarenja. Zagorska hiža po tom pitanju predstavlja sretnu iznimku.

Projektant koji se ponaša u skladu s ambijentalnim zadatostima

Odlukom iskusnog selektora 50. zagrebačkog salona iz 2015. godine okamenjenoj kristaličnoj formi obiteljske kuće “Stone House” u Lukovom Šugarju arhitekta Davora Matekovića i studija Proarh dodijeljena je jedna od nagrada iz kategorije “Situacija”. Selektoru Salona, uglednom profesoru Hrvoju Njiriću, nije promakao suvremeno i u detalju sjajno riješen kontekstualni ambijentalizam kuće, koja je, uostalom, iste godine ovjenčana i nagradom “Drago Galić” Udruženja hrvatskih arhitekata.

Arhitekt Mateković je i na tom primjeru iskazao mudrost iskusnog projektanta koji se od situacije do situacije ponaša u skladu s ambijentalnim zadatostima, što je danas u hiperprodukciji strogo geometriziranih i često akromatski obilježenih obiteljskih kuća-“kutija”, uistinu rijetkost. O recentno dovršenoj trećoj kući Proarhove “Trilogije“ na Visu pisalo se i pisat će se, no današnjom kolumnom posvećujemo se neodoljivoj, najmanjoj Proarhovoj gradnji, Zagorskoj hiži.

Ulaz u najmanju Proarhovu gradnju Miljenko Bernfest

Veliki arhitekti su si gradili upravo ovakve, male kuće

Netom po pristupanju na obilno ozelenjeno i brižno njegovano imanje misli obuzima asocijacija i na jedno sjajno razdoblje hrvatske arhitektonske povijesti, obilježeno velikim imenima i ostvarenjima, od kojih su mnoga volumenima bila malena, a značenjem velika. Ni nekadašnja, međuratna, sklonost najtalentiranijih hrvatskih arhitekata projektiranju u duhu internacionalne moderne arhitekture uglavnom nije rezultirala negiranjem ili odbacivanjem tradicije, zahvaljujući čemu smo i danas obogaćeni prepoznatljivim arhitektonskim nasljeđem.

Većina ih se, upravo iz razloga opiranja vladajućoj uniformnosti internacionalnih funkcionalizama, nerijetko priklanjala projektiranju regionalno obilježene moderne hrvatske arhitekture, pri stvaranju koje su nasljeđe i tradiciju znalački uklapali u suvremeno oblikovanje. Upravo takvi pristupi, razvijani i u poratnim desetljećima, predstavljaju posebnost hrvatske arhitektonske povijesti dvadesetog stoljeća. Međuratna je tako arhitektura Hrvatske snažno bila obilježena i istaknutim djelovanjem arhitekata “Zemljaša”, od kojih su mnogi, poput članova Udruženja Stjepana Planića i Lavoslava Horvata i gostiju, poput Drage Galića, uz najčešće angažmane i na reprezentativnim zdanjima, za svoja obiteljska obitavališta ostvarivali minijaturne gradnje. Svjesni da se i gabaritima skromnijom arhitekturom postižu kvalitetna prostorna rješenja, sebi su gradili upravo takve, male kuće.

Suočavanje naslijeđenog i novog nije, automatski, kolizija

I Zagorsku hižu resi slična nepretencioznost i skromnost te je upravo uvažavanje malene stare gradnje i njezinih zadatosti u prostoru rezultiralo visokom kvalitetom suvremene intervencije. Narušeno je stanje izvorne tradicijske gradnje na prekrasnoj prostranoj parceli rekonstruirano i obnovljeno uspjelom kontrapunkcijom baštinjenih i suvremenih elemenata, uz puno arhitektonsko uvažavanje ambijentalnih zadatosti i nasljeđa.

Uz obnovu osnovnog dvostrešnim krovištem natkrivenog drvenog volumena koji je prema sjeveru izvorno završavao drvenim trijemom, danas smijenjenim ostakljenim kvadrom, ostvarena je najkonkretnija intervencija na baštinjenoj gradnji, dokazujući da sučeljavanje naslijeđenog i novog ne podrazumijeva automatsku koliziju. Tlocrtnim izmakom staklenog kubusa na drvom obloženoj platformi glavne terase prema zapadu ostvarena je i njegova povoljnija južna insolacija, ali i ugodan, natkriveni ulazni trijem istočnog pročelja.

Arhitektura hiže u sebi spaja tradiciju i suvremenost

Varijacije u rastvaranju malog staklenog volumena doprinose dinamici otvorenih, poluotvorenih ili zatvorenih prostora i sveukupni je dojam, zahvaljujući prožimanju s prirodnim okolišem, znatno prostraniji. Kućicu grade tri kata. Podrum sa servisnim i tehničkim sadržajima ukopan je pod dijelom prizemlja, koje u drvenom segmentu stare kuće udomljuje dnevne i kuhinjske prostorije s kaminom-ognjištem te u aneksiranom dijelu ostakljeni volumen nad lebdećom metalnom, drvom obloženom platformom. Potkrovnim je katom riješena intimnija spavaća zona, s prizemljem povezana malenim drvenim stubištem.

