Predugo je nacionalistička desnica umirala od dosade i neuspješno pokušavala pronaći smisao. Njeni predstavnici u zagrebačkoj gradskoj skupštini jednostavno nemaju nijednu drugu temu nakon što su promijenili ime trgu, dok čitav niz udruga, stranaka, pojedinaca i medija nije znalo što bi s pandemijom, niti uopće s novonastalim političkim i društvenim kontekstom. Na vlasti je HDZ pa nekakvi šatoraški prosvjedi ne dolaze u obzir, Plenkovićeva stranačka opozicija je doživjela debakl, društvo je konačno počelo ozbiljno razmišljati o budućnosti i ekonomiji, a onda se u svom stilu nakon jasenovačke komemoracije ukazao Zoran Milanović i vratio im smisao.
Doslovno svi kolumnisti desne provenijencije napisali su skoro pa isti tekst moralističkog zgražanja, oglasile su se dežurne udruge, Torcida se masovno fotografirala u Dubrovniku i izvjesila podrške hosovcima po splitskim plažama i općenito je otvoren proces koji do isteka Milanovićevog mandata na mjestu predsjednika republike neće prestati. Sve što ćemo ubuduće na tom polju gledati bit će niz ovakvih provokacija poput današnje na obljetnici Bljeska i komentiranje Milanovićevih reakcija.
Sve što Milanović govori o HOS-u je istina
Svi koji su čitali tekstove koje sam o Zoranu Milanoviću ispisao na Telegramu posljednjih godina znaju da se puno puta nisam slagao s njim, da sam mu odmah nakon sastanka sa šatorašima prognozirao poraz na izborima te da mi se njegova uporna glorifikacija Franje Tuđmana činila promašenom i besmislenom. Međutim, sve što je rekao o HOS-u je istina. Ti ljudi jesu imali viziju ustaške Hrvatske, krenuli su kao stranačka vojska s jasnim programom i simbolikom i prosto je nevjerojatno zašto to nitko ne želi javno priznati.
Da su Andrej Plenković, ali i sve vlade prije njegove imale hrabrosti, ovo sve čemu svjedočimo ne bi se događalo. Ovako, zahvaljujući kalkulantskom premijerovom postavljanju prema ovom pitanju, u vidu osnivanja Povjerenstva za prošlost i njihovih tzv. preporuka s iznimkama, imamo situaciju u kojoj zemlja nije u stanju ostaviti prošlost iza sebe i krenuti naprijed. Plenković je nastavak tog statusa quo omogućio, ali razlog zbog kojih značajne društvene grupacije, jednako kao i HDZ u cjelini, na tome uporno inzistiraju, jeste činjenica da od toga lagodno žive.
Milanoviću se događa isto što i Mesiću 2001.
Milanoviću, koji se s druge strane doista trudi držati u okviru svojih ovlasti i relaksirati atmosferu u društvu, događa se paradoksalna situacija, da mu se to zbog iskazane principijelnosti ne dopušta, u čemu možda ima i neke poetske pravde, s obzirom na to da je i sam kao premijer imao priliku zaključiti rasprave o prošlosti, a to nije napravio. On upravo prolazi iste stvari kroz koje je kao predsjednik države prolazio i Stipe Mesić, s bitnom razlikom da se Mesić doista želio obračunati s negativnim nasljeđem tuđmanizma, a Milanović ne, i s time što su i Mesić i društvo bili u puno većoj opasnosti u to doba, nego što je to danas slučaj.