Platforma prizemne terase, okomito postavljena na volumen očuvane stare kuće, obilježena je ostakljenjem aluminijske konstrukcije aneksa na mjestu nekadašnje verande. Atrakciju jednostavno organiziranog prostora predstavlja na platformu okomito usječena konstrukcija metalnog okvira, koji pri rastvaranju zapadne stijene staklenika udomljuje veliku staklenu plohu, pomažući u dodatnom rastvaranju atraktivnog prostora vrijednom okolišu. Kadrovi koji se kroz taj okvir love predstavljaju prirodu i slobodu divnog zagorskog brežuljkastog krajolika, čiju statičnost tek ponekad naruši let ptica. Kako arhitektura hiže u sebi spaja tradiciju i suvremenost, tako okvir simbolizira sponu arhitekture i prostora, ograničenim kadrovima samo naizgled ulovljenog.

Stakleni kubus na platformi glavne terase Miljenko Bernfest

Intrigantan spoj krovnih i zidnih slamnatih obloga

Oblikovanju pročelja obnovljene gradnje pristupilo se s poštovanjem prema zatečenim materijalima pa kućicu uz kamenom obložen podrumski dio grade drvena pobočja i zabati u vertikalnim ariš daskama s utopljenim drvenim zatvorima prozora, dok krovište pod slamom smiono probija prozračnom metalnom oblogom zatvoreni dimnjak kao jedini istaknuti vertikalni segment u osnovi horizontalno ispričane arhitektonske priče.

Slamnati pokrov obnovljenog dvostrešnog krovišta slijeva se na uzdužna pročelja drvene kućice, od kojih je istočno u cijelosti zatvoreno, a zapadno rastvara veliki kuhinjski prozor s klizno-sklopivim drvenim brisolejem za zaštitu od zapadnog sunca. Upravo spoj krovnih i zidnih slamnatih obloga predstavlja jednu od intrigantnijih točaka malene kuće oplemenjene velikim detaljima. Pristup dojmljivoj gradnji riješen je utisnutim rezanim oblicama u njegovani travnjak, kojim se pješači od ulice do slamnate, drvene i staklene kuće, položene na drvom obloženu platformu, koja se prema krajnjem sjeverozapadu razvija u njezinu konzolnu terasu.

Obloge privlače srne i ljude, no zbog sasvim drugačijih razloga

Prema svjedočenju vlasnika, slamnati dojam kućice iz bajke nije kroz prvu petoljetku privlačio samo ljude, već i srne, kojima se slama pročelja činila zgodno ponuđenom za konzumiranje. Tridesetak centimetara sloja slamnatog pokrova okvirno se preračunava u tridesetak godina njegove trajnosti i nadajmo se da će slama s vremenom biti zamijenjena novom jer ova velika kućica, dokazujući da i pri najsuvremenijim intervencijama bogata baštinjena tradicija naših krajeva treba biti valorizirana vrijednošću, a ne teretom, zaslužuje dug život.

Na Zagorskoj hiži baštinjene vrijednosti uspješno su usklađene sa suvremenim intervencijama koje su pak postavljene u ispravan odnos sa zadanim ambijentalnim parametrima. Ne podilazeći jedna drugoj, tradicija i suvremenost skladno su stopljene u atraktivnu, a jednostavnu cjelinu.

Zagorska hiža crtežom Nikole Filipovića

Hiža dokazuje uvodnu Iblerovu tezu

Hiža je pritom i dokazom vremenskog kontinuuma u promišljanju i ostvarivanju uspjele hrvatske arhitekture, temeljene na usvajanju kvalitetnih povijesnih tragova i baštinjenih praksi, koja je često svoje najveće dosege ostvarivala upravo na primjerima ambijentalno obilježenih gradnji. Iskazano poštovanje prema tradiciji i ambijentu nije pritom malom stambenom ostvarenju oduzelo ništa od njegove suvremenosti i ono uistinu živi životom svog doba i dokazuje uvodnu Iblerovu tezu da se uspjelim umjetničkim ostvarenjima umjetnost i život spajaju u jedno.

Detalj zagorske hiže Damir Fabijanić

Sljedećom kolumnom bavit ćemo se ponovno suvremenom stambenom arhitekturom, ali onom višestambene namjene. Usporedbom nekih recentnih ostvarenja istaknutih hrvatskih arhitekata i timova pokušat ćemo izanalizirati koliko su izgradnjom istih vrijedni zagrebački prostori koji su ih udomili dobili ili izgubili na vrijednosti i koliko se i takvim ostvarenjima dokazuju Iblerove riječi.

Ulaz u zagorsku hižu Miljenko Bernfest

 

dr. sc. Zrinka Paladino
Telegram autor
33 članka Više o autoru