Možemo na kraju zaključiti kako su Milanovićevi Okučani zapravo Mesićev splitski Dračevac, kad su ga predstavnici prosvjednika sa splitske Rive došli javno vrijeđati, ali da je sve to skupa samo loša simulacija i pokušaj održavanja vatre tamo gdje je već duže vrijeme nema. Broj onih koji bi ostavili prošlost iza sebe je konačno značajno veći od onih koji bi na njoj parazitirali, što naravno ne znači da neke stvari ne treba jasno smjestiti u kontekst i sadržajno odrediti, oko čega je Milanović u pravu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako je Zoran Milanović nacionalističkoj desnici opet vratio smisao
Zoranu Milanoviću upravo se događa isto što i Mesiću 2001. godine
Milanoviću, koji se doista trudi držati u okviru svojih ovlasti i relaksirati atmosferu u društvu, događa se paradoksalna situacija, da mu se to zbog iskazane principijelnosti ne dopušta. U tome, doduše, možda ima i neke poetske pravde, s obzirom na to da je i sam kao premijer imao priliku zaključiti rasprave o prošlosti, a to nije napravio
Predugo je nacionalistička desnica umirala od dosade i neuspješno pokušavala pronaći smisao. Njeni predstavnici u zagrebačkoj gradskoj skupštini jednostavno nemaju nijednu drugu temu nakon što su promijenili ime trgu, dok čitav niz udruga, stranaka, pojedinaca i medija nije znalo što bi s pandemijom, niti uopće s novonastalim političkim i društvenim kontekstom. Na vlasti je HDZ pa nekakvi šatoraški prosvjedi ne dolaze u obzir, Plenkovićeva stranačka opozicija je doživjela debakl, društvo je konačno počelo ozbiljno razmišljati o budućnosti i ekonomiji, a onda se u svom stilu nakon jasenovačke komemoracije ukazao Zoran Milanović i vratio im smisao.
Doslovno svi kolumnisti desne provenijencije napisali su skoro pa isti tekst moralističkog zgražanja, oglasile su se dežurne udruge, Torcida se masovno fotografirala u Dubrovniku i izvjesila podrške hosovcima po splitskim plažama i općenito je otvoren proces koji do isteka Milanovićevog mandata na mjestu predsjednika republike neće prestati. Sve što ćemo ubuduće na tom polju gledati bit će niz ovakvih provokacija poput današnje na obljetnici Bljeska i komentiranje Milanovićevih reakcija.
Sve što Milanović govori o HOS-u je istina
Svi koji su čitali tekstove koje sam o Zoranu Milanoviću ispisao na Telegramu posljednjih godina znaju da se puno puta nisam slagao s njim, da sam mu odmah nakon sastanka sa šatorašima prognozirao poraz na izborima te da mi se njegova uporna glorifikacija Franje Tuđmana činila promašenom i besmislenom. Međutim, sve što je rekao o HOS-u je istina. Ti ljudi jesu imali viziju ustaške Hrvatske, krenuli su kao stranačka vojska s jasnim programom i simbolikom i prosto je nevjerojatno zašto to nitko ne želi javno priznati.
Da su Andrej Plenković, ali i sve vlade prije njegove imale hrabrosti, ovo sve čemu svjedočimo ne bi se događalo. Ovako, zahvaljujući kalkulantskom premijerovom postavljanju prema ovom pitanju, u vidu osnivanja Povjerenstva za prošlost i njihovih tzv. preporuka s iznimkama, imamo situaciju u kojoj zemlja nije u stanju ostaviti prošlost iza sebe i krenuti naprijed. Plenković je nastavak tog statusa quo omogućio, ali razlog zbog kojih značajne društvene grupacije, jednako kao i HDZ u cjelini, na tome uporno inzistiraju, jeste činjenica da od toga lagodno žive.
Milanoviću se događa isto što i Mesiću 2001.
Milanoviću, koji se s druge strane doista trudi držati u okviru svojih ovlasti i relaksirati atmosferu u društvu, događa se paradoksalna situacija, da mu se to zbog iskazane principijelnosti ne dopušta, u čemu možda ima i neke poetske pravde, s obzirom na to da je i sam kao premijer imao priliku zaključiti rasprave o prošlosti, a to nije napravio. On upravo prolazi iste stvari kroz koje je kao predsjednik države prolazio i Stipe Mesić, s bitnom razlikom da se Mesić doista želio obračunati s negativnim nasljeđem tuđmanizma, a Milanović ne, i s time što su i Mesić i društvo bili u puno većoj opasnosti u to doba, nego što je to danas slučaj.
Možemo na kraju zaključiti kako su Milanovićevi Okučani zapravo Mesićev splitski Dračevac, kad su ga predstavnici prosvjednika sa splitske Rive došli javno vrijeđati, ali da je sve to skupa samo loša simulacija i pokušaj održavanja vatre tamo gdje je već duže vrijeme nema. Broj onih koji bi ostavili prošlost iza sebe je konačno značajno veći od onih koji bi na njoj parazitirali, što naravno ne znači da neke stvari ne treba jasno smjestiti u kontekst i sadržajno odrediti, oko čega je Milanović u pravu.